Kurt Cobain
„Cobain je bio ‘opsjednut Antonom LaVeyem‘ (Mojo Magazine, rujan 1999., str. 86.). Anton LaVey bio je osnivač „Sotonine Crkve” i autor „Sotonske Biblije”. Cobain je bio toliko opsjednut sotonistom LaVeyjem da ga je htio tražiti da svira violončelo na albumu Nirvane „Nevermind”!” – IZVOR
Nirvanu mnogi smatraju najutjecajnijim bendom devedesetih. Svojim su multiplatinastim uspjehom potresli svoj naraštaj na više načina od jednoga – prvo svojom glazbom, a konačno samoubojstvom njihova vođe, Kurta Cobaina. 1994. časopis Rolling Stone nazvao je Nirvanu „umjetnicima godine”. Taj isti časopis je njihovu pjesmu Smells Like a Teen Spirit odredio kao „grunge nacionalnu himnu”. (Kurt Cobain, intervju s Rolling Stoneom, David Fricke, 27. siječnja 1994.) Časopis Spin odredio je Nirvanu kao bend na vrhu „10 najvažnijih” bendova u desetljeću od 1985. do 1995. Chuck Crisafulli tvrdi da je „Teen Spirit spasila rock ‘n’ roll” (Chuck Chrisfulli, Teen Spirit, Simon & Schuster, str. 6., 1966.) Autor biografije Kurta Cobaina, zloglasnog vođe i pjevača/gitarista grupe, tvrdi u vezi s albumom Nevermind:
„Nevermind će biti u konkurenciji za album desetljeća… Nevermind je doveo alternativni rock u mainstream gotovo pa preko noći, a jedan je čovjek stajao po strani do bujica pohvala koje su, kao časopis The Times, događaje uspoređivale s beatlemanijom.” (Christopher Sandford, Kurt Cobain, Carroll & Graff Publishers, Inc., New York, 1997., str. 206.-207.)
Poput beatlemanije šezdesetih, Nirvanamanija pogodila je glazbenu scenu devedesetih poput bombe u Europi i SAD-u, u najvećoj mjeri zahvaljujući kreativnom duhu Kurta Cobaina. Cobaina se opisuje kao „princa grungea i glasnogovornika generacije koji to nije tražio biti”, i kao odgovornoga za „osmišljavanje onoga što je postalo grunge životnim stilom.” (ibid., str. 16., 54.) Mi vjerujemo da postoje dokazi koji pokazuju da je bilo nešto više od Kurta Cobaina što je utjecalo na mase mladih 1990-ih da usvoje grunge/alternativni stil života. Ne mora se ići jako duboko u život Kurta Cobaina kako bi se vidjelo da duh koji ga je nadahnjivao nije bio Duh Božji. Čitatelji, smatrajte se upozorenima, proučavanje života Kurta Cobaina je kao podizanje poklopca sa septičke jame. Pored svega glamura i slave što se povezuju sa životom rock-”zvijezde”, Cobainov je život bio ispunjen krajnjim beznađem i očajem.
Cobain, štovatelj Sotone
Kao kod pravoga člana kluba usamljenih srdaca, Cobainov istaknut osjećaj odbijenosti od djetinjstva je hranio njegovu neutaživu želju za prihvaćanjem. Cobaina su opisivali kao „prilično boležljiv, tjelesno nerazvijen lik mladića koji je često bio meta maltretiranja vršnjaka” (Nick Kent, The Dark Stuff, Da Capo Press, New York, 1994., str. 341.) Cobainova želja da bude poštovan i prihvaćen bila je tako jaka da bi on prodao svoju dušu vragu za cijenu slave. Za početak, Kurt Cobain nije se skanjivao obznaniti kome služi kada je u javnosti izjavio da je njegov cilj „napušiti se i štovati Sotonu” (Sandford, str. 42.)
Cobainovo štovanje Sotone očitovalo se na mnogo načina. Cobain je, poput drugih sotonista, imao sklonost oskvrnjivanju crkava. On je zajedno sa svojim basistom Krisom Novoselicem sprejem ispisao na jednoj crkvi „Bog je gay” (ibid., str. 57., 165.) Cobain je također, prema pisanju Rolling Stonea, sprejem na jednoj banci napisao „homoseksualni seks je zakon” Rolling Stone je također izvijestio da su mu drugi najdraži grafiti bili „Bog je gay” i „pobacite Krista” (Rolling Stone, Inside the Heart & Mind of Nirvana, Michael Azerrad, 16. travnja 1992.) Pored pisanja bogohulnih grafita na zidovima jedne crkve, Cobain je znao tekstove svojih pjesama kojima nije bio zadovoljan „donositi, spaljivati i ostavljati da gore na trijemu Open Bible Church” (cit. Cobain, Sandford, str. 68.) Osim toga, Sandford piše:
„Nakon uništavanja ne samo drvene oglasne ploče, nego i skupocjenog raspela i drugih predmeta, zbog čega je policija dolazila u 2. Istočnu ulicu, dajući naslutiti da bi bilo poželjno da Cobain bude što manje prisutan u gradu Aberdeenu.” (ibid.)
