Proročanstvo zla: Tolkien, Lewis i tehnokratski nihilizam (2. dio)

Posted by

Naši najdalekovidniji vizionari znali su da je rat za čovječanstvo započeo

 

[…]

 

Čovjek i Bog u N.I.C.E.-u

Jedna moćna književna dosjetka romana „Ta užasna snaga” jest da Marka njegovo putovanja vodi – pomalo poput Dantea – kroz krug za krugom onoga za što on svakoga puta pogrješno vjeruje da je pravi unutarnji krug N.I.C.E.-a, gdje se on svakoga puta pomalo približava užasnoj istini (ili antiistini) o stvarnim motivima te institucije.

On počinje kao mladi član „progresivnog elementa” među svojim kolegama na sveučilištu, koji smatraju da su njihove iznimno pametne spletke, s ciljem nadmudrivanja svojih zabrinutih „reakcionarnih” kolega lukavom retorikom i birokratskim manipulacijama, za N.I.C.E. osigurale obilato financiranje i međunarodni status. To se na kraju ipak ne pokaže tako.

Markovi motivi za pridruživanje institutu – kada ga pitaju – u biti su pojednostavljene floskule dugoročnog „učinkovitog altruizma” (iako ta varijanta kulta još nije bila izmišljena): „O, ne sumnjam na kojoj sam ja strani. […] Dovraga sve – očuvanje ljudske rase – to je prva i osnovna obaveza.” On vjeruje da je ubrzani znanstveni i društveni napredak što ga nudi N.I.C.E. nužan kako bi se osigurala ljudska prilagodba i preživljavanje, i da je svaka kratkoročna kolateralna šteta opravdana.

Njegovi su motivi blaži i manje iskren odjek ideja drugog, ambicioznijeg člana N.I.C.E.-a, dr. Edwarda Westona, fizičara i aeronautičkog inženjera, koji smatra da je sudbina čovječanstva, pod nadzorom N.I.C.E.-a, osvajanje zvijezda: „Marširati dalje, korak po korak, nadilazeći – gdje je to potrebno – niže oblike života koje pronađemo, osvajajući planet za planetom, sustav za sustavom, sve dok naše potomstvo – koji god neobični oblik i još nepoznat mentalitet bude imalo – ne bude obitavalo u svemiru posvuda gdje je on nastanjiv.” Po njemu se vitalistička sila energije i smisla nalazi samo u samom evoluiranom životu: „Ona je bezobzirno srušila sve preprjeke i likvidirala sve neuspjehe, a danas, u svojemu najvišem obliku – civiliziranome čovjeku – i u meni kao njegovu predstavniku, ona se nezaustavljivo kreće prema prema onome međuplanetarnome skoku koji će je možda zauvijek smjestiti onkraj dohvata smrti.”[2] Na svoj vlastiti način Elon – oprostite – Edward Weston utjelovljuje faustovsku karakteristiku vjere Zapadnjaka u samoga sebe još od dana Vergilijeva Rima:

Njih ja vremenom ne ću ni prostorom nikojim stezat,

            Kraljevstvo dah im bez konca.[i]

 

Kako se Mark približava središtu N.I.C.E.-a, motivi na koje nailazi progresivno postaju sve izopačenijima. Tu je ulickani, politički dobro povezan lord Feverstone, koji, kako smo već vidjeli, većinu čovječanstva vidi kao prirodne robove briljantnima i moćnima, prikladne samo da ih se pametno razmnožava i uvjetuje onako kako to traže njegovi nadređeni u N.I.C.E.-u. No ispostavlja se da on zapravo nema visoki vodeći položaj koji misli da ima – prisutni su još mračniji motivi.

Unutarnji krug ljudi u N.I.C.E.-u malena je skupina znanstvenika, koji rade na projektu za koji nitko drugi ne zna. Jedan od njih je Talijan, dr. Filostrato, koji s vremenom počne voditi povjerljive razgovore s Markom.

Kada ga Mark jednoga dana upozna, Filostrato je znakovito „upravo bio naredio da se posijeku neke lijepe bukve u okolici”, i otkriva Marku da sanja o tome da ih zamijeni „usavršenom” inačicom – „laganom, napravljenom od aluminija. Tako prirodnom da bi zavarala svakoga.” Kada mu se kaže da to „uopće neće biti isto kao i pravo drvo”, on ustvrdi da je to posve točno:

 

„Ali pomislite samo kakve su to dobre strane! Dosadi vam na jednome mjestu, i dva ga    radnika odnesu negdje drugdje, gdje god želite. Nikada ne umre. Nema lišća što otpada,    nema grančica, nema ptica što grade gnijezda, nema nikakvoga nereda.”

„Mislim da bi jedno ili dva, kao kurioziteti, mogla biti dosta zanimljiva.”

„Zašto jedno ili dva? Uvažavam da sada moramo imati šume radi zraka, atmosfere. Uskoro ćemo pronaći kemijsku zamjenu. A zapravo, što će nam uopće ikakva prirodna stabla? Ja predviđam da na zemlji neće biti ničega osim umjetnoga drveća. Mi ćemo zapravo očistiti planet.”

„Vi hoćete reći”, oglasi se čovjeku imenom Gould, „da uopće neće biti nikakve vegetacije?”

„Točno. Vi brijete lice. Po engleskoj modi brijete se svakodnevno. Jednoga ćemo dana  obrijati planet.”

„Pitam se kako će to biti pticama.”

„Neće biti nikakvih ptica. Na umjetnome drvetu bit će umjetne ptice, koje će pjevati kada pritisnete prekidač u kući. Kada vam dosadi pjevanje, ugasite ih. Vidite koliko je to bolje.   Nema perja posvuda uokolo, nema gnijezda, nema jaja, nema prljavštine.”

„To zvuči”, reče Mark, „kao ukidanje gotovo sveg organskog života.”

„A zašto ne? To je naprosto higijena. Poslušajte me, prijatelji. Ako uzmete u ruku nešto    trulo, i vidite da po tome gmiže nekakav organski život, zar ne kažete: ‘Uh, užasno, to je  živo’, i onda to bacite?”

 

Filostratova zgađenost neredom organskoga nadmašuje čak i Sauronovu. Kada ga pitaju što takvo razmišljanje znači za čovječanstvo, budući da „smo svi mi na kraju krajeva i sami organizmi”, njegov je odgovor:

 

„U tome je poanta. U nama je organski život proizveo Um. On je obavio  svoj posao. Nakon toga više ga ne želimo. Više ne želimo svijet prekriven organskim životom, poput onoga što nazivate plavom plijesni – što stalno niče, širi, razmnožava i raspada se. Moramo se toga riješiti. Malo-pomalo, naravno. Polako ćemo to naučiti. Naučit ćemo kako učiniti da naš mozak živi sa sve manje i manje tijela. Naučit ćemo kako izgraditi svoje tijelo izravno od kemikalija. Nećemo ih više morati natrpavati mrtvim zvijerima i travama. Naučit ćemo kako    se razmnožavati bez snošaja.”

 

Zatim on Marku ispriča priču o izvanzemaljskoj vrsti koja živi skrivena na Mjesecu, i čija su snaga i ljepota takve da on kaže:

 

„Oni se ne moraju rađati, razmnožavati se i umirati. Samo njihovi niži ljudi, njihovi canaglia (ništarije, op. prev.) to rade. Gospodari nastavljaju živjeti. Oni zadržavaju svoju inteligenciju – nakon što se riješe organskoga tijela, mogu je održavati umjetno živom   – čudo primijenjene biokemije. Ne treba im organska hrana. Shvaćate? Oni su gotovo  slobodni od Prirode, i uz nju ih veže samo tanka, jako tanka nit.”

 

Kako bi bio siguran da Mark razumije, on ga uvjerava:

 

„Ja govorim samo kako bih te nadahnuo. Govorim da znaš što se može učiniti – što će se ovdje činiti. Ovaj Institut – moj Bože – on je za nešto bolje od stanogradnje, cjepiva, bržih vlakova i liječenja ljudi od raka. On služi za pobjedu nad smrću – ili za pobjedu nad organskim životom, ako ti je tako draže. To je jedno te isto. On služi tome da iz kukuljice koja je štitila nedorasli Um izvedemo Novoga Čovjeka, čovjeka koji neće umrijeti, umjetnoga čovjeka, slobodnoga od Prirode. Priroda predstavlja ljestve po kojima smo se penjali, a sada je odbacujemo.”

 

Filostrata bismo danas nazivali transhumanistom. On nije, poput Feverstonea, zadovoljan samo razmnožavanjem i uvjetovanjem novoga čovjeka – on ga namjerava izgraditi.

No ispostavlja se da je i to tek samo pola priče o tome što on i njegovi kolege namjeravaju. Kada Marka konačno uvedu u najtajniju prostoriju u N.I.C.E.-u (laboratorijski čistu prostoriju, naravno), predstave ga Glavi Instituta – doslovno odsječenoj glavi, uvećanoj do čudovišnih razmjera dodatnom moždanom tvari, i održavanoj na životu nizom cjevčica i mehaničkih uređaju. Ogrubjelim i izmučenim glasom ta Glava svojim predanim podanicima izdaje nedokučive zapovijedi. Izgleda da je novi, umjetni čovjek već konstruiran, i da ga se poput idola postavilo na vrh organizacije.

Sada znajući što je njihov viši cilj, Mark pita glavne znanstvenike, Filostrata i – vrlo prikladno – bivšega svećenika, imenom velečasnog Straika, tko će to dobiti tu moć nad smrću.

 

„Ispočetka, naravno”, reče Filostrato, „moć će biti ograničena na jedan broj – mali broj – pojedinaca. Onih koji su izabrani za vječni život.”

„Hoćete reći”, reče Mark, „da će ona onda biti proširena na sve ljude?”

„Neće”, reče Filostrato. „Hoću reći da će ona biti svedena na jednoga čovjeka.” […] „Nije  Čovjek taj koji će biti svemoćan, nego jedan čovjek, neki besmrtni čovjek. Alcasan, naša Glava, prvi je nacrt toga. Dovršeni proizvod možda bude netko drugi. Možda to budeš ti. Možda to budem ja.”

 

No Mark i dalje ne razumije u potpunosti, i zato mu objasne:

 

„Ali to je veoma lako”, reče Filostrato. „Otkrili smo kako oživjeti mrtvoga čovjeka. On je i  u svojemu prirodnome životu bio mudar čovjek. Sada će živjeti vječno, i postati mudriji. Kasnije ćemo učiniti da žive bolje – za sada se mora priznati da taj drugi život i nije baš ugodan onome tko ga ima. Vidite? Kasnije ćemo to za neke učiniti ugodnijim – možda ne  tako ugodnim za neke druge. Jer mi možemo učiniti da mrtvi žive, htjeli to oni ili ne. Onaj tko će na kraju biti kralj svemira može ovaj život dati kome god želi. Oni ne mogu odbiti taj mali dar.”

„I tako”, reče Straik, „vraćaju se pouke koje ste usvojili sjedeći na majčinu koljenu. Bog će imati moć davanja vječne nagrade i vječne kazne.”

„Bog?” reče Mark. „Kakve veze on ima s time? Ja ne vjerujem u Boga.”

„Ali, prijatelju moj”, reče Filostrato, „slijedi li da zato što Boga nije bilo u prošlosti, neće Boga biti ni u budućnosti?”

