Isusov svečani ulazak u Jeruzalem prema viđenjima blažene Anne Katharine Emmerich

Posted by

Pročitajte ulomak iz knjige ‘Siromašan život Gospodina našega Isusa Krista’ pisanu prema mističnim viđenjima blažene Anne Katharine Emmerich, a koji opisuje Isusov svečani ulazak u Jeruzalem.

 

Svečani ulazak u Jeruzalem

 

Isus objavi apostolima da je sutra dan Njegova ulaska u Jeruzalem, te dade pozvati i sve ostale apostole, s kojima je dugorazgovarao. Oni se jako ražalostiše. Prema izdajniku Judi bijaše ljubazan i dade mu zadaću da pozove i učenike. Takve zadaće Juda je jako volio; jer žudio je za tim da se istakne i da nešto znači. Nakon toga ispripovjedi Isus pobožnim ženama i Lazaru jednu veliku prispodobu i rastumači je. Započe svoje naučavanje s rajem zemaljskim, Adamovim i Evinim grijehom, te obećanjem Otkupitelja; govorio je o bujanju zla i malom broju vjernih radnika u Božjem vrtu, pa poveže s time prispodobu o nekom kralju, koji je posjedovao divan vrt. Njemu jednoga dana dođe jedna prekrasna žena i pokaže mu vrt pobožna čovjeka, koji je graničio s kraljevim vrtom. Ona reče kralju, da će se taj čovjeki seliti iz zemlje, neka otkupi od njega taj vrt i u njemu sadi svoje mirodije. Ali kralj htjede u vrtu siromašnoga čovjeka koji je vrt smatrao svetinjom i u njemu je uzgajao samo najplemenitije mirodije – zasaditi češnjak i slične smrdljive začine. Kralj dade bijednog čovjeka pozvati k sebi; on, međutim, nije želio niti odseliti, niti odstupiti svoj vrt. Vidjela sam i toga dobrog čovjeka u njegovu vrtu, kako ga često obrađuje, te da mu je samome potreban. Bijaše, međutim, jako proganjan; htjedoše ga u njegovu vrtu čak kamenovati, tako da se sasvim razboli. No, na kraju propadne kralj sa svom svojom krasotom; a vrt pobožna čovjeka, i on sam i sve njegovo napredovalo je i raslo. Vidjeh kako se taj blagoslov poput drveta širi nadaleko i razdijeli na cijeli svijet. Isus protumači ovu prispodobu kao govor o raju zemaljskom, istočnom grijehu i otkupljenju, o kraljevstvu svijeta i Gospodnjem vinogradu u njemu, koji je napadan od vladara svijeta, i u kojem ovaj vladar svijeta zlostavlja Sina Božjega, kojemu Otac dade da obrađuje vinograd. Ova prispodoba nagovijesti isto tako – kako je početak grijeha i smrti bio u jednom vrtu, tako će i Muka Onoga koji je na sebe uzeo grijehe svijeta, započeti u jednom vrtu, te će zadovoljština i pobjeda nad smrćup o Uskrsnuću biti dovršena u jednom vrtu.

U zoru sljedećega dana pošalje Isus Eremenzeara i Silu na pokrajnji put od Betfage do Jeruzalema, što se protezao kroz ogradene vrtove i polja, kako bi otvaranjem ograda i uklanjanjem prepreka taj put učinili prohodnim. Reče im da će ispred Betfage


kroz koju vodi put, na pašnjaku uz jednu kuću naći magaricu s njenim magaretom; neka magaricu privežu za ogradu, a upita li ih tko za to, neka kažu da Gospodin to tako želi. Neka raščiste put do hrama, a onda se vrate. Vidjeh da dvojica učenika krenuše na put, pootvarahu ograde, te ukloniše s puta sve zapreke. Veliki gostinjac, kod kojega magarci idoše na pašu, imao je dvorište i zdenac. Magarci pripadahu strancima, koji su, idući u hram, ovdje ostavili svoje životinje. Učenici privezaše magaricu, magare ostade slobodno.