Cobain je „ukrašavao” svoj stan, kako je opisivao, „lutkama bebama koje su visjele obješene za vrat, oblivene krvlju” (ibid., str. 54.) Rolling Stone je izvještavao kako je „Cobain napravio lutku sotonskog izgleda i objesio je na omču izvan svoga prozora” (Rolling Stone, Inside the Heart & Mind of Nirvana, Michael Azerrad, 16. travnja 1992.) Činjenica da su Cobaina smatrali nekom vrstom nacionalnog ili čak međunarodnog junaka dobro ilustrira zle dubine pokvarenosti do kojih je potonulo ljudsko srce. Dok je Cobain na neke možda poticao na zlo grafitima po crkvama, njegovom su glazbom na milijune ljudi utjecala sotonska bića, koja su ga koristila kao pijuna u mnogo većoj igri. Cobainova upletenost u crnu magiju i vještičarenje došla je do točke gdje je on počeo bacati čini, nastojeći da stvari budu kako on hoće (cit. Sandford, str. 172.) Cobainovo zanimanje za okultno na kraju će ga dovesti u vezu s okultistom Williamom Burroughsom. Stephen Davis, pisac sage o Led Zeppelinu “Hammer of the Gods”, uspoređuje Burroughsa sa sotonistom Aleisterom Crowleyjem, piše:
„Poput Crowleyja, Burroughs je bio urbani i zlokobni ljudski Lucifer, moderni mag, legendarni ovisnik, umjetnik čiji se utjecaj proširio dalje od književnosti na glazbu, slikanje i film.” (Stephen Davis, Hammer of the Gods, Ballantine Books, New York, 1985, str. 237.)
Burroughs se također družio s Jimmyjem Pageom iz Led Zeppelina, i ironično je da je on hard rock nazvao „heavy metal” (ibid., str. 104.) Burroughs je tvrdio da je on prvi put bio opsjednut demonom nakon što je ubio svoju prvu suprugu. Cobain je tražio Burroughsove usluge u smislu suradnje na glazbenom projektu (cit. Sandford, str. 255.) U intervjuu za Rolling Stone Cobain će kasnije istaknuti kao jedan od vrhunaca svoga života „upoznavanje s Williamom Burroughsom i snimanje ploče s njim” (Kurt Cobain: The Rolling Stone Interview, David Fricke, 27. siječnja 1994.) Burroughsov je utjecaj na Cobaina bio toliki da je „William S. Burroughs dobio ‘posebnu zahvalu’ na albumu In Utero, kao Cobainu vrlo važno nadahnuće” (cit. Teen Spirit, Chuck Crisafulli, str. 84.)
Osim Williama Burroughsa, Cobain je bio „opsjednut Antonom LaVeyjem (Mojo Magazine, rujan 1999., str. 86.) Anton LaVey bio je osnivač „Sotonine Crkve” i autor „Sotonske Biblije”. Cobain je bio toliko opsjednut sotonistom LaVeyjem da ga je htio tražiti da svira violončelo na albumu Nirvane „Nevermind”! Cobainova upletenost u vještičarenje i sotonizam odlično je objašnjenje što se tiče izvora njegova nadahnuća i nevjerojatne sposobnosti koju je imao za smišljanje zavodljivih melodija koje su tako „do ludila” očaravale obožavatelje Nirvane. Opisano je kako je Cobain znao „samo tako nadoći do melodija koje ni on sam nije do kraja razumio” (cit. Sanders, str. 70.) U okultnome se to naziva automatskim pisanjem, procesom gdje demonsko biće kanalizira poeziju ili tekstove kroz ljudsko biće nastojeći negativno utjecati na društvo. To se sigurno događalo preko Cobaina, voljnog i perverznog medija za sotonske sile. Čak je i legendarni gitarist Chuck Berry jednom uzviknuo: „On ima sposobnost za koju bi većina gitarista ubila” (ibid., str. 71.) „Ubila” je možda prejak izraz, no ono što je bilo posrijedi zasigurno je prodavanje duše.
Cobain, narkoman
Cobainova očaranost Burroughsom vjerojatno je otišla dalje od upletenosti u okultno, i za nju je dijelom bila Burroughsova zloglasnost kao narkomana. Cobain je imao posebnu ljubav za droge, a najdraža mu je bila heroin. Časopis BAM zabilježio je da bi Cobain ne samo „zaspao usred rečenice”, nego i da „stisnute zjenice, upali obrazi i blijeda koža prekrivena krastama daje naslutiti nešto ozbiljnije od iscrpljenosti.” (cit. Azzerad, Rolling Stone, str. 34.) Nažalost, da Cobain nije svoj život okončao pucnjem iz sačmarice u glavu, najvjerojatnije bi umro od predoziranja heroinom. Nakon njegove smrti toksikološko je izvješće potvrdilo da je
„U njegovoj krvi uz tragove Valiuma bilo 1,52 mg heroina, što je tri puta veće od doze koja inače dovodi do smrti” (cit. Sandford, str. 10.)
Glazbeni novinar Nick Kent je ustvrdio da su „problemi sa želucem neobično nemogući za dijagnosticirati”, koje je Cobain govorio da ih ima, „gotovo sasvim sigurno” posljedica godina zloporabe droga:
„… godine koje je proveo kažnjavajući svoju utrobu svakakvim jeftinim analgeticima, što ih je pio uz najodvratnije moguće sirupe protiv kašlja pune kodeina sigurno su pravi razlog zašto ga je ta nesretna utroba tako grozno boljela” (Nick Kent, The Dark Stuff, Da Capo Press, New York, 1994., str. 341.)
Kako bi isfinancirao svoje drogiranje, kružili su glasovi da je Cobain „prodavao ološu u ulici Heron, ili se upuštao u seks za drogu kako bi isfinancirao svoju naviku” (cit. Sandford, str. 51.)
