Antonio D’ Onofrio iz Foggije, kako je posvjedočio njegov otac Vincenzo, bio je dobrog zdravlja do četvrte godine. Tada je obolio od tifusa i ostao pognut toliko da su mu ruke sezale do ispod koljena. Liječnici u Foggiji, dr. Di Mauro i dr. Ciavarelli, rekli su kako ima pet zakrivljenih rebara i da u njegovom slučaju ništa ne mogu učiniti. S 14 godina Antonio se došao ispovjediti Padre Piju. Nakon što je iznio svoje grijehe, svetac ga je podsjetio kako je nešto zaboravio: “Hulio si Gospu dva puta, no onda si požalio i počeo plakati.” Nakon ispovijedi Antonio je ostao na koljenima i rekao: “Padre, pokažite mi rane na rukama.” Dječače! – odgovorio mu je svetac. Padre, neću nikome ništa reći da sam vidio Vaše rane – kazao mu je Antonio. Padre Pio se nasmiješio, pomilovao ga i blagoslovio, a zatim se opet nastavio smiješiti. “Padre, zašto se smijete?” – upitao je Antonio i dodao: “Želim milost!” Padre Pio je odgovorio: “Već si primio milost. Zahvali Bogu i Presvetoj Djevici!” Antonio je posvjedočio: “Ustao sam i od tog trenutka hodam uspravno.” (E. Misuraca: “Il Santo e il peccatore”)