„Zar ne vidite?” reče Straik, „da vam nudimo neizrecivu slavu bivanja prisutnima pri stvaranju Svemogućega Boga? Ovdje, u ovoj kući, upoznat ćete prvi nacrt pravoga Boga. To je čovjek – ili biće koje je načinio čovjek – koji će konačno zasjesti na prijestolje svemira. I vladat će zauvijek.”

 

Tu je, dakle, do kraja iskristaliziran san „totalne objektivnosti”: izgraditi sveračunajućega, sveznajućega, svemoćnoga boga od tvari čovjeka, boga prometejskom snagom oslobođena od svih smrtnih granica… Nije bez razloga naslov romana „Ta užasna snaga” preuzet iz stihova renesansnoga pjesnika Davida Lyndsayja, gdje se opisuje „sjena te užasne snage” – kule babilonske.

No Mark čak ni sada nije još došao do pravoga unutarnjega kruga N.I.C.E.-a, jer su te smrtne budale koje sebe smatraju bogovima puki „bedaci” koji ne znaju što rade.

 

U potpunu prazninu

I opet: što uopće može Uvjetovatelje tjerati naprijed ako su konačno posve iskoračili iz Taoa? Ako nemaju fiksiranih vrijednosti, što će ih poticati da im uopće bude stalo do budućnosti čovječanstva, ili čak samih sebe?

Istina: „Jedno vrijeme, možda zahvaljujući preživjelim ostacima staroga naravnoga Taoa u svojem umu”, oni budu mogli nastaviti kao i prije, razmišljao je Lewis. „Tako oni ispočetka mogu sebe smatrati slugama i čuvarima čovječanstva, i zamišljati da oni imaju ‘dužnost’ činiti mu ‘dobro’.” Ali „oni samo zahvaljujući pomutnji mogu ostati u tome stanju”.

„Njihova dužnost? No to je samo Tao, koji nam oni mogu odlučiti nametnuti, ali koji za njih ne može vrijediti. […] Očuvanje vrste? A zašto bi vrstu trebalo očuvati?”

Ne, za njih ne postoji racionalan razlog da se ponašaju na jedan ili drugi način. Doista:

„Koliko god daleko otišli prema natrag, ili prema dolje, ne mogu naći tlo na kojemu bi stajali. […] Nije da su oni loši ljudi. Oni uopće nisu ljudi. Zakoračivši izvan Taoa, oni su zakoračili u prazninu.”

Uvjetovatelji (a tako i uvjetovani) ostavili su iza sebe sve što nas čini jedinstveno ljudima, i tako se „čovjekovom konačnom pobjedom pokazalo ukinuće Čovjeka”.

No čak i tome stanju – čak i u praznini – „Uvjetovatelji će djelovati”, piše Lewis, jer:

 

„Kada sam upravo sada rekao da su ih svi motivi iznevjerili, trebao sam reći – svi motivi osim jednoga. Svi motivi koji pretendiraju na ikoju nepobitnost osim nepobitnosti vlastitog emocionalnog upliva u danome trenutku su ih iznevjerili. Sve osim sic volo, sic jubeo (tako  želim, tako i zapovijedam) već je objašnjeno. No ono što nikada nije pretendiralo na    objektivnost ne može se uništiti subjektivnošću. […] Kada je sve što govori ‘dobro je’ razotkriveno, ostaje ono što govori ‘ja želim’.”

 

Za razliku od razuma i uma, ili vjerovanja u objektivnu vrijednost, sila pukog apetita „ne može se uništiti ili ‘prozreti’ jer nikada nije imala nikakvih pretenzija.” Dakle, Uvjetovatelji su „postali motivirani naprosto svojim vlastitim zadovoljstvom”. U konačnici, „oni koji su izvan svih vrijednosnih prosudbi ne mogu imati osnove za preferiranje nekoga svojega impulsa pred ostalima osim emocionalne snage toga impulsa”. I tako ih „njihov ekstremni racionalizam, ‘razotkrivajući’ sve ‘racionalne’ motive, ostavlja kao bića posve iracionalna ponašanja”.

Tu imamo jedan od najbriljantnijih i najvažnijih zaključaka do kojih je Lewis došao: počevši od neumoljivih nastojanja oko čistog objektivizma došli smo do čistoga subjektivizma. Iz modernizma je proizašao postmodernizam. Zahvaljujući boginji Razuma dobili smo markiza de Sadea.

U romanu „Ta užasna snaga” taj paradoks izvrsno utjelovljuju jedina dva lika zapravo „inicirana” u istinski unutarnji krug N.I.C.E.-a – dr. Wither i dr. Frost.

Wither, istinski subjektivist, „bezoblična je ruina” od čovjeka, koji djeluje kao da njegov um zapravo i nije baš u redu. Čini se kao da ga nikakva informacija – ni dobra ni loša – uopće ne dira. Zapravo, doznajemo da „to nije bilo moguće, jer je on već odavno prestao vjerovati u samu spoznaju”. Ne mogavši prihvatiti patnju ili kaotičnost svijeta, „on je sam sebe svesrdno uvjerio da ni stvarnost niti istina ne trebaju postojati”, i uspio je u tome.

 

„Ono što je u njegovoj davnoj mladosti bila puka estetska odvratnost prema stvarnostima koje su bile neotesane ili vulgarne, godinu za godinom se produbila i potamnila do fiksiranog odbijanja svega što je i u kojoj mjeri nešto drugo osim njega samoga. S Hegela je prešao na Humea, odakle je prošao kroz pozitivizam, a odatle kroz logički pozitivizam, a u konačnici u potpunu prazninu…”

 

No Frost, „brutalna, britka malena igla”, koji teži za čistom objektivnošću, bez emocija, ne prolazi bolje. Nakon što je rezoniranjem dospio do zaključka da su ljudi puki strojevi, borio se s misterijem svijesti i smisla, i konačno zaključio da je to samo lažna projekcija – i mučenje:

 

„Godinama je teoretski vjerovao da je sve što se u umu pojavljuje kao motiv ili namjera puki   nusproizvod onoga što tijelo čini. No kroz proteklih otprilike godinu dana – otkada je iniciran – počeo je kušati kao činjenicu ono što je dugo držao teorijom. Njegovi su činovi sve više postajali nemotiviranima. Činio je ovo i ono, govorio ovo i ono, a nije   znao zašto. Njegov je um bio puki promatrač. Nije mogao razumjeti zašto bi taj promatrač uopće morao postojati. Zamjerao mu je njegovo postojanje, čak i dok bi sebe uvjeravao da je to zamjeranje također samo puki kemijski fenomen. Stvar najbliža ljudskoj strasti što je još postojala u njemu bila je jedna vrsta ledenoga bijesa protiv svih koji su vjerovali u um. Takvu se iluziju ne smije tolerirati! Ne postoji, i ne smije postojati, nešto kao što su ljudi.”

 

Obojica su na svojim različitim putevima neumoljivo dosegnula jednak cilj – čisti nihilizam.

U zapletu romana obojica ljudi pronašla su nešto u praznini – predali su se nečemu što je najjednostavnije opisati kao demonsku opsjednutost, i sada su instrumenti u kozmičkome ratu za kojega čak ni viši službenici N.I.C.E.-a ne znaju, a ne bi ga bili sposobni razumjeti čak i da za njega znaju. (Čak i Filostrato bude šokiran kada na kraju otkrije da Glavu ne pokreću kemikalije i žice, nego nešto posve drugo.) Stvarni ciljevi vođa N.I.C.E.-a u konačnici su još više genocidno destruktivni od ičega što čak i oni mogu zamisliti.

Opsjednutost kao element radnje dijelom je metafora za predaju razuma iracionalnostima apetita koju Lewis predviđa. No to jednim dijelom uopće i nije metafora. Lewis – i Tolkien – oštro naglašavaju prirodu zla, i njegovu duboku povezanost s nihilizmom.

Frostovo zamjeranje spram postojanja, njegov „ledeni gnjev”, prema kojemu „ne postoje, i ne smiju postojati, stvari kao što su ljudi” djelomično odražava Lewisovo očekivanje da će bez ikakvih vrijednosti Uvjetovatelji biti zatočeni u muci besmislene egzistencije. Sposobnost ljudi da slobodnom voljom izaberu vrlinu i prihvate smisao u životu njih bi izludila. A ipak, „iako umjetnu svijest koju nastoje proizvesti u nama, svojim podanicima, smatraju iluzijom, oni će svejedno uvidjeti da čak i ona u nama stvara iluziju smisla u našemu životu, koja se pri usporedbi pokazuje boljom od uzaludnosti njihova života, i zavidjet će nam kao što eunusi zavide muškarcima”.

„Sklon sam mišljenju”, upozorava Lewis, „da će Uvjetovatelji mrziti uvjetovane”.

No Frostovo protuljudsko zamjeranje također predstavlja i pad u ponor još dublje mržnje, koja se nazire iza i onkraj svjesnih ambicija Uvjetovatelja. Kako je možda najbolje izraženo u Tolkienovu opusu (iako je i Lewis imao to gledište), konačna točka subjektivizma za istinskoga nihilista jest mržnja prema svemu stvorenju. Uvjetovanje života postaje nedovoljnim, i sami bitak postaje prijetnjom. Ništavilo postaje pravdom.

U Tolkienovu pripovijedanju, Melkor (gospodar onoga drugoga bedaka, Saurona) htio je kontrolu ne samo nad činovima živih bića, nego nad samom moći stvaranja, koja je njemu manjkala. Iz zavisti na toj moći, u trenutku stvaranja svijeta on se pobunio protiv Boga (to jest, Eru Ilúvatara), jedinoga koji je posjedovao „neuništivi plamen”, ili sposobnost stvaranja istinskoga života i stvarnosti. Iako je i sam pokušavao nešto stvoriti, nije mogao. Mogao je samo iskvariti ono što je već bilo stvoreno. „Zlo stvara podjele, ali samo po sebi je neplodno. Melkor nije mogao začeti”, objasnio je Tolkien, oslanjajući se na teološku definiciju zla koju su on i Lewis preuzeli od svetog Augustina – da zlo nije stvar u sebi i po sebi, nego izostanak ili otpadanje od dobrote stvaranja (što je omogućeno slobodnom voljom). Zlo po svojoj naravi ne može stvarati, nego samo izopačivati, oštećivati, ili uništavati.

Tako su se iskvarenim neredom što ga je htio Melkor „zle stvari pojavile u Ardi [svijetu]” za vrijeme njezina stvaranja, ali one „nisu proistekle iz ikakva Melkorova izravnoga plana ili vizije – one nisu bile njegova djeca – i prema tome, budući da svo zlo mrzi, mrzile su i njega”. Njegova želja da bude svojevrsni gnostički demijurg nije se ispunila, i on se u svome prkosu odlučio uništiti sve što je su stvorili Eru i njegovi Valari. Gdje god su oni podignuli planine, on ih je porušio; gdje god su oni stvorili misleći život, on ga je iskvario – izopačio je elfe u orke, a ente u trolove. No on u konačnici nije mogao nikada biti zadovoljan. Njegovo zlo nikada neće moći zagospodariti svemirom. Sama tvar od koje je stvorena stvarnost mogla je biti jedino rezultat Eruova stvaranja. Zato se Melkorova mržnja proširila na sve što postoji – postao je negacijom, čistim nihilizmom, simbolom zla u njegovome najgrubljem obliku.

