Proroštvo

Posted by

Kada govorim o karizmi proroštva, želim je razlikovati, s jedne strane od »sudjelovanja u Kristovoj proročkoj službi« koja, kako uči Vatikanski II., obilježava čitav Narod Božji, i s druge strane od proročkog zvanja, kada je netko pozvan da bude prorokom. Sigurno je da proročko zvanje uključuje karizmu proroštva, ali, kako ćemo vidjeti, nije svatko tko dobiva karizmu proroštva pozvan od Boga da bude prorokom.

Drugo poglavlje konstitucije Lumen gentium opisuje svojstva koja pripadaju čitavoj Crkvi kao Narodu Božjem. On je ne samo svećenički narod, on je također i proročki narod: »Sveti Božji Narod ima dio i u proročkoj Kristovoj službi, šireći svuda živo svjedočanstvo o Njemu, osobito životom vjere i ljubavi, prinoseći Bogu Žrtvu hvale, plod usta koja ispovijedaju Ime Njegovo.« (Dogmatska konst. o Crkvi, Lumen gentium, br. 12.)

Drugi odlomak iz Lumen gentium koji govori o ovom zajedničkom sudjelovanju nalazi se u poglavlju o laicima. »Krist, veliki prorok, koji je svjedočanstvom života i snagom riječi proglasio Očevo Kraljevstvo, ispunja svoju proročku službu sve do punog očitovanja svoje slave, ne samo po hijerarhiji koja uči u njegovo ime i po njegovoj vlasti, nego i po laicima koje zato čini svojim svjedocima i poučava ih osjećajem vjere i milošću riječi da sila Evanđelja svijetli u svagdanjem, obiteljskom i društvenom životu.« (Ibid., br. 35.)

Jasno je da se sv. Pavao slaže da su svi kršćani pozvani da svjedoče svoju vjeru riječima i djelima i da na taj način sudjeluju u Kristovoj proročkoj službi. Ali s druge strane, Pavao govori o proroštvu kao o jednoj karizmi koja je kao jedan dar milosti razdijeljena među članove Tijela Kristova, tako da netko primi ovaj dar a drugi onaj. Za sv. Pavla karizma proroštva je dar koji svi kršćani mogu  željeti da bi ga imali (usp. 1 Kor 14,1), ali on nije nešto što bi svi imali samo zato što su kršćani.

Moramo zaključiti da, kada kažemo da svi kršćani sudjeluju u proročkoj službi, tada govorimo o proroštvu kao svjedočanstvu nečije vjere. To je opravdana upotreba ovog izraza, ali to nije ono što mislimo kada govorimo o karizmi proroštva, koja kao »milosni dar« nije dana svima, nego nekim članovima na izgradnju čitavog Tijela. Rekao sam da karizmu proroštva ne treba identificirati s proročkim zvanjem (pozivom), budući da neka osoba može prigodice primiti karizmu proroštva a da nije nužno pozvana da bude prorokom. Ova je razlika opravdana zbog načina kako Pismo govori o prorocima i proricanju.

Na primjer, u Starom zavjetu imamo zgodu o sedamdesetorici starješina izabranih od Mojsija da mu pomognu u upravljanju narodom (Br 11,16-30). O ovim je ljudima rečeno: »Jahve siđe u oblaku i poče s njim (Mojsije) govoriti. Zatim uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na onu sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima, počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše.« (Br 11,25) Njihovo je prorokovanje znakom da je Bog izlio svoga Duha na njih, ali jasno je da to nije uključivalo proročki poziv.

S druge strane, u Starom zavjetu imamo više izvještaja o pozivu u proročku službu koji nam pokazuju što taj poziv uključuje. Tako, na primjer, čitamo o pozivu Izajije (Iz 6), Jeremije (Jr 1), Ezekiela (Ez 1-3) i Amosa (Am 7,14-15). U ovim odlomcima vidimo da proročki poziv uključuje da je netko od Boga poslan da Božje riječi govori narodu. Ovaj poziv i poslanje postaje glavna oznaka u životu proroka. To ga primorava da sluša riječ Božju, i pošto je čuje, da izvrši čine i navijesti poruku koja će prenijeti Božje riječi narodu. To zahvaća čitav način života i proroka dijeli od ostalih ljudi kao poslanika Božjeg.

Proročki poziv ne znači, naravno, da prorok može prorokovati štogod hoće. Pravi prorok naviješta samo riječ koju je čuo od Gospodina. On treba čekati na ovu riječ i moliti da bi je primio ; ona nije nešto što je pod njegovom moći da bi njome raspolagao kako hoće.  Nasuprot, grijeh je lažnih proroka što su prorokovali a da nisu bili pozvani od Boga i da nisu čuli njegovu riječ. O njima kaže Jeremija: »A Jahve mi reče: ´Laž prorokuju ti proroci u moje ime; niti ih poslah niti im nalog kakav dadoh – ja im i nisam govorio. Oni vam prorokuju lažna viđenja, isprazna gatanja i snove srca svoga´.« (Jr 14,14) Ili, kako kaže Ezekiel, oni su »bezumni proroci koji duh svoj slijede a ništa ne vide!… Govore ´Riječ Jahvina!´ – a Jahve ih nije poslao. I još očekuju da će im se riječ ispuniti.« (Ez 13,3-6) O ovakvim prorocima Bog govori: »Ne poslah tih proroka, a ipak trče! Ne govorim im, a ipak prorokuju!« (Jr 23,21). U Novom zavjetu čovjek koji najviše sliči na proroke Starog zavjeta jest Ivan Krstitelj. U Krstitelju ponovno vidimo da proročanski poziv uključuje »biti poslan od Boga« (Iv 1,6). Ivam je svjestan svojeg poslanja i svjedoči za njega:»Onaj koji me posla da krstim vodom, reče mi…« (Iv 1,33-34). Vidimo dakle u slučaju Ivana Krstitelja da je njegov poročki poziv uključivao čitav način života, da je on sam mogao opisati sebe kao »Glas onoga, što viče u pustinji« (Iv 1,23).

Uz Ivana Kristitelja ima nekoliko drugih koje nam novozavjetni pisci spominju kao proroke (na primjer Agap, Juda i Sila), ali ima mnogo drugih koji prorokuju , a da nisu nazvani prorocima i bez ikakvih znakova da bi oni imali proročki poziv. Pogledajmo izbližega što nam Novi zavjet govori o prorocima i proricanju u prvotnoj kršćanskoj zajednici.

 Novozavjetni proroci

Od 144 puta što riječ »prorok« dolazi u Novom zavjetu, 123 puta se odnosi na proroke Starog zavjeta. Na preostalom 21 mjestu riječ »prorok« se odnosi na Isusa Krista, na Ivana Krstitelja i na neke članove kršćanske zajednice, od kojih su neki poimence spomenuti. Tako je govor o Agabu (Dj 11,28; 21,10), o pet »proroka i učitelja« u Antiohiji, među kojima su Barnaba i Savao (Dj 13,1-2), o Judi i Sili (Dj 15,32). Luka također govori o postarijoj udovici Ani kao o proročici (Lk 2, 36) i kaže nam o blagovjesniku Filipu, koji je imao četiri neudate kćeri, obdarene proročkim darom (Dj 21, 9). Vrijedno je spomenuti da sv. Pavao, koji donosi o kršćanskom proroštvu više podataka nego bilo koji drugi novozavjetni pisac, nigdje ne spominje po imenu nekog kršćanskog proroka.

Ima brojnih indikacijapo kojima zaključujemo da Pavao i Luka smatraju važnim članovima kršćanske zajednice osobe koje nazivaju »prorocima«. Već smo vidjeli da u jednoj prigodi Pavao nabraja darove po redu njihove važnosti i tada kaže: »I jedne je Bog postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje« (1 Kor 12,28). Poslanica Efežanima opisuje Crkvu koja je »sagrađena na temelju apostola i proroka« (Ef 2,20). Da Pavao ima na pameti kršćanske proroke, potvrđuju dva druga mjesta iste poslanice, gdje on govori o »apostolima i prorocima« kao onima kojima je objavljeno otajstvo poziva pogana (Ef 3,5) i kada nabraja »Kristove darove svojoj Crkvi« kao »apostole, proroke, evanđeliste, pastire i učitelje« (Ef 4, 11).

