Najkraća moguća definicija: homoseksualnost je rezultat poremećaja obitelji u ranom djetinjstvu.
Nije nikakvo čudo što homoseksualci iskreno misle da su takvi rođeni, prevedeno “od kada znaju za sebe”. Njihovi problemi ne započinju sa seksualnom privlačnošću, niti s bratskom uzajamnom masturbacijom, niti ulaskom u svijet stražnjica i fekalija – odnosno u ženskom slučaju uzajamnog lizanja i trljanja sa živim i neživim seksualnim nadomjestcima. Problem homoseksualnosti se okulira/ucjepljuje daleko prije ikakvih erotskih sposobnosti, u predškolskom dobu, već sa 3-5 godina.
Uostalom, sjećate li se vi događaja dok ste imali 4-5 godina? Sjećate li se dobro uopće svog prvog razreda, iako je to bilo puno kasnije? Zato homoseksualci ustraju “da su takvi rođeni”.
“Poremećaj obitelji” ? Zvuči previše trivijalno i optužujuće, zar ne? A samo treba poslušati bivše privrženike istom spolu i svi odgovori su tu. Jer:
Patologija obitelji
Što je, ako nije obiteljski poremećaj, kada gotovo svi gayevi kažu kako kao mali dječaci nisu imali povezanost s ocem kao uzorom-modelom i kako se nisu uspjeli “odlijepiti” od posesivne majke koja je distanciranost od supruga liječila bliskošću sa sinom? Gejevi su ostali nedovršeni i idoliziraju muškarce. To je opasnost za dječake koji imaju crtu osjetljivosti u svom karakteru. Emocionalno jači dječaci će izaći iz toga svega s ožiljicma.
Što je, ako nije neuspjeh obitelji, kada obitelj nije uspjela zaštititi dječaka da ga neki “striček” seksualno ne zlostavlja? To je druga velika zajednička značajka gejeva.
Što je, ako nije obiteljski poremećaj, kada se djevojčica osjeća odbačena od majke i neafirmirana od strane oca ili izrasta bez osjećaja sigurnosti?
Zar nije defekt obitelji ako je lezbijka kao djevojčica bila svjedokinjom maltretiranja majke od strane oca? Ako nije imala prilike vidjeti u vlastitoj obitelji ništa dobro u “biti žensko”? Ako ženski model nije bio funkcionalan, a nije od oca dobila konfirmaciju svoje ženstvenosti.
Što je, ako ne neuspjeh obitelji, kada obitelj nije uspjela zaštiti takvu djevojčicu od silovanja?
Roditelji homoseksualne djece racionaliziraju situaciju
Roditelji se nadaju da nisu oni negdje pogriješili te pronalaze izlike. U međuvremenu su radili od jutra do sutra “pribavljajući” djeci i obitelji nepotrebne stvari – dok sebe nisu davali djeci kada su to trebala i tražila modele za svoju ulogu u društvu.
Čekali su da djeca nekako sama odrastu, kada će biti zanimljiviji sugovornici i kada će imati više vremena za njih. A tu je i suvremena pedagogija popustiljivosti, koja je podizanje djece učinila teškim i herojskim pothvatom. Popustljiv odgoj nije olakšavao zbližavanje s derištima. A onda je bilo kasno.
Sada se svako malo obznani neki gen ili genska predispozicija s “možda-povezanošću”. Pa ovo u mozgu, pa ono u mozgu (zaboravlja se da je mozak izuzetno plastičan, te se hvataju za onaj dio kokoš-jajeta koji ih više amnestira). Pa nekakva specifična duljina prstiju, pa prenatalni hormoni u trudnoći, pa redni broj djeteta…
Izdajnički jednojajci
Nažalost, ljudski genom je potpuno iscrtan, no gay-gena nema. Ako i bude nekih predispozicija, tada se one tek moraju aktivirati iz (društvenog) okoliša – baš kao i druge stvari. Da, radi se o napadanima “društvenim konstruktima”. Naime, jednojajčani blizanci su nepogrešiv pokazatelj je li nešto genetsko ili nije. Neujednačena pojava homoseksualnosti kod ovih blizanaca je za svagda porekla njen genetski uzrok.
Ako si iskreno ponosan, onda ne kopaš stalno po tome. Gay aktivisti moraju stalno kopati. Žude za nečim što će donekle umanjiti intimni sram. Istina je da su homoseksualci oštećene individue s mentalnim poremećajem – što oni intimno znaju, koliko god bili “ponosni”. Neproporcionalno su više zastupljeni u svim mogućim lošim stvarima: sve loše se lijepi za njih. Stopa njihovih samoubojstava se nije smanjila niti u zemljama gdje su već dugo priznati i privilegirani.
Obitelj kao produljena maternica
Za razliku od životinja, ljudski “mladunac” je strašno dugo potpuno nemoćan i nesposoban za samostalan život. Od prirodnog poretka stvari se ne može pobjeći. Ne možemo biti kornjače i ostavljati djecu na plaži, pa neka se snađu. Čini se da ljudskom “mladuncu” još i nakon rođenja treba svojevrsna “maternica” u obliku obitelji, sa svim redovitim “hranjivim” sastojcima.
Kada vidite “krakatu” djecu uz svoje roditelje, prva asocijacija su tobolčari. Kada klokan dođe na svijet, potpuno je nemoćan i neprepoznatljiv, poput crvuljka od 2 cm – samo se nekako dovuče kroz dlaku do majčina tobolca i sise unutra. Tamo se mjesecima konačno formira u nogatog klokana. Na kraju, onako veliki, jedva stane i preklopljen u tobolac, sve dok ga klokanica-majka ne izbaci definitivno u vanjski svijet nakon 8 mjeseci.