Cobain homoseksualac
Cobain je sam priznao: „Definitivno sam gay duhom”, kao i „Možda sam biseksualac”, i priznao je bliskom prijatelju da je „imao odnose s tri ili četiri muškarca” (ibid., str. 268.-269.) Njegova udovica Courtney Love dala je naslutiti da su njegove homoseksualne eskapade išle dalje od ta tri ili četiri muškarca kada je ustvrdila da se on „žvalio s pola tipova u Seattleu” (ibid., str. 359.) Cobain je koristio svoju slavu kao platformu za pokazivanje svoje perverznosti i kako bi utjecao na druge. Ne samo da je javno „francuski poljubio” svoga basista u emisiji Saturday Night Live, nego je i javno pokazivao svoju perverznu sklonost transvestizmu. Sa sobom je nosio perverzne slike žena u raznim pozama sa životinjama, koje su previše devijantne i groteskne za autora ovih redaka da bi ih opisivao.
Cobainovo ubilačko srce i okultno
Cobain je imao ogroman ego, čak i za jednu rock „zvijezdu”. Sanford je u biografiji napisao:
„Svatko u izvođačkim umjetnostima može biti optužen za egoizam i taštinu, ali kod Cobaina smrad nadmašuje sve što je bilo prije” (ibid., str. 15.)
Cobain je ponekad izražavao nelagodu zbog slave koju je postigao, no Nick Kent piše:
„Mislim, ovaj tip planirao je biti rock zvijezda od svoje druge godine… Uvijek je naglašavao da mrzi svu pozornost koju je imao zbog svoje slave, no prva stvar koju je učinio nakon što je došao do platinaste naklade bilo je da oženi Courtney Love, mladu ženu koja je razuzdano privlačila pozornost na sebe, kao što magnet usisava sićušne kuglaste ležajeve.” (cit. Kent, str. 341.)
Cobainov je ego bio toliki da je taj čovjek bjesnio na izvore koji bi ga dovodili u pitanje. Htio je ubiti novinarku Lynn Hirschberg, koja je u Vanity Fairu pisala nezgodne stvari o njegovoj ženi – spominjala je da je Love možda uzimala kokain tijekom trudnoće. Cobain je bio prepun ubojitih prijetnji:
„Ubit ću tu ženu golim rukama. Izbost ću je nasmrt. Prvo ću joj uzeti psa i rasjeći mu utrobu pred njom i onda ću [psovka izbrisana] to sve rasuti po njoj i onda je izbosti nasmrt.” (cit. Sandford, str. 172.)
Cobain na kraju nije ubio Hirschbergovu „golim rukama”, ali je nastavio gajiti ubojitu mržnju prema njoj do kraja života. Zapravo, radije nego da je ubije „golim rukama”, htio ju je smaknuti koristeći se sotonskim silama, pozivajući ih da izvrše njegovu volju koristeći crnu magiju. Sandford objašnjava:
„Na samom kraju svog života Cobain se bavio složenim proračunima uz pomoć knjige o magičnim brojevima, kako bi odredio formulu kojom bi ‘činima ubio tu [psovka pobrisana]’” (ibid., str. 72.)
Cobain mrzitelj
Cobainove ubilačke misli išle su mnogo dalje od želje za ubijanjem Lynn Hirschberg – stizale su i do njegove žene. Jednom ga se prilikom moralo razuvjeriti da ne ubije Courtney Love (ibid., str. 249.) Žestoko je mrzio čitavo čovječanstvo. Riječ Božja govori na da je Sotona ubojica i da je bio takav od početka. Cobain je, poput svoga oca vraga, imao tako duboku mržnju prema čovječanstvu da je izjavio: „Kad bi bilo po mome, trebalo bi pobiti 95 posto čovječanstva”, i tvrdio je da je samo „jedno ili dvoje ljudi” vrijedno spašavanja (ibid., str. 257.) U oproštajnoj poruci, nađenoj poslije njegova samoubojstva napisao je: „Postao sam pun mržnje prema čovječanstvu općenito” (ibid., str. 333.) Cobain bi pokazivao tu mržnju čak i prema mnoštvu svojih obožavatelja tako što bi na koncertima pljuvao na njih, i dobacivao pogrdne komentare.
No Cobain je nanio malo štete svojim obožavateljima pljuvanjem i povremenim komentarima. Prava šteta je u tome što je mnoge od njih odveo na isti put samouništenja koji je on izabrao i očitovao kod samog sebe. Bilo da se radilo o njegovoj krajnjoj izopačenosti na pozornici, ili o beznađu i očaju koji je komunicirao kroz svoju glazbu, šteta koju je počinio ne može se izračunati, i moći će je se razumjeti u njezinoj potpunosti na Sudnji dan, kada on stane pred Svemogućeg Boga i dadne račun za svoj život. Cobainova je filozofija bila doista crowleyjevska: „’Čini što želiš’ bit će sav zakon.” Sandford, jedan od njegovih biografa, piše kako „Cobain nije imao ništa slično etičnoj srži” (ibid., str. 237.) U Crowleyjevu duhu, Cobain je odbacivao biblijske moralne apsolute, odbijao je Božji autoritet nad svojim životom, i dopustio da mu glavni autoritet bude Sotona. Sotona je tu dio jednadžbe jer je Cobain sotonizmom došao do uspjeha za kojim je žudio. Cobainov savez sa zlim duhovnim silama, usmjerenima upravo na ljude koje je mrzio možda se naplatio u ogromnoj mjeri u njegovu umu. S jedne strane, mogao je iskusiti prihvaćanje za kojim je toliko dugo žudio, pa makar i umjetno, a s druge strane, mogao je kroz svoju glazbu osloboditi moćne destruktivne sile na ljudsku rasu, koju je toliko mrzio. Cobain je igrao veliku ulogu u potkopavanju i zadnjih tragova moralnih temelja što su ostali u mnogima što su bili inicirani u njegov glazbeni stil. Sandford ističe da je Nirvana koristila svoju glazbu kao alat „gaženja tradicionalnih vrijednosti”:
„Nirvana i nova fauna rocka u Seattleu dijelila je mnogo u svojim stavovima i ukusima, uključujući i jednu vrstu egzoticizma usredotočenu na punk, javno pokazivanje apatije, nezanimanje za rad, kult feminizma i gaženje tradicionalnih vrijednosti glazbom.” (ibid., str. 104.-105.)