Luka dakle sugerira da su proroci imali važnu ulogu u životu prvotne Crkve. Pet osoba koje su nazvane »proroci i učitelji« (Dj 13,1-2) bile su očito vođe kršćanske zajednice u Antiohiji. On nam također kaže, da su Juda i Sila, koje spominje kao proroke (Dj 15,32), bili »vodeći ljudi među braćom« (Dj 15,22).

Dok je u poslanici Efežanima naglasak na proročkoj ulozi kao posrednika objave, kojima se objavljuju otajstva i oni ih saopćavaju Crkvi, dotle proroci koji se spominju u Djelima apostolskim imaju više praktičnu ulogu u upravljanju Crkvom. Na primjer, Agap proriče glad, potičući kršćane Antiohije da pošalju pomoć Crkvama Judeje (Dj 11,27-30). Petorica koji su nazvani prorocima i učiteljima u Antiohiji donose odluku, vođeni proroštvom, da Savao i Barnaba otputuju na misionarsko putovanje, i »nakon što su postili i molili, polože ruke na njih te ih puste na put« (Dj 13,1-3). Juda i Sila su izabrani da priopće odluke donesene u Jeruzalemu crkvi u Antiohiji (Dj 15,22-34).

»Zajedničarsko proroštvo« ( »Congregational Prophecy« )

J.Reiling(J. Reiling, Hermas and Christian Prophecy. A Study of the Eleventh Mandate, Leiden, 1973, p. 10; također »Prophecy, the Spirit and the Church«, u J. Panagopoulos (izd.),Prophetic Vocation in the New Testament and Today, Leiden, 1977, p. 67.)je skovao ovu frazu da bi označio proricanje koje je bilo izrečeno od članova prvotnih kršćanskih zajednica koji se nisu nazivali »prorocima« i koji nisu imali vodeću ulogu u zajednici kakvu su imali oni koji su se zvali prorocima. Ima brojnih znakova da je bio običan fenomen u novozavjetnoj Crkvi da su prorokovali ljudi koji nisu bili među priznatim »prorocima«.

Ponajprije, na temelju Dj 2,16 sll. možemo zaključiti da su prvotni kršćani vidjeli u svojem vlastitom iskustvu ispunjenje Joelova proroštva o »posljednjim danima«:  »U posljednje ću vrijeme – veli Gospodin – izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće, te će proricati vaši sinovi i vaše kćeri, vaši će mladići imati viđenja, a vaši starci snivati sne. Također ću u ono vrijeme izliti od svoga Duha na svoje sluge i sluškinje, te će proricati.« (Dj 2,17-18; usp. Jl 3,1-2). U Starom Zavjetu Duh Božji je najtipičnije shvaćen kao duh proroštva, koji se ne bi izlijevao na sav narod, nego na one pojedince koje bi Bog pozvao da naviještaju njegovu riječ. Tako je kod Židova bila stroga povezanost između Duha i proroštva, da je dovelo do ideje da ako ne bude više proroka, Duh Sveti neće više biti prisutan. Tako nalazimo u rabinskim izreku: »Po smrti posljednjih proroka Hagaja, Zaharije i Malahije, Duh je Sveti otišao od Izraela.« (T. Sota, 13, 2.)

Prvotni kršćani teško bi bili tvrdili da se je već ispunilo proroštvo Joelovo, da nisu imali jedno takvo iskustvo obilnog izljeva dara proroštva na kršćansku zajednicu, tako da su čuli prorokovati muževe i žene, stare i mlade. Brojni odlomci u Djelima apostolskim i u Pavlovim poslanicama potvrđuju ovu pretpostavku.

U Djelima apostolskim 19,6 Luka nam kaže da, kada je Pavao krstio dvanaestoricu koji su bili učenici Ivana Krstitelja i kada je na njih položio ruke,»Duh Sveti je na njih sišao, te počeše govoriti u jezicima i proricati«. Ovdje nema znakova da bi ovi ljudi naknadno bili poznati kao proroci.

Za vrijeme zadnjeg Pavlovog putovanja u Jeruzalem, Luka kaže da je rekao: »Duh Sveti mi jamči, dok idem iz grada u grad, da me čekaju okovi i patnje.« (Dj 20,23). Da je ono »što mu Duh Sveti jamči (svjedoči)« govoreno u proroštvima potvrđuje formula koju upotrebljava Agab u svom proroštvu: »Ovo veli Duh Sveti« (Dj 21,11). Možemo zaključiti da je ova opomena dana Pavlu preko proroštva u svakoj kršćanskoj zajednici koju je posjetio na tom putovanju. Imamo znak da Luka takvo prorokovanje ne suzuje na priznate proroke u načinu kako govori o istoj opomeni danoj Pavlu u Tiru. On nam kaže, da kada su stigli u Tir, da su »našli učenike i ostali s njima sedam dana. Oni su potaknuti od Duha, govorili Pavlu, da ne ide u Jeruzalem« (Dj 21,4). Formula »potaknuti od Duha« obilježuje ovu opomenu kao danu u proroštvu, a Luka je pridjeva »učenicima«, a posebno ne naziva prorocima one koji su govorili.

Najraniji spomen proroštva u Pavlovim poslanicama nalazi se u 1 Solunjanima 5,19-21: »Duha ne gasite! Proročanske govore ne prezirite, nego sve provjeravajte: Što je dobro, zadržavajte!« (1 Sol 5,12).

Iz ovoga možemo sa sigurnošću zaključiti da su neki članovi ove zajednice proricali. Nema međutim spomena o prorocima, makar je Pavao nekoliko redaka ranije govorio o onima koji su se »trudili među njima« i koji su njima »upravljali« i »njih opominjali« (1 Sol 5,12).

Prvi spomen proroštva u 1 Korinćanima strogo sugerira da Pavao govori o »zajedničarskom proroštvu« (congregational prophecy). Prijeporna točka u ovom odlomku je, da li Korinćani trebaju obdržavati običaj judeo-kršćanskih zajednica obzirom na pokrivanje glave dok aktivno sudjeluju u liturgijskom bogoslužju (1Kor 11, 2-16). Pavao strogo zahtijeva obdržavanje ove tradicije (običaja): »Svaki čovjek koji moli ili prorokuje pokrivene glave, sramoti svoju glavu. Naprotiv, svaka žena, koja moli ili prorokuje gologlava sramoti svoju glavu. U tome je posve jednaka ošišanoj ženi.« (1 Kor 11, 4-5). Iz načina kako Pavao ovdje govori o muškarcima i ženama dok mole ili prorokuju, ima se sigurno dojam da on očekuje da prorokuju i drugi osim »proroka«, koje je on spomenuo odmah poslije apostola među onima koje je »Bog postavio u svojoj Crkvi« (1 Kor 12,28).

Ovaj dojam potvrđuje i Pavlova rasprava o prorokovanju u 1 Kor 14. U prvom retku ovog poglavlja Pavao potiče Korinćane neka »vruće čeznu za duhovnim darovima, posebno za darom prorokovanja«. Jedva izgleda nevjerojatnim da bi Pavao mislio da će svi čeznuti da bi bili proroci. Ali poticaj ima smisla ako Pavao misli na proročko nadahnuće da ga svaki član zajednice može prigodno primiti kao svoj doprinos zajedničkom bogoslužju. Tako Pavao može reći nekoliko redaka poslije: »Želio bih, da svi govorite u jezicima, a još više, da prorokujete« (14, 5). Naravno, to ne znači da Pavao očekuje da svatko stvarno prorokuje, kao što ne očekuje da bi svaki govorio u jezicima. To bi, naime, proturječilo smislu njegovog pitanja u 12, 30: »Zar svi mogu govoriti u jezicima?« Pavlova želja da bi svi govorili u jezicima ili prorokovali jednostavni je način očitovanja kako on cijeni te darove, upravo kao što je njegova želja da bi svi bili neoženjeni kao i on sam (1 Kor 7,7) način kojim on očituje koliko cijeni taj dar, a da to ne bi uključivalo da on stvarno očekuje da svi tako postupe.

Ali, može netko zapitati, ne govori li Pavao stvarno o tom, ako bi na skup ušao neki nevjernik dok »svi prorokuju« (14, 24)? I ne kaže li nekoliko redaka dalje: »Možete svi prorokovati jedan poslije drugoga, da svi nauče i svi se utješe« (14, 31)?

