Prva korizmena nedjelja, Mk 1,12-15
I odmah ga Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona […]
Znamo da je Isus u pustinji doista bio iskušavan, jer tako naučava Sveto pismo, no mora biti jasno da naš Gospodin nije mogao – jednostavno nije mogao – sagriješiti. Gospodin Isus je bez grijeha, On ne može griješiti.
Ako Crkva naučava da Isus nikako nije mogao sagriješiti, u kojemu mi smislu možemo potvrditi da je On bio iskušavan u pustinji?
Isus je bez grijeha – On nikako nije mogao griješiti
Budući da mi znamo da je Isus Krist uistinu Bog, jasno je da nikako nije mogao sagriješiti. Bog ne može griješiti, dakle – Isus ne može griješiti. Nemoguće je makar i samo zamišljati Krista da griješi ako ne odvojimo mentalno Njegovu božansku i ljudsku prirodu – to jest, ne možete razmišljati da je Isus mogao griješiti, a da ne postanete nestorijanski[1] heretik.
No netko može reći: „Isus nije samo Bog, on je i čovjek. Dakle, njegova mu ljudska priroda omogućava da može griješiti.”
To očito ne može biti tako, jer ne griješi priroda, nego osoba, a Isus je božanska Osoba. Dakle – kao Bog i čovjek, On nikako nije mogao sagriješiti. Da je Isus mogao griješiti, onda to ne bi bio čovjek koji griješi, nego Bog koji griješi kroz ljudsku narav, a to je apsurdno.
Jednostavno je i apsolutno nemoguće da Krist sagriješi, jer On je Bog, a Bog ne može griješiti.
Također dodajemo i da čak i u svojemu čovještvu naš Spasitelj nije mogao sagriješiti, jer je Njegova ljudska volja bila savršeno ujedinjena s Njegovom božanskom voljom, a Njegov je ljudski intelekt posjedovao neposrednu spoznaju i viziju Boga.
Dakle, iako je ljudska volja vrsta stvari koja može sagriješiti (jer nije božanska), Kristova je ljudska volja ipak bila toliko uzvišena milošću hipostatske unije (sjedinjenje dviju naravi, božanske i ljudske, u jednoj osobi Isusa Krista, op. prev.), tako da je bila posve slobodna od svake mogućnosti grijeha.
Drugi sabor u Konstantinopolu osudio je Teodora iz Mopsuestije zbog tvrdnje da je Isus tek nakon uskrsnuća postao bezgrješan i posve nesposoban griješiti. Zato kršćani nisu slobodni misliti da je Isus ikako mogao griješiti – ikada – za vrijeme svojega života na zemlji.
No ako Isus nije mogao sagriješiti, je li On bio uistinu slobodan?
Naravno da je naš Spasitelj imao slobodnu volju! Na kraju krajeva, sposobnost da griješimo ne čini nas slobodnijima, nego manje slobodnima. Bog ne može griješiti, i zato je On apsolutno slobodan – Njegova je sloboda zapravo bitno veća od naše slobode.
Nadalje, sveci u raju (zajedno s anđelima), jer oni uživaju puninu božanskoga gledanja – i oni su posve sigurno slobodni. (usp. KKC § 1045)
Kako užasna pomisao – da bi nas sloboda od grijeha učinila robovima! Spoznaja i istina (zajedno s dobrotom i ljepotom) ono su što nas čini slobodnima, a ne grijeh: […] upoznat ćete istinu
i istina će vas osloboditi. (Iv 8,32)
Grijeh i sposobnost da griješimo ne čine nas slobodnima, nego nas porobljavaju: […] tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni. (Iv 8,34-26)
To brkanje proizlazi iz pogrješnoga predstavljanja istinskoga značenja slobode. Sloboda je sposobnost izabrati, ali odabir griješiti zapravo je umanjivanje mogućnosti izbora. Zlo nije pozitivna stvarnost, nego manjak, sklonost prema nebivanju. Dakle, grješnost čina jest sklonost toga čina prema nebivanju i nebitku. Nadalje, „sposobnost” stvorenja da griješi izraz je njegove sklonosti prema nebitku.
Zato bi trebalo biti jasno da je odabir griješiti po sebi kretanje prema nebivanju. Ako se to kretanje i sklonost prema ništavilu oduzmu, onda stvorenje postaje postupno sve slobodnijim. Bog je čisto biće, čista egzistencija – i prema tome, On je savršena dobrota, bez primjese zla i grijeha, pa čak i bez sposobnosti grijeha.
