Svladan ljubavlju – kako je započelo moje obraćenje

Posted by

ONA BLISTA

Saulkrastis, Letonija, kolovoza 2010.

 

Ona blista preko ušiju. U pijesak je nogama zapisala „Isus“.  Trinaest joj je godina, a engleski joj zapinje.

Nikada neću zaboraviti ovu plažu na Baltičkom moru. Ovdje nije bilo svjetala, more je graničilo sa šumom. Sjedili smo u sauni na preko sto stupnjeva, stakla su mojih naočala pucala. Nakon toga smo istrčali u noć. I ondje gdje su stajala stabla tlo je bilo pješčano. Pijesak je bio hladan. No, više od hladnoće pogađala nas je tama. Letonska noć, tek je nekoliko zvijezda rasvjetljavalo zaljev. Crna se šuma otvarala crnome žalu, prelazila u crno more. Sjurili smo se u ledeno hladne valove. Nebo i more prelazili su jedno u drugo, oboje obojeno crnom bojom. Nadrealistički je osjećaj plivati u ledeno hladnom ne-prostoru, u kojemu se gubi razlika između gore i dolje.

Posljednjih sam dana govorio o Isusu. Prva je večer bila strašno hladna u staroj školi u Rigi. Okamenjena lica. Činilo se da do nas dopire nepovjerenje komunističkih desetljeća. Ali, drugoga je dana bilo i plahoga smijeha uz ispričane šale. Sudjelovanje u pjevanju nekolicine pjesama. I naposljetku ono što sam tako često znao doživjeti: suze, suze radosti. Suze konačno dopuštenog bola. Smijeh i plač istodobno. Božji doticaj.

Presretni smo i preumorni moja žena Jutta, naš mali sin David i ja kada smo stigli u selo u šumovitom zaljevu i sada šećemo kraj romantično divljeg mora. Ponad nas spektakl boja, ružičaste, ljubičaste i žute, sunca koje zalazi između oblaka.

I onda smo je sreli. Trinaestogodišnju djevojčicu koja nogama u pijesak utiskuje riječ „Isus“. I uzbudljivo se smješka, onako kako samo zna trinaestogodišnjakinja, i svojim mi školskim engleskim objašnjava da je danas dan kada je Isusu predala svoj život. Nekoliko sam godina prije toga za našu skupinu mladih bio napisao knjižicu sa šezdeset poticaja za šezdeset dana. I ta je knjižica bila prevedena na letonski. I sada mi ona ponosno pokazuje svoj primjerak. Grafičke je ilustracije iz te knjižice precrtala i iz dana u dan slijedila korake koji su bili predloženi. A danas je svoj život predala Isusu. Trinaestogodišnja djevojčica u Letoniji. Pun zahvalnosti, čuđenja i zadivljenosti prisjećam se trenutka kada me je Bog pozvao…

RANO POZVAN

Bog me je pozvao vrlo rano. Nakon „Sturm und Dranga“ 68-ih godina, moji su roditelji pronašli vjeru u jednom biblijskom krugu, te su našu obiteljsku svakodnevicu sve više obilježavali elementima duhovnog života. Ali, uzor se življena kršćanskog života, istinsko mjerilo, krio iza zidina velikog kompleksa zgrada u susjedstvu. Bilo je to kršćanstvo u obliku u kakvom su ga živjeli u benediktinskom samostanu Metten, u čijoj sam svijetloj sjeni odrastao. Dakako, ni ondje nije sve bilo sveto zlato koje je blistalo u baroknim ukrasima. A ipak se moje mlado srce toliko ispunilo slutnjom svetoga, sakralnoga i bezuvjetno transcendentnoga, da je jamačno nikada više neće izgubiti.

Poziv je naposljetku uslijedio eksplozivnim prodorom ljepote i radosti, za koji sam kasnije pronašao riječ „moje obraćenje“. To nije stvarno bilo obraćenje. Bio je to susret s neodoljivom Božjom slavom.

Bilo mi je četrnaest godina i tragao sam za zabavom. Odrastao u dobroj katoličkoj obitelji, učenik samostanske škole i nipošto negativno usmjeren protiv vjere i Crkve – osim možda mišljenja da je sve sveto dosadno, a sve grješno tako privlačno.

