Gospođa Maria Vezzoni posvjedočila je: “Došla sam u San Giovanni Rotondo u proljeće 1965., točnije u mjesecu svibnju jer moj je sin bolovao od tuberkuloze i ležao u bolnici. Jedva smo ga čekali odvesti kući, no liječnici su ga zadržali i bili vrlo nejasni kada su govorili o tome u kojem je bolest stadiju. Stoga sam se odlučila obratiti Padre Piju. Rezervirala sam termin za ispovijed, ali kad sam stigla na red, fratar koji je brinuo o pokornicima mi je rekao: “Gospođo, Padre Pio vas neće ispovjediti jer vam je haljina
prekratka”.
Dok sam čekala, pokušavala sam izbjeći njegov pogled, povukla sam patentni zatvarač na suknji i pokušala ju povući prema dolje. Jedva se spustila, manje od centimetra. Čim je Padre Pio otvorio vratašca i prije nego li je započela ispovijed, kazao mi je: “Sljedeći put kad dolaziš, odjeni dulju haljinu.”
Nakon ispovijedi sam mu, sa suzama u očima, govorila o svom sinu. Poslušao je i rekao: “Kćeri moja, idi i ne brini. Tvoj sin je dobro, možda će stići kući i prije tebe”. Budući da sam nastavila plakati, nježno je dodao: “Hajde, ne brini, sin ti je izliječen!” Čim je ispovijed završila, izjurila sam iz crkve tražeći telefon kako bih sinu prenijela što mi je Padre Pio rekao. Čim sam čula njegov glas, briznula sam u plač i jedva govorila. Sin me tješio: “Mama, ne brini. Ako brzo ne uhvatiš vlak, doći ću kući prije tebe”. Bila sam iznenađena jer rekao je točno što i svetac.
Čim sam stigla u Milano, otišla sam ravno u bolnicu razgovarati s liječnicima. Jedan od njih mi je prišao i rekao: “Gospođo, imam dobre vijesti, vaš sin je izliječen!” Nakon nekoliko dana s nama se vratio kući. U svemu ovome, ne znamo čemu se više diviti; milosrđu i blagosti Padre Pija ili njegovom duhu proroštva i vidovitosti.”
(Marcellino lasenzaniro, OFMCap: “Il padre – San Pio da Pietralcina. La missione di
salvare le anime”)