Čak je i Cobainovo poziranje kao neke vrste feminista razotkrilo njegov manjak osjećaja i krajnje brutalan način na koji se odnosio prema ženama. Opisujući svoje iskustvo s Cobainom, jedna je žena izjavila:
„Kurt mi je grubo zario svoju ruku među noge. Bila sam užasnuta… Dahtao je poput psa, a oko usta mu se vidjela pjena. Povikala sam da prestane, a on se počeo smijati. Jednom me rukom pritisnuo uza zid, a drugu je gurnuo u mene. Da se jedan drugi par nije vratio kada jest, on bi me sigurno silovao.” (ibid., str. 90.)
Ta ista žena nastavlja: „Što se mene tiče, sve priče o Kurtu feministu su bolesna šala. On je mrzio žene. Nitko tko čini ono što je on činio nema pravo na ikakvo poštovanje.” (ibid., str. 91.) Takvi izvještaji o njegovim ponižavajućim ponašanjima i brutalnom tretmanu žena nisu izolirani primjeri – ima ih mnogo. Cobain je bio vražji zla osoba, koja je često mučila čak i svoje kolege iz benda. Mnogi od ljudi koji su poznavali Cobaina tvrde da je u njemu bilo nešto nevjerojatno zlo, i da se to nekad očitovalo fizički. Jedan od njegovih vršnjaka, koji je s njim išao u školu, objasnio je kako je
„U njemu bila jedna vrsta prijetnje. Kada bi te pogledao tim čudnim, zaklonjenim pogledom, to je bilo kao iz Egzorcista ili nekoga od onih filmova o obožavanju Sotone” (ibid, str. 23.)
Izvjestitelj Press Associationa Graham Wright izjavio je kako bi „Kurt od dr. Jekylla postao gospodin Hyde u roku jedne minute” (ibid., str. 246.) Takva očitovanja ne bi trebala biti šokantna, nego očekivana od Cobaina, koji je sam priznao, kako je ranije dokumentirano, da mu je namjera „štovati Sotonu”.
Jedan od članova njegova benda opisao ga je kao nekoga tko bi se za trenutak od totalne nezainteresiranosti pretvorio u „malog Hitlera”. Netko je opisao da je imati ga u gostima bilo kao da „živite s vragom” (ibid., str. 53.) Da svi Cobainovi ispadi nisu bili samo predstava, nego doista dio tužne tragedije što je bila njegov život vidljivo je iz činjenice da bi ta demonska očitovanja nekad znala završavati u suzama, pa čak i pokušajima samoubojstva. Bruce Pavitt, suvlasnik Sub Pop Records (Nirvanine rane diskografske etikete), izjavio je da je na jednome koncertu u Rimu Cobain gotovo počinio samoubojstvo na pozornici:
„Nakon četiri ili pet pjesama prestao je svirati i popeo se na zvučnike, htio je skočiti. Izbacivači su bili izvan sebe od straha, svi su ga preklinjali da siđe. A on je govorio: ‘Ne, ne, samo ću se baciti u publiku.’ Stvarno je bio došao do krajnje granice. Ljudi su doslovno gledali čovjeka pred sobom koji bi mogao slomiti vrat ako se ne sabere.” (cit. Rolling Stone, Azzerad, 16. travnja 1992.)
Sandford dalje opisuje jedan bizaran incident kada je Cobain na pozornici postao poput životinje:
„15 minuta Cobain se pentrao gredama iznad pozornice, derao zavjese, njihao se na lusteru i poput majmuna izvodio pred publikom. Prema Azerradu, ‘na kraju je došao iza pozornice, gdje se netko od organizatora koncerta svađao s njihovim menadžerom turneje oko toga je li Kurt razbio neke mikrofone. Kurt je zgrabio oba mikrofona, bacio ih na zemlju i počeo skakati po njima.’ ‘Sada su razbijeni’, rekao je. Tada je Cobain izjavio da napušta bend, ‘vrišteći poput zvijeri’ na Channinga, i briznuo u plač.” (cit. Sandford, str. 134.)
