Niže je razgovor s profesorom Robertom Spaemannom, kojeg je vodila dr. Maike Hickson iz OnePeterFive-a. Profesor Spaemann je istaknuti njemački katolički filozof i bivši član Papinske akademije za život.
Maike Hickson (MH): Profesor Josef Seifert je vaš učenik koji je napisao svoj doktorat pod vašim vodstvom. Dakle, osobno poznajete njega i njegovo djelo. Također, obojica ste podigli svoje glasove u pristojnoj kritici papinskog dokumenta, Amoris Laetitia. Kakva je vaša reakcija na odluku nadbiskupa Granade (Španjolska) da izbaci profesora Seiferta zbog njegove kritike Amoris Laetitia?
Robert Spaemann (RS): Prije svega, profesor Seifert nije moj učenik, već student Dietricha von Hildebranda. Diplomirao je na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Münchenu. Što se tiče izbacivanja Seiferta od strane nadbiskupa Granade, bio sam šokiran. Nisam ništa znao o Seifertovoj intervenciji. Naše reakcije na odluku nadbiskupa bile su potpuno neovisne jedna od druge.
MH: Kako reagirate na prijekor nadbiskupa Javiera Martínesa da je profesor Seifert, kritičkim pitanjima o Amorisu Laetitiji, “naštetio zajedništvu Crkve, zbunio vjeru vjernika i posijao nepovjerenje prema Petrovu nasljedniku”?
RS: Kao što sam rekao, bio sam šokiran. Nadbiskup piše da mora osigurati da vjernici ne budu zbunjeni jer Seifert potkopava jedinstvo Crkve.
Jedinstvo Crkve temelji se na istini. Kad Katolička crkva povjerava vjernom profesoru nastavnu misiju, to je zato što ima povjerenja u samostalno podučavanje mislioca. Sve dok njegova filozofija nije u suprotnosti s poučavanjem Crkve, postoji široko područje njegovog učenja.
Srednji vijek bio je ovdje model. Postojale su najživlje i duboke razlike mišljenja. U tim raspravama argument je bio taj koji se broji, a ne odluka vlasti i ne bi nikome palo na pamet upitati je li filozofska ideja bila u skladu s mišljenjem tadašnjeg pape.
MH: Kakve signale šalje takva biskupska presuda glede akademske slobode općenito, ali posebice u pogledu slobode dobro oblikovane svijesti pojedinog katoličkog osoblja? Može li katolički akademik još uvijek kritički raspravljati o papinskim izjavama i treba li to biti moguće?
RS: U svjetlu presude nadbiskupa, svaki filozof koji radi u crkvenoj ustanovi sada se mora zapitati može li nastaviti službu tamo.
U svakom slučaju, intervencija nadbiskupa nije u skladu s poštovanjem akademske slobode.
Ono što Seifert kritizira jest kršenje stalnog naučavanja Crkve i eksplicitnog poučavanja pape Pavla VI. i Ivana Pavla II. Sv. Ivan Pavao je izričito naglasio u Veritatis Splendoru, da ne postoji iznimka kod odbijanja razvedenih i “ponovno vjenčanih” s obzirom na Sakramente. Papa Franjo protivi se učenju Veritatis Splendora jednako eksplicitno.
MH: Slažete li se s argumentom profesora Seiferta da bi tvrdnja iz Amoris Laetitia (303) – prema kojoj je Bog ponekad mogao tražiti od osobe u nepravilnoj bračnoj situaciji da neko vrijeme ostane u objektivno grješnoj situaciji (kao što su razvedeni i “ponovno vjenčani” koji bi održavali svoje seksualne odnose da sačuvaju svoju novu vezu za dobro svoje djece) – općenito mogla dovesti do moralne anarhije i da, prema tome, nikakav moralni zakon (primjerice protiv pobačaja i umjetne kontracepcije) ne može biti spašen od liberaliziranih iznimki?
RS: Jedino se mogu složiti s argumentom profesora Seiferta. Ono što osuđuje jest moralno filozofska teorija posljedičnosti; to jest, nauk koji kaže da se etičnost nekog čina temelji na ukupnosti stvarnih i očekivanih posljedica, tako da ne postoje djela koja su uvijek loša. Josef Seifert također navodi neke primjere: pobačaj, kontracepciju, uključujući i preljub.
Usput, moram spomenuti pogrješku u Seifertovom eseju: on govori o djelima koja su, neovisno o kontekstu, uvijek dobra. Već je Sveti Toma proturječio tom stajalištu. I svatko može imenovati djela koja su uvijek loša, ali ne i ona koja su uvijek dobra. U ovom kontekstu, vrijedi citirati sljedeće Boethiusove riječi koje Toma često navodi: “Bonum ex integra causa, malum ex quocumque defectu.”(“Djelo je dobro kad je dobro u svakom pogledu; loše je kada je loše u bilo kojem pogledu.”)
MH: U travnju 2016. predvidjeli ste da će Amoris Laetitia podijeliti Crkvu. Kako vidite trenutno stanje Crkve, više od godinu dana kasnije, a također nakon što je nekoliko biskupskih konferencija objavilo vlastite pastoralne smjernice s obzirom na Amoris Laetitia?
RS: Rascjep unutar Crkve vezano za Amoris Laetitia već se dogodio. Različite biskupske konferencije objavile su proturječne smjernice, a jadni svećenici ostaju sami.
MH: Profesor Seifert i Vi bili ste doživotni članovi Papinske akademije za život (PAŽ) u Rimu, a obojica ste uklonjeni iz te institucije. Znate li zašto ste uklonjeni na takav neobičan način iz ove važne institucije?