To je zlo koje se ne ograničava na bajke.

Prije nego što je 14. prosinca 2012. ušao u jednu osnovnu školu i ubio dvadesetero djece i šestero odraslih osoba, a zatim i sebe, Adam Lanza objasnio je filozofiju koja ga je motivirala u nizu videa na YouTubeu o „antinatalizmu”. U njima je opisao kako je razvio „neizmjernu mržnju prema kulturi” i njezinim vrijednostima. Rekao je kako je otkrio da je apsolutno sve u vezi s tim stvarima što mu se sviđalo bilo posljedica njegove kulturne zaraženosti. „Nekada sam odbijao neke vidove kulture, a neke sam druge prihvaćao, i nisam ih samo nazivao ‘kulturnima’, kao da su te vrijednosti nekako bile i transcendentne i moje.”

Iz toga je s vremenom zaključio da „ne postoji nešto kao nutarnje ja. Bilo kakav osjećaj sebe deluzionalni je kulturni konstrukt.” Ispočetka je mislio da se možda „sreća može postići ako se kultura u teoriji iskorijeni, i ako se učvrsti anarhoprimitivizam”, s vremenom je počeo smatrati da je „sreća samo ispunjenje vrijednosti. Shvatio sam da, ako se eliminira kulturne vrijednosti, sreća koji bi proizašla iz njihova ispunjenja ne bi bila potrebna.” Rekao je da je uskoro

„shvatio da može eliminirati vrijednosti koje nisu temeljne, i da ne bi imao potrebe za  srećom koja proizlazi iz njihova ispunjenja, i da bi mogao eliminirati temeljne vrijednosti i ne imati potrebe za srećom koja proizlazi iz njihova ispunjenja. Cijelo me vrijeme nije mučila samo bolest kulture. Mučila me bolest samoga života.”

A ipak je inzistirao na tome da „nije ni u kakvoj egzistencijalnoj krizi”, jer nikada nije imao „nikakvih problema s očitim nepostojanjem slobodne volje, objektivnim ciljevima, i svime time. Uvijek sam bio psihološki posve sposoban prihvatiti svoje vlastite subjektivne vrijednosti i ciljeve, čak iako znam da su potpuno beznačajni.” Ustvrdio je:

 

„Problem nije u tome da ja tražim smisao, a ne mogu ga pronaći. Problem je što ja stvarno osjećam izniman smisao, a tako i svatko tko je živ. Smisao je apstraktno tumačenje vrijednosti, koje postoji samo zbog života. Upravo kao što sam ja nastojao iskorijeniti deluzionalne vrijednosti kojima me je zarazila kultura, konačno je rješenje dokrajčivanje moga života, kako bih se riješio svake vrijednosti. […] Život jest ono što je u početku uzrokovalo da imam vrijednost, i mijenjanje moga života nikada neće učiniti ništa drugo nego stvoriti zablude različite od onih koje već imam. Nažalost, budući da mi sada nedostaje discipline da počinim samoubojstvo, i da se riješim vrijednosti koje me vode u zabludu, iako  shvaćam da je rješenje za život – smrt. No pohvaljujem druge koji počine samoubojstvo. Oni su se oslobodili od kulture, života i svih vrijednosti. Oslobodili su se od samih sebe.”

 

Adam Lanza nije pobio svu tu djecu jer je bio obični pomahnitali luđak kakvim su ga kasnije često prikazivali u vijestima. Ubio ih je jer je, poput Frosta, hladno rezonirajući, sebe doveo do gnjevne mržnje i preziranja svake inherentne vrijednosti i smisla, smatrajući da je to subjektivna iluzija, a odatle je došao do mržnje prema svemu mislećemu ljudskome životu rođenome u svemiru. Iskoračio je iz Taoa, a zatim u potpunu prazninu. Drugim riječima, bio je – poput  gotovo svakoga ubojice u školi – opsjednut zlom nihilizma.

No ubojice poput Lanze predstavljaju samo najekstremniji, koncentrirani oblik antihumanizma koji počinje prožimati naše društvo. To je neizbježna posljedica subjektivizma. Naša ljudskost neodvojiva je od objektivne vrijednosti. Kako je to Lewis rekao, jedino „u samome Taou, dokle god ostajemo u njemu, pronalazimo konkretnu stvarnost, sudjelovati u kojoj jest biti istinski čovjekom.”

U svojemu srcu mi to implicitno znamo. Vjerovati nešto drugo zahtijeva prihvaćanje laži.

 

Normalno i laž

Mark po prvi put polazi na otkupljujuće buđenje za vrijeme poslovnoga putovanja za N.I.C.E. u jedno dražesno englesko seoce. Mora se izgraditi brana, preusmjeriti tok rijeke, uništiti selo. Dakle, on mora napisati izvješće, jer u misiji „utvrđivanja činjeničnog stanja”, kako bi iznašao dokaze da je mjesto „nezdravo” i prepuno „nepoželjnih elemenata”, poput engleskoga poljoprivrednika („Njega Institut ne odobrava. On je u planiranoj zajednici veoma tvrdoglav element, i uvijek je nazadan. Nećemo promicati englesku poljoprivredu.”)

No na svojemu putovanju Mark doživi neobično iskustvo – užitak u pogledu na to selo:

 

„’Kako je lijepo!’ reče Mark samome sebi sljedećega jutra dok je automobil izlazio s glavne ceste u Duke’s Eatonu i drmusavom malom ulicom počeo silaziti u izduljenu dolinu u kojoj se nalazilo selo Cure Hardy. Mark inače nije bio naročito osjetljiv na ljepotu, no Jane i njegova ljubav prema Jane već ga je u tome smislu donekle probudila. Možda ga se sunčana svjetlost zimskoga jutra tako doimala jer ga nikada nisu učili da ju smatra posebno lijepom, pa je ona na njegova osjetila djelovala bez ometanja. Zemlja i nebo izgledali su kao da su svježe oprani. Smeđa polja izgledala su kao da bi bila dobra za jelo, a ona polja koja su bila pokrivena travom isticala su obrise brdašaca kao što kratko ošišana dlaka ističe obrise tijela konja. Nebo se činilo daljim nego inače, ali također i jasnije, tako da su rubovi dugačkih, tankih pruga oblaka (boje tamnoga škriljevca na blijedoplavoj pozadini) bili tako jasni kao da su izrezani od kartona. Svaki šumarak bio je crn i bodljikav poput četke za kosu, a kada je automobil stao u samome Cure Hardyju, tišina koja je uslijedila nakon gašenja motora bila je ispunjena zvukom vrana, koje kao da su dozivale: ‘Probudi se! Probudi se!’

‘Kako grozan zvuk rade te ptice’, reče njegov partner Cosser. ‘Imaš li svoj zemljovid? A    sada…’ Odmah je prešao na posao. Hodali su selom dva sata, i svojim vlastitim očima vidjeli sve zloporabe i anakronizme koje su došli uništiti. […] Ali nije mogao ne primijetiti da je lice ‘zaostaloga’ radnika bilo dosta zanimljivije od Cosserova, a njegov glas bio je uhu mnogo ugodniji.”

 

U tome trenutku „ništa od toga nije nimalo utjecalo na njegova sociološka uvjerenja”, budući da:

 

„Čak i da je bio slobodan od [N.I.C.E.-a] i posve neambiciozan, to i nije moglo utjecati na njegova uvjerenja, jer je njegovo obrazovanje imalo neobičan učinak da su mu se stvari koje je čitao i pisao činile stvarnijima od stvari koje je vidio. Statistike o poljoprivrednim radnicima bile su supstancija, a bilo koji stvarni kopač jaraka, orač ili farmerov sluga bio je sjena. Iako to nikada nije sam primijetio, u svojemu je radu uvelike oklijevao ikada koristiti riječi poput ‘čovjek’ ili ‘žena’. Preferirao je pisati o ‘strukovnim skupinama’, ‘ elementima’,  ‘klasama’ i ‘populacijama’, jer je on na svoj način poput svakoga mističara čvrsto vjerovao u   superiornu stvarnost stvari koje se ne vide. A ipak, nije si mogao pomoći da mu se ovo selozapravo sviđa.”

 

Za Marka je to prvi put da je od svoje mladosti osjetio divljenje prema običnome i ljudskome, prirodnome, Normalnome.

Ako postoji ikakav Tao (objektivne vrijednosti ili temeljne istine, koje se ne mijenjaju na temelju naših osjećaja i mišljenja), onda mora postojati Normalno, prikladan i ispravan poredak stvari. Uistinu, Normalno i Tao jedna su te ista stvar. Moći raspoznati Normalno jest moći koristiti se onime što nazivamo „zdravim razumom”, ili onime što su Grci nazivali phronesis, ili praktična mudrost – moći znati i izabrati – ili barem iskusnim instinktom biti privučen prema – dobrome, istinitome i lijepome. To je i moći istim tim kultiviranim moralnim instinktom prepoznati kada se netko ili nešto udaljilo od Taoa.

Prema tome, prvi korak pri degradaciji Taoa mora biti otkidanje čovjeka od njegova zdravoga razuma potkopavajući samu ideju Normalnoga – ili, još bolje, uspješno posve poreći njegovu stvarnost. Učiniti to (uništiti ljudski moralni i estetski instinkt) zahtijeva oblik ponovnoga obrazovanja ili uvjetovanja – perverziju. Izvorno značenje riječi perverzija je „čin okretanja od istine” ili „iskvarivanje ili iskrivljavanje”. Ona potječe od latinske riječi perversionem, „iskretanje”. To je namjerno iskrivljavanje Normalnoga.

Kada je Melkor elfe iskrivio u orke – čineći to, kako je Frodo to dojmljivo formulirao u Gospodaru prstenova: „Sjena koja ih je izrodila može se samo izrugivati, ne može stvarati nikakve vlastite stvarne nove stvari.” Bila je to namjerna perverzija – iz plemenitosti u divljaštvo.

No u Markovome slučaju, upravo mu njegov latentni osjećaj za Normalno u usporedbi s perverznim pomogne da se na kraju spasi od N.I.C.E.-a. Kada ga Frost i Wither pokušaju „inicirati” u svoj unutarnji krug, Marka – u naročito dojmljivome poglavlju – zaključaju u bizarnu malu prostoriju, za koju Frost kaže da je dio procesa koji ga treba obučiti u „potpunoj objektivnosti”. On uskoro primjećuje da cijela prostorija djeluje nekako pogrješno. Preuska je i previsoka. Kutovi joj nisu ravnomjerni. „Čovjek izvježbane senzibilnost odmah bi uočio da je prostorija loših proporcija, ne groteskno, ali dovoljno da uzrokuje nesviđanje.” Pronalazi neobične pojedinosti. Vrata su nakrivo, i luk im nije u sredini. Strop je oslikan oznakama za koje se na prvi pogled čini da čine uzorak, ali kada bolje pogledate, to zapravo nije tako. „[Cijela] stvar bila je dovoljno blizu istini da vas na trenutak zavara, i da nastavi provocirati um čak i nakon što je varka raskrinkana. Čovjek bi nesvjesno počeo mijenjati položaj glave kako bi pronašao položaj iz kojega bi sve ipak izgledalo u redu.”

