Naši najdalekovidniji vizionari znali su da je rat za čovječanstvo započeo
Koji je distopijski pisac sve predvidio? Od svih slavnih pisaca 20. stoljeća, čiji su izmišljeni svjetovi trebali poslužiti kao upozorenja, tko se pokazao najtočnijim u vezi s nevoljama 21. stoljeća? George Orwell? Aldous Huxley? Kurt Vonnegut? Ray Bradbury? Svaki od njih – a nisu bili jedini – pokazao se, što se mene tiče, i previše uznemirujuće točnim oko mnogih vidova naše sadašnjice, no izgleda da nijedan od njih nije bio toliko dalekovidan kao dvojica pripovjedača bajki.
C.S. Lewisa i J. R. R. Tolkiena, bliske prijatelje i članove Inklingsa – slavnoga oksfordskoga kluba pionira među piscima fantastične književnosti tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća – inače se ne smatra distopijskim piscima. Oni zasigurno sami sebe nisu smatrali takvima. Na kraju krajeva, pisali su priče o fantastičnim pustolovinama, junaštvu i mitologiji, u kojima sve do danas uživaju i djeca i odrasli, a ne proročanstva o nemilosrdnome i beskrajnom ugnjetavanju čovječanstva. A ipak, u njihovim se pričama i esejima nalaze upozorenja koja su preciznije od ičega pogodila srž distopije našega stoljeća.
Razočaranje i demoraliziranost svijeta što su ga stvorili zaluđeni i zaslijepljeni „razotkrivatelji” među intelektualcima; katastrofalno izopačenje pravoga obrazovanja; neizbježni kolaps dominantnih ideologija čistog materijalističkog racionalizma i napretka u čistu subjektivnost i nihilizam; duboka povezanost između gubitka svake objektivne vrijednosti i pojavljivanja perverzne tehnološke države, koja opsesivno zahtijeva potpunu kontrolu nad čovječanstvom, a u konačnici uništenje samoga čovječanstva… Tolkien i Lewis predvidjeli su sve najmračnije vjetrove što danas sve jače pušu.
No u konačnici je zajednička snaga obojice književnika možda bilo nešto još izravnije – spremnost da jednostavno i otvoreno progovore o postojanju i prirodi zla. Oni su shvatili da čovječanstvo ne može odoljeti da otvori vrata tami, čak i s najboljim namjerama. Zato su ponudili način kako se tome oduprijeti.
„Praktična posljedica obrazovanja u duhu Zelene knjige sigurno će biti uništenje društva koje to obrazovanje prihvati.”
Kada je u nizu predavanja u veljači 1943. godine, koja su kasnije objavljena kao knjiga pod naslovom „Ukinuće čovjeka”, Lewis izrekao ovu rečenicu, ona je sigurno zvučala prilično smiješno. Velika Britanija bila je u ratu za opstanak, njezini su gradovi bili bombardirani, a vojnici ubijani u velikoj borbi s Hitlerovom Njemačkom, a Lewis je pokušao dignuti uzbunu oko jednoga školskoga udžbenika.
No Lewis je ozbiljno upozoravao na opasnost koja se približavala, prijetnju koju je smatrao jednako prijetećom poput nacizma – a zapravo isprepletenu s njime, budući da:
„Proces kojim će se, ako ga se ne obustavi, ukinuti Čovjeka, odvija se i među komunistima i demokratima, a ne samo među fašistima. Metode se mogu (ispočetka) razlikovati u količini brutalnosti. No mnogi bezazleni znanstvenici s naočalama, mnogi popularni dramatičari, mnogi amaterski filozofi među nama na duge staze razmišlja jednako kao i njemački nacistički vladari. Tradicionalne vrijednosti treba ‘razotkriti’, a čovječanstvo oblikovati u neki novi oblik, koji će slijediti volju (koja će zasigurno, hipotetski, biti jedna proizvoljna volja) nekolicine sretnih ljudi…”
Nažalost, kako je Lewis kasnije žalio, u to je vrijeme knjiga „Ukinuće čovjeka” bila „gotovo potpuno ignorirana od strane javnosti”. No sada, kada izgleda da se naše društvo uistinu nalazi u procesu samouništenja što ga je pokrenulo „obrazovanje u duhu Zelene knjige”, mislim da je vrijeme da već jednom shvatimo na što to nas je on pokušavao upozoriti.