Po mojem mišljenju ovi reci potvrđuju shvaćanje da Pavao očekuje da i drugi u zajednici dobiju karizmu prorokovanja uz priznate proroke. Ali sumnjam da bi se moglo protumačiti da on misli da bi doslovno svi prorokovali. U retku 24 slučaj je izričito pogodbeni i gotovo sigurno hiperboličan. Povezano s retkom 31, držim kao vjerojatnije da fraza: »Možete svi prorokovati jedan poslije drugoga« znači »Svi koji prime karizmu prorokovanja mogu vršiti taj dar, ali trebaju čekati na svoj red.« Nitko nije isključen iz mogućnosti da primi karizmu prorokovanja niti od upotrebe tog dara ako ga primi, ali to ne znači da će doslovno svatko prorokovati.

Makar držim da nije utemeljeno zaključiti iz 1 Kor 14,24, 31 da bi Pavao očekivao da će svaki u kršćanskoj zajednici prorokovati, ipak njegova rasprava o proroštvu u ovom poglavlju sigurno potvrđuje mišljenje da on pozna i potiče zajedničko proricanje (congregational prophecy). Ovo poglavlje on završava kao što ga i započinje, potičući Korinćane neka ozbiljno čeznu za prorokovanjem. Jedva se može zamisliti što bi takav poticaj mogao značiti ako li ne da bi oni trebali biti što više otvoreni primanju nadahnuća za prorokovanje kao svoj doprinos zajedničkoj liturgiji.

 Uloga dara proroštva u kršćanskoj zajednici

U ovom ćemo odsjeku pogledati što nam novozavjetni pisci govore o koristi dara proroštva, ili, drugim riječima, koji doprinos daju životu zajednici oni koji prorokuju. Govoreći o »onima koji prorokuju« uključujemo one koji imaju poziv proroka, kao i one koji prigodice prorokuju.

Usporedimo li ono što Pavao i Luka govore o ulozi proroštva u kršćanskoj zajednici, nalazimo neke točke slaganja kao i neke suprotstavljanja. Dok Luka naglašava pojam proroštva kao navještaja budućih događaja po kojima se ljudi razvijaju u donošenju odluka, Pavao pak spominje proricanje budućnosti tek kao jedan dio proročke uloge. S druge strane, upadno je slaganje između Luke i Pavla u upotrebi glagola parakalein i srodne imenice paraklesis pri opisivanju uloge proroštva.

Teško je prevesti glagol parakalein jednom riječi, jer može značiti poticati, opominjati ili tješiti. Slično i riječ paraklesis može značiti poticanje, opomenu i tješenje. U slijedećim se odlomcima riječi opominjati ili poticati prevode parakalein, a riječ opomena ili poticanje prevode paraklesis. Luka sažeto opisuje proročko propovijedanje Ivana Krstitelja kako slijedi: »Još je mnoge druge napomene dao narodu i navješćivao mu Veselu vijest.« (Lk 3,18) Aramejsku riječ Barnaba, koju su apostoli dali učeniku Josipu, Luka prevodi sa »sin utjehe« (Dj 4,36) naznačujući time kakva je bila njegova uloga u zajednici. Kada su vijesti o obraćenju pogana u Antiohiji »došle do ušiju Crkve u Jeruzalemu, pošalju Barnabu u Antiohiju. Kad on dođe tamo te vidi učinke milosti Božje, obradova se pa ih sve opominjaše, da odlučnim srcem ostanu vjerni Gospodinu, budući da je bio vrli muž, pun Duha Svetog i vjere« (Dj 11,22-24). Malo kasnije Luka spominje Barnabu na prvom mjestu među »prorocima i učiteljima« u Antiohiji (13,1). Najjasniji odlomak u Djelima apostolskim koji  iznosi misao da je uloga proroka tješiti i poticati jest: »Juda i Sila, i sami proroci, mnogim su riječima tješili i utvrđivali braću« (15,32). Uključna rečenica: »i sami su bili proroci« jasno pokazuje da je prvotna Crkva očekivala takvu vrst govora od proroka kao i vrst učinka koji su te riječi trebale proizvesti.

Mjesto gdje Pavao najdetaljnije govori o prorokovanju jest 1 Kor 14. Naravno ne možemo pretpostavljati da je on namjeravao iznijeti raspravu o prorokovanju koja bi odgovorila na sva naša pitanja. On piše ljudima koji znaju što je proroštvo, ali ga nisu toliko cijenili koliko je taj dar zasluživao, i pretpostavljali su mu neobičniji dar govora u jezicima. Što Pavao iznosi o prorokovanju usmjereno je da uvjeri Korinćane da je ono iznad glosolalije(govora u jezicima), a ne toliko da im protumači što je ono.

Međutim, srećom, još uvijek 1 Kor 14 može baciti dosta svjetla na Pavlovo shvaćanje uloge proroštva. Posebno, tu nalazimo dva retka koja opisuju učinke za koje bi trebalo očekivati da će ih proroštvo proizvesti u sabranoj zajednici. Redak 3. glasi: »Onaj koji prorokuje govori ljudima: izgrađuje ih, opominje i tješi«. U retku 31. čitamo: »Možete svi prorokovati jedan po jedna, da svi nauče i da se potaknu«. Ovdje vidimo da kada Pavao govori o koristi prorokovanja, on ističe njegovu ulogu »poticanja« (paraklesis). Druge koristi koje on spominje su poučne naravi: za  »izgradnju« i  »utjehu«, i da tako »svi nauče«.

Prorokovanje se jasno razlikuje od glosolalije i nad nju se izdiže, jer je razumljiv govor po kojemu ljudi mogu »biti izgrađeni« i mogu »naučiti«. Međutim nije neposredno jasno kako se prorokovanje razlikuje od darova i propovijedanja i poučavanja. Mislim da bismo se za shvatiti ovu razliku trebali vratiti na temeljnu temu čitavog poglavlja, naime, da je proroštvo, kako za Pavla tako i za Korinćane, prvorazredni primjer od pneumatika, darova nadahnuća. To smo već vidjeli u prvom retku ovog poglavlja, kada Pavao potiče Korinćane da »vruće čeznu za pneumatika, posebno za darom prorokovanja«. Posve se slažem s Dunnom, kada kaže: »(Pavao) suprotstavlja proroštvo i glosolaliju ne u odnosu na nadahnuće, nego u odnosu na razumljivost: proroštvo je jednako tako nadahnuti govor,jednako tako »govorenje Duhom«, jednako tako karizma kao i glosolalija; razlika je u tom, što je glosolalija nerazumljiva, dok je proroštvo razumljivo… Ukratko, proroštvo kod Pavla ne može značiti ništa drugo nego nadahnuti govor.« – (JesusandtheSpirit, p. 229 (potcrtano u izvorniku)

Bitna dakle razlika između proroštva i neke druge vrste govora po kojemu se zajednica može izgrađivati jest u nadahnuću koje je vlastito proročkom govorenju. Drugim riječima, propovjednik ili učitelj ima trajni (habitualni) dar, koji može upotrebljavati kako hoće; prorok može proricati jedino kada je za to nadahnut; što znači, kada ima saopćiti poruku za koju je uvjeren da ju je primio od Boga. Kao što smo ranije vidjeli, čini se da je u tom ispravno tumačenje Pavlove fraze: »neka proriče u omjeru s vjerom« (Rim 12,6), gdje »vjera« znači sigurnost da je netko zaista nadahnut da govori.

Drugi znak razlike između proricanja i ostalih načina govora koji mogu izgrađivati zajednicu jest uska povezanost koju Pavao stavlja između proroštva i objave. To smo najjasnije vidjeli u 1 Kor 14, 29-30: »Što se tiče proroka, neka govore dvojica ili trojica, a ostali neka prosuđuju! Ako tko drugi od prisutnih dobije objavu, prvi neka ušuti!« To nas navodi na zaključak da nije svako proroštvo objava, ali da su to barem neka proroštva, i da proroštva koja su objave imaju prednost pred onima koja to nisu.

