Kao dijete sam poštovao svojeg oca, i nisam ga razumio. Instinktivno sam znao da moje preživljavanje ovisi o njemu. Moj otac naporno je radio. Bio je marljiv. Znao je stvoriti nešto od ničega: vrt, kućicu na drvetu, proširenje naše kuće. Pružao mi je materijalnu sreću. Bio bi to radostan dan kada bi ponekad donio kući kolač ili krafne. Tada sam znao da je moj otac zadovoljan i bio sam sretan. Ponekad, kad bih učinio nešto pogrešno, moj otac bi se naljutio. Tada bih ga se bojao jer je on bio taj koji je dijelio kazne. No volio sam svoga tatu i znao sam da on voli mene. Ali u umu jednog djeteta on nije bio čovjek, bio je bog – dalek bog.
Moj otac bio je ambiciozan, glasan i isticao se. Ja nisam bio poput njega. Moj otac bio je snažan i krupan. Moj otac bio je pravi muškarac. Ja sam za sebe mislio da nisam ni pravi dječak. Uvijek sam se osjećao malenim pokraj njega. Moj je otac znao popraviti sve, uvijek je birao pravi alat i ispravno ga koristio. Znao je voziti traktor, dizati masivne drvene grede snagom svojih mišića. Nikad ga nisu zlostavljali, nije bio ničija budala. Osjećao sam se sigurno kraj njega, ali i nesiguran u sebe. Nisam mogao održati ravnotežu na biciklu, nisam mogao baciti loptu više od metra i pol. Kad bih držao čekić ili odvijač uvijek bih se udario po palcu ili oštetio vijak. Umjesto toga, satima sam sjedio s olovkom i crtao sličice zamišljenih riječi, ispunjenih zečićima i dugama. Dječaci u školi su me bez milosti zadirkivali, dok bih ja stajao ponižen, nesposoban reći i riječ u svoju obranu. Sramio sam se. Jednog sam dana bio tako prestrašen da sam se pokakao u hlače. Iako moj tata nije bio blizu školskog dvorišta da svjedoči mojoj sramoti, mislio sam da gleda i da zna. Na neki čudan način, mislio sam da sam zakazao i kod boga i kod čovjeka.
Slika Isusa predstavljena u školi bila je ona pomalo ženskastog, stalno nasmiješenog hipija. Propovijedao je neku nejasnu doktrinu o ljubavi, no na kraju je pao žrtvom političkih sila netolerancije i ugnjetavanja. Nikada nisam mogao shvatiti zašto je bio ubijen, jer nikome nije ni trebalo biti stalo do njega. Slika Krista koja mi se urezala u mozak tih godina bio je Isus kao sentimentalno dijete cvijeća iz mjuzikla Godspell. Projekcija za cijelu školu toga filma u zamračenoj sportskoj dvorani bilo je iskustvo koje će promijeniti tijek moga života. Ako je moj otac bio više bog nego čovjek, ovaj je Isus bio više čovjek nego bog. Ako je moj otac bio veći od života i svakoga je nadjačavao, ovaj je Isus bio svakodnevan i pekmezast. Kako sam postajao stariji, prezirao sam oba ta boga. U homoseksualnosti sam mislio pronaći savršenog čovjeka – nekoga tko je bio muževan i snažan, ali i neupitno pun prihvaćanja i suosjećajan.
Nikad nisam pronašao svoga gay boga, jer je svatko oko mene tražio upravo to. No što sam god više očekivao i više se nadao, postajao sam sve očajniji. Moji roditelji, naročito moj otac, nisu mogli podnijeti to u što sam se pretvorio, samo što mene nije bilo briga. Javno trebati muškarca bio je moj način da mu uzvratim, iako on to nije razumio. Izjavljivao sam da ga trebam, ali sam tvrdio da nikad nije bio tu za mene. Jednog je dana oštro, ali iskreno komentirao izgled mene i mojih prijatelja. Testirajući granice prihvaćanja, jednog sam vikenda doveo kući neke od svojih gay kolega dosta čudne pojave. Moj je otac jasno rekao da oni nisu dobrodošli u njegovoj kući. Vidio sam to kao još jedno odbacivanje, pa sam samo otišao.