Svi su zidovi prekriveni slikama. Sve se one isprva čine običnima. Ali kada ih pogledate izbližega, na svakoj od njih je nešto pogrješno:

 

„Bio je tu portret mlade žene, ustiju širom otvorenih, kako bi se uočila činjenica da su      iznutra obrasla gustom dlakom. Slika je bila naslikana veoma vješto, fotografski, da ste    gotovo mogli dotaknuti dlaku; uistinu niste mogli izbjeći taj osjećaj, koliko god se trudili.   Bila je tu ogromna bogomoljka, koja je svirala violinu, a proždirala ju je druga bogomoljka; i čovjek s vadičepima umjesto ruku, kako se kupa u ravnom, žalosno obojenome moru, ispod ljetnoga zalaska sunca. No većina slika nije bila te vrste. Isprva se većina njih činila prilično običnima, iako je Mark bio pomalo iznenađen prevladavanjem biblijskih tema. No tek na drugi ili treći pogled čovjek bi otkrio određene neobjašnjive detalje – nešto neobično u položaju nečijih stopala, ili u držanju njihovih prstiju na rukama, ili u grupiranju figura. Tko je ta osoba što stoji između Krista i Lazara? I zašto je ispod stola na Posljednjoj večeri toliko buba? Kakav je to čudna svjetlosna varka zbog koje je svaka slika djelovala poput nečega viđena u deliriju? Jednom kada su ta pitanja postavljena, upravo je prividna običnost slika postala njihovom najvećom prijetnjom – poput zlokobne površne nevinosti na početku određenih snova. Svaki nabor tkanine, svaki komad arhitekture imao je značenje koje čovjek      nije mogao dokučiti, ali koje mu je ispijalo um. U usporedbi s ovima, one druge, nadrealne slike bile su obična budalaština. Mark je jako davno negdje pročitao o „’tvarima krajnje    zlima, koje se onima što nisu inicirani čine bezazlenima’, i pitao se kakve bi to stvari mogle biti. Sada mu se činilo da zna.”

 

On shvaća što mu to pokušavaju učiniti:

„Frost ga nije pokušavao izluditi, barem ne u smislu koji je Mark dotle pridavao riječi ‘ludilo’. Frost je stvarno mislio ono što je rekao. Sjediti u toj prostoriji bio je prvi korak prema onome što je Frost nazivao objektivnošću – procesom pri kojemu se ubijaju sve specifično ljudske reakcije. […] Nesumnjivo zatim slijede viši stupnjevi u asketizmu antiprirode – jedenje odvratne hrane, prtljanje s krvlju i prljavštinom, ritualni performansi    proračunatih opscenosti. Oni su u jednome smislu s njim zapravo igrali pošteno – nudili su mu onu istu inicijaciju kroz koju su i oni sami prošli, a koja ih je odijelila od ljudskosti.”

 

No „nakon nešto više od sat vremena taj je dugački, visoki lijes od prostorije kod Marka je počeo stvarati učinak koji njegov instruktor vjerojatno nije predviđao”:

 

„Izgrađena i oslikana perverznost ove prostorije imala je taj učinak da ga je učinila svjesnim, kao što nikada prije nije bio svjestan, suprotnosti ove prostorije. Kako pustinja ljude prvo uči voljeti vodu, ili kao što odsutnost prva otkriva privrženost, naspram ovoj pozadini mrkoga i iskrivljenoga uzdizala se jedna vrsta vizije ljupkoga i ispravnoga. Izgledalo da je nešto drugo, nešto što je on nedefinirano nazivao Normalnim ipak postoji. Nikada prije nije razmišljao o tome.  No ono je postojalo – solidno, masivno, sa svojim vlastitim oblikom, gotovo poput nečega što možete dotaknuti, ili jesti, ili se u to zaljubiti. Sve je to bilo pomiješano s Jane, i s pečenim jajima, i sapunom, i Sunčevom svjetlosti, i s vranama što su graktale u Cure Hardyju, i s mišlju kako se sada, negdje vani, upravo događa dnevna svjetlost. On uopće nije razmišljao u moralnim okvirima, ili je pak (što je zapravo jedno te isto) doživljavao svoje prvo duboko moralno iskustvo. Izabirao je stranu – Normalno.”

 

Naravno da se za iskrivljavanje shvaćanja Normalnoga inače ne koriste prostorije neobičnih proporcija i okultni ritualni inicijacije. Postoji mnogo lakši put – jezik. Jezik – Riječ, logos – ne samo da je srž onoga što nas čini jedinstveno ljudima, nego je i naše glavno sredstvo za raspoznavanje istine. Ako je jezik iskvaren, onda naša sposobnost da raspoznamo stvarnost i Normalno postaje nemogućom. Zato ne iznenađuje da je jezik u svakome razdoblju bio najistaknutija i najprirodnija meta za iskrivljavanje od strane sila subjektivizma.

Kako je prijatelj Lewisa i Tolkiena, i njihov kolega iz Inklingsa, Owen Barfield, komentirao 1928. godine (gotovo dvije godine prije nego što je Orwell ustvrdio nešto slično):

 

„Od svih sredstava za podjarmljivanje ljudskoga duha, najmanje je nespretno učiniti njegov pobačaj u utrobi jezika. Trebali bismo shvatiti kako će oni – a njihov se broj povećava – koji su vođeni impulsom svođenja specifično ljudskoga na mehaničku ili životinjsku regularnost, nastaviti biti sve više iziritirani prirodom materinskoga jezika, i učiniti ga ciljem svojih napada.”

 

A upravo se to i dogodilo.

Konfucije (oko 551. – 479. pr. Kr.) sigurno bi to razumio. Kada su ga jednom u Analektima pitali što bi poduzeo kao svoj prvi i najhitniji zadatak kada bi ga izabrali za guvernera, on je odgovorio da bi „ispravio imena” stvari, tako da one odgovaraju stvarnosti. Kada su ga pitali kako to može biti prioritet u razdoblju rata i gladi, on je naglasio da „ako imena nisu ispravna, jezik neće biti u skladu s istinom stvari”, i „ako jezik nije u skladu s istinom stvari, nijedan se posao neće moći uspješno obaviti”. Za mitske prve kraljeve-mudrace u Kini govorilo se da su bili izabrali imena (名) stvari koja su izravno odgovarala stvarnosti (實), no s vremenom ta su imena zamijenjena ili iskrivljena u tolikoj mjeri da više nije bilo tako, i ljudi više nisu mogli razlikovati istinito od lažnoga ili dobro od zla. Logična posljedica bili su naizmjence kaos ili pak proizvoljna tiranija.

Konfucijev suvremenik Tukidid, povjesničar iz klasičnoga grčkoga razdoblja, također bi to razumio. On je precizno opisao razdoblje kaotične revolucije i krvavih sukoba čijim je kroničarom bio, i u kojima je na kraju „grcao sav helenski svijet”, karakterizirajući ih kao vrijeme kada su „riječi morale promijeniti svoje uobičajeno značenje kako bi preuzele ono koje im se tada pridavalo”, kada su Grci počeli „[frakcionaške] stranačke hirove danoga trenutka činiti svojim jedinim standardom” istine i časti.”

Nije slučajnost da je posao koji Mark radi za N.I.C.E. nije onaj akademskoga sociologa, nego propagandista. Njegov je posao pisati članke kojima institut pridobiva naklonost javnosti za sebe i svoj rad, i to sustavno mijenjajući značenje riječi i događaja. („Naravno, samo trenutno”, kaže Feverstone. „Kada se stvar doista pokrene, nećemo se više morati brinuti o velikome srcu britanske javnosti.”) Oduzimanje zemlje je napredak; prosvjed protiv N.I.C.E.-a koji je postao nasilan (što je organizirao sami institut) jest opasna prijetnja miru i nacionalnoj sigurnosti; neograničena moć policije za N.I.C.E. je reforma pravosuđa itd. Kako to objašnjava Feverstone:

 

„Stvarno je važno kako se stvari formuliraju. Na primjer, da se samo šapne da N.I.C.E. želi ovlasti da eksperimentira na kriminalcima, to bi odmah alarmiralo babe obaju spolova da blebeću o humanosti. Nazovite to preodgojem neprilagođenih, i onda će svi sliniti od oduševljenja što je brutalnome dobu osvetničkoga kažnjavanja konačno došao kraj. Ima jedna neobična stvar: riječ eksperiment je nepopularna, ali ne i riječ eksperimentalan. Ne smijete eksperimentirati na djeci, ali ponudite dragoj dječici besplatno obrazovanje u eksperimentalnoj školi u sklopu N.I.C.E.-a, i sve je u redu!”

 

Tolkienovi su negativci također – možda u još većoj mjeri – skloni djelovati uz pomoć laži, iskrivljavanja, i manipulacije jezikom, iskvarujući duh svojih neprijatelja još mnogo prije nego što se posluže silom. Melkor je uspio elfe učiniti zlima zahvaljujući lažima, i tako je dobio nadimak „Gospodar laži”. On je „posvuda slao svoje špijune, a oni su bili zaodjenuti u lažna obličja, i njihov je govor bio prepun laži; davali bi lažna obećanja o nagradama, i lukavim riječima nastojali među narodima izazvati strah i ljubomoru, optužujući njihove kraljeve i poglavare za pohlepu i međusobnu izdaju”. Među tim zlokobnim poslanicima, upravo je Sauron bio „najveći i najpouzdaniji sluga Neprijatelja, i najopasniji, jer se mogao preobraziti u mnoga obličja, i dugo se vremena mogao – ako je to htio – prikazati plemenitim i lijepim, kako bi prevario sve osim najopreznijih.”

Kasnije je ponovno Sauron srušio veliko kraljevstvo slično Atlantidi, Númenor, u koje se infiltrirao i kao lažni prorok ga iskvario iznutra. Narod Númenora u svojoj je dekadenciji postao „opsjednutim strahom od Smrti”, i bili su lak plijen njegovih obećanja o „vječnome životu” koji će zadobiti ako ga otmu elfima i Valarima. Posljedica toga bila je da su ih Valari gotovo potpuno uništili, a Sauron je od onih koji su preživjeli dobio naslov „Gospodara laži”, što ga je nosio njegov nekadašnji gospodar.

No u samome „Gospodaru prstenova” izdajnički je čarobnjak Saruman onaj koji (uz svojega podmukloga slugu Wormtonguea) najbolje predstavlja moć riječi da zavaraju, zavedu i zapovijedaju. „Njegovo je znanje bilo duboko, njegova misao gipka, a njegove ruke čudesno vješte; i imao je moć nad umom drugih. Znao je uvjeriti mudre, i zastrašiti neuke.” Sarumanov glas opisan je kao „dubok i melodiozan, i sam je njegov zvuk bio čarolija”.

 

„Oni koji bi taj glas neoprezno slušali rijetko su mogli prenijeti riječi koje su zapravo čuli, a ako jesu, čudili bi se tome, jer je u njima ostajalo malo snage. Većinom bi se sjećali samo toga da su uživali u slušanju zvuka toga glasa, i da se sve što je govorio činilo mudrim i razumnim, a u njima bi se veoma brzo probudio pristanak i želja da se i oni sami učine mudrima. Kada bi drugi govorili, u usporedbi s njim činili bi se grubima i neotesanima; a ako bi se usprotivili glasu, u srcu opčaranih bi se razgarao bijes. […] Nije bilo nikoga da nije bio pod dojmom; nitko nije njegove molbe i zapovijedi odbijao bez napora uma i volje, sve dokle je njegov gospodar imao moć nad njim.”