RS: Napustio sam članstvo u PAŽ-u nakon što sam navršio 80 godina, sukladno Statutu. Međutim, Seifert je izbačen iz svog ureda protivno Statutu. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan; Seifert je također kritičar teorije konzekvencijalizma koju Papa poučava. U Rimu, suprotni stavovi se više ne toleriraju. Ne treba vam vatikanski stručnjak da vidite da je kardinal Gerhard Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, morao napustiti svoj ured u kratkom vremenu.
MH: U kontekstu novih učenja koja dolaze iz Rima, a posebno u kontekstu novog Instituta za brak i obiteljske znanosti Ivana Pavla II., slažete li se, kao filozof, s antropološkim i sociološkim argumentom da nove društvene promjene također moraju donijeti promjenu moralnih zakona? U kontekstu suvremenih znanstvenih spoznaja, ljudi često tvrde, na primjer, da u biblijskim vremenima nije poznato da je homoseksualnost biološka sklonost i da se moralno poučavanje mora prilagoditi i liberalizirati. Slažete li se s takvim “znanstvenim” argumentom?
RS: Ne. Principi moralnog zakona su uvijek i svugdje isti – aplikacija se može promijeniti. Kada postoji zakon države prema kojemu se mogu ubiti ljudi poznih godina ili s ozbiljnom bolesti, on se primjenjuje uvijek i svugdje. Pitanje o tome kako se ubojstvo vrši ovisi o običajima određenog vremena, ali nema utjecaja na moralni zakon sve dok je čovjek čovjek.
Ako postoji dominantan pogled i taj dominantni stav proturječi moralnom zakonu, suštini čovjeka, onda je cijelo društvo u jadnom stanju. Kršćani ranih vremena nisu se prilagodili dominantnom pogledu na moral. Njihovi susjedi divili su im se zbog toga. Kad se govorilo o kršćanima, ljudi su ih hvalili jer nisu ubijali svoju djecu.
Riječi Svetog Petra “Čovjek mora poslušati Boga više nego čovjeka” još uvijek vrijede. Crkva koja slijedi prilagodbu neće moći raditi na misionarski način. General superior isusovaca sada kaže da treba reinterpretirati Isusove Riječi u skladu s našim vremenom.
Međutim, takvoj “kontekstualizaciji Isusovih Riječi” više ne odgovara Isusova strogoća, posebice vezano za brak, jer zapovijed koja zabranjuje preljub učenici vide vrlo teškom: “Tko bi se onda ženio?”
MH: Što je, dakle, u kontekstu ove aktualne rasprave o moralnom zakonu, još uvijek istina?
RS: Pitanje “Što je istina?” je odgovor Pilata na Isusove riječi: “Zato sam se rodio i došao na svijet kako bih mogao svjedočiti za Istinu”. “Ja sam istina”.
MH: Koju crkvenu doktrinu danas vidite kao najviše ignoriranu?
RS: Najvjerojatnije zabranu preljuba.
MH: Što biste rekli danas svećenicima koji se sada suočavaju sa zahtjevom da daju svetu Pričest razvedenim i “ponovno vjenčanim”, nešto što ne bi smjeli učiniti po svojoj savjesti? Što ako ih na taj način suspendiraju iz njihove službe radi otpora?
RS: Ovdje bih želio odgovoriti riječima pomoćnog biskupa Athanasiusa Schneidera: “Kada svećenici i laici ostanu vjerni nepromjenjivom i stalnom učenju i praksi cijele Crkve, oni su u zajedništvu sa svim papama, pravovjernim biskupima i svecima u dvije tisuće godina, u posebnom zajedništvu sa sv. Ivanom Krstiteljem, sv. Thomasom Moreom, sv. Johnom Fisherom i bezbrojnim napuštenim supružnicima koji su ostali vjerni njihovim bračnim zavjetima, prihvaćajući život kontinencije kako ne bi uvrijedili Boga. Stalni glas u istom smislu i značenju (eodem sensu eademque sententia [Vaticanum I]) i odgovarajuća praksa od dvije tisuće godina, snažniji su i sigurniji od neusklađenog glasa i prakse prihvaćanja neobraćenih preljubnika u Svetu Pričest, čak i ako ovakvu praksu promovira jedan papa ili dijecezanski biskupi. […] To znači da cijela katolička tradicija sigurno i sa sigurnošću sudi izmišljenu i kratkotrajnu praksu koja, u važnoj točki, proturječi čitavom učiteljstvu svih vremena. Oni svećenici, koji bi sada bili prisiljeni od svojih nadređenih da daju Pričest javnim i neobraćenim preljubnicim ili drugim zloglasnim i javnim grešnicima, trebaju im odgovoriti svetim uvjerenjem: “Naše ponašanje je ponašanje čitavog katoličkog svijeta u dvije tisuće godina.’”
Nedavno me posjetio jedan afrički svećenik koji me pitao sa suzama u očima isto pitanje. Zapovijed “Poslušaj Boga više nego čovjeka” također se odnosi na nauk Crkve. Ako je svećenik uvjeren da ne može dati Svetu Pričest “razvedenom i ponovno vjenčanom”, onda mora slijediti Isusovu Riječ i 2000-godišnje učenje Crkve. Ako bude zbog toga suspendiran, postao je “svjedok Istine”.
MH: Što biste Vi, sa svom mudrošću i životnim iskustvom, kao i netko tko je odrastao pod nacionalsocijalizmom, savjetovali svim katolicima u ovoj aktualnoj i teškoj situaciji? Što bi, dakle, bilo Vaše svjedočanstvo za sve ljude na svijetu koji danas uzimaju Vaš glas vrlo ozbiljno i željno čuti Vaše riječi?
RS: Lakše je bilo tijekom nacističkih vremena biti vjerni kršćanin nego danas.
Prijevod: V. Vlahutin