Njegova je udovica poslije njegova samoubojstva izjavila da je „Kurt imao mnogo osobnih [psovka pobrisana] demona, mnogo tegoba i fizičkih bolesti.” Sandford je u biografiji napisao: „Bio je povučena, a u isto vrijeme agresivna ličnost, koja se borila s demonima koji su ga pokretali i mučili ga.” (ibid., str. 97.) Tužna je ironija da su demonske sile kojima je sve više i više otvarao svoj život u težnji za slavom i uspjehom bile upravo one demonske sile koje su ga kasnije potaknule da si oduzme život. Goldberg tvrdi da je „Kurt bio kod bezbroj liječnika i terapeuta.” (Cobain, brošura Rolling Stonea za novinare, 1994., str. 87.) Nikakvo sekularno psihologiziranje nije moglo istjerati demonske sile. Da Cobain nije bio rock „zvijezda”, vjerojatno bi odavno bio smješten u psihijatrijsku instituciju. No kako je bio vrijedna roba svojoj diskografskoj kući, oni su ga iskorištavali, kao što ga je iskorištavao i sam vrag. Ali to je išlo u oba smjera, budući da je Cobain profitirao i od vraga i od svoje diskografske kuće, ili je tako mislio. Možda je bio zaveden da povjeruje da je jedini način da pobjegne od demonskog svijeta taj da se propuca. No nažalost, možda je jedini koga je mrzio više od samoga čovječanstva bio Bog, a Cobain se nije namjeravao okrenuti Gospodinu. Neizmjerno je mrzio sve autoritete, a naročito Božji. To sam pokazao na početku ovog članka.
Sudbina prokletih
Nirvana je hinduistički naziv za raj. To je lažni raj, kojim se želi vezati ljude za milijune hinduističkih demonskih bogova, koje se u Indiji i danas štuje. Cobain i njegova glazba imali su u sebi poprilično istočnjačkih utjecaja – od zavodljivih melodija do Cobainovih spominjanja u intervjuima karme, reinkarnacije itd. Čak i dok ti iluzorni koncepti donose prokletstvo Indiji, a uništili su živote stotina milijuna hinduista kroz stoljeća, Cobain, poput tolikih rock „zvijezda” prije njega, nastavljali su donositi te koncepte na Zapad. Doista, ovdje nema ironije. Cobainov koncept nirvane od samoga je početka stvarno bio – pakao. Crisafulli piše o Cobainovu konceptu nirvane u pjesmi „Paper Cuts”:
„Čini se da subjekt pjeva kako je našao svoju ‘nirvanu’, i u stanju je zadovoljstva na mjestu gdje su mu sve potrebe zadovoljene, i gdje nema izvanjskih briga. No svakome tko promatra izvana jasno je da je subjekt jednostavno poludio u prljavoj, zatvoru sličnoj prostoriji.” (cit. Crisfulli, Teen Spirit, str. 23.)
Iako subjekt Cobainove pjesme nije imao izbora po pitanju svoga stanja (pjesma je djelomično utemeljena na djeci koju su mučili i zatvarali u ormare), Cobain je izabrao živjeti paklensku egzistenciju odbijanja Krista, ispunjenu drogom, mržnjom, vandalizmom i bogohuljenjem i štovanjem vraga. Cobain je bio i previše svjestan da je njegov život bio samo hinduistička nirvana – obična iluzija. Možda je to više od svega doprinijelo njegovu stanju krajnje praznine, i izgubljenom, smućenom izgledu beznađa i očaja što se itekako vidio u njegovim očima i na njegovu licu, licu koje će uskoro raznijeti sačmaricom kako bi pobjegao od osobe kojom je postao. Vidite, ni to nije ironično, budući da koncept nirvane uključuje dokrajčivanje postojanja. „Websterov novi rječnik 20. stoljeća” (Webster’s New Twentieth Century Dictionary) daje sljedeću definiciju nirvane:
„U hinduizmu: gašenje, utrnuće plamena života; ponovno sjedinjenje s Brahmom.” (Webster’s New Twentieth Century Dictionary, str. 1214.)
Cobain je jednostavno htio „prestati postojati” (Cease to Exist), kako glasi naslov pjesme zloglasnog ubojice Charlesa Mansona, a koju su Beach Boysi odlučili staviti na svoj album. To je bio dio nauka New Agea, što su ga na Zapad donijele tolike rock grupe još od 1960-ih. Toliko je njih obećavalo prosvjetljenje i Novo doba, ali sve se raspalo, i plodovi toga nauka doveli su jedino do uništenja i vječnoga prokletstva. I dok je i sam Cobain nirvanu vidio kao življenje pakla na zemlji, sigurno je shvaćao da taj duhovni koncept ima veze s dokrajčivanjem postojanja. Cobainova nirvana nije bila put do vječnog blaženstva, ili do apsolutnog prestanka postojanja, nego put koji vodi kroz vrata samog pakla. Jer, kako je Krist učio, čovjek može uništiti samo tijelo, ali Bog može uništiti i tijelo i dušu u paklu (Mt 10). Da se zna istina, Cobain je jedino htio biti rock „zvijezda”, izjavio je: „Radije bih bio u komi i da me samo probude i odvezu na pozornicu da sviram, a onda da me opet vrate u moj mali svijet.” (Azzerad, Come As You Are) Cobain je tvrdio da ga ne zanimaju „jednostavna zadovoljstva” i „glupave stvari” o kojima ljudi razgovaraju, i da bi „radije samo spavao.” (cit. Kent, str. 342.)