Glazba koju sam slušao imala je u sebi nešto vrlo dojmljivo. To su bile rane godine Nirvane, i kada sam prvi put otišao u disko, slušao sam hitove „2 Unlimited“ i „Ace of Base“. Ali, ništa mi nije toliko govorilo kao mnogo starija glazba Beatlesa i Cata Stevensa. Tu je bio vonj revolucije, san o posve drukčijem životu …

Tako sam otprilike zarana počeo misliti o svemu. Težnja da iziđem iz okvira i živim kako mi se prohtije, potječe iz moga djetinjstva. Potajno sam pušio u šumi još za vrijeme osnovne škole. U trinaestoj godini nova poznanstva i novi identitet: naučio sam svirati bubnjeve i nazivao sebe „Joey“. Biti drukčiji – postao je moj novi program. Počelo je s odijevanjem. Najprije je to bila „normalna hipijevska odjeća“, a poslije je prostačko i izazovno postalo središte i sadržaj moga stila: višebojna obuća, nakaradni šeširi. Moj drug Stephan i ja potucali smo se okolo, prenoćivali gdje bismo se zatekli, mnogo pili. U krčmama bismo lagali da smo stariji kako bismo došli do alkohola, a noću bih se iskradao iz kuće i odlazio na zabavu. A to je uključivalo i mnoge djevojke. Uskoro su došle i prve droge. Kanabis, kojeg sam osobno uzgajao, i koji mi je prvi došao u ruke, imao je vrlo bezazlen učinak. I drugi su pokušaji drogiranja nasreću ostali bez težih posljedica. Kada je kasnije dobar dio moga tadašnjeg društva sve dublje tonuo u drogu, mene je Bog već bio iščupao…

Usprkos nezrelim nepodopštinama ovoga razdoblja, bilo je tu i mnogo toga poučnoga. Jednom zasvagda odlučio sam se za „drukčiji“ život. Htio sam biti revolucionar. Htio sam prezirati konvencije i ne dopustiti da mišljenje ljudi postane mojim mjerilom. Otvorenost za sve novo (tada sam se također počeo zanimati za istočnjačku mudrost i zen) i divlje okušavanje u svemu kao da je naznačivalo put kasnijoj pustolovini s Isusom.

Istodobno je već zarana u meni raslo nešto što bi se moglo nazvati razočaranošću „ovim svijetom“. Nakon jedne večeri s mnogo alkohola i odurna, prostačkog ophođenja s djevojkama, probudio sam se s osjećajem velike praznine. Jedna od mojih omiljenih pjesama Beatlesa, možda i njihova najnekonvencionalnija pjesma uopće, jest psihodelična „Tomorrow Never Knows“. „Lay down all thoughts, surrender to the world“, pjeva Lohn Lennon. The void: praznina. Usred mahnitanja Beatlesa, brujanja piskavih tonova poput tisuća kreštavih ptica i gotovo recitativnog glasa Johna Lennona: the void. Zapravo su i najzabavnije zgode sa Stephanom i najrazuzdanije zabave s djevojkama ostavljale iza sebe prazninu, bljutav okus. Moralo je postojati nešto više od toga…

SVLADAN LJUBAVLJU

Dogodilo se jedne ljetne večeri. Vanjski okvir se brzo može ispričati, jer tu nema ništa spektakularna, slično izvješću tek zaljubljenog mladića o njegovu prvom poljupcu. Pa da, riječ je tek o poljupcu. Ali za zaljubljenog poljubac je sve.

A sve što je meni važno dogodilo se jedne večeri na susretu karizmatske obnove. Nisam ondje rado otišao. Nisam ondje tražio Boga. Ta ionako sam kršćanin, mislio sam. U svakom slučaju i tinejdžer koji radi što hoće.

I toga dana nisam bio spreman ništa slušati, ni u čemu sudjelovati. Neka se tamo propovijeda i pjeva, ja ću se vani igrati sa svojim drugom Franz-Josefom. Ili ću sjediti u posljednjem redu, u ulozi pukog promatrača. Kao i dosada.

Dobro izgledaju ti ljudi, naročito djevojke. Iznenađujuće normalno. A ipak su tako posebni. Podignute ruke, ushićena lica. Pjeva se „slavljenička pjesma“. I više od dosade slijedim poziv da se dođe naprijed. Tko hoće primiti Duha Svetoga, treba doći naprijed da se za nj moli. Pa dobro, neću ovdje samo sjediti čitavu večer, mogu i ja poći naprijed da mole za mene. Zašto ne?

Ono što je uslijedilo, za onoga tko nije dobio poljubac zvuči banalno poput rečenice: „Dobio sam poljubac“.