Prilično je zakučasta odredba Pavlova kojom pokazuje superiornost proroštva nad glosolalijom, budući da »dar jezika nije znak za one koji vjeruju, nego za nevjernike, a dar prorokovanja nije za nevjernike, nego za one koji vjeruju.« (1 Kor 14,22). Problem je u tom što nije neposredno jasno u kojem smislu Pavao upotrebljava izraz »biti znakom za«. Ja predlažem da najprije pogledamo na smisao čitavog argumenta ovdje i tek kasnije se vratimo i pokušamo odrediti smisao retka 22.

U ovom odlomku (rr. 20-25) Pavao pokazuje superiornost proroštva nad darom jezika uspoređujući učinke koje može imati upotreba ovih darova na nevjernika koji bi mogao doći u kršćansku zajednicu. Dar jezika služi jedino da učvrsti nevjernika u njegovoj nevjeri, dok ga prorokovanje pokreće iz nevjerovanja u vjerovanje. Svaki je dakle od darova opisan kao »znak za« onoga što proizlazi iz njegove upotrebe. Dar jezika čini ljude (znak je) nevjernima; proricanje ih čini (znak je) vjernicima.

Ako zapitamo, kako proricanje vodi nevjernika k vjeri, vidimo da to čini dovodeći ga do uočavanja njegove vlastite grešnosti i do prihvaćanja Božje prisutnosti u kršćanskoj zajednici koja mu objavljuje njegovu grešnost. Frazu »otkrit će tajne njegova srca« nije potrebno shvatiti u smislu javnog otkrivanja njegovih tajnih grijeha. Vjerojatnije to znači da su njegove oči otvorene prema vlastitoj grešnosti, tako da sebe smatra grešnikom koji potrebuje Božje milosrđe. Ovo bi bila druga uloga proricanja koje ima ulogu objave, kao što ima specifičnu ulogu da uvjeri grešnika o krivnji i da ga pozove na polaganje računa te da ga također dovode k pokajanju i vjeri.

Pošto smo vidjeli kako sv. Pavao opisuje »korisnu svrhu« kojoj proricanje služi u kršćanskoj zajednici, pogledajmo sada na neka druga pozivanja na proroštvo u Novom zavjetu da vidimo koje daljnje svjetlo ona bacaju na ovo pitanje.

U 1 Timoteju dva puta se spominje proroštvo, obadva puta riječ je o proroštvima koja jasno označuju službu za koju je Timotej zaređen (1 Tim 1,18 i 4,14). To nas podsjeća na Dj 13,2, gdje  »Duh Sveti reče: ´Odvojite mi Barnabu i Savla za djelo, za koje sam ih odredio!`« Tako imamou 1 Tim još jedan primjer one vrste proroštava koja vode upravitelje Crkve u donošenju praktičnih odluka, vrsta koja otkriva Božju nakanu u odnosu na ulogu koju određene osobe trebaju vršiti u službi.

Zaključujući ovaj odsjek možemo se osvrnuti na, bez sumnje, najljepši primjer kršćanskog proricanja što nam ga je Novi zavjet ostavio, naime, na sedam »pisama Crkvama« u Otkrivenju 2-3. Tu imamo jasne znakove da pisac predstavlja svoja»pisma« kao proroštva. Najprije, u Otkrivenju 1,10-11 kaže: »U dan Gospodnji padoh u zanos i čuh kako se iza mene ori jak glas poput trube: ´Što vidiš, napiši u knigu i pošalji sedmerim crkvama.`« Izraz »padoh u zanos«, odn. »bijah u Duhu«, dolazi više puta u ovoj knjizi (npr. 4,2; 17,3) i bez sumnje je jednakoznačan sa »biti pod nadahnućem«, stanjem u kojemu on »sluša« i »gleda« što mu Bog želi objaviti. »Onaj sličan Sinu Čovječjemu koji mu se ukazuje i govori mu (1, 12-13), uskrsli je Krist koji mu govori: »Sad napiši što si vidio: sadašnje stanje i ono `što će se poslije ovoga dogoditi´!« (1, 19)

Svako od sedam pisama koja slijede, predstavljeno je svaki put drugom formulom, kao riječima proslavljenog Krista vidi 2,1.8.12.18; 3, 1.7.14). Zatim slijede proroštva po uzoru na Stari zavjet i svako se predstavlja kao »riječ Gospodnja«. Svako od sedam pisama završava s opomenom: »Tko ima uho, neka čuje što Duh poručuje crkvama« (2, 7.11.17.29; 3, 6.13.22). Jedva da je pisac mogao jasnije izraziti da ono što on priopćuje nije njegova vlastita riječ nego riječ uskrslog Gospodina, koju je po Duhu primio, drugim riječima proroštvo.

Kada netko ispita sadržaje sedam pisama, vidi kako se upadno slažu s Pavlovim shvaćanjem uloge proricanja: »Onaj koji prorokuje govori ljudima: uzdiže ih, opominje i tješi« (1 Kor 14,3). Ovdje vidimo, također, kao i drugdje, da »uzdizanje (izgradnja) i opominjanje« može dakle uključivati, kad je to potrebno, i riječi strogog ukora i opomene. Jedna će od proročkih uloga, kako smo vidjeli, dovesti grešnika da uvidi svoju grešnost i potrebu pokajanja. To se posebno vidi u pismima crkvi u Sardu (3,1-6) i Laodiceji (3,14-22).

 Lažni proroci u kršćanskoj zajednici

Jasno je iz Starog i Novog zavjeta da prihvaćanje proroštva kao dara Božjeg zajednici uključuje potrebu razlikovanja između pravog i lažnog proricanja. Izgleda neizbježnim da zajednica koja je spremna primiti određene osobe kao proroke i njihov govor kao od Boga nadahnut treba biti spremna da se susretne također s problemom lažnih proroka. Nije ovdje potrebno ulaziti u iskustvo Starog zavjeta, o kojem smo već kratko govorili. Pogledajmo što nam Novi zavjet govori o lažnim prorocima u kršćanskoj zajednici.

Imamo ozbiljnih razloga da držimo da se pitanje lažnih proroka posebno oštro osjećalo u zajednici za koju je napisano Matejevo evanđelje. To je jedino evanđelje koje nam prenaša Isusovo upozorenje protiv lažnih proroka koji će doći među njegove sljedbenike: »Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem runu, a unutra su grabežljivi vuci« (Mt 7,15). Malo može biti sumnje da se »ovčje runo« odnosi na njihovo ispovijedanje kršćanske vjere i pripadanje istoj. To se potvrđuje i isprikom koju će takvi lažni proroci navesti na dan suda: »Gospodine, Gospodine, zar nismo pomoću tvoga imena prorokovali, pomoću tvoga imena izgonili zle duhove, pomoću tvoga imena čudesa činili?« (Mt 7,22). Ako pogledamo na paralelna mjesta u Lukinu evanđelju, vidimo da ono što je kod Luke općenito rečeno o kažnjavanju zlotvora, kod Mateja je posebno primjenjeno lažnim prorocima (usp. Lk 6,43-46 i 13,26-27). Najvjerojatnije tumačenje ovoga jest da je Matejeva zajednica iskusila nepravdu koju takvi lažni proroci nanose Crkvi.

Još na druga dva mjesta spominje Matej u evanđelju lažne proroke, obadva navode pojavu mnogih lažnih proroka kao jednu od patnja »zadnjih dana« (Mt 24,11.24). Spomena je vrijedno da se ovdje opet dopušta da čak i lažni proroci mogu »činiti velike znakove i čudesa«, dapače kao i u 7, 22 oni će moći tvrditi da su »učinili tolike čudesne znakove« u ime Kristovo. Ovo nas navodi na to da je možda Matejeva zajednica poznavala proroke koji su činili čudesne znakove i koji su nastupali kao »vukovi u ovčjem runu«. U svakom slučaju, ovo nam jasno pokazuje da sposobnost činiti znakove i čudesa nije dovoljna potvrda da je netko pravi prorok.

Prva Ivanova poslanica također govori o lažnim prorocima kao o problemu s kojim se mora boriti kršćanska zajednica: »Ljubljeni, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu.« (1 Iv 4,1-3). Konačno, u knjizi Otkrivenja, pismo upravljeno Crkvi u Tijatiri govori o »ženi Jezabeli, koja sama sebe naziva proročicom i koja zavodi moje sluge učeći ih `da bludno griješe i da jedu idolima žrtvovano meso`.« (Otk 2,20).