Cobain, vođa grunge pokreta, sjeo je da napiše svoju oproštajnu poruku u svojem domu, gdje, za razliku od prijašnjih vremena, nije bilo nikoga da ga nagovori da ne čini što misli činiti. Poruku je posvetio „Boddahu”, svojem nevidljivom „prijatelju” (cit. Sanders, str. 328.) Jedan od razloga zbog kojih je počinio samoubojstvo je to što vrag više nije donosio glazbenu inspiraciju. U oproštajnoj je poruci napisao: „Već mnogo godina nisam osjetio uzbuđenje ni slušanja niti stvaranja glazbe, kao ni toga da doista pišem.” Sandford navodi kako je „u svojoj oproštajnoj poruci Cobain očajavao da ga je njegova muza napustila…” (ibid., str. 361.) Tako je Sotona radio od početka, a zasigurno kroz povijest rock ‘n’ rolla. On traži ona usamljena srca koja traže slavu, priznanje, prihvaćanje, bogatstvo, moć, ili sve to zajedno, i koristi nekog takvog radi svoje vlastite perverzne slave, a zatim ih ispljune i odbaci za cijelu vječnost.
Bog nam je kroz svoju svetu Riječ pokazao da su demonska bića često povezana s poticanjem na samoubojstvo. Nakon što je Sotona opsjeo Judu i iskoristio ga da izda Krista, Judi je preostao samo očaj, i njegovo novopronađeno bogatstvo postalo je samo podsjetnik na dubinu njegove izdaje. Juda je završio objesivši se i pavši na zemlju, gdje mu se prosula utroba. Zli kralj Šaul je isto bio opsjednut „zlim duhom”, i prolazio je strašno mučenje. I on je skončao samoubojstvom. U Evanđeljima vidimo da Sotona ne samo da je neuspješno pokušavao Isusa nagovoriti da se ubije, nego je i Isus oslobodio jednog mladića opsjednuta zlim duhom, koji ga je tjerao da se baci u vatru kako bi se ubio. Sotona ne samo da potiče na samoubojstvo, nego i samounakazivanje. Baalovi lažni proroci bili su potaknuti od svojih demonskih bogova na gori Karmelu da se sijeku po svojim tijelima sve dok zli duhovi ne odgovore na njihova čaranja. No kako je bio slučaj s Cobainom, došlo je vrijeme kada „bogovi” više nisu odgovarali, i lažni su proroci ostali nemoćni, i nisu više mogli izvoditi svoja zlodjela. Sada su se morali suočiti s Bogom. Gospodin Bog odgovorio je time što ih je sve do jednoga proždrla vatra.
Isus je oslobodio i opsjednutoga iz Gadare. I toga su čovjeka demoni koji su ga bili opsjeli nagonili da stalno sebe ozljeđuje. Nakon što je Isus osolobodio opsjednutoga iz Gadare, legija demonskih duhova odvela je krdo svinja u smrt tako što su se bacile s litice i utopile u moru. Sotona mrzi cijelo čovječanstvo, uključujući i one koji bez razmišljanja postanu njegovi robovi. Hvala Bogu, Isus Krist oslobodio je tog čovjeka istjerujući zloduhe iz njega i vraćajući mu zdrav razum. Nažalost, Cobain nije htio prihvatiti Kristovo oslobođenje od duboko ukorijenjene sotonske zarobljenosti. Kao što možemo vidjeti, Sotona je bio na sceni i poticao na samounakazivanje i samoubojstvo mnogo prije nego što su na scenu došli Cobain, Iggy Pop, The Sex Pistols ili Marilyn Manson. Žalosno je što je se tako dogodilo da je kroz masovne medije i rock-glazbu Sotona mogao potaknuti milijune nezrelih mladih ljudi da pođu istim destruktivnim putom. On također razumije da često može više izmusti iz mrtve rock „zvijezde” nego iz žive tako što ostavi svoj neizbrisiv trag na nekoj eri. Jimi Hendrix, koji je priznavao demonska opsjednuća, također je bio zavaran sotonskom laži da je bolje izgorjeti nego izblijedjeti. Hendrix je jednom prije svoje prerane smrti rekao: „Čudno je kako većina ljudi voli mrtve… Jednom kad umreš, onda si uspio zauvijek.”
Cobainova odluka da „pobaci Krista” i „štuje Sotonu” pružila mu je privremen uspjeh, koji sada pokazuje svu svoju lažnost u usporedbi s kompletnom slikom. Cobainov je život bio manje od točkice vremena u odnosu na vječnost. Sada on mora „platiti sviraču”. Što je još gore, mora se suočiti s vječnim gnjevom Boga koji se ne da izrugivati (Gal 6,8). Cobain je bio svjestan kako su dramatične u njegovu životu bile paralele s drugim ljevorukim gitaristom iz Seattlea, Jimijem Hendrixom. Hendrix je, poput Cobaina, umro u dobi od 27 godina. Cobain je sigurno osjećao da je njegova smrt nezaustavljiva, da nema izlaza, i da mu je vrijeme isteklo. Demonske sile s kojima se udružio više mu nisu davale moćne melodije po kojima je postao poznat, i koje su dovodile mase tinejdžerki koje su ga štovale kao boga, a na kraju su bile presretne što ga konačno mogu dokrajčiti. Cobain je definitivno bio izmučen i progonjen. Sandford zamišlja prizor točno prije samoubojstva:
„Milijunaš narkoman sjedi sam u svojoj sobi, suočen sa svojim demonima i ostacima svoje mladosti, i bez ijednog drugog načina da ih istjera osim puškom” (ibid., str. 11.)