 

Oduprijeti se mogao jedino drugi čarobnjak – Gandalf. On više puta mora odbiti Sarumanove zahtjeve da promisli kako ima „još mnogo toga što bi još mogli zajedno postići kako bi izliječili nered u svijetu.” („Možda žaleći zbog zala učinjenih putem, ali odobravajući uzvišenu i konačnu svrhu: Znanje, Vlast, Poredak; sve one stvari koje smo do sada uzalud nastojali postići, budući da su nam naši slabi ili lijeni prijatelji više smetali nego nam pomagali.”) No iako se čak i Gandalf odupro svim Sarumanovim ponudama da se pridruži njegovoj „oligarhijskoj čarobnjačkoj tehnokraciji”, on priznaje da su varaličine spletke gotovo uspjele samo zato što je i on sam dugo bio „opčaran riječima Sarumana Mudroga”.

U konačnici, Saruman (koga je izopačio Sauron) predstavlja zlokobno iskvarujuće sile kaosa i požude, koje vladaju ljudima uz pomoć iskušenja i laži.

 

„Jer ja sam Saruman Mudri, Saruman, Graditelj Prstena, Saruman od mnogih boja!” ‘Ja [Gandalf] tada sam pogledao, i vidio da njegova odjeća, koja se činila bijelom, zapravo nije bijela, nego satkana od svih boja, i kako se on kretao, one su svjetlucale i mijenjale nijanse, tako da se pogled nije mogao smiriti.’

„Više mi se sviđa bijela”, rekao sam.

„Bijela!” narugao se on. „To služi za početak. Bijela se tkanina može obojiti. Na bijeloj se stranici može ponovno pisati, a bijela se svjetlost može prelamati.”

„Ali tada ona više nije bijela”, rekao sam. „A onaj tko nešto prelomi kako bi otkrio što je ona, napustio je put mudrosti.”

 

I Tolkien i Lewis izraženo naglašavaju izravnu poveznicu između Dobroga i Istinitoga. To je, naravno, star koncept, ali meni je zanimljivo to što se radi o veoma starome konceptu – možda o najstarijemu koje je čovječanstvo zabilježilo.

Imamo kršćanski koncept, izražen u Novome zavjetu, da je Sotona „otac laži”, a „Belijal” („Gospodar laži”) i njegovi „sinovi” više su puta u Starome zavjetu uzrokovali kaos među Izraelcima sijući varke, lažna svjedočanstva i izdaju. No koncept je možda još stariji, dio Chaoskampfa – „borbe protiv kaosa” – koja se uvijek iznova pojavljuje u ljudskoj mitologiji kao gotovo univerzalna značajka. Na primjer, bog pradavne perzijske dualističke teologije, Ahura Mazda („Gospodar mudrosti”) štiti Artu (istovremeno Istinu i stvarnost samoga Svemira) ne od „zla” kao takvoga, nego od najvećega neprijatelja svega stvorenja – Drauge, ili „Laži” – sile čistoga, korodirajućega kaosa, koji rastače svijet. Tako je za perzijskoga građanina laž bila najniži zločin, kažnjiv smrću.

Uvijek se iznova kao neprijatelj Čovjeka pojavljuje Laž, Zmaj kaosa. Mislim da bi Lewis nesumnjivo objasnio da je razlog zašto je ova ideja gotovo univerzalna u tradicionalnome ljudskome iskustvu jednostavan: svaka zamisliva uređena stvarnost – tjelesna, racionalna ili moralna – moguća je jedino uz nepromjenjive zakone; ono što je dobro mora biti u skladu s tim Taoom, i tako ono što je dobro mora po definiciji prvo biti ono što je istinito. Iskrivljavati ili zaklanjati istinu riječi, ili bilo čega što je istinito, jest napasti samu Istinu, tj. Tao, i tako početi uništavati svaki čvrst temelj s kojega se može poći u borbu protiv navale totalnoga besmisla i totalnoga nereda. U konačnici, tada nikakva koncepcija ljudske vrijednosti – ili ikakve čvrste istine – ne može izdržati takav napad, i tako se mi odričemo sebe – zajedno sa svojom percepcijom stvarnosti – nečovječnosti trijumfira nad čovjekom, i praznina proždire sve.

Na vrhuncu romana „Ta užasna snaga” Lewis nam otkriva da su gospodari N.I.C.E.-a dugo bili strpljivi, čekajući na trenutak kada je perverzija Laži uspjela, i to lukavim trikom kojim je iz Razuma stvoren nužni nihilizam:

 

„Fizikalne znanosti, u sebi dobre i bezazlene, već su se […] počele iskrivljavati, već se njima suptilno manevriralo u određenome smjeru. Očajničku se želju za objektivnom istinom sve više insinuiralo u znanstvenike; posljedica je bila ravnodušnost prema njoj i usredotočenost na puku moć. […] Snovi o dalekoj budućoj sudbini čovjeka izvlačile su iz plitkoga i nemirnoga groba stari san o Čovjeku kao Bogu. Sama iskustva iz prostorije za autopsiju i patološkoga laboratorija stvarala su uvjerenje da je gušenje svih duboko usađenih gađenja prva bitna stvar za napredak. A sada je sve to došlo u fazu u kojoj su mračni začetnici svega toga mislili da mogu mirno započeti vraćati to na početak, kako bi se susrelo s onom drugom i ranijom vrstom moći. Uistinu su izabrali prvi trenutak u kojemu se to moglo napraviti. Niste to mogli učiniti sa znanstvenicima iz devetnaestoga stoljeća. Njihov čvrsti objektivni materijalizam to bi isključio iz njihova uma; a čak i kada bih ih se moglo natjerati da povjeruju, njihov naslijeđeni moral sprječavao bi ih da diraju prljavštinu. […] Sada je bilo drugačije. […] Što bi to nalazili nevjerojatnim budući da više nisu vjerovali u racionalni svemir? Što bi to smatrali previše opscenim, budući da su smatrali da je sav moral puki subjektivni nusproizvod ljudskih tjelesnih i gospodarskih situacija? Bilo je pravo vrijeme. S gledišta koje je prihvaćeno u paklu, cijela je povijest Zemlje vodila do ovoga trenutka.”

 

„Pokušali smo, poput kralja Leara, imati i jedno i drugo. Odreći se svoje ljudske povlastice, a istovremeno je zadržati”, piše Lewis u „Ukinuću čovjeka”, nakon što je razmotrio implikacije toga da se čovjek prema sebi, kao i prema ostatku stvarnosti, odnosi kao sirovini s kojom se mogu igrati i preoblikovati je oni koji nužno ne mogu „imati nikakvih drugih motiva osim svojih vlastitih ‘prirodnih’ impulsa”. Doista, „to je nemoguće”, zaključuje. Postoji samo jedna obrana Čovjeka od tame i dominacije:

„Dogmatsko vjerovanje u objektivnu vrijednost nužno je za samu ideju vlasti koja nije      tiranija, ili za poslušnost koja nije ropstvo.”

 

Srčani ljudi

Pišući recenziju „Gospodara prstenova” („Evo ljepota koje probadaju poput mača ili žare poput hladnoga željeza; evo knjige koja će vam slomiti srce”), Lewis je nastojao obraniti djelo svojega prijatelja od „prigovora da su svi likovi ili posve crni ili posve bijeli”. Istaknuo je da svakome ozbiljnome čitatelju treba biti jasno kako se – da parafraziramo Solženjicina – linija između dobra i zla provlači kroz srce svakoga hobita. Ali ipak je točno da to nije značilo da se crno i bijelo mogu slobodno tumačiti subjektivno: „’Kako da čovjek prosudi što da čini u takvim vremenima?’ pita netko u drugome svesku trilogije. ‘Onako kako je inače sudio’, glasi odgovor. ‘Dobro i zlo nisu se promijenili. […] niti su dobro i zlo jedno među elfovima i patuljcima, a drugo među ljudima.’ To je temelj čitavoga tolkienovskoga svijeta.”

No čak i ako prihvatimo nužnost i kontinuitet objektivnih vrijednosti, kako onda Tolkienovi junaci – ili mi – onda uopće spoznajemo koje su to vrijednosti? Kako možemo naučiti ostati unutar Taoa i tako održati čovječanstvo i civilizaciju? Za Lewisa se odgovor ponovno vraća na bitnu ulogu obrazovanja.

Zašto je Mark „svoje prvo duboko moralno iskustvo” imao onda kada „uopće nije razmišljao u moralnim okvirima?” Upravo zato što nije razmišljao. Vrijednosti Taoa ne mogu se odrediti isključivo čistim razumom, što znači da ih se ne može otkriti samo u svojoj glavi. Razum i intelekt ne mogu sami po sebi proizvesti i omogućiti krjeposno ponašanje, budući da

 

„nijedno opravdanje krjeposti neće čovjeku omogućiti da bude krjepostan. Bez pomoći     poučenih emocija, intelekt je nemoćan protiv animalnog organizma. Radije bih igrao karata protiv čovjeka koji je skeptičan u vezi etike, ali je poučen da vjeruje kako ‘džentlmen ne vara’, nego protiv besprijekornoga moralnog filozofa odgojenoga među varalicama. Kada ste   u borbi, neće [logički] silogizmi biti ono što će držati živce i mišiće što oklijevaju na njihovome položaju nakon tri sata bombardiranja. Korisnija će biti najneprofinjenija sentimentalnost u vezi sa zastavom, zemljom ili postrojbom.”

 

No ni Tao se ne može dobiti iz konstantno promjenjivih, niskih emocionalnih apetita ‘trbuha’. Što onda može ispuniti tu ulogu i omogućiti nam da ispravno prosuđujemo i djelujemo?

„Platon nam je to davno rekao. Kralj vlada svojim izvršnim elementom, što znači da Razum  u Čovjeku mora nad pukim apetitima vladati ‘duhovnim elementom’. Glava vlada trbuhom preko prsa – sjedišta […] emocija, organiziranih poučenom navikom u stabilne osjećaje.”

Upravo ‘prsa’ (ili srce) – uz pomoć razuma u umu i prirodnih instinkta u utrobi – služe kao metaforički organ sposoban za dokučivanje Taoa, usklađivanje s njim, njegovo razumijevanje, i pristajanje uza nj.[3] Dakle, ona služe kao nužni posrednik „između cerebralnoga i visceralnoga čovjeka”, i kao obrana od hladne tiranije mehanicističkoga racionalizma, ili od ropstva sirovom emocionalnom kaosu neobuzdane požude. I doista, što se Lewisa tiče, „Možda se čak može reći da je čovjek upravo po ovome srednjem elementu čovjek – jer po svome je intelektu on sâm duh, a po svom apetitu sama životinja.”

No ključno je što Lewis tvrdi da se prsa mora obučiti, uvježbati pravim vodstvom i prikupljanjem iskustva, kako bi ona rasla i jačala u svome kapacitetu. Mark je, u svome gotovo potpunim neiskustvom, imao sreće što je Normalno prepoznao tek u njegovoj odsutnosti. Na početnoj poziciji, snaga prsa za razlučivanje i prosudbu obično je slaba. Mora ih se obučiti kako bi spoznala i prakticirala sljedeće: „Sveti Augustin definirao je to kao ordo amoris [urednu ljubav], umjereno stanje privrženosti, u kojemu svaki objekt dobiva onaj stupanj ljubavi koji je za njega prikladan”.