 »Razlikovanje duhova«

Već sam izrazio svoje mišljenje da se slažem s mišljenjem stručnjaka za Novi zavjet da se »sposobnost razlikovanja duhova« koju Pavao nabraja među karizmama u 1 Kor 12,10, prvotno odnosi na dar koji joj neposredno prethodi u istom popisu, naime, na proricanje. Proricanje je nadahnuti govor i »razlikovanje duhova« ide za tim da se odredi kakav duh nadahnjuje govornika. Dunn predlaže da se u izrazu »razlikovanje duhova« (diakrisispneumaton) riječ pneumata može shvatiti kao jednakoznačna za pneumatika, u kojem se slučaju može prevesti s  »nadahnućem« ili »nadahnutim govorom«. Tako on predlaže da se diakrisispneumaton prevede sa »vrednovanje, istraživanje, ispitivanje, procjenjivanje proročkog govora sa strane ostalih (od zajednice ili od proroka) da se odredi i izvor nadahnuća i njegovo značenje za zajednicu.« (JesusandtheSpirit, p. 234.)

Ovo tumačenje podržava i Pavlova smjernica u 1 Kor 14,29, gdje su opet darovi proricanja i razlikovanja usko povezani: »Neka govore dvojica ili trojica, a ostali neka prosuđuju« (prevedena riječ »prosuđuju« u grčkom je glagolski oblik od diakrisis). Na isti način vidimo u 1 Solunjanima 5,19-22 da proricanje traži provjeru i razlikovanje onoga što je dobro: »Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte. Uklanjajte se svakom zlu!«

Pogledajmo sada na kriterije po kojima takvo razlikovanje treba izvršiti. Već smo vidjeli kod Mateja 7,22-23, da sposobnost činiti znakove i čudesa, izgoniti zle duhove i činiti silna djela u ime Isusovo, nije konačni dokaz da je netko pravi prorok. Čak i lažni prorok i zlotvor može činiti takve stvari.

Pisci Novog zavjeta navode dva kriterija za razlikovanje istinitih i lažnih proroka: moralna ispravnost proroka i pravovjernost (ortodoksija) njegovih proroštava. Već smo vidjeli kod Mateja, da se lažni proroci prepoznaju po »zlim plodovima« koje donose. Na posljednjem će sudu oni biti očitovani kao »zlotvori«. Time što su opisani kao »grabežljivi vuci što dolaze u ovčjem runu« to sugerira da njihov zao plod što ga donose može biti shvaćen  kao šteta što je nanose kršćanskim zajednicama u kojima vrše svoj tobožnji dar proricanja.

Na sličan je način  i lažna proročica Jezabela okrivljena zbog svoje nemoralnosti, za koju neće da se pokaje i u koju uvodi druge »sluge Gospodnje« (Otk 2,20.21).

Pravovjernost učenja o Isusu je kriterij koji ističe Ivan u svojoj Prvoj poslanici za razlikovanje između istinitog i lažnog proroka: »Po ovome poznajete duh Božji: svaki duh koji priznaje: `Isus Krist došao je u tijelu`, od Boga je; svaki duh koji takvim ne priznaje Isusa, nije od Boga.« (1 Iv 4,2-3). Također vrijedi i za sv. Pavla, što neka osoba kaže po nadahnuću o Isusu, to pokazuje kakve je vrsti duh koji nadahnjuje govornika (1 Kor 12,3).

Imamo dva odlomka iz ranog kršćanstva, koja ne spadaju u kanonske spise, koja raspravljaju o pitanju kriterija po kojima se razlikuje istiniti prorok od lažnog. To je 11. poglavlje iz Didaché i 11. zapovijed iz Pastira Hermina.U obim odlomcima naglasak je na načinu proročkog života. Tako Didaché upozorava: »Nije svaki koji govori po nadahnuću prorok, nego samo onaj koji se vlada kako Gospodin hoće. Stoga ćete po načinu života raspoznati istinitog od lažnog proroka. I svaki prorok koji u duhu naredi da se pripremi stol (za siromahe, op. prev.), neka od njega ne jede, inače je lažni prorok, ako to čini. I svaki prorok koji uči istinu, ali ne živi po tom što uči, on je lažni prorok.« (Didache, 11,8-10.)

Svakako i onaj koji ne uči istinu može se prepoznati kao lažni prorok, ali što autor spisa  Didachéželi naglasiti jest, da sama istinitost proročkog učenja nije dovoljni kriterij istinskog proroka. On mora također živjeti po onom što uči.

Način proročkog življenja opet je kriterij što ga predlaže 11. zapovijed Pastira Hermina. Makar je odlomak donekle dug, čini se vrijednim navesti ga, jer je to najzanimljivija rasprava o daru proricanja koju nalazimo u  ranoj kršćanskoj književnosti.

»7. `Gospodine`- zapitah – `kako se može razlikovati, koji je istinit, a koji lažan prorok?`- reče mi- `što ću to iznijeti o jednom i drugom, i moći ćeš razlikovati pravog od lažnog proroka na način koji ću ti sada iznijeti. Po njegovu životu moći ćeš raspoznati čovjeka koji ima Duha Božjega.

  1. Prvo, onaj koji je odozgo primio Duh blag je, miran i ponizan, drži se daleko od svake zloće i ludih želja ovoga svijeta i smatra se bijednijim od svih drugih ljudi, i ako je zapitan ne daje odgovora nikome. Niti govori sam, niti Duh Sveti govori kadgod čovjek to želi, nego govori kad Bog hoće da on govori.
  2. Tako kada čovjek koji ima Duha Božjega dođe u zajednicu pravednih koji vjeruju u Duha Božjega i u toj se zajednici upravlja molitva Bogu, tada anđeo proročkog dara, koji mu je dodijeljen, njega ispuni i on, ispunjen Duhom Svetim, govori zajednici kako Gospodin hoće.
  3. Na taj se način prepoznaje Duh Božji. Bilo kakva sila koja pripada duhu Božjemu, Gospodinova je`.
  4. `Slušaj sada`- reče mi- `o duhu zemaljskom i ispraznom, koji nema nikakve moći, i koji je lud.
  5. Najprije, čovjek koji misli da ima takvog duha, uzdiže samog sebe i želi biti na časnim mjestima (prvim mjestima), zatim je drzak, bestidan i brbljav, živi u mekoputnosti i mnogim drugim uživanjima, i prima plaću za svoja proricanja. Ako li nije plaćen, on ne prorokuje. Zar je moguće da Duh Božji prima plaću za proricanje? Nije moguće za Božjeg proroka da to čini, ali duh takvih proroka je zemaljski.
  6. Nadalje, on se nikad ne približuje zajednici pravednih ljudi, nego ih izbjegava. Ali on se približuje neodlučnima i ispraznima, prorokuje im po zakucima i zavarava ih govoreći im na isprazan način ono što oni žele; a njima to odgovara, jer su isprazni. On je kao prazna posuda stavljena među druge prazne posude; ako se po njoj udari ne razbije se, nego odjekuje kao i druge posude.
  7. Ali ako on dođe u zajednicu punu pravednih ljudi koji posjeduju Duha Božjega i tada se mole, tada se on prazni i zemaljski duh iz straha bježi od njega, te on zanijemi i posve je skršen, nesposoban da išta kaže…
  8. Imaš pred sobom život i jedne i druge vrste proroka. Onoga koji kaže da je nadahnut, (Herma, Pastir, 11, 7-16; ovaj je prijevod nešto drugačiji nego kod P. Sullivana, usp. G. Vorti, I PadriApostolici, VittaNuova Editi., p. 292) ispitaj tako po njegovim djelima i životu.«

Spomena je vrijedno da i Didachéi Pastir Hermindonose praktične norme za razlikovanje istinitog od lažnog proroka, radije nego li za razlikovanje istinitog od lažnog proroštva. Čini se da je njegov pristup ovaj: ispitaj pouzdanost proroka i kada si siguran da je on autentičan, tada možeš prihvatiti njegova proroštva bez straha da ćeš biti prevaren.

Karizma prorokovanja u ranoj Crkvi

Kako nas je rasprava o kriterijima za razlikovanje između pravih i lažnih proroka dovela do toga da se osvrnemo na rane kršćanske nekanonske spise, pogledajmo sada kratko kako je očigledno da je bilo neprekidno iskustvo karizme prorokovanja u kršćanskoj Crkvi kroz prva dva stoljeća.