Ta Zelena knjiga koju je Lewis smatrao velikim simbolom prijetnje bio je njegov pristojni pseudonim za tada moderan udžbenik engleskoga jezika naslovljen „Kontrola jezika”. Taj je udžbenik bio dječja inačica tada trendovske nove postmoderne filozofije logičkoga pozitivizma, koju je u knjizi „Načela književne kritike” izložio I. A. Richards. Logički pozitivisti smatrali su sebe promicateljima posve objektivne znanstvene spoznaje, i bili su odlučni u nakani da dokažu da su sve metafizičke postavke ne samo lažne, nego i sasvim besmislene. No tu se zapravo radilo – kako je Lewis brzo shvatio – o filozofiji čistoga subjektivizma, a time – kako ćemo vidjeti – sigurnoga puta u „posvemašnju prazninu”.
Kako bi oprimjerio ovu tvrdnju, u „Ukinuću čovjeka” Lewis se usredotočio na naizgled bezazlen odlomak iz „Kontrole jezika”. U njemu se nalazi priča koju je ispričao engleski pjesnik Samuel Taylor Coleridge, u kojoj dva turista posjećuju veličanstven vodopad. Promatrajući ga, jedan od njih kaže da je vodopad „predivan”. Drugi kaže: „Da, lijep je”. Coleridgeu se taj drugi čovjek zgadio. No, kako pripovijeda Lewis, o ovoj priči autori udžbenika zaključuju samo sljedeće:
„Kada je čovjek rekao ‘Ovo je predivno’, izgledalo je kao da on govori o vodopadu. […] On zapravo […] nije govorio o vodopadu, nego o svojim vlastitim osjećajima. Ono što je on zapravo govorio bilo je ‘Imam osjećaje koji su u mom umu povezani s riječju predivno‘, ili ukratko, ‘Imam predivne osjećaje’. […] To brkanje stalno je prisutno u našem jeziku kakvim ga koristimo. Čini se da govorimo nešto jako važno o nečemu, a zapravo govorimo samo o svojim vlastitim osjećajima.”
Prema Lewisu, ovaj „ključni odlomčić” sadrži svo sjeme potrebno za uništenje čovječanstva.
„Nijedan školarac”, piše Lewis, „neće moći odoljeti sugestiji koju mu nameće ta riječ samo […] On će „misliti da se priprema za nastavu engleskog jezika, i neće mu ni pasti na pamet da su tu posrijedi i etika, i teologija, i politika.” Jer autori udžbenika možda „gotovo i ne znaju što čine dječaku, a on neće znati što mu se čini”, ali oni će zapravo u njegov um posijati „pretpostavku koja će ga deset godina kasnije – zaboravljenoga podrijetla, nesvjesno prisutna – uvjetovati da zauzme stranu u kontroverziji koju on nikada i nije prepoznao kao kontroverziju.”
Ta kontroverzija jest stvarnost svake objektivne vrijednosti neovisne od čovjekova ja.
Kako smatra Lewis, tvrdnja da vodopad u promatraču stvara samo subjektivne i proizvoljne osjećaje jest revolucionarna, jer „su gotovo sve do suvremenoga doba svi učitelji, pa čak i svi ljudi smatrali da je svemir takav da naše određene emocionalne reakcije mogu biti u skladu ili u neskladu s njime – smatrali su zapravo da objekti ne samo da primaju, nego mogu i zaslužiti naše odobravanje ili neodobravanje, naše poštovanje ili naš prijezir.” To jest, osjećaji su bili reakcija (prikladna ili neprikladna reakcija) na objektivnu ili transcendentnu stvarnost. Osjećati strahopoštovanje prema nečemu jest prepoznati neovisno postojanje veličanstvenosti onkraj subjektivnoga tumačenja u vlastitom umu:
„Osjećaji koji mogu učiniti da čovjek neki objekt nazove predivnim nisu predivni osjećaji, nego osjećaji štovanja. Ako ćemo rečenicu ‘Ovo je predivno’ svesti na izjavu o govornikovim osjećajima, ispravan prijevod bio bi ‘Imam ponizne osjećaje’. […] Reći da je vodopad predivan znači reći da je naš osjećaj poniznosti prikladan ili usklađen sa stvarnošću, i tako progovoriti o nečemu drugome osim emocije, baš kao što reći da cipela dobro pristaje ne znači govoriti samo o cipelama, nego i o nogama.”