Vidjeh da onda krenuše dalje prema hramu i miču sve što smeta. Isus je u međuvremenu poslao naprijed i jedan dio starijih učenika ро uobičajenoj cesti u Jeruzalem kako bi, idući onamo razdvojeni, javili za Njegov dolazak Markovoj majci Mariji, Veroniki, Nikodemu, Šimunovim sinovima i drugim prijateljima.

Potom i On sam sa svim apostolima i ostalim učenicima krene u Betfagu. Pobožne žene predvođene presvetom Djevicom slijedile su ih na određenoj udaljenosti. Kad povorka stiže do neke kuće na putu, s vrtom, dvorištem i trijemovima, On se na poduljev rijeme tu zaustavi. Pošalje dvojicu učenika u Betfagu s prekrivačima i ogrtačima koje su sa sobom ponijeli iz Betanije da opreme magaricu i kažu da je Gospodin treba. 

Sad Isus poreda svoju povorku. Naredi da apostoli koračaju ispred Njega u parovima i reče im, kako odsad i nakon Njegove smrti posvuda moraju predstavljati zajednicu. Petar bijaše prvi; slijedili su ga oni koji su kasnije najdalje proširili Evanđelje. Posljednji pred Isusom bijahu Ivan i Jakov Mlađi. Svi su nosili palmine grane. Kad dvojica učenika koji su čekali ispred Betfage vidješe da se povorka približava, pođoše mu po putu s obje životinje ususret. Na magaricu bijahu položeni prekrivači, koji su visjeli sve do dolje, samo su glava i rep životinje bili vidljivi. Sad Isus obuče tanku, bijelu vunenu haljinu sa skutom koji je jedan učenik nosio za Njim; isto tako, široki pojas sa slovima, a oko vrata široku štolu koja je visjela do koljena, na čija oba kraja, nalik na dva natpisa, bijaše nešto izvezeno smeđastom bojom. Obojica učenika pomogoše mu da se popne na sedlo. Živina nije imala uzde, samo oko vrata tanku traku platna, koja je visjela dolje. Ne znam je li Isus jahao na magarici ili na magaretu; jer oboje bijahu jednake visine, a neosedlana životinja trčala je uz njih. Elijud i Sila išli su s obje Gospodinove strane, a iza Njega Eremenzear; zatim su slijedili najnoviji učenici, koje Isus dijelom bijaše sa sobom doveo s putovanja, a dijelom primio u posljednje vrijeme. Kad povorka bijaše poredana, pridružiše se žene u parovima, a presveta Djevica, koja se inače uvijek držala povučeno i kao da je posljednja, išla je na čelu. Idući dalje, započeše pjevati, a ljudi iz Betfage, koji se bijahu okupili oko dvojice učenika, koji su čekali, išli su za njima kao jato. Isus bijaše još jednom rekao učenicima, neka paze na one koji će ispred Njega raširiti haljine, koji grane, i koji će učiniti oboje; ovi zadnji su oni, koji će ga častiti vlastitim žrtvovanjem, a isto tako i bogatstvima svijeta. A u Jeruzalemu isti oni piljari i ljudi, kojima ujutro Eremenzear i Sila bijahu rekli da isprazne hram, jer će Gospodin ući, bijahu odmah radosno započeli ukrašavati put: raskopaše pločnik te zasadiše stabla, koja gore povezaše u lukove, pa na njih objesiše svakovrsno žuto voće, kao na primjer velike jabuke. Učenici, koje Isus bijaše poslao u Jeruzalem i nebrojeni stranci, koji za skorašnju svetkovinu bijahu krenuli u Jeruzalem (svi putovi su vrvjeli od putnika), te vrlo mnogo Židova, koji bijahu čuli posljednji Isusov govor, nadirali su prema onome dijelu grada, kroz koji je Isus trebao ući. Bijaše i mnogo stranaca u Jeruzalemu, koji su čuli o Lazarovu uskrisenju i željeli su vidjeti Isusa. Kad se onda proširi vijest da se On približava, oni također iziđoše pred Njega.