Ono što je uslijedilo zauvijek je razdijelilo moj život na dvije polovice.

Ono što je uslijedilo neću više moći dovesti u pitanje, o tomu nema nikakve sumnje.

Ono što je uslijedilo jest trenutak koji me je do danas učinio svjedokom: Bog me je poljubio.

Ta molitva nije bila spektakularna. Neki je mladi čovjek položio ruku na moje rame i izgovorio nekoliko slobodno sročenih rečenica. U jednom je trenutku rekao: „amen“ i ja sam otišao. Udaljio sam se nekoliko koraka, a ipak je sve nekako bilo drukčije. Nisam imao viđenje, nisam bio u zanosu, u ekstazi, nego me jednostavno obuzela izvjesnost koja je odagnala svaku dvojbu: To je Duh Sveti. Beskonačno slatka sreća u koju uranjaju časovi koji dolaze. Kao da sam potpuno zaljubljen, ali je tu puno više mira i dubine. I posvemašnja, nedvojbena jasnoća da sam se susreo s osobom. S ljepotom koja nije od ovoga svijeta. Ne mogu to pojmiti. Franz-Josef je doživio isto. Bacamo se u naručaj jedan drugomu. „To mora biti Duh Sveti“, samo mucam preplavljen najvećom ljubavlju koju sam ikada osjetio.

A TAKO NOVO

Ovo je iskustvo s Bogom bilo toliko drukčije od svega „religioznoga“ kojeg sam poznavao. Bilo je tako novo da ga nisam povezivao s reakcijama koje se od mene tražilo. Ovaj je dar bio tako slobodan i nezaslužen. Ovdje nije bilo ništa od nebeske nagrade za pobožno ponašanje ili od kršćanskog mišljenja da nam Bog daje po našem učinku (ja doista nisam ništa učinio). Bilo je tako novo, tako slobodno, tako lijepo.

Bilo je tako novo da čak nisam znao što bih mogao učiniti da to iskustvo „konzerviram“. A ipak od tada imam samo jedno pitanje: kako se ovoga Duha Svetoga može imati zauvijek?

Prošlo je nekoliko mjeseci.

Na jednom osamljenom brežuljku izvan Peela promatram galebove kako u krugu oblijeću divlje more i nadlijeću Isle of Man. Ležeći u vrijesu, Martin i ja filozofiramo o vječnosti, dok nas miluje vjetar s Irskoga mora. Kupujemo „Benson & Hedges“ i pijemo Cinzano na zabavama koje se doimlju sve pustijima. Doza LSD-a jedne prijateljice sa zabave, brzi seks, zbog kojeg se drugi zavlače u sobičke, ne uspijevaju u meni izbrisati sjećanje na veliku ljepotu koja me pogodila. U meni je ostala čežnja koju ne mogu prognati iz svoga srca. Znanje da tu ima nešto više. Znanje o munji koja me pogodila.

No, prošlo je pola godine dok nisam slučajno čuo da se može „Isusu predati svoj život“. Da, to hoću. Možda je to ta tajna.

Nikada nisam požalio taj ugovor što sam ga onog nedjeljnog prijepodneva u svojoj sobi zapisao u svoj dnevnik: „Predajem ti svoj život, posve i potpuno. A ti ćeš mi za to dati svoga Duha Svetog zauvijek, posve i potpuno.“ Možda pomalo i bahato, ali od srca.

I upravo je taj dan u studenom najtrajnije promijenio moj život. U emocionalnom je pogledu bio manje dojmljiv negoli susret u svibnju. No, moj je život upravio u smjeru koji će ga zauvijek obilježiti. Tek sam neko vrijeme kasnije naučio da je moje nekadašnje iskustvo normalno za mnoge ljude: imaju iskustvo s Bogom, ali ne znaju kako dalje graditi na tome iskustvu. Malo po malo sam naučio da su svjesna odluka za nasljedovanje Isusa i svakodnevni molitveni život sredstva koja dalje raspiruju vatru u srcu. Vatru koja se u meni do danas nije ugasila. I za koju sam toliko zahvalan. Vatra koja je u početku bila tako malena, a koja će se očitovati čak i u drugim zemljama – kao primjerice u Letoniji, u životu ove plavokose djevojčice. I ona je svoj život dala Isusu, toliko godina kasnije i na jednom posve drugom mjestu.

 

Iz knjige Johannesa Hartla „U mom srce Vatra“.

S dopuštenjem izdavača za hrvatski jezik.

Izvor