To „nešto drugo” što postoji kao stvarnost neovisna od i koja prethodi subjektivnome jest ono što Lewis – namjerno se pozivajući na nekršćansku tradiciju kako bi ukazao na univerzalnost te stvarnosti – označava kao Tao („Put”). Tao predstavlja neovisnu stvarnost vrijednosti, jednako konkretnu kao i neovisna stvarnost predmeta.
Baš kao što je Alexander Hamilton 1775. ustvrdio da se „sveta prava čovječanstva ne traži prevrćući stare papiruse ili pljesnive spise”, nego da su ona „zapisana – kao Sunčevom zrakom – u cjelini ljudske prirode, Rukom samoga Božanstva, i smrtna ih sila nikada ne može izbrisati ili zatamniti”, Lewis odlučno tvrdi da su barem obrisi Taoa uočljivi svima onima koji su sposobni obratiti pozornost.
Sabirući opsežan dodatak knjizi – o zajedničkim tradicionalnim moralnim naredbama iz religija i kultura diljem svijeta – on tvrdi da je upravo to stvarnost kojoj se sav ljudski moral i etika prilagode, s manjim ili većim uspjehom. Vrijednosni sustavi ljudskih društava – ili barem oni naslijeđeni iz razdoblja prije našega, modernoga doba – možda imaju mnogo izvanjskih razlika, ali „ono što im je svima zajedničko jest […] nauk o objektivnoj vrijednosti, vjerovanje da su određeni stavovi doista istiniti, a drugi doista lažni, ono što svemir jest, i ono što mi jesmo.”
Buniti se protiv nauka o objektivnim vrijednostima i tvrditi – kao što je činio Nietzsche – da čovjek može sam sastaviti ili stvoriti svoje vrijednosti iz ničega nije bilo samo čista arogancija, nego, u konačnici, i nemoguće:
„Ova stvar, koju sam radi jednostavnosti nazvao Tao, a koju drugi mogu nazivati ‘prirodnim zakonom’, ‘tradicionalnim moralom’, ‘prvim načelima’, ‘praktičnim razumom’ ili pak ‘prvim floskulama’, nije jedna u nizu mogućih vrijednosnih sustava. Ona je jedini izvor svih vrijednosnih sudova. Ako je odbijamo, odbijamo svaku vrijednost. Ako će se zadržati ijednu vrijednost, neka se zadrži nju. Napor da ju se potuče i da se umjesto nje uspostavi novi vrijednosni sustav u sebi je proturječan. U povijesti svijeta nikada nije bilo, niti će ikada biti, radikalno nove prosudbe vrijednosti.”
Nego:
„Sustavi koji pretendiraju na novost – ili (kako ih sada nazivaju) ideologije – svi se oni sastoje od fragmenata samoga Taoa, proizvoljno iščupanih iz svojega konteksta u cjelini, zatim u svojoj izoliranosti uvećanih do ludila, a i dalje Taou – jedino njemu – duguju ono nešto vrijednosti koju imaju. […] Pobuna novih ideologija protiv Taoa jest pobuna grana protiv drveta – kada bi buntovnici uspjeli, otkrili bi da su uništili sami sebe. Ljudski um podjednako nema moć izumiti novu vrijednost kao što nema moć zamisliti novu primarnu boju. […]”
No Lewis je bio uistinu zabrinut da su buntovnici zapravo blizu uspjeha, i da je ideja istrgnuta iz Taoa i „uvećana do ludila” veoma blizu uništenja ne samo sebe, nego i cijeloga čovječanstva.
Kada je Lewis po drugi put pokušao objasniti ovo zlo, no ovoga je puta u svome moćnome znanstvenofantastičnom romanu „Ta užasna snaga” – koju je opisao kao „’lovačku priču’ o vražjim poslima” s „ozbiljnom ‘poantom’ do koje sam htio doći u svojoj knjizi ‘Ukinuće čovjeka’” – izabrao drugačiji pristup. Radnja, koja uključuje neljudske spletke mračne globalne organizacije znanstvenika i birokrata zvane „Nacionalni institut za koordinirane eksperimente” (National Institute of Co-ordinated Experiments, N.I.C.E.; engleska riječ nice znači – ironično – „dobar”, op. prev.), specifično se usredotočuje ne na opasnosti radikalnoga subjektivizma, nego na njegovu prividnu suprotnost – žeđ za „čistom objektivnošću” i redom. Zašto? Kakve to ima veze s postmodernim subjektivizmom?
Odgovor na to istinski je odraz Lewisova – ali i Tolkienova genija.
