Svjedočanstvo
Od samih početaka naše veze, još dok smo bili djevojka i mladić, moj suprug i ja maštali smo o našem toplom domu u kojem se ori smijeh i igra brojne dječice.
Međutim, kad smo uplovili u brak i počeli zajedno živjeti i graditi naš mali svijet u ljubavi i otvorenosti životu, shvatili smo da imamo problem na području roditeljstva i prvo smo ljudski razmišljajući nakon 2 godine braka odlučili potražiti medicinsku pomoć.
Liječnici i medicina su nas podvrgnuli raznim pretragama i nalazima kako bi mogli dati dijagnozu i kako bi skupa s nama pokušali iznaći rješenje našeg problema.
U iščekivanju svih tih pretraga, u povjerljivom sam razgovoru svojoj prijateljici iznijela naš problem, jer sam kao žena trebala neku utješnu riječ, makar ljudsku, iz razloga što za Božju nisam ni znala. To je posljedica življenja tradicionalne kršćanske vjere, koja je uključivala nedjeljne odlaske u crkvu, osobnu molitvu koja se uglavnom sastojala od par Očenaša, Anđele Čuvaru ili Anđeoski pozdrav. Ipak, te molitve su ostale samo na riječima, jer je srce bilo daleko od Gospodina. Tada me ona pozvala da suprug i ja dođemo na duhovnu obnovu koju je imao jedan poseban svećenik u Mostaru i pritom me upozorila da su ti susreti njoj promijenili život, jer je tu spoznala da je Bog živ. Ja sam primijetila promjene na njo,j ali joj tada nisam odgovorila na poziv.
Jedne večeri, ubrzo nakon tog susreta, ja sam silno u srcu osjetila da odem s mužem hodočastiti u Međugorje. Zamolila sam ga da malo odspavamo i da krenemo odmah rano ujutro. On je nekeko prihvatio, iako mu nije tada bilo jasno zašto baš moramo tako žurno i to odmah ujutro. Doista, nije ni menii ali neka sila me tjerala i tek sad uviđam da je to bio neodoljivi Božji poziv. Bio je siječanj 28. 2012. godine, sjećam se da smo krenuli u 4.30 ispred naše kuće u Širokom Brijegu ne noseći ni štapa ni torbe, držeći u rukama samo krunicu i neumorno moleći. U Međugorje smo stigli ranije nego smo planirali i otišli smo na Ispovijed. U toj ispovjedaonici, preko svećeničkih ruku don Nikole, ja sam silno osjetila da je moj Bog živ i da me on pozvao na ovo hodočašće i ovaj susret s Njim u sakramentu svete Ispovijedi, a posebno ohrabrenje i snagu da se još jače otvorim Božjem djelovanju i vodstvu bile su svećenikove riječi: „Od danas zahvaljuj za dijete koje će ti Bog dati.“. Povjerovala sam tim riječima i podijelila sam to s mužem. Tada smo zajedno molili i zahvaljivali svim srcem.
Hodočastili smo u mnoga svetišta, išli na duhovne obnove u Mostar, svećenik bi poslije svakog susreta molio za nas i blagoslivljao naš brak i djecu, nalazi koji su tada stizali nisu bili baš dobri, ali terapija bi bila kontraceptivi, da se moji hormoni dovedu u normalne vrijednosti, jer s takvim hormonima nema ovulacije, a samim time ni šanse za začeće. Ja sam terapiju odbila i pouzdala se u Boga, često sam mu znala reći, fascinirana Knjigom Postanka: „Bože, koji si sve stvorio i kojem ništa nije nemoguće, pa što je Tebi dahnuti i stvoriti novi život u mojoj utrobi po našoj bračnoj ljubavi.“
Tijekom tog razdoblja posta i molitava, hodočastili smo na razna mjesta i molili se svecima za koje dotad nismo znali da postoje. Nakon šest mjeseci intenzivnog rasta u Bogu, otišli smo na jedno hodočašće i duhovnu obnovu. Svećenik koji se tada molio za nas rekao je da ćemo u roku godinu dana biti blagoslovljeni djetetom. Nakon 20-tak dana saznala sam dq sam trudna i na slavu Božju, usprkos svim poteškoćama kroz trudnoću, provodeći zadnja 4 mjeseca ležeći u bolnici i kući u krevetu zbog prijetećeg prijevremenog poroda, rodim samo 2 dana prije termina poroda – živog i zdravog sina, a kroz sve to nosila me milost molitve i predanja Božjoj volji kroz krunicu i razmatranje Sv. Pisma.
I danas kažem da ništa ne bih mijenjala, jer su nas taj križ koji smo zagrlili kad smo ga spoznali i ta patnja koja nas je pročistila, doveli do spoznaje da je naš Bog živ, da je uvijek tu uz nas i vodi nas kad mu se prepustimo. U tome leži i ovoliko poštovanje i ljubav prema našem djetetu koje je Božji dar, a uvjerena sam i da ne bi rastao uz ovakav intenzitet molitve i vjere koji suprug i ja s njime prakticiramo od njegova začeća.
Član Udruge