Isus govori: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.« Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tomu između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema. Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O, ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’« (Lk 16,1931) Napomena: Usred strahota i užasa ovog snoviđenja izbija kao zraka svjetlosti don Boskova izjava: »Mladići, koje sam gledao kako se strovaljuju u grad ognja, nisu još čuli osudu božanskog Suca: ‘Idite, prokleti, u oganj vječni’ – ali bi sigurno bili osuđeni vječno ako bi umrli u ovom stanju savjesti u kojem danas žive«. Vizija je jako dugačka zato je predstavljena u vjernom sažetku. U nedjelju navečer, 3. svibnja 1868., don Bosko je nastavio s pripovijedanjem snova. Svetac je rekao: »Moram vam pripovijedati nešto što se može nazvati posljedicom onih snova koje sam vam prije pripovijedao. Ovi sni su me tako skršili i iscrpili te više nisam mogao stajati na nogama. Spomenuo sam vam onu strašnu krastaču (žaburinu) koja me skoro proždrla, i da je, kad je ona iščezla, jeknuo neki tajanstveni glas: – Zašto ne govoriš? – Okrenuo sam se na drugu stranu i uz moj krevet ugledao otmjenu osobu (Voditelja). – A što bih trebao reći? – zapitao sam ga.
– Ono što si vidio i što ti je rečeno u ovim posljednjim snovima, kao i ono što će ti biti otkriveno naredne noći. Zato sam cijeli sutrašnji dan mislio na tešku noć koja me čeka. Kad je došla večer, nisam se mogao odlučiti poći na počinak. Na kraju sam ipak otišao u krevet. Bojeći se zaspati da me mašta ne zanese u moje uobičajene snove, naslonio sam jastuk na zid i gornji dio kreveta, te sam gotovo sjedio na krevetu. Ali kako sam bio umoran, neprimjetno me obuze san. Najednom sam u sobi blizu kreveta ugledao Neznanca iz prošle noći koji mi reče: – Ustani i dođi sa mnom! – Poslušao sam ga. Dok sam išao za njim upitao sam: Što ćeš sada sa mnom? – Dođi i vidjet ćeš! Odveo me na mjesto gdje se širila prostrana ravnica, prava pustinja, bez ijedne žive duše. Nije bilo ni biljke ni potoka … Žalosno putovanje. Jedino cesta po kojoj smo se kretali bijaše lijepa, široka, prostrana i dobro popločana. Na rubovima su je krasile zelene živice prepune cvijeća. Cesta je izgledala ravna, ali zapravo se spuštala.« Don Bosko i njegov Voditelj išli su putem između cvijeća i ruža, brzo kao da lete. Najednom su se na istoj stazi pojavili dječaci iz Oratorija s mnogim svojim drugovima koji su don Bosku bili nepoznati. Našavši se u njihovoj sredini i promatrajući ih, vidio je kako jedan za drugim padaju i neka ih nevidljiva sila u trenutku povlači prema užasnom spustu koji se nalazio nedaleko i završavao u peći. Zapitao je svoga druga: – Sto obara ove dječake? – Odgovor bijaše: – Približi se malko bolje! »Funes extenderunt in laquem; iuxta iter scanda-lum posuerunt – Okolice mi potajno postavljaju zamku, uzetima mrežu pletu, kraj puta klopke mi stavljaju. (Ps 140,6)« Približio sam se i ugledao kako su dječaci prolazili između mnogih zamki od kojih su neke bile sasvim na tlu, a druge u visini glave i nije ih se moglo vidjeti. Zato su mnogi dječaci, ne opazivši pogibelj, hodajući zapali u njih. Nakon toga ustajali bi i bježali glavom bez obzira prema bezdanu (ponoru). Jedni su bili zamkom vezani oko vrata, drugi za glavu, treći za ruke ili noge, neki opet oko bokova. Tako ulovljeni, u tren su bili povučeni i pali su u dubinu. Don Bosko kazuje: »Bio sam začuđen«, a Voditelj mi reče: – Znaš li stoje to? – To je samo malo prediva. – Znaš, nije to ništa, to ti je samo ljudski obzir. Videći zatim kako su mnogi i dalje padali, zapitao sam ga: – Kako to da toliki ostaju vezani tim koncima? Tko ih tako vuče? – Približi se još! Gledaj i vidjet ćeš! – odgovori mi Neznanac. Pogledao sam ponovno i zatim sam rekao: -Ja ne vidim ništa. – Gledaj još bolje! – ponovio je. Uzeo sam jednu zamku, povukao je k sebi i ustanovio da nema kraja. Povukao sam je više, ali nisam mogao vidjeti gdje završava. Osjetivši kako me nešto vuče, pošao sam za tom niti i stigao do ždrijela strašne provalije.Tu sam se zaustavio,