Najprije nam odlomak koji smo već naveli iz spisa Didachépokazuje da su u vremenu kada je on bio napisan (koncem prvog stoljeća, kako se najopćenitije prihvaća), proroci bili jako cijenjeni članovi kršćanske zajednice. Trebalo je održati osjetljivu (delicate) ravnotežu između zajednice i proroka: zajednica je imala pravo prosuđivati (u svjetlu njegova ponašanja) da li je čovjek koji je tvrdio da ima dar proricanja, pravi prorok ili nije; ali kada je jednom bilo jasno da je pravi prorok, oni nisu imali pravo prosuđivati njegova proroštva ili proročke čine: »Ne iskušavajte niti sudite proroka koji govori u Duhu. Svaki će naime, grijeh biti oprošten, ali ovaj neće… I svaki prorok koji je iskušan, koji je autentičan, i posvećuje se službi čitave Crkve, ali ne traži od drugih da i oni tako čine, nemojte ga vi suditi. Gospodin će ga suditi, jer su i stari proroci slično činili.« (Didaché, 11, 7-11.)

Drugi spomeni proroka u Didaché iznose daljnje vidove njihove uloge u kršćanskoj zajednici ovog perioda. Na zaključku molitve koja se je upotrebljavala u slavljenju EuharistijeDidachénadodaje: »Ali dopustite da proroci zahvaljuju (o. prev. Gospodinu) kako im odgovara« (Ibid., 10,7.), sugerirajući time da su proroci imali posebnu ulogu u liturgiji zajednice. Ova je ideja dalje naglašena po propisima za materijalno uzdržavanje proroka koji borave u kršćanskoj zajednici: »Svaki prorok koji želi boraviti među vama zaslužuje da ga hranite. Slično zaslužuje hranu i pravi učitelj kao i svaki radnik. Uzmi stoga svoje prvine- tiještenog grožđa, žita, stoke i ovaca- i dajte prorocima. Oni su za vas kao veliki svećenici. Ali ako nemate proroka, dajte siromasima.« (Ibid., 13, 1-4.)

Ova posljednja primjedba sugerira da se može dogoditi da pojedina crkvena zajednica nema stalnog proroka. Što u tom slučaju treba učiniti naznačeno je kasnije riječima: »Izaberite za sebe, tada, biskupe i đakone, koji su dostojni Gospodina- ljude koji su blagi i nisu lakomi, koji su pošteni i iskušani. Oni neka među vama vrše ulogu proroka i učitelja. Stoga ih ne prezirite, jer su oni časni ljudi među vama, zajedno s prorocima i učiteljima.« (Ibid., 15, 1-2.)

Nije ovdje mjesto da uđemo u raspravu o mnogim pitanjima što ih ovaj zanimljiv spis postavlja u odnosu na razvoj služba u prvotnoj Crkvi. Izgleda kao da on odražava prijelazni period, kada je položaj proroka i učitelja već dobro utvrđen, dok je položaj biskupa i đakona još trebao biti pojačan u očima kršćanske zajednice. Druga je zanimljiva točka ta, da dok nalazimo sasvim jasno u Didaché prisutnost priznatih proroka, s posebnom ulogom u životu i bogoslužju zajednice, ne nalazimo nikakav spomen o zajedničarskom proroštvu (congregationalprophecy), što znači, da bi svaki muškarac ili žena u kršćanskoj zajednici mogli prigodice primiti dar proricanja.

S druge strane, odlomak koji smo već naveli iz Pastira Herminasmatran je od stručnjaka, koji su potanko proučili ovaj odlomak, kao dokaz prakticiranja zajedničarskog proricanja (congregationalprophecy) u Rimskoj Ckrvi sredinom drugog stoljeća. J. Reiling nalazi posebno značajnim da u Zapovijedi 11, retku 9, Herma ne upotrebljava naslov »prorok«, nego govori više općenito o »čovjeku koji posjeduje Božjeg Duha«.

U ovom presudnom odlomku upadno manjka riječprophetes. Mjesto toga Pastir govori o proroku kao »čovjeku koji ima Božjeg Duha«. Njegova obdarenost Duhom nije različita od njegovih sudrugova vjernika što su s njim zajedno sabrani na sastanku. On nije pneumatikoskoji bi se izdizao iznad zajednice koja bi bila obdarena Duhom u manjem stupnju. Lažni prorok tvrdi da je on pneumatophoros (nosilac Duha) i tom tvrdnjom diskreditira sebe. Kada su međutim zajednica i prorok na isti način obdareni Božjim Duhom, tada odatle sigurno slijedi da svaki član zajednice može biti izabran da bude ispunjen Duhom i da govori kako Gospodin hoće. Crkva se sastoji od potencijalnih proroka. Tu nema specifičnog proročkog reda u Crkvi, ali je sama Crkva proročki red… Jedanaesta Zapovijed je sasvim jasan dokaz da se u drugom stoljeću nalazi proricanje kao charisma zajednice (congregationalcharisma). (Hermasand Christian Prophecy, p. 124-25.)

Reiling dakle naglašava Herminu ideju o ovisnosti proroka o Duhu u sabranoj zajednici; kao odgovor na molitvu »zajednice pravednika« Duh Sveti nadahnjuje jednoga između njih da proriče. Ovako Reiling ukratko iznosi sadržaj iz 11. Zapovijedi: »Ukratko iznoseći, prema Herminu shvaćanju i iskustvu Duh Sveti- koga su vjernici primili na svom krštenju i koji je njih promijenio iz smrti u život- pretapa ih u jedno Tijelo Crkve. Duh je prisutan i djelotvoran u njihovom svakidašnjem životu i priprema ih za eshatološku puninu. Ovaj svakidašnji život u Duhu čini vjernike sposobnima da se ispune Duhom kada se sastanu i zajedno mole. Kada se to dogodi, jedan od njih postane prorok i govori svojim sudrugovima u vjeri kako Gospodin hoće da govori.« (Ibid., p. 135-36.)

Reiling također nalazi potvrdu za neprekinuto iskustvo proroštva zajednice (congregationalprophecy) kroz drugo stoljeće u primjedbama dvaju drugih kršćanskih pisaca iz ovog razdoblja: sv. Justina, mučenika, i sv. Ireneja, biskupa lionskog. Pogledajmo kratko što nam ova dva autora govore o proricanju u kršćanskoj zajednici kroz drugo stoljeće.

U Dijalogu s TrifonomJustin donosi dokaz za istinitost kršćanstva protiv tvrdnja njegovih židovskih protivnika, i to na temelju toga što se dar proricanja više ne nalazi među Židovima, a redovit je među kršćanima. On argumentira: »Iz činjenice da darovi proricanja čak i u ove dane postoje među nama kršćanima, možete zaključiti da su darovi koji su se nalazili u vašem narodu, sada preneseni nama.« (DialoguscumTryphone, 82.)

U činjenici da Justin ne spominje poimence nijednog suvremenog kršćanskog proroka, Reiling vidi znak da on pri tome misli na proroštvo zajednice (congregationalprophecy). (Hermasand Christian Prophecy, p. 10.)

Slično i sv. Irenej govori na više mjesta o proricanju i proročkim karizmama kao o stvari iskustva u Crkvi njegovih dana. Budući da Irenejevo svjedočanstvo o iskustvu proricanja i o drugim karizmama u Crkvi koncem drugog stoljeća odgovara našem predmetu, čini se korisnim navesti ga čak u istom opsegu.

U odlomku gdje Irenej govori o Isusovim čudesima, nastavlja: »Zato oni koji su uistinu njegovi učenici, primajući od njega milost, čine u njegovo ime znamenja, da unaprijede blagostanje drugih ljudi, prema daru što je svaki pojedini od njega primio. Nekoji sigurno i vjerno izgone đavle, tako da oni koji su oslobođeni od nečistih duhova često i uzvjeruju i pridruže se Crkvi. drugi znaju unaprijed stvari koje će se dogoditi: oni imaju viđenja i govore proročke riječi. Drugi još uvijek ozdravljuju bolesne polažući na njih ruke i oni bivaju ozdravljeni. Dapače, još i više nego što sam rekao, mrtvi su uskrišeni i živjeli su među nama kroz mnogo godina. I što još više trebam reći? Nije moguće nabrojiti mnoštvo darova koje je Crkva, po čitavom svijetu, primila od Boga, u ime Isusa Krista, koji je bio raspet pod Poncijem Pilatom, i koji nju upotrebljava na korist pogana ne zavaravajući nikoga niti primajući ikakvu nagradu od njih. Kao što je besplatno primila od Boga, tako ih besplatno i dijeli drugima.« (Irenej, AdversusHaereses, II, 32, 4; PG 7, 828 – 29.)

