Današnji katolici imaju neviđenu priliku odbiti prihvaćanje suvremenog duha vremena i umjesto toga usmjeriti nezadovoljne i tjeskobne duše prema transcendentalnom, prema Bogu. Oni koji kažu da to nije moguće, nisu još ni pokušali. Iako postoje različiti načini usmjeravanja nečije pažnje prema transcendentalnome, sposobnost da se to uspješno učini donosi veliki preporod među ljudima.
Rečeno nam je da trebamo upoznati ljude tamo gdje jesu. Slažem se, ali ne na način na koji prevladavajuća ideologija te izjave implicira ili koristi. Trenutačno tumačenje susreta s ljudima tamo gdje jesu, posebno kako ga promiče disidentski kler i mediji, zapravo znači napuštanje crkvenog nauka i prihvaćanje duha onoga što ljudi žele (čitaj: progresivni reformizam). A ono što ljudi žele, kažu nam, su odgovori na važna društvena pitanja sa kojima smo svi upoznati.
Nasuprot tome, susret s ljudima tamo gdje se nalaze kako bi ih se uzdignulo do transcendentalnog je druga stvar. Ovo povezuje crkveni nauk sa složenošću i raznolikošću ljudskog postojanja. Nismo svi mi isti. Predavanje o transcendentalnom diplomiranim studentima, ne može biti isto kao tinejdžerima. Isto tako, naša nesposobnost da objasnimo i istaknemo kršćanske vrijednosti i kreposti ljubavi, praštanja i otkupljenja u kulturnim trendovima mogu otežati naš rad i ograničiti izvore kulturnog materijala iz kojeg možemo crpiti snagu da dopremo do drugih i poučavamo suštinu vjere i evanđelje.
Poziv na upoznavanje ljudi ne znači poništavanje istine koja se otkriva. Poziv na susret s ljudima znači dovesti ih do pologa istine koja je dana Crkvi.
Ljudi, budući da su stvoreni na sliku Božju, stvoreni su u mudrosti i ljubavi prema mudrosti i ljubavi. Ljudi su duhovna, metafizička stvorenja koja žude za sjedinjenjem s Bogom. Međutim, kada smo odvojeni od Boga, skloni smo napadima i borbama koje dolaze sa zbunjenim i poželjnim stvorenjima.
Kao katolicima, ponovno buđenje duše za dobro, istinsko i lijepo je ono što bi nam trebao biti jedan od naših glavnih zadataka. Ne dolazimo kao apologeti duha vremena koji nastoje afirmirati lutajuće duše unutar duha čovjekova svijeta. Dolazimo kao pastiri, donoseći Božju ljubav i mudrost dušama kojima je potrebna. Kada zapravo sretnemo ljude tamo gdje se nalaze s namjerom da ih vratimo Bogu, uviđamo da se događa obraćenje i preobrazba.
Današnji problem koji mnogi u Crkvi imaju je odbijanje usmjeravanja duša na ono što je dušama potrebno. Dosta se priča o „zajednici”, „brižnosti” i “suosjećanju” i drugim frazama koje same po sebi nisu loše; ali u svojoj neodređenosti navode nas na pitanje što zapravo motivira te zabrinutosti. Zajednica, briga i suosjećanje bez Krista nisu ništa više nego samo zamke za takozvano kršćanstvo bez Krista. Zajednica bez Krista je prolazna. Briga i suosjećanje bez iscjeljujuće Božje milosti je, s teološkog stajališta, bešćutna i okrutna. Dolazak ljudima bez spasonosnog Evanđelja i bez brige za transcendentalno, znači da predajemo duše u palo stanje.
Susret s dobrim, istinitim i lijepim kroz Krista je uzbudljiva stvarnost. Oni kojima je to uskraćeno, ali se kasnije s time susretnu, često pronalaze svoje živote i svoje duše preobražene, ponovno usmjerene na konverzaciju s Bogom. Nema bolnice ili ozdravljenja ljudi bez stvarnog lijeka- kako za tjelesne tako i za duhovne boli. Uvijek se ukaže prilika da se drugima donese lijek dobrog, istinitog i lijepog. Moramo imati hrabrosti preuzeti taj posao; i često se možemo iznenaditi rezultatima koje On postiže.
Izvor: Crisismagazine.com