Zovem se Lucija. Imam 37 godina. Odrasla sam u katoličkoj obitelji, išla redovno na misu i vjeronauk, primila sakramente, riječju, uvijek sam bila blizu crkve. Još kao dijete bila sam prilično povučena. Voljela sam knjige, prirodu i životinje. U školi nisam imala puno prijatelja, tek par poznanika. Zbog svoje povučenosti bila sam i meta zadirkivanja, što me jako boljelo. U vrijeme srednje škole, mnogi moji vršnjaci su već izlazili u grad i zabavljali se uz folk glazbu, koja mi je bila (i jest) potpuno odbojna. Iz revolta prema tome počela sam slušati metal. Možda je nekome čudno što sam slušala baš takvu agresivnu i bučnu glazbu kao što je metal, ali sviđala mi se činjenica što je ta glazba toliko drugačija od onoga što su slušali mnogi moji vršnjaci. Dobro sam razumjela tekstove pjesama, ali čak mi nisu bili toliko ni važni. Osim same glazbe, nije me zanimalo ništa drugo što se obično povezuje s metalom – ni okultne stvarnosti, ni fascinacija smrću, ni crna odjeća. Nije mi to bio način života niti filozofija. Cijelo vrijeme redovno sam išla u crkvu, i tada za metal nisam smatrala da je toliko štetan. Štetnijim sam smatrala folk za koji sam bila uvjerena da zaglupljujuće djeluje na svoje slušatelje te da u kombinaciji s alkoholom u pojedinim ljudima budi niske strasti. S vremenom, metal me prestao zanimati, ali kako sam nešto kasnije doznala, ta je glazba ostavila u meni neke negativne posljedice. Naime, inspiracija autora i njegovo duševno stanje u kojem su pjesme pisane podsvjesno utječu na slušatelja, na njegove misli, ponašanje, a i na zdravlje općenito. Ne govorim napamet.
Nekad sam s čuđenjem gledala ljude koji su se obratili, koji su susreli Boga. Iz njih je zračila radost. Ružno je reći, ali znalo mi je to smetati, a bila sam im i zavidna. Sa zavišću i ljubomorom imala sam dosta problema. Premda su svi grijesi zlo sami po sebi, i čovjek čineći grijehe ne može ništa dobro postići, zavist je jedan grijeh koji doslovno iscrpljuje. Naime, čovjek koji upadne u zavist, usredotočuje sve snage na nešto što ne može imati. Jedino što zavist može učiniti jest da u čovjeku nastanu frustracija i praznina, duhovna praznina. Kada s odmakom od nekih dvadesetak godina promatram svoj tadašnji odnos prema vjeri, uviđam kako mi je vjera u mladosti bila površna, nije bilo osobnog iskustva i susreta sa Bogom. Bila sam u tami, a da toga nisam bila potpuno ni svjesna. Bila sam poput starijeg sina, koji je naizgled sve radio ispravno, ali bio je prazan, u njemu nije bilo ljubavi. Bio je ogorčen iako je i njemu otac dao sve, a on to nije vidio. Ogorčenost mu je zaslijepila oči srca i nije imao ni ljubavi ni suosjećanja prema drugima.