nisam hio ući u to ždrijelo. Povukoh nit k sebi i opazih kako popušta. Ali da to postignem trebao je silan napor. Pošto sam dugo potezao, ugledao sam kako vrlo polako, izlazi neka ružna, velika i smrdljiva neman. U pandžama je snažno držala kraj jednog užeta na koji su bile navezane sve one niti. Svakoga tko bi pao u ove zamke, u isti je čas privukla k sebi. Ponovno sam se obratio svomu Voditelju s pitanjem zna li tko to i zašto poteže. Odgovorio je: – Jasno da znam. To je sotona koji razapinje ove zamke i tako strovaljuje dječake u pakao. Pogledao sam pozorno zamke i vidio kako je svaka nosila svoj naslov: oholost, neposlušnost, zavist, nečistoća, krađa, proždrljiv ost, lijenost, srdžba itd. Zamke koje su ulovile najviše žrtava zovu se: nečistoća, neposluh i oholost. Na ovu posljednju nadovezuju se dvije prethodne. Na sreću, mnogi su dječaci znali izbjeći zamke. Drugi su se oslobađali noževima koje je posijala neka providnosna ruka, a koje su dečki našli na tlu i njima rezali ili kidali zamku.To su simboli molitve, Ispovijedi i drugih krjeposti ili pobožnosti. Osim toga, ta su bile dvije sablje koje su predstavljale pobožnost prema Presvetom Oltarskom Sakramentu i Blaženoj Djevici Mariji. Krenuo sam naprijed. Što sam dalje išao, spust je postajao grublji i strmiji. Na kraju ove strmine koja je vodila u tamnu dolinu, vidjela se golema, tamna zgrada s neobično visokim vratima na kojima je bio strašan natpis: UBI NON EST REDEMPTI. (Gdje nema otkupljenja) – Gledaj! – poviče Voditelj i zgrabi me za ruku. – Stigli smo, dakle, do paklenih vrata. Voditelj me proveo oko zidina ovoga strašnoga grada. S vremena na vrijeme, u pravilnim razmacima, ugledao sam brončana vrata. Poput prvih na početku, pogubnoga silaza. Na svakim vratima stajaše natpis: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripravljen za đavla i njegove anđele!« »Svako drvo koje ne rađa dobra ploda, posjeći će se i baciti u oganj.« Uzeo sam notes kako bih natpise prepisao, a Voditelj mi reče: – Stani, što radiš? – Bilježim te natpise. – Ne treba! Sve ih imaš u Sv. pismu. Neke čak imaš na tvojim hodnicima. Najednom se Voditelj okrenuo i uzviknuo: – Pazi! Tresući se, pogledah prema gore i vidjeh kako po onoj cesti na velikoj udaljenosti silnom brzinom silazi neki čovjek. Dok se približavao, nastojao sam ga pogledati u lice. Prepoznah u njemu jednoga svog dječaka. Raščupana kosa stršala mu je na glavi. Ruke je pružao naprijed poput utopljenika koji bježi od smrti. Htio se zaustaviti, ali nije mogao. Pokušah potrčati da mu pomognem, pružim mu ruku spasiteljicu, ali Voditelj mi to nije dopustio: – Zar misliš da možeš zaustaviti čovjeka koji bježi pred usplamtjelim Božjim gnjevom?! Dječak, obazirući se unatrag i gledajući užarenim očima, hitao je prema dnu i lupao po brončanim vratima kao da na svom bijegu nije našao boljeg spasa… Istodobno su se, kao potaknuta kričanjem dječaka, uz zagušljivu riku, otvorila dvoja, desetara, stotine i tisuće drugih vrata. Činilo se da ga je nosio neki nevidljivi, snažan vjetar. Kako su sva brončana vrata ostala otvorena samo kratko, veoma daleko u pozadini vidio sam ždrijelo neke peći. Iz toga ždrijela, dok se dječak tamo strmoglavlji-vao, izlazile su ognjene kugle. Zatim su se vrata zatvorila istom brzinom kao pri otvaranju.