Za Lewisa je ovo – više od poučavanja sposobnosti uma da odvaguje materijalne činjenice i proračunava podatke – prava svrha obrazovanja, ili kako „kaže Aristotel: […] cilj obrazovanja jest učiniti učenika da voli što treba voljeti, i ne voli što treba ne voljeti”.

Na ovaj su stari način obrazovanja vrline koje su učitelji nastojali svojim učenicima usaditi bile dobivene iz teško stečenog iskustva mudrosti, prikupljene njihovom tradicijom. Njih je „propisao Tao” – „norma kojoj su sami učitelji bili podložni, i nisu pretendirali na slobodu da od njih odstupaju”. Nisu pokušavali „ljude oblikovati prema nekom uzorku što su ga oni izabrali”. Umjesto toga „prenosili su ono što su primili: mladoga su početnika uvodili u misterij ljudskosti, koji ih je sve nadmašivao”.

No „moderni” obrazovni stručnjaci Lewisova vremena marljivo su činili upravo suprotno. Videći da je „svijet oko njih ponesen emocionalnom propagandom”, i vjerujući da su „svi osjećaji podjednako neracionalni, poput izmaglice između nas i stvarnih objekata”, htjeli su dekonstruirati sav smisao i uređenost osjećaja, a zatim poučavati isključivo ‘činjenicama’. Prema ovome gledištu, „svijet činjenica – bez ijednoga traga vrijednosti, i osjećaji svijeta – bez ijednoga traga laži, pravde ili nepravde – suočavaju se međusobno, i nije moguć nikakav rapprochement (približavanje stajališta, op. prev.)”.

Dakle, „Zelenom knjigom i knjigama sličnima njoj želi se stvoriti Ljude bez Prsa”.

Lewis je to smatrao velikom pogrješkom: „Na svakog učenika kojega treba obraniti od omanjeg pretjerivanja u senzibilnosti dolaze trojica koje se mora probuditi iz dubokoga sna hladne vulgarnosti. […] Prava obrana od lažnih osjećaja jest usaditi pravedne osjećaje. Izgladnjujući senzibilnost naših učenika samo ih činimo lakim plijenom za propagandista, kada dođe, jer izgladnjela će narav biti osvećena, a tvrdo srce nije apsolutna zaštita od slabe glave.”

Naravno, propagandist je uskoro došao, i to u obliku samih obrazovnih stručnjaka. I tako:

           

            „Ondje gdje je staro obrazovanje uvodilo, novo samo ‘uvjetuje’. Staro se prema svojim      učenicima odnosilo onako kako se odrasle ptice odnose prema mladuncima kada ih uče          letjeti, a novo se prema njima odnosi onako kako se uzgajivač peradi odnosi prema mladim pticama – čineći ih takvima i takvima, a za svrhe o kojima ptice ništa ne znaju. Kraće rečeno, staro je bilo jedna vrsta širenja – muškarci su na muškarce prenosili muževnost, a novo je puka propaganda.”

 

Ova dramatična promjena učitelja društva bila je izdaja ogromnih razmjera, jer su je počinili oni čija je uloga bila među presudnima za ljudsku civilizaciju.

 

            „Sramota je da ih se obično naziva Intelektualcima. Oni se od ostalih ljudi ne razlikuju nikakvom neobičnom vještinom pri pronalaženju istine, niti ikakvim djevičanski čistim         žarom s kojim je traže. Uistinu bi bilo čudno da se razlikuju od ostalih – ustrajna predanost   istini i lijep osjećaj za intelektualnu čast ne mogu se dugo održati bez pomoći osjećaja što bi ga oni mogli razotkriti jednostavno kao i bilo koji drugi. Ne izdvajaju se prema pretjeranoj količini mišljenja, nego prema defektu plodnog i velikodušnog osjećaja. Njihova glava nije    veća od obične – to se samo tako čini zbog njihovih atrofiranih prsa.”

 

Naravno da je zato N.I.C.E. simbolično pod vodstvom glave bez tijela. Možda su zato na kraju romana N.I.C.E. i unutarnji krug instituta u činu božanske pravde uništeni silama prirode (na način veoma sličan načinu kako su Enti i stabla uništili Sarumana i njegovu čarobnjačku kulu). No karakteristično je da je u romanu „Ta užasna snaga” najžešći gnjev – vatreno uništenje, slično onome u kojemu su uništeni Sodoma i Gomora – u konačnici rezervirano ne za N.I.C.E. i njegova čudovišta, nego za sveučilište i njegove akademike.

Ako pitate je to li možda malo „pa, ovaj… pretjerano”, je li sveučilište stvarno zaslužilo biti uništeno, odgovor je da je čovjeku možda malo žao ljudi poput dr. Churchwooda – „ljubaznoga starca”, čija su sva predavanja bila „posvećena dokazivanju nemogućnosti etike, iako bi on privatno radije bio propješačio deset milja nego ostao dužan makar i jedan peni” – previše suosjećanja bilo je neprikladno:

 

            „Zar je postojala ijedna doktrina koju se prakticiralo [u N.I.C.E.-u], a koju nije      ‘propovijedao’ neki predavač s Edgestowa? O, naravno, oni nisu mislili da će itko njihove        teorije provoditi u djelo! Nitko nije bio zaprepašteniji od njih kada je ono o čemu su oni             godinama govorili postalo stvarnim. Ali sada im se njihovo vlastito dijete vratilo –           odraslo i neprepoznatljivo, ali njihovo.”

 

Ideje imaju posljedice. Upravo su intelektualci otvorili vrata ponoru i izdali one koji su im bili povjereni, i intelektualci su opravdano zaslužili platiti cijenu. Njihov je zločin bio velik, a njegove posljedice strašne. A u stvarnome svijetu „ljudi bez prsa” koji su oni stvorili, činilo se da će vremena postajati samo još mračnijima jer je dio Čovjeka sposoban za žestok otpor Pogrješnome i Laži sve više venuo. Ili kako je Lewis napisao u jednoj od svojih najpoznatijih rečenica:

 

            „I cijelo ovo vrijeme  – takva je tragikomičnost naše situacije – nastavljamo zahtijevati upravo one značajke koje činimo nemogućima. […] U jednoj vrsti gadne jednostavnosti mi odstranjujemo organ, a zahtijevamo njegovu funkciju. Stvaramo ljude bez prsa, a od njih očekujemo krjepost i vještinu. Smijemo se časti, a šokirani smo kada među sobom         pronađemo izdajice. Škopimo, a želimo da uškopljeni konji budu plodni.”

 

Nimalo lijepo

Naravno, Lewisova zabrinutost zbog sve većega broja „ljudi bez prsa” ne odnosi se doslovno samo na muškarce ili na muževne vrline. To se sasvim dobro može primijeniti i na žene. No nije da ovo upozorenje nije vezano za tipično muževne vrline. Škopljenje ima posljedice.

Zasigurno nije slučajnost što je akronim za Lewisov zli institut riječ nice (dopadljiv). Za Lewisa ljubav i dobrota najviše su krjeposti. Dopadljivost nije. To ni izdaleka nisu iste stvari. Dopadljivost je iskrivljena inačica prave dobrote, u tome što je ona u temelju usredotočena na sebe. Cilj dopadljivosti jest svidjeti se. Istinska dobrota ili suosjećanje puno ljubavi znači iskreno željeti što je najbolje za druge – a ne nužno što oni kažu da žele, ili čak što oni misle da žele. Dopadljivost jest govoriti ono što oni žele čuti, čak i ako to nije istina; davati im ono što zahtijevaju, čak i ako je to štetno za njih ili za druge.

Istinska dobrota često zahtijeva da se kaže „ne”. Dakle, ona traži spremnost prihvatiti sukob. Dopadljivost izbjegava sukob kako bi se i dalje sviđala, uvijek birajući ono što se čini najsigurnijom ili društveno najboljom mogućnosti. Dopadljivost tako često funkcionira kao isprika za moralni ili tjelesni kukavičluk.

Dakle, dopadljivost ne može biti dobrota, ili omogućiti dobrotu. Dobrota zahtijeva otpor – ili čak sukob – s lošim. Ne suprotstaviti se pogrješnome iz želje da se ostane u sigurnosti ili da se svima sviđamo nije vrlina, nego moralni promašaj. A zahtijevati da drugi budu „ljubazni” ili dopadljivi tako što će govoriti „da”, da „ne talasaju” i da stvari održavaju mirnima i prihvatljivima, nije znak vrline, nego očitovanje moći da se čovjeka ciljano prisili na konformizam s laži.

Upravo ta slabost ulizivačke dopadljivosti Marka više od svega ostaloga dovodi do toga da ga uvuku u N.I.C.E. On žarko želi odobravanje, i manjka mu karaktera da ikada odbije činiti stvari za koje duboko u sebi zna da su pogrješne.

 

            „Marku se sviđalo da se svima sviđa. Kada bi ga netko ‘poklopio’, on bi se udaljio sanjajući          ne o osveti, nego o briljantnim šalama ili postignućima koja bi jednoga dana osvojio dobru       volju čovjeka koji ga je poklopio. Ako je ikada znao biti okrutan, to bi bilo prema dolje, prema inferiornima i autsajderima koji bi tražili njegovu pozornost, a ne prema gore, prema    onima koji su je odbijali. Imao je u sebi snažnu crtu podložnosti.”

 

U N.I.C.E.-u mogu s njima raditi što žele – potiču ga da prelazi jednu granicu za drugom bez otpora, sve dok više nema povratka. Kako jedan od herojskih likova u romanu, koji napušta institut čim shvati koje su njihove stvarne namjere, savjetuje Marku na početku priče – bolje je da ti se rugaju, ili da te optuže za tvrdoglavu nedruštvenost nego da se uvijek slažeš. „Nije više važno za starca poput mene, […] ali s tobom mogu učiniti svašta”, upozorava ga on. I učine to. Tek onda kada se Mark suoči s onime što se čini njegovom neizbježnom smrti i prihvati je, on konačno pronađe hrabrosti da se suprotstavi.

Ponekad obrana istinitosti objektivnih vrijednosti ne može donijeti mir, nego mač. Reći „ne” u obranu dobroga i istinitoga zahtijeva srčane ljude – i ne samo u smislu da imaju intuiciju za dobro i zlo. Kako bismo uzrujali druge, potrebna je jedna vrsta žestoke odlučnosti i volje, a nju se ne povezuje s uškopljenicima. Mekušci ne mogu dugo izdržati Tao.

To je tema koja se provlači kroz više Lewisovih djela. Kada u romanu „Lav, vještica i ormar” mala Lucy putuje u Narniju i prvi put čuje za lava Aslana (figuru Krista), i pita, budući da je on lav, je li on „bezopasan”, razumljivo zbunjen odgovor koji dobije jest „Bezopasan? […] Tko je spominjao bezopasnost? Naravno da on nije bezopasan. Ali je dobar. On je Kralj, to ti kažem.”

Aslan je utjelovljenje ultimativne vrline. To uključuje ljubav, ali i pravednički gnjev – gnjev sv. Tome Akvinskog, u službi prave pravde, ili Aristotelov gnjev „na prave stvari i prema pravim ljudima, ali i na pravi način, u pravo vrijeme, i s pravim trajanjem” – i on nikada ne skriva svoj moćni kapacitet za taj gnjev, ili čak za nasilje. To što on ipak dosljedno bira djelovati uz milosrđe i dobrotu tako je odabir koji ta činjenica čini još uzvišenijim i istinitijim.