Cobainovo samoubojstvo ne objašnjava se samo čimbenicima koje je sam priznao, poput osjećaja očaja zbog nestanka glazbenog nadahnuća, nego i drugim zlokobnim čimbenicima. Cobainovo je samoubojstvo bilo rezultat pogibije od vlastitog mača, onog istog kojim je mahao u svojim tekstovima. Cobain je često kroz svoju glazbu glamuroznom prikazivao i razotkrivao mladim, nezrelim umovima ideju samoubojstva. Na svom je posljednjem albumu napisao pjesmu naslova “I Hate Myself and I Want to Die.” Na albumu In Utero pjevao je “look on the bright side is suicide.” („Pogledaj, na sunčanoj je strani suicid.”) Pjevao je također: “Monkey see monkey do/I don’t know why I’d rather be dead than cool” („Što majmun vidi, majmun to i radi / Ne znam zašto, radije bih bio mrtav nego kul.”) (“Stay Away”). Iste demonske sile koje su potakle Cobaina da si oduzme život kanalizirale se tekstove kroz njega kako bi potakle nezrele i deprimirane mlade ljude da i oni sebi oduzmu život. U svojoj je oproštajnoj poruci Cobain ponovio ideje jedne druge rock „zvijezde”, Neila Younga, pišući: „zato zapamtite – bolje je izgorjeti nego izblijedjeti.” Zar smo toliko slijepi da bismo tvrdili da tekstovi ne utječu na obožavatelje? U ovome slučaju, rock zvijezda umrla je nakon što je napisala tekst koji slavi ranu smrt, a prije ga je napisala jedna druga rock zvijezda. Prva pjesma koju je Cobain naučio svirati na gitari bila je Back in Black, očito sotonističkih AC/DC. Cobain će završiti svoj život i karijeru riječima iz pjesme Neila Younga Into the Black. Nažalost, poslije Cobainova samoubojstva, mnogi su zapamtili njegove riječi. Baš kao što je pisao: „Što majmun vidi, majmun to i radi / Ne znam zašto, radije bih bio mrtav nego kul”, uslijedilo je mnoštvo samoubojstava, budući da su mladi koje je dugo zavaravao pošli njegovim stopama. Obožavatelj Nirvane, Daniel Casper, nakon što se vratio s bdijenja za Cobaina, okončao je svoj život metkom u glavu. Jedna se 16-godišnjakinja zaključala u svoju sobu, i slušajući Nirvaninu glazbu, propucala si glavu. Nažalost, takvi primjeri mogli bi se još dugo navoditi. Andy Rooney, nekadašnji voditelj televizijske emisije 60 minuta, sažeto je to izrazio: „Kada glasnogovornik svojega naraštaja sebi raznese glavu, što bi taj naraštaj trebao misliti?” (Andy Rooney, 60 minuta, 1994.) Donna Gaines priznaje u knjizi Cobain, koju su sastavili urednici Rolling Stonea:
„Samoubojstvo tinejdžera bilo je gotovo nepostojeća kategorija prije 1960. godine, no između 1950. i 1980. godine brojke su se gotovo utrostručile. Dok je Amerika kao cjelina postala manje suicidalnom 1980-ih, ljudi mlađi od 30 godina postali su dramatično suicidalnijima. Pokušaji samoubojstava češći su kod adolescenata – a stvarne stope samoubojstava zapravo su više kada ljudi uđu u dvadesete.” (cit. Cobain, brošura Rolling Stonea za novinare, 1994., str. 128.)
Rolling Stone bi trebao nešto zaključiti, ili barem priznati ono očito. Stope samoubojstava počele su rasti s dolaskom rock-glazbe 1950-ih i 1960-ih. Nije slučajnost da je stopa samoubojstava među starijima 1980-ih lagano opala, ali je dramatično porasla među mladima koji su obožavali heavy-metal bendove i/ili punk-rock bendove koji su opijevali demonske „prednosti” samoubojstva. Dokazi gledaju Rolling Stone u lice. Zapravo, naslov toga dijela u njihovoj knjizi o Cobainu je „Suicidalne tendencije”, (Suicidal Tendencies), što je ime nekada popularnog punk benda. Rolling Stone je svoje bogatstvo izgradio na promociji mnogih od upravo onih bendova koji su potaknuli – sam Bog zna koliko – tisuća samoubojstava. Cobain je dopustio upravo onim demonskim silama koje su ga mučile da utječu na mase kroz njega kao medija. Jedan se komentator osvrnuo:
„Ovo je samo tužna pričica o tipu koji se nikad nije dobro osjećao što je živ, koji je tu vrišteću nelagodu kanalizirao u dojmljiv skup rock ‘n’ roll izvedaba, a koji je zatim sve završio tako što si je sačmaricom raznio lice.” (cit. Kent, str. 343.)
Cobain je u svojoj oproštajnoj poruci žalio što se pretvara u „jadnog, autodestruktivnog death-rockera.” Ne samo to: izrazio je i užas da će život Frances Bean (njegove kćeri) ispasti poput njegovog. (cit. Cobain, brošura Rolling Stonea za novinare, str. 86.) Molimo da neće, ali Cobainovo samoubojstvo sigurno nije bilo primjer koji joj je trebao ostaviti ako se toga bojao. Riječi „zato zapamtite – bolje je izgorjeti nego izblijedjeti” sigurno su bile izrečene bez uključene savjesti, i za njih nema isprike ako se brinuo kako će njegova baština utjecati na njegovu kćer. Što je s milijunima sinova i kćeri drugih roditelja koji su zbog njega i drugih rock „zvijezda” morali trpjeti gledanje svoje djece kako odrastaju u Cobainovu zlu sliku i priliku? Cobain, ako mu je bilo ostalo imalo savjesti, očajavao je zbog užasne štete i sotonskog utjecaja što ga je imao na svoje obožavatelje. Droga i spavanje mogu čovjeku omogućiti da pobjegne od glasa savjesti na kratko vrijeme, ali smrt dovodi savjest u žarište jer će sva usta zašutjeti pred Bogom i dati račun za svoj život.