Dok su godine prolazile, stario sam i postajao bolesniji. Opcija za mene bilo je sve manje,a sada je novi naraštaj usamljenih mladića gledao na mene kao njihovog mogućeg spasitelja – njihovog novog boga. Jedno sam vrijeme igrao tu ulogu. No postao sam osvetnički raspoložen i gledao sam svisoka, odnoseći se prema onima koji su tražili moje odobravanje na isti način kako su mene nekad zlostavljali i slamali stariji muškarci. Mrzio sam sebe, i počeo sam zavidjeti svojim prijateljima što su davno iščezli, koji su umrli bolnom smrću od AIDS-a. Jer, mislio sam, barem je njihova patnja sada gotova.
Jedne noći, dok sam ležao, umirući i zaboravljen na hladnom i tvrdom bolničkom ležaju na kotačima, molio sam za smrt dok se moja majka u blizini molila Isusu. Proklinjao sam je dok je pokušavala zauzeti se kod Neba u moje ime. Nisam htio njezina Boga. Gdje je On bio cijelog mog života? Kako god, bio je mršav i vrijedan žaljenja. No u svom patetičnom, samrtničkom pokušaju da konačno budem čvrst i samouvjeren, prestrašio sam se. Paničario sam. Zazvao sam Boga Oca, i On je poslao svoga Sina. Odmah sam osjetio njegovu čvrstu nazočnost, što je donosila sigurnost. Na neki način, bio je to isti osjećaj koji sam imao kao dječak kad bi moj tata bio blizu – osjećao sam se sigurno. Kasnije se vratila određena nesigurnost. Je li ovaj Isus Krist onaj isti dugokosi socijalni radnik iz 1970-ih, koji je bio tu da me zagrli, dadne mi bon za besplatan obrok, a onda me pošalje natrag na ulicu? Samo što ja više nisam htio tamo.
Dok sam ja plesao u nekom gay disku, moj je otac molio. Dok sam ja spavao s bezimenim muškarcima, moj je otac molio. Svakoga je dana molio krunicu, a ja to nisam znao.
Kako nisam imao kamo, otišao sam kući. Rasipni sin bio je živ, i moji su roditelji otvorili vrata, ali ja sam bio previše zbunjen, iscrpljen i bolestan da bih slavio. Neko vrijeme nisam mogao ni govoriti ni spavati. Nešto poput šoka vratilo me u stanje nalik onome maloga djeteta. Grčevito sam tražio pomoć, istinu i život. Obraćao sam se svojem ocu, obraćao sam se Bogu.
Isprva, moj otac nije znao kako da postupa u toj situaciji. Držao se podalje, a ja sam bio u svojoj sobi. Molio sam se Bogu, ne znajući da molim. Kako sam bio u tolikoj fizičkoj boli, nisam se mogao koncentrirati ni na jednu od jednostavnih molitava kojih sam se netočno sjećao iz djetinjstva. Umjesto toga, jednostavno sam preklinjao za pomoć. Preklinjao sam. Sljedećih nekoliko dana živio sam kao pustinjak, no i dalje sam bio nesiguran.
Polako sam izašao iz svoje samostanske ćelije i pošao u potragu za odgovorima. Gotovo sam odmah pošao ravno prema polici za knjige svojih roditelja. Bez razmišljanja sam uzeo dvije knjige sa sobom: Bibliju i Katekizam Katoličke Crkve. Nisam pročitao nijednu od tih knjiga.