Obitelj se može smatrati takvom produljenom maternicom, zaštitnim tobolcem. Priroda je iznimno pro-life. Svakom biću je dala jedinu istinsku svrhu – da produlji vrstu. Ako dijete ne dobije u vlastitoj obitelji sve kompetencije da jednog dana može podići sljedeću generaciju, gospođa Priroda će ga pomoću homoseksualnosti izbaciti iz genskog bazena.
Homoseksualnost je izbacivanje iz genskog bazena, a ne nekakav ponos
Ako dijete nema prilike preuzeti funkcionalan model od roditelja svoga spola, ono nema kompetencije za podizanje vlastitog potomstva. Dječaci koji od oca ne saznaju što je muškarac, djevojčice koje ne dobiju potvrdu vrijednosti svoje ženskosti i majčinstva. Sve su to jedinke bez dobivenih kompetencija. Ako obitelj ne uspije zaštititi dijete od (seksualnog) zlostavljanja, ta obitelj je podbacila u zaštitnoj funkciji i nije mu dala kompetencije za produljenje vrste. Sa stanovišta Prirode je bolje odbaciti takve jedinke iz genskog bazena.
Teorija obiteljske (ne)kompetentosti drži vodu za dvije najčešće spominjane stvari od strane bivših gayeva i lezbijki – a koji se inače čine potpuno raznorodne: nepovezanost s roditeljem svoga spola i silovanje.
Zašto je Priroda ostavila homoseksualnu ugodu
Upravo pitanje zašto u prirodi uopće postoji homoseksualnost je vrlo intrigantno. Jer, očito je da predstavlja genetski neželjen ishod.
Insertivni homoseksualni akt se još može donekle i shvatiti (“Kamo bi se još mogao gurnuti penis” je podnaslov iz odlične knjige „Svjetska seksualna revolucija“, Gabriele Kuby).
Veća je misterija zašto je Priroda receptivni homoseksualni akt začinila ugodom u samoj unutrašnjosti debelog crijeva, inače delikatnim i predviđenim za izbacivanje fekalija? Učinila ga je čak ovisnošću, s obzirom na higijenske i zdravstvene opasnosti (“I dalje mislite da je homoseksualnost “prirodna”? Ovi podaci će vas šokirati!“).
Priroda je normalne ljude obdarila mamcem ugode/libida kako bi produljivali vrstu i život. Bez toga se ne bismo parili – ni mi, ni životinje.
Iako izbačene, homoseksualne individue je Priroda omamila ovisnošću o masturbaciji i ejakulaciji, dok je istovremeno nama (“rasplodnima”, kako gejevi prezrivo nazivaju heteroseksualne muškarce u ovim vremenima depopulacije) usadila fizičku odvratnost za homoseksualni čin. Reakcija na ljubljenje dvojice muškarca predstavlja fizičko gađenje identično kao na crve ili na trulo meso.
Razorene obitelji
Navedena “Teorija obiteljske (ne)kompetentnosti”, ako je ispravna, predvidjela bi da u vremenima razorenih obitelji bude više homoseksualnosti. A tako danas i jest.
Dok su obiteljske zajednice bile veće i šire, nedostatak oca (npr. pogibija u ratu) kao uzora se mogao kompenzirati pomoću drugih pouzdanih muškaraca u blizni. To su žene intuitivno znale za svoju mušku djecu. S našim današnjim atomiziranim obiteljima i stanovanjem, s toliko razvoda i samohranih majki, jasan je današnji uzrok povećanja homoseksualnosti. Posebno u SAD-u gdje je stopa razvoda i samohranih majki najveća, a obitelji se rasprše po cijelom kontinentu gubeći međusobne spone.
Ispravnost teorije bi se potvrdila kada bi u zemljama s hladnijim obiteljskim odnosima (protestantski Zapad), s odsutnim očevima zbog posla u kapitaliziranom svijetu (SAD) bilo više homoseksualnosti. I zaista, već i prije ove najnovije buktinje homoseksualnosti bilo je 3 puta više homoseksualnosti u SAD nego u Zapadnoj Europi, a u istočnoj Europi (čak bez provođene statistike) pretpostavlja se i još puno manje. Danas su razlike zastupljenosti SAD-Europa još i veće.
Teoriju bi potvrdilo i ako bi etnička grupa s više djece bez očeva bila zastupljenija u homoseksualnoj populaciji. I zaista, crnačka djeca najviše odrastaju bez oca, te su crnci najzastupljeniji među američkim gayevima.
Normalizacija supkulture
Homoseksualnost, dok je na marginama društva kao osobni problem, nije alarmantna. Uvijek je postojala u nekom postotku populacije.
Navodno. No, nije šire poznato da među antropološki proučavanim primitivnim društvima (pacifički otoci npr.), čak trećina takvih društava nije poznavala homoseksualnost kao koncept. Toliko o genetskom uzroku.
Kada homoseksualnost izađe iz supkulture, kada ju mediji i politička elita normaliziraju (u depopulacijskoj ulozi), onda se društvo nađe u istoj onoj točki u kojoj je starorimska javnost pratila Neronovo istospolno vjenčanje i slične svoje celebrityje. Tada nisu slutili da se bliži kraj civilizacije kakvu su do tada poznavali. Prihvaćenost homoseksualnosti je pokazatelj opće slabosti društva, suicidalne tolerantnosti i za sve ostalo – društvo se onda neće moći oduprijeti niti svojim osvajačima.