Poput tolikih rock „zvijezda” prije sebe, Cobain je dokrajčio nešto što je već završavalo, što je bilo kulminacija života tvrdoglavo usmjerenog prema uništenju. Jedan obožavatelj, pokušavajući unijeti nešto smisla u nešto što se čini toliko besmislenim onima koji su u mraku što se tiče duhovne stvarnosti, izjavio je: „Zapitate se jesu li naše ikone genetski programirane da se samounište u kasnim dvadesetima.” (cit. Sandford, 338.)
Cobainova majka Wendy O’Connor malo se približila istini kad je s tugom rekla: „Sad se pridružio onom glupom klubu. Govorila sam mu da ne završi u tome glupom klubu.” (Newsweek, 18. travnja 1994.) „Glupi klub”, kako ga Cobainova majka naziva, odnosi se na Briana Jonesa, Jimija Hendrixa, Janis Joplin, Jima Morrisona i druge rock „zvijezde” koje su umrle u mladoj dobi od 27 godina. Čak je i luciferijanac William Burroughs izjavio da je Cobain „iznevjerio svoju obitelj” i „demoralizirao svoje obožavatelje” (cit. Sandford, 338.) Dalje je govorio:
„O njemu se sjećam smrtno sive boje njegovih obraza. Za Kurta to što se ubio nije bio čin volje. Što se mene tiče, on je već bio mrtav.” (ibid.)
Nažalost, njegovi su obožavatelji bili zavarani od samoga početka, i zapravo su štovali živoga mrtvaca, i koliko god je na njih Kurt Cobain utjecao i koliko su ga u toj istoj mjeri slavili, ubrzali su već prisutno odumiranje i vlastitu smrt.
Nažalost, Kristove riječi o Judi Iškariotskom, koji je, poput Cobaina, počinio samoubojstvo nakon što je izdao Isusa, prikladan su epitaf Kurtu Cobainu – „Bolje bi bilo da se nikada nije ni rodio.” No takva bi tvrdnja bila prikladna za svakoga tko odbija Vladara svemira, i stoji pred Njim radi vječne osude, i zatim nestaje u vječnosti bez Krista, u jezeru ognjenom. Ako je na vas utjecala deprimirajuća glazba Kurta Cobaina ili drugih takozvanih rock-zvijezda njegove vrste, potaknuo bih čitatelja da shvati da iste sotonske sile koje su uzrokovale njegovo prokletstvo koriste glazbu koju su kroz njega kanalizirale kako bi vas natjerale da odustanete od života. Isus je upozorio:
„Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. ” (Iv 10,10)
Isus je došao da vam dadne vječni život. Umro je za vaše grijehe kako vi ne biste morali ići u pakao. Uskrsnuo je treći dan, i po svome Evanđelju porazio Sotonu, koji je imao moć smrti. Isus sada ima ključeve smrti i pakla. Kurt Cobain pjevao je o „jezeru ognjenom”, i rekao da će to biti poput 4. srpnja, Dana nezavisnosti – praznik. To je laž. Božja riječ to opisuje kao beskrajnu muku, gdje se Božji gnjev pravedno izlijeva na zle, koji su umrli u buntovništvu protiv Njega. Jezero ognjeno vječno je prebivalište onih koji odbijaju okrenuti se Isusu, i da im imena budu upisana u knjigu života:
„I vidjeh veliko bijelo prijestolje i Onoga što sjede na nj: pred licem njegovim pobježe zemlja i nebo; ni mjesta im se više ne nađe. I vidjeh mrtve, velike i male: stoje pred prijestoljem, a knjige se otvoriše. I otvori se jedna druga knjiga, knjiga života. I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojim. More predade svoje mrtvace, a Smrt i Podzemlje svoje: i svaki bi suđen po djelima svojim. A Smrt i Podzemlje bili su bačeni u jezero ognjeno. Jezero ognjeno – to je druga smrt: tko se god ne nađe zapisan u knjizi života, bio je bačen u jezero ognjeno.” (Otk 20,11-15)
Ako ne slijedite Isusa Krista, onda ste protiv Krista, i na putu ste do jezera ognjenog. Isus je rekao:
„Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa.” (Mt 12,30)
U Svetom pismu stoji da oni koji odu u jezero ognjeno nemaju dana ni noći odmora, i to zauvijek! Prijatelju, Kurt Cobain je pjevao i da ga Isus ne želi za zraku Sunca. Istina je da Isus ne želi da itko ode u pakao, ali želi da prihvatite Njegovo kucanje na vratima vašega srca i da Ga pustite unutra. On vas želi spasiti, ali neće vas spasiti protiv vaše volje:
„Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.” (Otk 3,20)
„Vještičarili smo, nastojali smo napraviti vještičju glazbu.” – Brian Wilson iz Beach Boysa, citat iz knjige Nicka Kenta The Dark Stuff (str. 27.)