„Uvjetovatelji”: totalna objektivnost i san o savršenome poretku
Lik Saurona, velikoga negativca iz Tolkienove romaneskne trilogije „Gospodar prstenova”, onima se koji nisu dovoljno veliki štreberi, tj. nisu dovoljno upoznati s romanima, ili koji su samo pogledali filmove[i], može činiti pojednostavljenim: on je velika zvjerka, zao je, jako voli crnu boju, i odlučan je u namjeri da pokori svijet i da iz ne baš jasnih razloga čini zlo. No Tolkien je zapravo dobro promislio o Sauronovim motivima – kao i o svakome drugome vidu svoje kozmologije – i oni su mnogo složeniji nego što se to može na prvi pogled pretpostaviti.
Na početku je Sauron bio jedan od Maiar (anđela), i sluga Aulëa, Valara (poluboga, ili arkanđela) obrtništva (sličan grčkome bogu Hefestu). Sauron je također bio obrtnik, čija je specijalnost bila znanje i vještina, za što je stekao veliku čast i priznanje. No on je više od svega, zapisao je Tolkien u svojim bilješkama, „volio red i usklađenost, a nije volio nikakvu pomutnju, nered i rasipanje”.
Upravo ga je to privuklo velikome nebeskome Neprijatelju, palom arkanđelu Melkoru (ili Morgothu), čije su se „volja i moć […] da svoje namisli ostvaruje brzo i veoma vješto” za Saurona pokazale neodoljivima. To je dovelo do njegova pada, i do toga da je postao Melkorovim najvećim časnikom, koji je svojemu gospodaru pomagao u svim „spletkama i lukavštinama”.
No čak i onda kada je njegov gospodar bio poražen (uhvatili su ga Valari, i „bacili ga u prazninu” onkraj svijeta), i kada je Sauron ostao prepušten sam sebi, njegovi su motivi za osvajanje i dominaciju bili – što se njega ticalo – posve razumni. I doista, on je i dalje iznad svega želio red. „Njegova je izvorna želja za redom doista predviđala dobro stanje (osobito tjelesnu dobrobit) njegovih podanika”, i svo njegovo „uređivanje i planiranje i organiziranje za svoju su svrhu imali dobro sviju”. Dakle, „pošao je putem svih tirana – počevši dobro, barem na razini da je on, želeći sve stvari urediti prema svojoj mudrosti, ipak prvo uzimao u obzir (gospodarsku) dobrobit drugih stanovnika Zemlje”. No bilo je neizbježno da su s vremenom „njegovi planovi, zamisao što je potekla iz njegovog izolirana uma, postali jedinim predmetom njegove volje, a na kraju i jedini Cilj, sami po sebi”.
U svojoj knjizi „Psihologija totalitarizma”, belgijski klinički psiholog Mattias Desmet analizira kako uopćena tjeskoba, koju često djelomično uzrokuje pretjerano mehanicističko razmišljanje, može dovesti do (narcisoidne) psihološke potrebe da se izvanjski svijet sve više i više kontrolira – a u konačnici i do deluzionalne potrebe da se kontrolira čitava stvarnost. Bijeg pojedinca ili društva „u lažnu sigurnost [te deluzije] logična je posljedica psihološke nesposobnosti nositi se s nesigurnošću i rizikom.”
Za Saurona, „pomutnja” i „nered” koje on nije mogao podnositi bili su produkt nepredvidljivosti slobodne volje drugih živih bića, a zato je on htio „dominirati svim zemaljskim stvorenjima, njihovim umom i voljom”. To ga je potaknulo da stvori svoje vlastite tehnološke mehanizme totalne kontrole – prstenje moći i „jedan Prsten što vlada njima svima”. Njegova isključiva potreba za redom – u svojoj izoliranosti „uvećana do ludila” – odvojila ga je od čovječanstva, i od Taoa.
Naravno da Sauron nije jedini, uključujući i pojedince u našemu svijetu, koji je podlegao iskušenju faustovskoga sna o savršenome redu i kontroli. Lewis je imao ime za te potencijalne Saurone – „Uvjetovatelji”.
Za Lewisa su Uvjetovatelji neizbježna posljedica ideologije „čiste objektivnosti” koju su promicale ličnosti slične autorima Zelene knjige: vjerovanje – bez postojanja istinske objektivne vrijednosti Taoa – da su svi moralni osjećaji ili grižnje savjesti puka subjektivna iskustva, ono što se danas naziva „društvenim konstruktima”, a stvarni svijet je čisto materijalan, i stoga čisto mehanicistički. Dakle, biti „čisto objektivan” prema ovome gledištu znači usredotočiti se samo na materijalno, a ostalo odbaciti kao nepostojeće.