Apostolima i učenicima, koji se približavahu s pjesmom, dodoše ususret gomile što nadirahu iz grada; no, na put im stupi i više starih svećenika u ornatu, te ih zaustaviše. Oni, malko pogođeni, zašutješe. Svećenici pozvaše Isusa na red, pitajući kakav to red ima sa svojim ljudima. Zašto im ne zabrani tu galamu? A Isus odgovori: kada bi oni ušutjeli, kamenje na putu bi vikalo. Tada se povukoše.

Veliki svećenici, međutim, održaše vijeće dadoše sazvati sve muževe i rođake žena i djece, koji iz Jeruzalema bijahu izišli pred Isusa, te ih držahu zatvorene u velikom dvorištu, pa poslaše uhode da vrebaju.

Isus zaplače. I apostoli zaplakaše, kad je kazao kako će ga mnogi, koji sad kliču, uskoro izrugivati, a jedan će ga čak izdati.

Gledao je grad, te zaplače što će on uskoro biti srušen. A kad prođe kroz gradska vrata, klicanje bivaše sve veće. Mnogi bolesnici s različitim bolestima bijahu dovedeni i donošeni. Isus je često zastajao, silazio s magarice i ozdravljao je sve, bez iznimke.

Bijaše tu i mnogo Njegovih neprijatelja, koji su zajedno s drugima vikali i bučali. Kad Isus sljedećeg dana pode s apostolima u Jeruzalem, uhvati ga glad; no ja imah dojam da On gladuje za obraćenjem Židova i za dovršenjem svojega djela. Žudio je da Njegova Muka već bude podnesena, jer znao je za njezinu veličinu i strepio pred njom. Približi se jednoj smokvi na putu, pogleda gore, pa kako na njoj ne ugleda plodove, nego samo lišće, izreče nad njom prokletstvo, neka se osuši i nikad vise ne donosi roda. Tako će biti i s onima koji Njega ne priznaju. To shvatih kao da stablo smokve znači stari, a trs novi Zakon. Na putu prema hramu ugledah još hrpu grana i vijenaca od jučerašnje svetkovine. U prvim trijemovima ispred hrama opet se bijaše našlo mnogo piljara. Isus reče svim tim trgovcima da odu; a kad oni oklijevaše, On savije jedan opasač te ih rastjera. Dok je Isus naučavao, ugledni stranci iz Grčke upitaju po svojim, iz gostinjca poslanim slugama, Filipa kako bi mogli razgovarati s Gospodinom, jer da se ne žele gurati. Filip to reče Andriji, a on Gospodinu, koji ih pozove da dođu na put između gradskih vrata i kuće Ivana Marka ispred njih, kad se On iz hrama bude vraćao u Betaniju. Isus nastavi s svojim naučavanjem. Bio je vrlo žalostan; a kad sa sklopljenim rukama pogleda uvis, vidjeh kao da iz svijetlog obloga stiže jedna zraka nad Njega, te začuh neki zvuk. Narod potreseno pogleda uvis, došaptavajući se. Isus je dalje govorio. Ovo se ponovi još nekoliko puta. Potom vidjeh da silazi s katedre, te između učenika, povlačeći se pred mnoštvom, napusti hram. Kad Isus naučavaše, učenici mu ogrtahu svečani bijeli ogrtač, koji nošahu sa sobom; a kad bi silazio s katedre, skidahu mu ogrtač, pa se odjeven kao i drugi mogao lakše sakriti pred svijetom.

Bijaše u pol dana kad se Isus sa svojima nađe u blizini kuće Ivana Marka. Ovdje mu pristupiše Grci, s kojima je porazgovarao nekoliko minuta. Bijaše s njima i ženâ, koje stajahu odostraga. Ti su se ljudi obratili i bijahu među prvima, koji se na Duhove pridružiše učenicima i bjehu kršteni. Ispunjen tugom išao je Isus s apostolima u Betaniju na šabat. Kad je naučavao u hramu, Židovi morahu svoje kuće držati zatvorene i bijaše zabranjeno Njemu ili učenicima dati nešto za okrjepu. U Betaniji odoše u gostinjac Šimuna, izliječenog gubavca, gdje bijaše spremljen objed. Magdalena, ispunjena sažaljenjem zbog Gospodinova napora, približi mu se na uzlazu u kuću u pokorničkoj haljini s pojasom i kosom raspuštenom pod crnim velom. Baci se dolje uz Njegove noge, te svojom kosom s njih otare prašinu s njih, onako kako se nekomu očiste cipele.