            „Strašne šape”, pomisli Lucy. „Dobro da ih zna presvući baršunom!”

Manjak snage da se ikada pokazuje silovitost, naročito onda kada je ona opravdana – ili još gore – nužna, nije ni u kojemu smislu sam po sebi dokaz dobrote. To samo podsjeća na Nietzscheovu dosjetku: „Doista, često sam se smijao slabićima koji su sebe smatrali dobrima jer nisu imali kandži.”

            „Duh je njegov bio zagrijan i revan […] jer on bijaše Neprijatelj Sauronov, suprotstavljajući vatri koja proždire i uništava vatru koja rasplamsava, i pomažući u beznađu i nevolji; ali njegova radost i njegov hitri gnjev bijahu obavijeni ruhom sivim poput pepela, tako da su samo oni koji su ga dobro poznavali mogli nazrijeti plamen koji bijaše u njemu.”

Takav je lik Tolkienova Gandalfa, kojega je pisac jednom opisao kao „utjelovljenog anđela”, poslanoga da narodima Međuzemlja pomogne u njihovoj borbi protiv zla. On u tajnosti nosi jedan od velikih prstenova moći – Naryu, Vatreni Prsten, Plamen Anora – načinjen kako bi u drugima pobuđivao nadu i volju da se odupru tiraniji, dominaciji i očaju, a koji mu je gospodar elfova dao kako bi „njime mogao ponovno rasplamsavati plamen u srcima u svijetu koji je sve hladniji”.

Gandalfova je misija nadvladati Sauronovu tehnokratsku tiraniju, i to kultivirajući srčane ljude, koji će poći u borbu. Prije svega, on pomaže čak i najmanjima od Tolkienovih junaka svakodnevice naučiti kako djelovati s hrabrošću, jer bez takve hrabrosti nijedno dobro ne može dugo potrajati. „Hrabrost se smatra najvećom od svih vrlina”, kako je rekao Samuel Johnson, upravo „zato što, ako čovjek nema te vrline, neće sa sigurnošću sačuvati ijednu drugu.”

Uvijek je bilo tako. U svojemu protutotalitarnome priručniku „Ne živjeti od laži” (Live Not by Lies), publicist Rod Dreher opisuje iskustva čeških i drugih istočnoeuropskih disidenata, koji su živjeli pod komunističkim režimima, i koji su mu ispričali kako su tada brzo počeli više od svih drugih cijeniti one muškarce i žene koji su bili istinski hrabri. Nijedna druga vrlina nije bila vrjednija ni rjeđa u borbi protiv režima laži s kojim su se suočavali. Bez obzira na nacionalnost, religiju, političku orijentaciju, ili osobne mane, svi oni koji su pokazivali pravu hrabrost bili su neprocjenjivo vrijedni suborci.

„Uzet ću prsten”, kaže hobit Frodo cijelom auditoriju moćnika, usprkos „velikome strahu” i „snažnoj čežnji za odmorom i mirom”. Kako bi zaštitio dom koji voli, ne oklijeva prihvatiti tu dužnost kada ona dođe. Nakon što on i njegovi prijatelji odvažno izdrže do kraja, kada se vrate, oni više nisu maleni kakvi su nekada bili.

„Ja se ne vraćam u Shire”, Gandalf priopćava hobitima dok putuju kući s ozbiljnim zadatkom „čišćenja” dodira zla iz Shirea, u poglavlju koje je Tolkien smatrao možda najvažnijim u cijeloj knjizi.

            „Morate sami riješiti svoje poslove. Za to ste i obučeni. Zar još ne razumijete? Moje je     vrijeme prošlo. Više nije moj zadatak popravljati stvari, niti ljudima pomagati pri tome. Što           se tiče vas, dragi moji prijatelji, vama neće trebati pomoći. Sada ste odrasli. Odrasli ste         doista vrlo veliki, i među velikanima ste, i ja se više ne bojim ni za jednoga od vas.”

Naravno, on je u svojoj procjeni u pravu. Kod kuće su pronašli domaćega tiranina, koji je nametnuo režim straha i paranoje, zatvorio sve mjesne vođe, i „zatvorio sve gostionice; i sve osim Pravila postalo je sve kraće i kraće, osim ako ste mogli ponešto svojega skriti onda kada su grubijani obilazili i prikupljali stvari ‘radi poštene raspodjele’”.

No za razliku od svojih sugrađana koji slijede pravila, Frodovi prijatelji više nisu dopadljivi konformisti:

            „Na svakome je zidu bila obavijest i popis pravila. Pippin ih je strgnuo.”

A kada sile zakona dođu da ih uhite (ispričavajući se: „Žao mi je, gospodine Merry, ali mi smo dobili zapovijedi”), hobiti više nemaju strpljenja s tim podložnim slugama režima:

            ‘Ali možeš se okaniti, prestati biti šerif, ako to više nije pošten posao’, reče Sam.

            ‘Nije nam dopušteno okaniti se’, reče Robin.

            ‘Ako opet čujem Nije dopušteno, reče Sam, ‘naljutit ću se.’

A kada im kažu da jednostavno mirno pođu, „na nelagodu šerifa, Frodo i njegov prijatelji grohotom su se nasmijali. ‘Ne pričaj budalaštine!’ reče Frodo. ‘Idem kamo hoću, i kada hoću…’”

Uz nadahnjujuće svjetlo svoje hrabrosti, oni veoma brzo oslobode svoj dom. Pokaže se da se režim ne može mjeriti sa srčanim hobitima, koji se ne boje hrabro se boriti u neizbježnim bitkama svojega vremena.

 

Rat u našemu vremenu

U rujnu 2022. američki predsjednik Biden potpisao je izvršnu naredbu kojom je vlada SAD-a dobila dvije milijarde dolara da pomogne „postići naše društvene ciljeve” financirajući „visokorizična” biotehnološka istraživanja „s velikim nagradama”, u kojima će se „razvijati tehnologije genetičkog inženjeringa i tehnike za stvaranje sklopova za stanice, i predvidljivo programirati biologiju, isto onako kako pišemo softver i programiramo računala”.

Programirati prirodu kao stroj. Bio je to tek najnoviji – ali ne baš neobičan – korak na dugome putu kojime svi idemo još od Lewisova upozorenja iz sredine II. svjetskog rata o tome budućemu svijetu „uvjetovanoga ljudskoga materijala, svijeta postčovječanstva, kojega gotovo svi ljudi u svim narodima – neki znajući, a ne ne znajući to – trenutno marljivo stvaraju.”

Stari san nekih novih Saurona o novome, racionalnijemu i urednijemu svijetu, naseljenome Novim Čovjekom, nikada nije umro – samo je narastao do snage još užasnijih razmjera. U svojemu fascinantnom eseju „Sve je uništeno” (Everything is Broken), Alana Newhouse izvrsno je opisala naš svijet kao svijet prepun prevladavajuće „ravnoće”, neumoljivo i bez kajanja satrt do jednoličnosti zupcima globalizacije, digitalne tehnologije, i tehnokulturne strukture, koja neprestano „zahtijeva više učinkovitosti, više brzine, više neograničenosti, i zahtijeva to posvuda”. Posljedica je „kompletna nova estetika, koja je počela dominirati svakim vidom našega života”, karakterizirana „odsutnošću zapinjanja; nadgledanim konformizmom; alergijom na izvrsnost”, i čini se da je prisutna kamo god mi pokušali pobjeći. Sretna polja Shirea već se čine veoma daleko.

A Uvjetovatelji više i ne osjećaju veliku potrebu skrivati svoje ambicije ili ih zaodijevati uzvišenim idealima. Ovo je vrijeme „četvrte industrijske revolucije”, koja će, kako nam kaže Klaus Schwab iz Svjetskoga gospodarskog foruma, „konačno” promijeniti „ne samo ono što mi radimo, nego i tko smo”.

Sve što je naše; kaže se da je „naš osjećaj privatnosti, naše poimanje vlasništva, naši uzorci potrošnje” sve obična roba. Ovo je najblaži način da se to formulira.

Yuval Noah Harari, glavni Schwabov savjetnik i mezimac ekipe uz Davosa, mnogo je izravniji. On nam potvrđuje da je sve što sad vidimo da se događa, uključujući i „masovne nadzorne sustave, ustanovljene čak i u demokratskim zemljama, koje su ih prije odbijale”; vlade koje žele znati „ne samo kamo idemo, ili s kime se susrećemo”, nego i „što nam se događa ispod kože”; opravdavanja „zdravljem”, koja su „ljude uvjerila da prihvate, legitimiziraju totalni biometrički nadzor” kao dio svakodnevnoga života – sve je to samo uvod. „Mi zapravo učimo proizvoditi tijela i umove”, kaže on. „Mislim da će tijela i umovi biti dva glavna proizvoda u sljedećemu valu svih ovih promjena.”

„Ljudi su sada životinje koje se može hakirati; znate cijelu onu ideju koju ljudi imaju, znate,        ono: duša ili duh, imamo slobodnu volju, i nitko ne zna što se događa u meni, tako da je ono    „što god ja izaberem, bilo na izborima, bilo u supermarketu, to je moja slobodna volja’ – s time je gotovo.”

Ovo je vrli novi svijet, koji će – nije mu neugodno to reći – značiti ukinuće Čovjeka:

 

„Mi smo vjerojatno jedan od posljednjih naraštaja homo sapiensa, jer ćemo u budućim naraštajima naučiti kako inženjerski proizvoditi tijela i mozgove i umove. A kako će točno izgledati budući gospodari planeta? To će odlučiti ljudi koji posjeduju podatke. Znanost evoluciju prirodnim odabirom zamjenjuje evolucijom inteligentnim dizajnom. Ne inteligentnim dizajnom nekoga Boga iznad oblaka, nego našim inteligentnim dizajnom, i inteligentnim dizajnom našim cloudova, IBM-ova clouda, Microsoftova clouda. To su sada nove snage koje pokreću evoluciju. A istovremeno znanost može omogućiti da život, nakon što je četiri milijarde godina bio ograničen na ograničeno područje organskih spojeva, prijeđe u područje anorganskoga.”

 

Negdje u carstvu mita i priče Filostrato prolijeva dezinficirane suze radosnice.

U Lewisovo vrijeme imali smo opsjednutoga dr. Frosta, koji je Marku prišapnuo da „svaki napredak u industriji i poljoprivredi smanjuje broj potrebnih ljudi-radnika”, i zato je „velika, neinteligentna populacija ovoga svijeta postala balastom”, a danas imamo Hararija, koji na pozornici može razmišljati: „Najveće pitanje […] u predstojećim desetljećima bit će što učiniti sa svim tim beskorisnim ljudima? […] Što učiniti s njima, i kako će oni pronaći nekakav smisao života, kada su zapravo besmisleni, bezvrijedni?”

