Što nas sveti Padre Pio može naučiti o osjećanju nedostojnima

Posted by

Ako se budemo ponašali kao osoba kojom želimo postati, na putu smo do svetijega života.

 

Poput svih vas, i ja u svome umu imam sliku osobe koja želim biti. Većinu jutara, dok cvrčci cvrče prije zore, tiho izađem, uzmem svoj bicikl, ponesem u džepovima jakne najnužnije stvari, i vozim se pustim, drvećem obraslim ulicama grada na svom putu na ranu svetu Misu. Ima dana kada me ritam okretanja pedala blago nosi, posve mirno i tiho. Nekada to bude više poput lova, potrage, bijega.

Prije nekoliko dana, magla se ujutro podizala s nogometnoga igrališta u kvartovskom parku. Isto je to igralište na kojemu sam proveo sate gledajući svoju djecu kako se naganjaju i plešu sa svojim prijateljima dok ih neki nespretni trener pokušava organizirati u ispravnu formaciju kako bi konačno izveli početni udarac. Magla je – poput tamjana – posvetila prizor koji je u isto vrijeme otkrivao i skrivao pozadinu mojega svakodnevnoga hodočašća.

U određenome sam smislu točno znao koje je moje mjesto u ovome svijetu i tko trebam biti – muž, otac, sin, prijatelj, svećenik – i znam koliko želim biti strpljiv i ljubazan, misliti na druge prije nego na sebe, pronaći prave riječi za sve ljude kojima treba da ih čuju. 

No u jednome drugome smislu nemam pojma koliko uspijevam definirati i odrediti tu sliku o sebi. Ako još nisam osoba koja želim biti, pitam se kako bih trebao to postići. Sve je to izmaglica što se podiže s vlati trave prema nebu, neprestano promjenjivi obzor spoznaje sebe, i učinjenih i neučinjenih odabira.

Moja su mala putovanja na biciklu dragocjena, iako nekih jutara u mene unose nemir. Sveta Misa također je ta vrsta putovanja, onoga na kojemu pratimo Krista kroz Njegovu Muku, smrt i uskrsnuće. Glumac Shia LaBoeuf, opisujući svoje iskustvo pohađanja svete Mise, nedavno je rekao da je imao osjećaj da mu je „dopušteno biti dijelom nečega veoma posebnoga”.

 

Osjećati se nedostojnim

Osjećam tu posebnost, i na mnogo se načina osjećam nedostojnim, i jutarnje vožnje biciklom i svete Mise. Nisam baš siguran imam li pravo i na jedan od tih doživljaja. Zbunjen sam što Bog uopće tolerira moju prisutnost.

LaBoeuf se susreo sa svetom Misom jer je glumac, i bio je učio igrati ulogu Padrea Pija za film. Pripremajući se, gledao je svetu Misu. Zamolio je jednoga svećenika da mu objasni kako da se ponaša kao pravi svećenik dok služi Misu. Obukao se u svećeničko ruho, naučio latinski, i odglumio svoju ulogu. No dogodilo se nešto neobično. Njegova je gluma malo-pomalo postajala stvarnošću. Sveta Misa postala je stvarnom. Odvela ga je na putovanje i promijenila njegov život. 

Možda je stvar, dok razmišljamo o svojoj borbi da postanemo veoma dobrim, veoma pobožnim, veoma sretnim slikama samih sebe – a koje stvaramo za same sebe – manje u tome da postanemo dostojnima, a više o tome da se jednostavno pojavimo. Na kraju krajeva, sam je Padre Pio u jednome pismu napisao: „Ljudi koji jesu nedostojni, ili izaberu biti nedostojnima nikada se ne boje da su nedostojni.” Mislim da je stvar u tome da, čak i ako se osjećamo nedostojnima savršene slike koju smo složili za svoj život, ne bismo smjeli dopustiti da nas taj strah drži podalje. Čak i ako se bojite, igrajte ulogu sve dok ne postane stvarnost.

Kako je stario, Padre Pio je sve slabije vidio, i više nije mogao čitati misne molitve u Misalu. No otprije je znao Misu za pokojne napamet, i dobio je dopuštenje svojih poglavara da je moli svakoga dana jer je znao sve riječi. Za vrijeme svojih svetih Misa često bi znao dugo šutjeti, ne zato što je bio zaboravio riječi, nego što bi se izgubio u mislima, naročito kada bi molio za sve duše u čistilištu. Molio je da napreduju u najpotpuniju inačicu samih sebe i da uđu u raj, sretni i snažni.

Ljudi nisu voljeli ta duga razdoblja tišine. Čak su se i drugi svećenici žalili. Pitam se je li se Padre Pio ikada zbog tih prigovora osjećao da nije iskren. Možda je pogrješno govorio riječi svete Mise. Možda je bio nedostojan. Ili je možda uvijek razumio – sa svojim pouzdanjem kojega se nije moglo potresti – da je, čak i ako nije bio savršen, čineći to svakodnevno putovanje svete Mise, bivao dijelom nečega veoma posebnoga.

 

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: o. Michael Rennier / Aleteia