Učini to javno, pred svima; a neki se zbog toga sablazniše. Nakon što se spremiše za šabat, obukoše svoje haljine i pomoliše ispod svjetiljke, te sjedoše za stol. Pred kraj objeda pojavi se iza Isusa još jednom Magdalena, koju su na to nagnale ljubav, zahvalnost, kajanje i žalost, razlomi nad Njegovom glavom bočicu s miomirisom, te izlije dio i na Njegove noge, koje opet otare svojom kosom; nakon toga napusti dvoranu. Više njih se sablazni, napose Juda, koji izazove negodovanje i kod Mateja, Tome i Ivana Marka. Isus, međutim, nađe opravdanje za njezinu ljubav. Ona ga je tako često pomazivala; a i inače neke stvari, koje se samo jednom pojavljuju u evanđelju, događale su se često. U Jeruzalemu bijaše vrlo mnogo stranaca; imali su nauk i bogoslužje ujutro i uvečer u hramu. Isus je naučavao između toga. Tko mu je što odvratio, ustajao bi, a potom opet sjedao. A On je stajao, dok je naučavao. Za vrijeme Njegove današnje propovijedi, pristupiše mu svećenici i pismoznanci, te zapitaše, s kojom vlašću On sve to čini. Isus odgovori: „I ja vas želim nešto upitati, a ako mi to kažete, onda ću vam reći s kojom vlašću činim takve stvari.“ A onda ih upita, s kojom je vlašću Ivan pokrštavao; a budući da mu na to ne htjedoše odgovoriti, dometnu da i On njima neće reći, iz koje vlasti On sam djeluje. U svome naučavaju poslije podne Isus iznese usporedbu o vinogradaru i o ugaonom kamenu odbačenom od graditelja, tako da ubijenog vinogradara poveže sa sobom, a ubojice s farizejima. Zbog toga se toliko razjariše da bi ga rado bili uhvatili; samo, ne usuđivahu se, jer vidješe, kako sav narod pristaje uz Njega. Tada zaključiše da će ga uhoditi uz pomoć petorice ljudi koji su u rodu i bliski s učenicima, i pokušati uloviti Isusa dvoličnim pitanjima. Ta petorica bijahu dijelom pristaše farizeja, a dijelom Herodovi sluge. Kad dan nakon toga Isus pode za katedru u okrugloj dvorani u hramu, probiju se petorica od farizeja naručenih ljudi po putu, koji je od ulaza vodio između sjedala oko katedre, dođoše do Njega te upitaše smiju li caru plaćati porez. Isus im reče neka mu pokažu denar, na što jedan izvuče iz džepa na prsima jednu žutu kovanicu, otprilike veličine pruskog talira, te pokaže na carevu sliku. Isus reče neka daju caru, što je carevo. Nakon toga govoraše o kraljevstvu Božjem, koje je poput čovjeka koji uzgaja biljku koja se širi u beskonačnost. Židovima neće opet doći; no oni koji se budu obratili, stići će u kraljevstvo Božje. Kraljevstvo će, međutim, doći k poganima; i doći će vrijeme, kad će se na istoku sve zamračiti, a na zapadu rasvijetliti. Pouči ih isto tako neka dobro čine u skrovitosti, kako je i On činio; sada će dobiti svoju plaću u podne. Reče im također da će oni dati prednost jednom ubojici pred Njime. U jedan kasniji sat pristupiše Isusu sedmorica saduceja i ispitivahu ga o uskrsnuću i o jednoj ženi koja je već imala sedam muževa. Isus odgovori da nakon uskrsnuća niti se žene, niti udavaju, te da je Bog Bog živih, a ne mrtvih. Vidjeh da se svi začudiše Njegovim riječima. Farizeji ustadoše sa svojih mjesta, te su razgovarali. Jedan, koji je imao službu u hramu, imenom Manaše, vrlo smjerno upita Isusa koja je zapovijed najveća; kad mu je Isus odgovorio, Manaše ga je iskreno hvalio. Isus reče dakraljevstvo Božje nije daleko od njega, a onda još govoraše o Kristu i Davidu, te time završi pouku. Sljedećeg dana naučavao je Isus zacijelo šest sati u hramu. Potaknuti Njegovim jučerašnjim riječima, učenici ga zapitaše što to znači: „Dođi kraljevstvo Tvoje.” Isus je mnogo govorio o tome, a isto tako i o tome da su Otac i On jedno i da On sada odlazi k Ocu. A oni zapitaše, ako su On i Otac jedno, zašto on onda treba ići k Ocu. Na to pripovjedi Isus o svome poslanju, i kako se On okreće od čovještva, od tijela; te da se onaj, koji se po Njemu okreće od svoga propalog čovještva k Njemu, okreće k Ocu. Govorio je o tome tako dirljivo da apostoli posve radosno i oduševljeno skočiše, te povikaše: ,,Gospodine, proširit ćemo Tvoje kraljevstvo do kraja svijeta!” A Isus im odgovori, da tko tako priča, taj ništa ne učini!