Sloboda je sposobnost čini ono što je čovjek voljan, ali volju privlači dobrota. Dakle, ako je volja posve živa (i savršeno oblikovana intelektom), ona će biti nepogrješivo privučena dobru – i to znači da ljudska volja, onda kada intelekt uživa božansko gledanje, nikako ne može biti privučena zlu ili grijehu. Ipak, čovjek je slobodan, jer on čini što je voljan – ali on sada može samo htjeti dobro, ono prema čemu je volja prirodno usmjerena.
Isus je podnosio samo izvanjska iskušenja
Primijetite da Sveto pismo ne kaže samo da je Isus bio iskušavan, nego da ga je iskušavao đavao.
Ovaj smo članak započeli pitanjem: „Ako Krist nije mogao sagriješiti, kako to da je iskušavan u pustinji?” Odgovor je jednostavan: Nije ga iskušavao nikakav defekt njegove volje, niti ikakvo grješno nagnuće, nego đavao (to jest, izvanjsko iskušenje).
Postoje tri vrste iskušenja: od svijeta, od puti, i od đavla. Jasno je da Isus nije mogao biti iskušavan puti – jer se to odnosi na sklonost prema nebivanju, na unutarnju privlačnost prema grješnosti. Ali Isus nije mogao sagriješiti, pa nije mogao biti iznutra iskušavan puti.
No, naš Spasitelj zasigurno je bio iskušavan svijetom i đavlom – jer to su izvanjska iskušenja, koja ne potječu iz čovjekove nutrine, nego dolaze iz drugih sila koje djeluju na njega. Svijet je iskušavao Krista preko ljudi koji su ga pokušavali privući ispraznom i svjetovnom slavom, ili koji su ga pokušavali prestrašiti prijetnjama i izvršavanjem kazni. No ta iskušenja nisu niti na trenutak oslabila Njegovu volju – i zato kod njega nije došlo do grijeha, niti je čak bilo mogućnosti grijeha.
Đavao je iskušavao Krista kada je bio u pustinji. No i to je bilo izvanjsko iskušenje, koje ni na najmanji trenutak nije odvratilo Njegovu božansku volju od Njegovoga božanskoga poslanja.
No ipak moramo priznati da du to bila stvarna iskušenja.
Sama činjenica da Isus nije griješio i nije mogao griješiti ne čini ta iskušenja nimalo manje stvarnima. Je li iskušenje manje stvarno jer mi na njega ne pristajemo? Naravno da nije! Zar iskušenje nije iskušenje ako ga mi istoga trenutka odgurnemo ustranu, i nikako ne popustimo grijehu? Ne! Onda, ako naš pristanak ne čini iskušenje manje stvarnim, zašto bi iskušenja u pustinji bila manje stvarna jednostavno zato što Krist nije i nije nikako mogao pristati na grijeh?
Mi zato umjesto toga kažemo da je naš Spasitelj podnio iskušenje na način mnogo ozbiljniji nego mi – jer smo mi mnogo puta veoma brzo podlegli iskušenju, a tako iskušenje završi, a počinje grijeh. No naš Gospodin nikada nije podlegao, nego se nosio s iskušenjem do kraja, bez i najmanjega pristanka volje.
No on je – poput nas – bio iskušavan u svemu!
Sveti Pavao piše: Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. (Heb 4,15)
Da, Krist je uistinu bio iskušavan, ali ne na one načine koji uključuju grijeh – to jest, nije bio iskušavan preko unutarnje slabosti volje. Dakle, bio je iskušavan baš poput nas, osim onim načinima koji uključuju grijeh.
Doista, možemo vidjeti da postoji nekoliko načina na koje smo iskušavani, ali na koje Isus nije mogao biti iskušavan. Iskušavaju nas sjećanja na prošle grijehe (ali Krist nije imao prošlih grijeha), iskušava nas sumnja (koje u Kristu nije moglo biti), a pored toga i na mnoge druge načine.
Naš Gospodin nije mogao trpjeti ikakvo iskušenje kao unutarnju borbu koja proizlazi iz njegove ljudske volje. No on je mogao biti iskušavan kroz izvanjsku borbu protiv sotone i svijeta. A to je bilo stvarno iskušenje, koje je obuhvaćalo svaki vid ljudske duše, ali On je bio bez grijeha, čak i bez mogućnosti da griješi.
Prijevod: Ana Naletilić
Izvor: O. Ryan Erlenbush / New Theological Movement
[1] Nestorijanizam je učenje carigradskog patrijarha Nestorija prema kojem Krist ima i božansku i ljudsku narav; Marija nije Bogorodica, već samo majka čovjeka Isusa; u Isusu je Sin Božji boravio samo privremeno. (op. prev.) [nestorijanizam, Hrvatski jezični portal]