Uskoro sam vidio novi prizor. Niz onu strminu hitila su tri nova dječaka iz naših zavoda. Kotrljali su se silnom brzinom, poput lopte. Imali su raširene ruke i strašno su urlali. Stigli su na dno i zalupali na prva vrata koja se otvoriše, a za njima ostale tisuće. Mnogi su drugi s vremena na vrijeme padali za njima. Vidio sam kako pada neki jadnik kojega je gurao njegov drug. Pun tjeskobe zvao sam ih i nastojao spriječiti u padu, ali dječaci me nisu slušali. – Evo ti posebnoga uzroka tolikih pogubljenja: Loši prijatelji, zle knjige i zle navike – uskliknuo je moj Voditelj. Vidjevši kako su mnogi upropašteni, rekoh očajnim glasom: – Uzalud je, dakle, što mi radimo u našim zavodima ako toliki dječaci ovako završavaju! Zar nema lijeka kojim bi se spriječile tolike duhovne ruševine? Voditelj mi odgovori: – Ovo je njihovo sadašnje stanje i, nema sumnje, ako bi ovako umrli, sigurno bi došli ovamo.« »Istovremeno je padalo novo mnoštvo dječaka. Vrata se otvoriše i Voditelj mi reče: – Dođi i ti unutra! Malo sam oklijevao, ali Voditelj je uporno zahtijevao: – Dođi sa mnom, mnogo ćeš naučiti.« Ušli smo u onaj uski i strašni hodnik… Iznad svakih unutarnjih vrata isticao se u blijedom svjetlu neki prijeteći natpis. Evo jednog: IB UNTI MPIIINIGNEM AETERNUM – BEZBOŽNICI ĆE POĆI U OGANJ VJEČNI. Na jednom mjestu vidjeh natpis: Zapalit ću vatru u njihovim tjelesima da gore na vjekove. Bit će mučeni danju i noću na vijeke vjekova. A na drugom mjestu: Ovdje je punina zala za sve vijeke. I opet: Nema ovdje reda već stanuje vječna groza. Na vijeke se diže dim njihovih muka. Nema mira bezbožnicima … Plač i škrgut zuba, itd. Voditelj me uze za ruku, otvori vrata koja su vodila u hodnik na čijem je kraju bila prostorija, zatvorena širokim kristalnim prozorom koji se dizao od zemlje do visine glave. Kroz prozor se moglo gledati unutra. Pošao sam nekoliko koraka preko praga i brzo se zaustavio kao žrtva neopisiva straha. Puče mi pogled na golemu špilju koja se gubila u vijugavim provalijama, kao u utrobi planine. Te su provalije bile pune ognja. Zidovi, svodovi, pod, željezo, kamenje, drvlje i ugljen sve je to bilo bijelo i blještavo. Vatra je nadilazila tisuće stupnjeva topline, ali ništa nije izgaralo i ništa se nije raspadalo. Ne mogu vam opisati ovu špilju u svoj njezinoj groznoj stvarnosti. Dok sam prestrašen promatrao, najednom ugledam kako punom brzinom dolazi neki dječak. Iz njegovih grudi vinuo se težak krik…Zatim se strmoglavio u sredinu, postao bijel kao i cijela kotlina i ostao je nepomičan… Još je koji čas odzvanjala jeka njegova umirućeg glasa. Pun groze pogledah ovog dječaka i prepoznao sam u njemu oratorijanca, jednoga od svojih sinova. – Nije li to jedan od mojih dječaka? – zapitao sam Voditelja. – Nije li to (taj i taj)? – Nažalost, da! – odgovori mi. Poslije ovog stigoše drugi… i rastao je njihov broj sve više i više. Svi su jednako ispustili krik i postali nepokretni, izbjeljeli kao i njihovi prethodnici. Moj je strah rastao pa sam upitao Voditelja: – Zar oni koji padaju tako silnom brzinom ne znaju kamo odlaze? – O, sigurno znaju da idu u oganj! Bili su upozoreni tisuću puta i svojevoljno padaju ovamo, zbog grijeha kojeg nisu htjeli napustiti. Božje milosrđe ih je neprestano zvalo na pokajanje, ali oni su ga prezreli i odbili. Povikao sam: – Oh, kakav mora biti očaj tih nesretnika koji više nemaju nade u povratak!