Na to se oni ražalostiše; a On ponovno kaza neka nikad ne govore: »Ja sam u Tvoje Ime istjerivao đavle, i činio ovo i ono!” Neka isto tako ne čine svoja djela javno. Pritom spomenu, kako je mnogo učinio za svoga posljednjeg odvajanja u skrovitosti; a oni su tada stalno željeli da On dođe u svoju domovinu, iako ga Židovi htjedoše ubiti zbog Lazarova uskrisenja! Kako bi se onda sve ispunilo? Oni također zapitaše, kako će se onda objaviti Njegovo kraljevstvo, ako oni sve trebaju držati u tajnosti. Ne znam više Njegov odgovor. Oni se opet vrlo ražalostiše. Oko podneva iziđoše učenici iz hrama, a On ostade s apostolima. Učenici mu donesoše piti. Kad Isus iza objeda govoraše o blizini vremena, te kako će Sin čovječji izdajom biti predan, Petar gorljivo istupi i upita zašto On uvijek govori tako kao da će ga oni izdati; ako čak i može misliti da je to jedan od onih ostalih, ipak za Dvanaestoricu stoji da ga ne bi izdali! Petar to reče posve smiono i kao da je napadnut u svojoj časti. No, Isus bijaše tako žestok prema njemu, kakvog ga nikad ne vidjeh; žešći no onda kad je rekao Petru: “Odlazi od mene, Sotono!” Reče im, ako ih ne očuva Njegova milost i molitva, svi će pasti. Kad stigne čas, svi će ga napustiti. Jedan je među njima, koji se neće pokolebati; no i on će pobjeći, a potom se vratiti. Mislio je time na Ivana, koji je, bježeći pri uhićenju, ostavio svoju halju. Oni se jako rastužiše. Juda je za tih riječi izgledao posve ljubazan, sa smiješkom i uslužan. Kad upitaše Isusa i za Njegovo kraljevstvo, koje treba doći k njima, On govoraše o tome vrlo umilno, te reče da će jedan drugi duh doći nad njih; tek tada će sve razumjeti. On mora ići k Ocu i poslati im Duha koji proizlazi iz Oca i Njega. Jasno se sjećam da je to rekao. Reče isto tako, što više ne znam točno ponoviti, ali otprilike – da je ušao u tijelo kako bi otkupio čovjeka. On je više tjelesan u svojemu djelovanju na njih; tijelo djeluje više tjelesno, i zato ga ne mogu razumjeti. No, On će poslati Duha koji otvara duh. Onda govoraše Isus o žalosnom vremenu koje će doći; svi će biti u velikoj tjeskobi, kao žena u trudovima. Govoraše i o ljepoti ljudske duše, koja je stvorena na sliku Božju; i kako je divno spašavati duše i odvesti ih kući. Ponovi da su ga često pogrešno razumjeli, te koliko bijaše blag prema njima; te da i oni nakon Njegova odlaska trebaju biti isto takvi prema grješnicima.