„Za mudrace iz starine najveći je problem bio kako dušu uskladiti sa stvarnošću, a rješenje je bilo znanje, samodisciplina i vrlina”, piše Lewis. „I za magiju i za [današnju] primijenjenu znanost problem je kako stvarnost podvrgnuti željama ljudi. Rješenje je tehnika, i to oboje jest – u praksi te tehnike – spremno učiniti stvari dotad smatrane odvratnima i bez poštovanja…”
No budući da u ovome „objektivnome” gledištu nema ničega što bi čovjeka odjeljivalo od materijalnoga u prirodnome svijetu – ničega što čovjek trajno jest – sam čovjek postaje materijalom kojim se može po volji manipulirati i preoblikovati ga, baš kao što se prirodnim svijetom može manipulirati i preoblikovati ga. „U Čovjekovoj je moći da se prema sebi odnosi kao pukom ‘prirodnom objektu’, a prema svojim vlastitim vrijednosnim prosudbama kao sirovini za znanstveno manipuliranje, koju može po želji mijenjati”, no Lewis upozorava da će čovjek uistinu, „ako odluči prema sebi se odnositi kao prema sirovini, i biti sirovinom…”
U takvome svijetu, u kojemu se tehnike tehnološke kontrole počinju primjenjivati na čovjeka onako kako se primjenjuju na drvo ili na željezo, takvu moć neće steći „Čovječanstvo” kao cjelina. Nego – neizbježno – „moć Čovjeka da od sebe čini što god želi” zapravo znači „moć nekih ljudi da od drugih ljudi čine što oni žele”.
A ako se „ono što nazivamo Čovjekovom moći nad Prirodom pokaže moći koju neki ljudi upotrebljavaju radi prevlasti nad drugim ljudima, a s Prirodom kao svojim instrumentom”, onda u konačnici:
„Čovjekovo osvajanje Prirode, ako se ostvare snovi nekih znanstvenika s njihovim planovima, znači vladavinu nekoliko stotina ljudi nad milijardama i milijardama ljudi. Onda nema niti može biti ikakva jednostavnog povećanja moći Čovjeka. Svaka nova moć koju čovjek osvoji jest i moć nad čovjekom.”
Kako bi se tih „nekoliko stotina ljudi” moglo ponašati tema je u središtu Lewisova veoma podcijenjenoga romana „Ta užasna snaga”, čija se radnja vrti oko Nacionalnog instituta za koordinirane eksperimente – u biti ogromne nevladine organizacije znanstvenika, sociologa, i drugih probranih „stručnjaka za planiranje”, koja je uspjela osigurati gotovo potpunu slobodu djelovanja u Britaniji tvrdeći da joj se radi promicanja nacionalnog i ljudskog napretka mora omogućiti potpuna sloboda pri provođenju „učinkovitoga” znanstvenog istraživanja i eksperimenata u društvenom inženjeringu i tehnokratskoj upravi.
Radnja romana slijedi glavnoga junaka priče, Marka, dok se on sve više gubi u tamnim dubinama N.I.C.E.-a nakon što organizacija stigne u njegov engleski sveučilišni gradić, zauzme ga i izgradi na njemu ogromni modernistički stožer. (Istovremeno, njegova supruga Jane mudro pođe suprotnim putem.) Marka regrutiraju u N.I.C.E. djelomično zato što je on, kao sociolog – za razliku od ostalih svojih progresivnih kolega sa sveučilišta, koji su podupirali dolazak te znanstvene institucije u grad – sposoban brzo početi shvaćati što N.I.C.E. zapravo nosi sa sobom. Kada ga pitaju što on misli koja je svrha organizacije, on odgovara da važna stvar nisu velike istraživačke stipendije ili sofisticirana nova oprema, nego činjenica da će organizacija „imati svoje vlastito pravno osoblje i svoju vlastitu policiju. […] Najbolja je stvar što ćemo ovoga puta imati znanost primijenjenu na društvene probleme, poduprtu svom državnom silom.”
Čovjek koji ga je regrutirao, izvjesni lord Feverstone, uzbuđeno objašnjava da je Mark doista u pravu.