U mojim dvadesetima dogodio se preokret. Naime, moja mama pošla je na karizmatske molitvene susrete u Mostaru. Jednom prilikom, kući je donijela ispit savjesti za životnu ispovijed. Otkad sam ga pročitala, u meni se pojavila snažna želja da se počnem pripremati za ispovijed. Kao da mi je čitavo biće vapilo za pročišćenjem. Ispit savjesti nije bio lagan, nego vrlo težak. Dok sam se prisjećala promašaja i grijeha, bilo je uistinu bolnih trenutaka. No, zbog svoje prirođene tvrdoglavosti, nisam ni htjela ni mogla odustati. Vjerujem kako me Duh Sveti cijelo vrijeme vodio i rasvjetljavao sve što sam pogriješila. Iako je bilo teških trenutaka, već sami ispit savjesti donio je tračak svjetla u moje srce. Možda zvuči kao otrcana fraza, ali tada mi je pao ogroman teret s leđa. Sama životna ispovijed trajala je dosta dugo, ali hvala Bogu, nije bilo većih problema. Nakon toga, počela sam živjeti novim životom. U to vrijeme osjetila sam i privlačnost franjevačke karizme, te sam se uključila u FSR. Počela sam prakticirati mjesečnu ispovijed. Češće sudjelovanje na svetoj misi i česta pričest su me preporodile. Posljedice grijeha i propusta još su me godinama pratile, ali nisam odustajala, iako je bilo i takvih iskušenja. Često sam osjećala duhovnu prazninu, kao da me Bog ne čuje.
Navest ću samo jednu posljedicu svog nekadašnjeg površnog duhovnog života i štetnog utjecaja glazbe. Inače sam bila, i još uvijek jesam, vrlo dobrog zdravlja, ali prije nekoliko godina počela me mučiti nesanica. Tko je imao problema s tim, shvatit će koliko je to težak križ. Fizički budeš umoran, ali doslovno ne možeš oka sklopiti. Lijekovi za spavanje nisu pomagali, i nakon par tjedana nisam ih htjela više ni uzimati. Naime, kao dugogodišnji dobrovoljni davatelj krvi nisam se htjela trovati. Poznanica me uputila kod jednog svećenika koji me savjetovao da počnem više moliti, a i razmatrati Božju riječ. I do tada sam imala molitveni život, ali sada mi je molitva postala vrlo, vrlo teška. Nisam očekivala ekspresno rješavanje problema, ali u prvih nekoliko mjeseci intenzivnije molitve bilo je jako velikih kušnji. Nesanica me bacala u očaj, fizički sam oslabila. Tada mi je izgledalo kao da na svijetu stvarno ne postoji ništa gore od nesanice. Bilo je trenutaka duboke tame, pitanja ima li uopće smisla moliti. Bog mi je dao snage da ustrajem i nakon nekog vremena, spavanje se poboljšalo. Uvjerena sam kako me, uz aktivan sakramentalni život, izliječila Božja riječ, koja je „živa, uistinu, i djelotvorna; oštrija od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun” (Heb 4, 12-13). Inače sam kao članica čitačke i medijske sekcije FSR-a dosta čitala Bibliju i pisala tekstove o tome, ali kad sam kroz Božju riječ počela sagledavati cijeli svoj život, tako su zacjeljivale i brojne rane na mojoj duši, a ne samo nesanica. Iako nama neshvatljiva, Božja pedagogija uvijek je ispravna. Uči nas strpljenju i ustrajnosti. Boga ne smijemo požurivati, On zna pravi “tajming” kako i kada nešto uraditi.
Iz vlastitog iskustva govorim kako posljedice grijeha mogu stvoriti velike probleme. Ono, ispovjediš se, promijeniš život, više ne radiš iste pogreške, ali nešto još uvijek smeta. Baš pravo smeta. Posljedice grijeha činile su svoje. Pitala sam se: Je li mi Bog stvarno oprostio? U meni su nastale zbunjenost i sumnja u Božju ljubav, a prisutna je bila i nevjera. Zbog svoga ranijega iskustva sa karizmatskom duhovnošću nije mi uopće bio nikakav problem vjerovati da je netko ozdravio ili doživio neku drugu milost u Šurkovcu, Taboru, Međugorju. Problem je kod mene bio taj što nisam vjerovala da Bog može učiniti čudo i u mom životu, ako Mu to dopustim. U svojoj ljudskoj ograničenosti pokušala sam ograničiti neizmjerno Božje milosrđe. Iako su iskustva i priče drugih ljudi često dobra stvar, nisu mi baš puno značili. Poput sv. Tome apostola htjela sam sama doživjeti susret sa živim Bogom. Nekad sam se smatrala starijim sinom iz prispodobe o rasipnom sinu. Zapravo, više volim naziv prispodoba o milosrdnom ocu, jer se tim naslovom stavlja naglasak na Božje milosrđe, a ne na čovjekovu slabost. Shvatila sam kako sam bila onaj rasipni sin, kojega je sama milost Božja vratila u život. Netko može pomisliti kako njemu ili njoj nije potrebna nikakva promjena ni obraćenje, da su dobre osobe. Istina, nije svatko sagriješio poput Marije Magdalene ili Augustina, ali kako piše u Psalmima: “Nitko živ nije pravedan pred Tobom” (Ps 143, 2). Dakle, svi mi smo potrebni obraćenja, i to svakodnevno. Obraćenje je trajan proces.