U jednom drugom odlomku vidimo da je za Ireneja proricanje bilo jedan trajan dar Crkvi, plod Kristova obećanja da će poslati Paraklita. On argumentira protiv heretika koji to niječu. »Drugi opet, koji se ne žele obazirati na dar Duha, što je u posljednja vremena po blagonaklonosti Oca izliven na ljudski rod, koji ne dopuštaju ovaj vid iznesen u Ivanovu evanđelju, u kojem Gospodin obećava da će poslati Paraklita; ali stavljaju u isto vrijeme na stranu i evanđelje i proročki Duh. Bijedni ljudi! koji su bez sumnje lažni proroci, jer odstranjuju od Crkve dar proricanja; radeći kao oni koji se zbog licemjeraca drže dalje od zajednice braće. K tome moramo zaključiti da ovi ljudi ne mogu prihvatiti niti apostola Pavla, jer u poslanici Korinćanima on izričito govori o darovima proricanja i priznaje muževe i žene koji proriču u Crkvi. Griješeći, stoga, u svim ovim pojedinostima protiv Duha Božjega, oni upadaju u grijeh koji se ne može oprostiti«. (Irenej, AdversusHaereses,III, 11, 9; PG 7, 890 – 891.)

Poredba koju Irenej donosi u ovom odlomku između heretika koji odbacuje dar proricanja i onih koji »na račun takvih upadaju u licemjerstvo, držeći se daleko od zajednice braće«, sugerira nam, da su se njegovi protivnici pozivali na opasnost lažnih proroka u Crkvi kao povod za njihovo posvemašnje odbacivanje dara proricanja. Irenej odgovara da sama prisutnost nekih licemjera u Crkvi ne opravdava povlačenje od zajednice braće, niti prisutnost lažnih proroka opravdava odbacivanje proricanja kao takvog. Značajno je da se Irenej poziva na odlomak iz 1 Korinćanima gdje sv. Pavao najjasnije govori o »proricanju zajednice« (congregationalprophecy) (1 Kor 11, 4 – 5) i da govori na način koji očituje da je Ireneju bilo sasvim naravno takvo proricanje muževa i žena u Crkvi njegovih dana. Jasno je da Irenej nije držao da bi takvo proricanje prestalo sa završetkom apostolskog razdoblja; nego je radije on to vidio kao znak trajne prisutnosti Duha Svetoga u Crkvi.

Također je dobar znak da Irenej izriče općenito mišljenje kršćana svog vremena kada naglašava da će proricanje i dalje biti trajni elemenat u životu Crkve. Jedan dokaz za to nalazi se i u navodu što ga donosi Euzebije, crkveni povjesničar, a uzet je iz trećeg stoljeća iz spisa protiv montanista. (Glede novijih rasprava o polemici između montanizma i antimontanizma vidi James Ash, »TheDeclineofEcstaticProphecyintheEarlyChurch«, Theol. Stud. 37 (1976) 227 – 52.) Kad je to djelo napisano, očito je, da su Montan i njegovi prvi učenici, uključivši i proročicu Maksimilu, već bili mrtvi. Dokazivanje koje je upravljeno drugom pokoljenju montanista odvija se ovako:

»Ako je žena kod montanista primila dar proricanja poslije Quadrata i Amnije u Filadelfiji, neka pokažu tko je među njima naslijedio sljedbenike Montana i ženâ. Apostoli, naime drže da dar proricanja mora postojati u svim Crkvama sve do konca. ali oni to nigdje ne mogu pokazati danas, Četrnaest godina poslije smrti Maksimile.« (Euzebije, HistoriaEccelesiastica, V, 17; PG 20, 474 – 75.)

Za nepoznatog kršćanskog pisca, činjenica da među montanistima nema više proroka poslije smrti Maksimile, dokaz je da oni nisu prava Crkva, jer »dar proricanja mora postojati u svim Crkvama sve do konca«. ako tražimo utemeljenje ove odredbe, najvjerojatnije se pisac osvrće na riječi sv. Pavla: »Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno.« (1 Kor 13, 9 – 10).

Međutim, čini se istinitim da je kroz treće stoljeće došlo u Crkvi do opadanja iskustva proricanja. (James Ach, nav. dj. p. 248 – 52.) ima različitih mišljenja o tom u kjem su stupnju pretjeranosti montanizma odvraćale od vršenja autentične karizme proricanja u Crkvama. Vrlo je vjerojatno da je i to nešto s tim imalo, ali se jedva može reći da bi to bio jedini uzrok. Ali jedan razlog koji se navodi u prilog opadanja proricanja posve sigurno je neistinit, naime, pošto je prošao apostolski period objave, da ne bi više bilo proricanja u Crkvi. Nema dokaza da su takvo mišljenje imali kršćanski pisci trećeg stoljeća, niti da bi takvo razmišljanje postalo temeljem za isključenje proricanja na principu što bi život Crkve napredovao. Doista, makar je u trećem stoljeću opala praksa proricanja zajednice (congregationalprophecy), nije bilo ni tada niti od tada isključenja u principu ili posvemašnjeg nedostatka karizme proricanja u Katoličkoj  crkvi. Ovako to iznosi George Montague:

»Proricanje, kakvo je bilo poznato u korintu, nije se više smatralo podesnim za svetište… Ono nije međutim, posve izumrlo. Ono se nastavilo u areni s mučenicima, u pustinji s ocima, u opatijama s Benediktom, na ulicama s Franjom, u samostanima s Terezijom avilskom i Ivanom od Križa, među poganima s Franjom Ksaverskim. Osjećala je se kao i u Korintu  čežnja da se podijeli s drugim iskustvo Gospodina i našla je izražaj u slobodnim i privatnim grupama, u redovničkim redovima i zajednicama, koje su na kraju bile ili osuđene ili odobrene od Crkve. I ne nosivši ime proroka ili karizmatika kao Ivana Arška ili Katarina Sijenska imali su duboki utjecaj na javni život svijeta (polis) i Crkve.« (George T. Montague, S. M., TheSpiritandHisGifts,Paulist, New York, 1974, p. 46.)

Cjelovita povijest karizme proricanja u kršćanskoj eri još preostaje da se ispiše. Nekoje su studije već izišle, i bez sumnje druge će izići. (George Every, »Prophecyinthe Christian Era«, in New Heaven, New Earth: AnEncounterwithPentecostalims,London, 1976, p. 161 – 206.) Nije moja nakana da ovdje pokušam dati makar i skromni doprinos takvoj povijesti proricanja. Umjesto toga, ja ću se, u nastavku ovog poglavlja, ograničiti na neke primjedbe o proricanju u karizmatskoj obnovi.

Prorokovanje u Karizmatskoj obnovi

Držim neminovnim da će nečiji sud o prorokovanju u Karizmatskoj obnovi biti pod utjecajem jednog ranijeg suda o vjerojatnosti da bi se jedan autentičan dar proricanja zajednice (congregationalprophecy) mogao opet pojaviti i u naše vrijeme, kao redoviti dar u kršćanskim zajednicama kako je to bilo u vrijeme sv. Pavla. Svaki apriorni sud koji isključuje ovu mogućnost naravno je da će prisiliti na zaključak da su ljudi u karizmatskoj obnovi zavarani smatrajući vlastito doživljavanje autentičnim darom prorokovanja. Osobno ne vidim opravdanja ovakvom apriornom sudu.

Kao što smo vidjeli, sv Pavao potiče Korinćane, da »vruće čeznu za darom prorokovanja«, jer je to najkorisniji dar za izgradnju zajednice. Ako je ovaj dar doista tako koristan kršćanskoj zajednici kako to drži sv. Pavao i ako je nešto za čim čak i običan kršćanin »može žarko čeznuti«, ne vidim razloga zašto bi se posve isključila mogućnost da Duh Sveti može taj dar i danas dati običnim vjernicima koji čeznu za njim i mole za njega, zbog njegove korisnosti za izgradnju njihovih zajednica.