Za Frosta i N.I.C.E. najveća je neizgovorena prednost gladi, pošasti i „znanstvenoga rata” bila ta „što se mora sačuvati [jedino] znanstvenike”, a žrtve su obično praznovjerni bavarski seljaci i najniži ruski poljoprivredni radnici”. A ako je učinak bio jednostavno taj da se „eliminira nazadne tipove, pritom pošteđujući tehnokraciju i povećavajući njezin utjecaj na društvena zbivanja”, onda nije bilo razloga zašto ne osigurati još mnogo više tog dobrog učinka. Možda bismo zato trebali biti zahvalni što je Hararijev odgovor taj da je „za sada” najbolje rješenje za „beskorisni stalež” naprosto „kombinacija droge i videoigrica”. Možda su Uvjetovatelji u svome velikome milosrđu ipak zadržali pokoji tračak Taoa.

No mi tek tada započinjemo svoje putovanje prema Poretku. „Ljudi razvijaju sve veće snage nego ikada prije”, priopćava nam Harari. „Mi zapravo stječemo božanske moći stvaranja i uništavanja. Mi zapravo ljude unaprjeđujemo u bogove. Na primjer, stječemo moć inženjerskoga preustroja života…” Harari, koji je stvorio svoju „strogo funkcionalnu” novu vjeru, zvanu „dataizam”, ne mora poput Lewisa precizirati da „moć Čovjeka da od sebe napravi što god želi” zapravo znači „moć nekih ljudi da od drugih ljudi čine što oni žele”, i to samo što on to zapravo više i ne treba. U svakome slučaju, on je prilično siguran da ne misli kako „mase, čak i ako se nekako organiziraju, uopće imaju nekih šansi”, jer budući da „mi nismo u Rusiji 1917. godine ili u Europi 19. stoljeća”. Na kraju krajeva, „onda kada postanete suvišnima, vi nemate moći”.

U međuvremenu, Harari nije jedini koji već marljivo nastoji izgraditi nove bogove. Među mnogim milijarderima koji danas financiraju „evanđelje” transrodnosti, Martine (nekada Martin) Rothblatt naročito je rječita što se tiče najvišega cilja toga pokreta. U knjizi „Od transrodnoga do transhumanoga: Manifest slobode oblika” (From Transgender to Transhuman: A Manifesto On the Freedom Of Form) Martine Rothblatt ističe očito: tehnologijom omogućena transformacija ljudskoga tijela transrodnošću naprosto je „most prema transhumanizmu”.

No čak ni transhumanizam nije, ne može biti, logični kraj ovoga puta. Martine Rothblatt entuzijastična je propovjednica nove vrste vjere:  „transreligije” zvane Terasem, u kojoj se „vjeruje da možemo radosno živjeti zauvijek” samo ako svoje tijelo žrtvujemo radi digitalne svijesti – svijesti koja će s vremenom „konačno povezati sve svijesti i kontrolirati kozmos”, u vijeke vjekova. „Primjenjujući tehnologiju koja je sve više sveznajuća, sveprisutnija, svemoćnija i dobročiniteljskija mi stvaramo Boga.”

No iza svih tih i takvih izopačenih pokušaja stvaranja možemo naslutiti kako se krije nešto – velika, ogromna žalost, koja odjekuje u ledenoj praznini propasti što se približava; bolan krik upućen bogu za kojega se čini da više nije tu, molitva da se konačno prekine Čovjekova patnja.

Nedavno je poznati transhumanist Zoltan Istvan progovorio izravno piscu Paulu Kingsnorthu, i ponudio mu sljedeću poruku:

 

„Volio bih vam skrenuti pažnju na problem s prirodom i biologijom što ga transhumanisti imaju: to da je ona u temelju manjkava, a vjerojatno ju je čak i nemoralno nastavljati, uzevši u obzir njezinu tendenciju predatorstvu, bolesti i smrti. Jednostavno rečeno, sva priroda i biologija, od biljaka, životinja, do ljudi, nešto je što treba nadvladati i potpuno zamijeniti sintetičkim. Nitko s imalo suosjećanja nikada ne bi stvorio svijet poput našega, prepun tolikoga trpljenja. Sve se to mora uništiti, i ponovno napraviti uz tehnologiju, pravdu i    jednakost.”

 

Pravda u negaciji, iskorjenjivanje kao suosjećanje. Iz patnje je, evo, nastao antiljudski nihilizam, onaj ledeni gnjev na stvarnost, koji kao da više od ičega obilježava postmoderni duh našega vremena.

I ovdje imamo jednu okrutnu ironiju. U svojoj autističnoj opsesiji kontrolom uime oslobađanja, ovi patnici u svojoj boli i zbunjenosti burno inzistiraju na putu kojim se ide u smjeru suprotnom od ikakvoga mogućega lijeka.

„Mi ćemo konstantno graditi mreže i korištenje kvantnoga svijeta prema van”, tvrdi Istvan u vezi sa nadom za svijetlu budućnost. „To će cijelo vrijeme, svakoga trenutka povećavati našu inteligenciju. To je pravi cilj toga novoga svijeta – što je više moguće moći i inteligencije. Mi moramo osvojiti svemir.”

„Sljedeći organ na našemu popisu za poboljšavanje je srce, koje, iako je kompleksan i impresivan stroj, ima mnogo ozbiljnih problema”, predviđa legendarni transhumanist Ray Kurzweil. „Podložno je mnoštvu načina zakazivanja, i predstavlja temeljnu slabost u našoj potencijalnoj dugovječnosti. […] Iako su se umjetna srca pokazala kao izvedive zamjene, učinkovitiji pristup bit će sasvim se riješiti srca.”

„U novome dobu, ono što je sve do sada bilo samo intelektualna jezgra rase postupno će postati samom rasom”, kaže Frost Marku u tajnom središtu N.I.C.E.-a. „Stari, kompleksni organi i veliko tijelo što ih je sadržavalo više nisu potrebni. […] Pojedinac će postati sama glava. Ljudska će rasa postati sama tehnokracija.”

Postati ljudi koji stvarno uopće nemaju srca – u tome smjeru naići ćemo prvo na sve tješnji željezni kavez, a na kraju potpuni vakuum čiste nihilističke praznine.

A nema čistijega stupnja objektivnosti, nema odlučnijega pristajanja uz znanstvenu metodu, nema obnove prosvjetiteljskoga racionalizma koji mogu zaustaviti ovaj proces. „Totalitarizam nije povijesna slučajnost”, zaključuje psiholog Mattias Desmet. „U konačnoj analizi, on je logična posljedica mehanicističkoga razmišljanja i deluzionalnoga vjerovanja u svemoć ljudske racionalnosti. Kao takav, totalitarizam je prevladavajuće obilježje tradicije prosvjetiteljstva.”

Mislim da bi se Lewis i Tolkien složili s time. Oni su to i sami bili doživjeli. „Ja nisam ‘demokrat’”, napisao je Tolkien u pismu jednome prijatelju, samo zato što su ‘poniznost’ i jednakost duhovna načela iskvarena nastojanjima da ih se mehanizira i formalizira, uz posljedicu da nemamo sveopću malenost i poniznost, nego sveopću veličinu i oholost, sve dok se neki ork ne dočepa prstena moći – a tada ćemo imati – i imamo – ropstvo.”

Danas, kao i uvijek, jedino je Lewisovo „dogmatsko uvjerenje u objektivnu vrijednost” zaprjeka na putu tome ropstvu.

Ništa nije moglo spriječiti neke ljude od toga da njegovo djelo opišu kao „napad na znanost”, a to je Lewis predvidio. To je ipak bila lažna optužba: „Pravi prirodoznanstveni filozofi (neki od njih su sada živi) uočit će da ja obranom vrijednosti između ostaloga branim vrijednost znanja, koja poput svake druge, kada joj se presiječe korijenje u Taou, mora umrijeti.” No čak i pored toga, očita se istina o znanstvenome napretku morala izreći: „Njezini su trijumfi bili prebrzi, i preskupo su plaćeni. Tražit će se ponovno promišljanje, i nešto poput pokajanja.”

Ali: „Možda tražim nemoguće”, brinuo se Lewis. „Možda u samoj naravi stvari analitičko razumijevanje uvijek mora biti bazilisk, koji ubija ono što vidi, a vidi jedino ubijajući. No ako sami znanstvenici ne mogu zaustaviti taj proces prije nego što on dođe do zdravoga Razuma i ubije i njega, onda ga mora zaustaviti netko drugi.”

„Ono čega me je najviše strah jest odgovor da sam ja ‘samo još jedan’ mračnjak”, priznao je Lewis na kraju knjige Ukinuće čovjeka”. „Da se preko te zaprjeke”, Taoa, prirode Čovjeka, „poput svih prijašnjih preprjeka postavljenih napretku znanosti, može sigurno prijeći.”

To ne smije biti. To bi, kao i uvijek, bio najgori oblik ljudske oholosti i ludosti.

Marku su u romanu „Ta užasna snaga” rekli da je „trenutno glavno pitanje” to „na kojoj ste strani – mračnjaštvu ili Poretku.” Je li? Mislim da nije. No ono što je glavno pitanje za nas sada – koje su  danas zapravo strane?

„Doći će do sukoba između onih koji se sastave s umjetnom inteligencijom i onih koji to ne učine”, samopouzdano predviđa transhumanist Istvan:

 

„To će najvjerojatnije biti jedna vrsta građanskoga rata. Ljudi u konačnici neće moći zaustaviti napredak, i većina ljudi će se uploadati u nove svjetove, u kojima neće umrijeti, neće morati raditi, ili živjeti kao biološka bića koja umiru. […] Doći će do velikoga transhumanističkoga rata između onih koji prihvate radikalnu tehnologiju u svome tijelu i onih koji to ne učine. Dotle će većina biti obuhvaćena time, a neki će to nazivati smakom svijeta. Oni koji stanu na stranu tehnologije i umjetne inteligencije će pobijediti.”

 

Smatram da veliki bog Umjetne inteligencije vjerojatno neće stići veoma brzo, a niti njegov raj. No čini mi se da je Istvan u jednom smislu u pravu – rat nam se uistinu približava… Rat za obranu Normalnoga od Laži. Rat za slobodu da ostanemo ljudi. Rat koji mogu osvojiti i osvojit će ga jedino Srčani Ljudi. Ovaj, i nijedan drugi, jest istinski veliki rat našega vremena, i on je doista već ovdje. Nemamo izbora nego skupiti hrabrosti i boriti se, ili nestati.

„Nakon poraza i predaha Sjena uvijek preuzme drugi oblik i ponovno naraste.”

„Volio bih da se to nije moralo dogoditi u moje vrijeme”, reče Frodo.

„I ja bih”, reče Gandalf, „i svi koji dožive takva vremena. Ali odluka o tome nije njihova. Sve o čemu mi moramo odlučiti jest što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano. A naše vrijeme, Frodo, već počinje izgledati crno. Neprijatelj brzo postaje veoma jakim.”

 

 

 

 

           

 

[i]       Prijevod Tome Maretića (Eneida) [op. prev.]

[2]      Weston je zapravo lik koji se pojavljuje u prvoj i drugoj knjizi Lewisove „Svemirske trilogije”, čiji je zasebni, treći dio „Ta užasna snaga”. U njoj se spominje kao član N.I.C.E.-a. Ovaj je citat iz prve knjige u trilogiji, „S planeta tišine”.

[3]      Možda bi se danas moglo opravdano tvrditi da je taj organ, ‘prsa’, zapravo zanemarena desna hemisfera mozga, o čemu je psihijatar Iain McGilchrist pisao u svojoj knjizi „Gospodar i njegov izaslanik” (The Master and His Emissary).