Tada mi Voditelj naredi: – Sad i ti trebaš poći usred onoga ognjenog mjesta koje si vidio! Sav preplašen odgovorio sam: -Ne, ne! Da bih pošao u pakao, treba prije proći sud, ali ta ja još nisam bio. Dakle, ne idem u pakao! – Reci mi – prihvati prijatelj – čini li ti se boljim poći u pakao i osloboditi tvoje dječake ili ostati vani i pustiti ih u tolikim mukama? Zbunjen ovim prijedlogom odgovorio sam: – Ah, moji dječaci! Ja ih silno ljubim i htio bih da se svi spase. Ali zar ne postoji neki drugi način kako ne bi trebali ići unutra ni oni ni ja? – Prijatelj mi odgovori: – Svi još imate vremena učiniti sve što možete! – Srce mije odahnulo i rekoh u sebi: »Ne marim za trud, samo ako bih mogao ove svoje drage sinove izbaviti od tolikih muka.« – Dođi, dakle, unutra! Pogledaj dobrotu i svemogućnost Božju! Ona ljubazno pruža tisuću mogućnosti kako bi tvoje dječake privela pokori i spasila ih od vječne propasti. »Prihvatio me za ruku kako bi me uveo u onu provaliju. No, prije nego sam tamo nogom stupio, iznenada se nađoh prenesen u veliku dvoranu s kristalnim vratima. Na tim vratima su u podjednakim razmacima visjeli široki zastori i zakrivali brojne šupljine koje su bile veza s provalijom. Voditelj mije pokazao jedan od zastora na kojem je bilo napisano: Šesta Božja zapovijed/ Onda je uskliknuo: Prijestup ove zapovijedi uzrok je vječne propasti za tolike mladiće! – Zar se nisu ispovijedali? – Da, ispovijedali su se. Ali grijehe protiv lijepe krjeposti ispovijedali su površno ili su ih potpuno zatajili. Na primjer, netko je ovaj grijeh učinio četiri ili pet puta, a priznao je samo dva ili tri. Tu su i oni koji su u životu učinili jedan takav grijeh, ali uvijek su se stidjeli ispovjediti ga. Također i oni koji su se slabo ispovjedili i nisu sve kazali.Neki se nisu pokajali niti stvorili dobru odluku iskrenog obraćenja. I što je najgore, neki su umjesto ispita savjesti proučavali način kako bi prevarili ispovjednika. Samo oni koji se skruše iz svega srca i umru s nadom u vječni spas, bit će vječno sretni! A sada, hoćeš li vidjeti zašto te je milosrđe Božje dovelo ovamo? Tada je podigao zastor i vidio sam poznatu skupinu dječaka iz Oratorija, svi osuđeni zbog onoga grijeha. Među njima bijahu i dečki dobrog vladanja. – Što bih im morao kazati da im pomognem k spasenju? – Posvuda propovijedaj protiv nečistoće! Tada sam vidio mladiće osuđene za druge grijehe. Poslije toga Voditelj me izveo iz one dvorane… U tren smo prešli onaj dugi ulazni hodnik i prije nego što smo napustili prag posljednjih brončanih vrata, Voditelj se okrenuo k meni i povikao: »Korijen sviju zala! Korijen sviju zala!« Podigao je, naime, drugi zastor na kojem bijaše natpis KORIJEN SVIJU ZALA! – Koji je grijeh izbacio Adama i Evu iz zemaljskog raja? – Neposlušnost! – Točno! Neposluh je korijen svih zala. Cim je završio izričaj, potresen pogledah ga u lice i zapitah: – Hoću li moći sve ovo javiti svojim dječacima? – Da, možeš reći svima ono što zapamtiš. Upozori ih neka odbace nekorisne i škodljive želje, neka se pokoravaju Božjim zakonima, i neka revnuju za Božju čast. U protivnom, zemaljske će ih pohlepe dovesti do težih neurednosti koje će ih baciti u boli, smrt i propast.