Izgledalo je kao da sam blizu Bogu, a zapravo sam bila jako daleko. Sjećam se riječi jednog svećenika kako ima puno religioznih ljudi, a malo vjernika. Žarko sam željela biti u ovoj drugoj skupini, no kako sam prije spomenula, put nije bio nimalo lagan. Tijekom svoga putovanja shvatila sam kako su najveće zlo površnost i neznanje, a uz to i mlakost u vjeri. Površno poznavanje vjere dovelo me u velike probleme, koji su se samo nizali i nizali. Zanima li nas naša vjera? Želimo li uopće znati više o Bogu, molitvi, Božjoj riječi? Tijekom godina, susrela sam stvarno produhovljene osobe, no, nažalost, susrela sam tolike čija je razina poznavanja vjerskih istina na razini djeteta. Dakako, i sama vjera i pouzdanje u Boga su važni, no važno je znanje o tome što crkveni nauk kaže o važnim temama, kao što su npr. brak, spolnost, obitelj, zdravlje. Treba o tome učiti i treba razgovarati, da nam se ne dogodi što je rekao prorok Hošea: “Narod moj gine zbog neznanja” (Hoš 4, 6). Mnogi upadaju u teške probleme zato što jednostavno ne znaju, odnosno, nisu naučili živjeti ispravno, po Božjim zapovijedima i zakonima. Zbog manjka roditeljske ljubavi i pažnje, nažalost, mnogi ljudi naviknu na devijantna ponašanja. Nauče od roditelja npr. psovati Boga, proklinjati, ogovarati, pijančevati i sl. i postane im to sasvim normalno jer u obitelji nisu vidjeli drugačije, tj. ispravno ponašanje. Treba uložiti puno truda kako bi se mlađe generacije dobro odgojilo, da im grijeh ne postane nešto normalno. Božja riječ, vječna i nepromjenjiva, jedino je mjerilo po kojem moramo oblikovati život, ništa drugo. Nikakve filozofije, nikakva glazba, ni moda, ni kriva ljudska mišljenja ne smiju nam zamagljivati pogled. Bog nas je stvorio iz ljubavi, htio je da postojimo, jer kako nam kaže Knjiga Mudrosti: „Ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako Ti ne bi htio? Ili se održati ako ga Ti nisi u život dozvao?” (Mudr 11, 24-25) Bog želi da ja i ti živimo čistim, ispunjenim životom koji nam samo On može dati, nitko drugi.
Moram istaknuti kako su za moj rast u vjeri posebno bile važne duhovne vježbe svetog Ignacija. Te vježbe temelje se na intenzivnom razmatranju Božje riječi, a vrlo važan dio vježbi jest i sakramentalni život – ispovijed, sveta misa i pričest. Kroz razmatranje najvažnijih događaja iz Isusova života, promatramo i svoj život, razmišljamo gdje je bilo pogrešaka, gdje smo najviše ranjeni. Možda je ovo banalna usporedba, ali kad npr. porežemo prst, potrebni su ispravno liječenje i duži oporavak. Slično je i s našom dušom. Ako su se rane godinama nakupljale, a nisu se pravilno liječile, treba dosta vremena i truda kako bi se očistile i iscijelile. Ne može se ništa riješiti za jedan dan, no, malo pomalo, Božja nas riječ liječi.