Sljedećih nekoliko dana selektivno sam proučavao opet iznova pojedine odlomke. Najviše kako je Krist oprostio javnoj grešnici, i odlomke iz Katekizma koji su se bavili homoseksualnosti. Tu je bilo suosjećanja, ali i snage, što je sve počivalo u Istini. Krist nije bio neučinkoviti slabić kojega sam zamišljao od gimnazije. Suprotstavljao se nasilnicima, a zatim je tješio ranjene. No ne bi ih ostavljao da se sami muče u prašini – dao nam je svoju Riječ da prema njoj živimo, i zakone koji bi trebali voditi svaku našu misao. Nudio je izlaz.
Noseći te dvije knjige, u koje sam sada položio svu svoju vjeru, izašao sam iz svoje sobe da ih vratim na policu. Na putu tamo vidio sam svojega oca kako moli. Nikada ga prije nisam vidio da moli. Tijekom mojeg samonametnutog zatvora homoseksualnosti, moji su roditelji prošli kroz vlastito zarobljeništvo u svijetu razonoda i pretjerivanja, no uvidjeli su da je ekstravagancija skupih vina i svakonoćnih gurmanskih turneja po svijetu u biti isprazan obrok. Sada su napustili luksuze koje im je priuštila upornost mojega oca. Moj otac nije se činio manje ambicioznim, ali njegove su se ambicije promijenile. Sve u njegovom životu činilo se orijentiranim prema cilju materijalnoga, a sada je njegova energija bila usredotočena na ono čisto nematerijalno.
Stajao sam i gledao napola skriven na sredini stepenica dok je nekoliko malih kuglica prolazilo kroz očeve prste. Kao dijete nikada nisam znao moliti krunicu. Proteklih nekoliko godina moje jedino sjećanje na krunicu bilo je ono na mladu pjevačicu imenom Madonna, koja ju je stalno nosila oko vrata. U mojem umu, ona je postala gotovo profan predmet, transformiran u to od svetoga predmeta, kako je raspelo uvijek bilo strateški smješteno unutar Madonnina bujnog poprsja. No u grubim i žuljavim rukama moga oca, krunica je opet dobila svoje ispravno značenje i znakovitost. Kao i u mojem djetinjskom konceptu Isusa Krista, u mojem ocu bilo je više nego što sam prije vjerovao.
Sve ono vrijeme kada sam mislio da me moj otac prezire, on je zapravo molio za mene i plakao za mnom. I u tome činu, često učinjenom u samoći i tišini, bilo je suosjećanja. Dok sam ja plesao u nekom gay disku, moj je otac molio. Dok sam spavao s bezimenim muškarcima, moj je otac molio. Dok sam ja odbacivao svoj život, moj je otac molio. On je svakog dana molio krunicu, a ja to nisam znao. U onim dugim danima očaja, kao na svojoj samrtnoj postelji, ne bi mi bilo stalo, i mislio bih da je nevjerojatno glup. Sigurno se činilo da njegove molitve nemaju učinka. Nisam se vraćao kući. Ali on je nastavio. A za to je trebalo snage i odlučnosti, onih istih svojstava što su se činila uvredljivima kada sam bio dječak – ona su se transformirala u sredstvo mojeg spasenja po Kristu Isusu.
Nezadovoljstvo svijetom ponekad vodi žaljenju. Sljedeće, beskorisno je ostati stalno ogorčen i naduren, jer je potrebna radikalna revizija toga kako mi zamišljamo sebe i sve oko sebe, što se traži od nas kako bismo išli naprijed i preživjeli. A za to je potrebna poniznost. U mom trenutnom uništenom fizičkom stanju, moje je poniženje bilo potpuno. U svojoj uzaludnoj potrazi za muževnim muškarcem koji bi me spasio, vratio sam se u dječaštvo. Šteta na mome tijelu bila je užasna – dječačić se i dalje uneređivao. Osim što sam sada znao da me nijedno ljudsko biće ne može očistiti, oprostiti mi, ili odnijeti moju bol, pa čak ni moj otac. Jer me je jedan drugi čovjek, koji je nekako bio više nego samo čovjek, već spasio. A moj je otac igrao ulogu u mome spasenju.
Autor: Joseph Sciambra
Prijevod: A. Naletilic