– A sada, pošto si vidio tuđe muke i ti trebaš malo probati pakao. – Zavapih sav u strahu: – Ne, ne! – On je uporno zahtijevao, a ja sam još upornije odbijao. – Ne boj se – govorio mi je. Dođi samo kušati. Dotakni ovaj zid!« Nisam imao odvažnosti i htjedoh se udaljiti. Ali on me zadrža govoreći: Ipak trebaš iskušati! Odlučno je zgrabio moju ruku i dovukao me blizu zida govoreći: – Samo jedanput ga dotakni i moći ćeš shvatiti kakav je posljednji zid ako je ovaj prvi tako strašan. Moći ćeš reći da si pohodio i dotakao bedeme vječnih muka. Vidiš li taj zid? Pomnije sam promatrao zid koji bijaše silne veličine, a Voditelj je nastavio: – Ovaj je tisućiti po redu prije nego se stigne tamo gdje je pravi pakleni oganj. Okružuje ga tisuću zidova. Svaki zid je tisuću mjera debljine i udaljenosti od drugoga. Svaka mjera duga je tisuću milja. Ovaj je zid udaljen milijun milja od pravoga ognja paklenoga i zato je tek blijedi početak samoga pakla. Rekavši to dok sam seja ustručavao dotaknuti zid, pograbi me za ruku, silom mi je trgne i udari njom po stijeni ovoga posljednjega tisućitog zida. U isti sam tren osjetio ljutu i tešku bol i odskakujući unazad sa strašnim krilom probudio sam se. Sjedio sam na krevetu i osjećao kako mi gori ruka. Trljao sam je drugom ne bih li tako otjerao onaj osjećaj. Kad je svanulo, opazio sam daje ruka zaista bila natečena. Doživljaj ovoga ognja bio je tako silan da se poslije koža na dlanu ogulila i promijenila. Don Bosko je zaključio: »Zapamtite, nisam vam rekao sve o onome pravom užasu onako kako sam vidio i doživio, da vas previše ne uplašim.« Možemo ustvrditi čitateljima da smo najvećim marom išli samo za tim da što vjernije iznesemo don Bosko-vo pripovijedanje. (MB., IX., god. 1868., str. 167.) Suvremeni čovjek, uglavnom, ne može podnijeti da mu se govori o paklenim strahotama. Iz Isusova evanđelja napravit će slatkastu zbirku Isusovih govora, birajući pritom one dijelove gdje se više ističe beskrajna Božja dobrota i milosrđe, a isključuje ili izbjegava govor o beskrajnoj Božjoj pravednosti. Gospa u Fatimi nije tako postupila, ni Don Bosko to nije učinio. Duh Sveti kaže u Svetom pismu (Sirah, 7,36): »U svim svojim djelima misli na svoj konac (smrt, sud, pakao, raj) pa ne ćeš nikada griješiti.« »Krist – jučer, danas i u vijeke!«