Ako se ne varam, jedan od razloga skepticizma mnogih s obzirom na dar prorokovanja za koji se tvrdi da postoji u Obnovi kod mnogih je pretpostavka da je prorokovanje radije izvanredan dar Duha. I opet, ako se ne varam, razlog je tome u tom što se prorokovanje obično shvaća kao sposobnost navještanja budućnosti ili otkrivanja stvari koje jedino Bog može znati. Naravno, istina je, da u Novom zavjetu nalazimo neke primjere prorokovanja koja otkrivaju budućnost, posebno to nalazimo u Djelima apostolskim. Ali je značajno da sv Pavao nigdje ne govori o proroštvu koje proriče budućnost. On govori jedino o vrsti prorokovanja koje je korisno za »uzdizanje, opominjanje i utjehu« Crkve; o vrsti proricanja od kojega »svi mogu naučiti i biti potaknuti« (1 Kor 14, 31). Kao što smo vidjeli, Pavao je bio navikao na zajedničarsko prorokovanje (congregationalprophecy), koje je prigodni dar po kojemu svaki muž ili žena u zajednici mogu biti nadahnuti da čuju riječ od Gospodina koju on hoće preko njih uputiti Crkvi. Takva riječ ne mora biti, i u većini slučajeva vjerojatno nije ni bila, navještaj budućih stvari ili objava nečega što je inače skriveno. Njega je najtipičnije izražavala riječ paraklesis, koja može značiti poticaj, opomenu, prigovor, upozorenje, utjehu. Ono što je te riječi sadržane u paraklesis razlikovalo od bilo koje druge vrsti propovijedanja bilo je, da su se u zajednici pojavile s takvom djelotvornošću i snagom, te je bilo sasvim jasno da su one više nego samo ljudski poticaj. One su bile priznate, u jednom stvarnom smislu, kao riječ Gospodinova: riječ, za koju je Gospodin želio da je čuje i uzme k srcu bilo zajednica bilo neki pojedini članovi grupe. Držim da ima utemeljenih razloga držati da u mnogo slučajeva ono što je u molitvenim grupama karizmatske obnove priznato kao prorokovanje, da je to ista vrst dara o kojem sv. Pavao govori u 1 Korinćanima, i za kojima potiče sve Korinćane da vruće čeznu. Trebam sada navesti svoje razloge zašto tako mislim.

Kriteriji po kojima prosuđivati doprinos u molitvenoj skupini kao »prorokovanje«

Prorokovanje shvaćam kao poruku koja je u jednom pravom smislu riječ od Gospodina. To je što Gospodin hoće da grupa čuje, a ne samo što bi govornik mislio da je to jedna zgodna poruka grupi. I stoga, ako mi želimo govoriti o prorokovanju, držim da moramo govoriti o nekoj vrsti nadahnuća koje je u njegovim izvorima. Osoba ne bi smjela predstaviti svoj doprinos molitvenom sastanku kao prorokovanje osim da je čvrsto uvjerena da njezina poruka stvarno dolazi od Gospodina i nije samo plod njezinih vlastitih razmišljanja. Naravno, ovo subjektivno uvjerenje mora biti potvrđeno po daru rasuđivanja od same grupe, ali u najmanju ruku govornik mora biti uvjeren da ono što mora reći dolazi od Gospodina i da je on to primio zato da priopći grupi. Pogledajmo sada na kriterije koje grupa može upotrebljavati u svojem rasuđivanju.

Ja bih razlikovao između negativnih i pozitivnih kriterija, kao i između kriterija koji se odnose na govornika te onih koji se odnose na poruku.

Negativni kriteriji su faktori koji isključuju ili barem bacaju tešku sumnju na prisutnost autentičnog prorokovanja. Pozitivni kriteriji su faktori koji su u prilog prihvaćanja riječi kao prorokovanja. Ali to ne znači da prisutnost pozitivnih kriterija može uvijek dopustiti nekome da donese sigurni sud da ono što je rečeno, da je stvarno riječ koja dolazi od Gospodina. Jako često, daljnju potvrdu poruke treba tražiti preko drugih pouzdanih znakova Božje volje. To je posebno važno, ako je prorokovanje direktivno, što znači, ako upućuje na određeni način djelovanja koje grupa ili određeni pojedinci trebaju slijediti.

 Kriteriji koji se odnose na govornika

Da bi se kriteriji koji se odnose na govornika mogli primijeniti, potrebno je, naravno, da govornik bude osoba koja je grupi dobro poznata. Zbog tog razloga treba biti jako na oprezu prema proroštvima što ih izreknu prigodni posjetioci molitvenog sastanka.

Kao negativne faktore u odnosu na govornika, spomenuo bih svaki znak koji očituje osobu kao neuravnoteženu i smušenu; svaki jasan nered u osobnom načinu života; svaki znak koji očituje da osoba želi na sebe privući pažnju te bi mogla, čak posve nevino, upotrijebiti proročki način govora jednostavno kao način da privuče pažnju.

Među pozitivnim faktorima najvažnije je iskustvo grupe da je dotična osoba ranijim svojim riječima trajno dobro utjecala na grupu. Gore sam iznio svoje mišljenje da netko ne bi smio iznijeti svoj doprinos molitvenom sastanku kao proroštvo a da nije uvjeren da je to što treba reći stvarno riječ od Gospodina. Vidim pozitivni znak obzirom na osobu, ako je ona takva da sigurno neće »prorokovati« bez sigurnog nutarnjeg uvjerenja da je nadahnuta da tako čini. Važno je stoga znati da je govornik osoba duboko molitvena i koja pokazuje mnogo drugih znakova svoje odgovornosti pred Božjom riječi u vlastitom životu.

Kriteriji obzirom na poruku

Proroštvo treba prvotno prosuđivati po sadržaju poruke, a ne po »proročkom stilu«. Bila bi ozbiljna pogreška molitvene grupe, kada bi jednostavno prihvaćala kao proroštvo svaku poruku izrečenu u stilu biblijskih proroka ili koja bi započinjala odosno završavala riječima: »Ovako govori Gospodin«.

Slično tome, neka grupa ne gleda na upotrebu biblijskih ili pjesničkih izraza kao na sigurni znak proroštva, niti na upotrebu običnog svagdanjeg izražavanja, čak i onda kada očituje lingvističko siromaštvo govornika, kao na negativni kriterij. ako je s pravom odbačena teorija koja svetopisamsko nadahnuće tumači doslovnim diktiranjem, to isto još i više vrijedi za zajedničarsko prorokovanje (congregationalprophecy).

Među negativnim kriterijima obzirom na poruku spomenuo bih neslaganje sa Svetim Pismom ili učenjem Crkve; ako li se protivi ljubavi, jedinstvu ili miru; ako ima negativni učinak na grupu težeći da je oslabi ili uništi radije nego li da je u ljubavi izgrađuje.

S druge strane, nije dostatan pozitivan kriterij autentičnog prorokovanja u tom da je poruka jednostavno istinita, pravovremena i odgovarajuća. Sve to može biti jedna dobra homilija, a ne odmah i proroštvo. Da se raspozna kao proroštvo, poruka mora doći grupi kao riječ od Gospodina a ne tek od misli govornika. Prava riječ koja dolazi od Gospodina imat će moć i djelotvornost koju sama ljudska riječ ne može imati. Riječ koja dolazi od Gospodina ne samo govori, ona to i ostvaruje. ako je to riječ utjehe, ona stvarno tješi. Ako je riječ ukora, ona stvarno uvjerava i potiče na kajanje.

Pozitivni je dakle kriterij prorokovanja njegova djelotvornost u izgradnji grupe kojoj je upravljeno. Autentično proroštvo razbudit će u grupi odgovor koji čisto ljudski poticaj ne može učiniti. Najsigurniji znak bit će način na koji doprinaša duhovnom rastu i zrelosti zajednice. Završavamo s kriterijem što nam ga je sam Gospodin dao za prosuđivanje proroka i proroštva: » Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima« (Mt 7, 16).

Preuzeto iz knjige: KARIZME I KARIZMATSKA OBNOVA

BIBLIJSKO – TEOLOŠKA STUDIJA

Francis A. Sullivan, S.J.