Navest ću jedan detalj iz svojih razmatranja. Moja duša je u tamnici, oko nje ne jedan nego cijeli niz rešetaka – grijesi koji su se vezali jedan na drugi. Strašan osjećaj potpune zarobljenosti i nemoći. Mi nismo ni svjesni kolika je snaga zla i grijeha koje činimo. Zato imamo Božju riječ i sakramente da nas vode i rasvjetljuju. Ne smijemo dopustiti Zlome da nas zavara lažima kako nas Bog ne voli i kako nas je napustio, kako ne čuje naše molitve. Ovakve misli često su mi se događale. Kad god takvo što pomisliš, shvati da je to najobičnija laž. Kaže nam Božja riječ, a Božja riječ je istina: “Ako me otac i mati ostave, Gospodin će me primiti” (Ps 27, 10). Koga ću slijediti? Čiji ću glas slušati? Sve se svodi na moj izbor između Božjega kraljevstva svjetla i ljubavi na jednoj i Sotoninog kraljevstva tame i besmisla na drugoj. Nema sredine, nema neutralnog terena. Ili pripadam Bogu ili ne. U svome kršćanskom životu ne smijemo biti neodlučni i mlaki, jer kaže nam knjiga Otkrivenja: “Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta” (Otk 3, 15-16). Ne bojmo se vratiti na izvor žive vode, ne bojmo se vratiti Bogu. On nas željno i strpljivo iščekuje, da, poput rasipnog sina, dođemo k sebi, i zamolimo Ga za milost. Bog ne odustaje od nas, ali ni mi ne smijemo odustati od Njega. Duhovno ozdravljenje težak je proces, ali vrijedi pretrpjeti bol kako bismo u svom srcu doživjeli susret sa živim Bogom i kako bismo po svome iskustvu i drugima donijeli svjetlo Božje blizine i ljubavi.
I ja sam dugo mislila da sam beznadan slučaj. Božjom milošću susrela sam divne ljude koji su me uz mnogo truda razuvjerili. Sigurna da ih je sam Bog poslao na moju životnu stazu i time mi dao smisao. Znam da sam Bogu važna i da On želi da živim. Zahvaljujem Bogu na svim tim osobama koje imaju posebno mjesto u mome srcu. Zahvaljujem Mu što nije dopustio da propadnem u svojim grijesima, već me svojom moćnom desnicom spasio s ruba ponora. Sveti Pavao zapisa u Poslanici Efežanima: „Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni!” (Ef 2, 4-5).
Potičem sve da čitaju Bibliju svaki dan, da razmišljaju o tome što njima osobno živa Božja riječ govori. Također potičem sve koji žele, a nisu to još učinili, da naprave temeljitu ispovijed. Promijenit će vam život. Preporučujem svima vama koje zanima da istražite o duhovnim vježbama svetog Ignacija i kad budete imali mogućnost, prijavite se. Postoje DV u svakodnevnom životu u trajanju od 30 tjedana, a postoje i kraće DV u šutnji, koje mogu trajati 3 ili 6 dana. DV su intenzivno duhovno iskustvo koje donosi plodove ako je osoba ustrajna. Imajte strpljenja sa sobom i nemojte nikad misliti da ste beznadan slučaj. Isus je rekao: „Bogu ništa nije nemoguće” (Lk 1, 37). Vjerujte Mu.
Nadam se da ću ovim svojim svjedočanstvom nekome barem malo rasvijetliti put do istinskog Svjetla, Isusa Krista. Za kraj, riječi svetoga Franje kao poticaj svima za ustrajnost u duhovnoj borbi: “Braćo, krenimo sve ispočetka jer dosada nismo gotovo ništa učinili.”
Božji blagoslov, mir i dobro.