„Trenutno je to glavno pitanje: na kojoj ste strani – mračnjaštva ili Reda. Doista izgleda da sada imamo moć baciti se na posao kao vrsta kroz jedno uistinu dugo razdoblje, kako bismo preuzeli kontrolu nad svojom sudbinom. Ako je Znanost uistinu posve slobodna djelovati, sada ona može preuzeti ljudsku rasu i ponovno je uvjetovati – učiniti čovjeka uistinu učinkovitom životinjom.”
A to znači, kako on Marku objasni u jednome znakovitom razgovoru:
„Čovjek mora preuzeti vlast nad Čovjekom. Upamtite, to znači da neki ljudi moraju preuzeti vlast nad ostalima – što je još jedan razlog da se na tome zaradi što je prije moguće. Vi i ja želimo biti ljudi koji je preuzeti vlast, a ne oni nad kojima se vlada. Itekako.”
„Na što točno mislite?”
„Isprva, posve jednostavne i očite stvari – steriliziranje neprikladnih, likvidiranje zaostalih rasa (ne želimo nikakve nepotrebne terete), selektivno razmnožavanje. A zatim pravo obrazovanje, uključujući i obrazovanje prije rođenja. Pod pravim obrazovanjem mislim na ono u kojemu nema onih gluposti „uzmi ili ostavi”. Pravo obrazovanje nepogrješivo čini od pacijenta ono što želi – što god on ili njegovi roditelji pokušali učiniti u vezi s time. Naravno, ispočetka će to biti uglavnom na psihološki način, no na kraju ćemo doći do biokemijskog uvjetovanja i izravne manipulacije mozgom…”
„Ali, Feverstone, to je preogroman pothvat.”
„To je konačno prava stvar. Novi tip čovjeka. Ljudi poput tebe moraju ga početi stvarati.”
U tome odlomku Lewis daje naslutiti koji je njegov najveći strah. Dosad se ljudska priroda pokazala otpornom na promjene, bez obzira na to koliko žestoka bila nastojanja oko novog „obrazovanja”, i tako je potpuno uvjetovanje ostajalo nemogućim (i na kraju bi se tako uništio svaki pokušaj uvođenja nekog totalitarnog poretka). No kako Lewis piše u „Ukinuću čovjeka”, u budućnosti bi snaga tehnološke kontrole mogla, uz dovoljnu silu i lukavštinu, poraziti čak i tu posljednju tvrđavu ljudskosti:
„Dosad su obrazovni stručnjaci sa svojim planovima postigli veoma malo od onoga što su pokušavali. […] Ali „ukalupljivači čovjeka” u novome će vremenu biti naoružani snagama „svemoguće” države i neumoljive znanstvene tehnike. Konačno ćemo dobiti rasu uvjetovatelja, koji doista mogu sve potomstvo oblikovati u koji god oblik to željeli.”
Ako Uvjetovatelji mogu uspjeti u tome, onda nema sumnje da će zatim nastojati „optimizirati” ne samo tjelesnu čovjekovu narav, nego u njegove vrline – stvoriti simulaciju „boljih”, umjetnih vrlina, za novoga čovjeka, onkraj Taoa. Ako su već stigli dotle, zašto ne bi pokušali to?
„Vrijednosti su sada puki prirodni fenomeni. Vrijednosni sudovi proizvodit će se u učeniku kao dio uvjetovanja. Do kakvoga god se Taoa stigne, on će biti proizvod, a ne motiv obrazovanja. Uvjetovatelji su se emancipirali od svega toga. To je još jedan dio Prirode koji su osvojili. Krajnje okosnice ljudskoga djelovanja za njih više nisu nešto što se podrazumijeva. Popustile su – poput elektriciteta: funkcija Uvjetovatelja jest da ih kontroliraju, a ne da im se pokoravaju. Oni znaju kako proizvesti savjest, i odlučuju koju će vrstu savjesti proizvesti. Oni sami su izvan, iznad. Mi sada poduzimamo posljednju fazu Čovjekove borbe s Prirodom…”
No preostaje jedno veliko pitanje: iz kojega će izvora te nove vrijednosti doći? Uvjetovatelji su se oslobodili od ograničenja Taoa, ali tako nekontroliranima, otrgnutima od ikakve vodilje u smislu čvrste vrijednosti, što će onda biti njihov cilj? Što će ih motivirati? Hoće li oni to uopće znati? „Ljudska priroda bit će posljednji dio Prirode što će se predati Čovjeku”, predviđao je Lewis. „To će biti pobjeda u bitci… Ali čija točno pobjeda?”
(* prvi dio eseja)
Prijevod: Ana Naletilić
Izvor: N. S. Lyons / The Upheaval