The Wanderera: Njegova Uzoritost kardinal Raymond Leo Burke, zaštitnik Suverenog vojnog malteškoga reda, nedavno je posjetio svetište Gospe Guadalupske u La Crosseu. Kardinal je vrlo ljubazno izdvojio vrijeme u svom prenatrpanom rasporedu kako bi The Wandereru dao ovaj opširan intervju i izložio više intrigantnih zaključaka. Između ostaloga, pozabavio se uznemirujućom situacijom u kojoj se našla Katolička Crkva i predložio vjernicima kako da na nju najbolje reagiraju. Drugi dio ovog važnog razgovora objavit ćemo sljedećega tjedna u The Wandereru.
The Wanderer: Više je od mjesec dana prošlo od Sinode o mladima, vjeri i razlučivanju zvanja (3.-28. listopada 2018.) Kako biste se vi osvrnuli na ishod sinode, onakvog kakav je izložen u konačnom izvješću?
Burke: Pripremu za sinodu obilježilo je mnogo zbunjenosti i pomiješanih signala, slično kao i pripremu za prethodnu sinodu o obitelji. Dobio se dojam da mladi traže od Crkve da promijeni svoj nauk o prirodnome moralnom zakonu, da je jezik kojim ona govori o seksualnome moralu zastario. U pitanje je doveden i nauk Crkve o svećeničkome celibatu, o tome da mladići koji imaju poziv za svećenika prime i poziv na celibat, tj. savršenu uzdržljivost.
U isto vrijeme istupilo je i podosta mladih katolika koji su od Crkve zatražili da jasnije i hrabrije naučava ono što je uvijek naučavala o moralnom zakonu, moralnim zlima i seksualnome moralu.
Za vrijeme same sinode bilo je kritičnih trenutaka u vezi s homoseksualnom agendom. Bogu hvala, problematična LGBT terminologija uklonjena je iz konačnog izvješća, no uneseni su neki drugi nejasni termini. Zato se treba potruditi oko interpretiranja rada sinode, kako bi se nauk Crkve o ispravnoj seksualnoj vezi u braku muškarca i žene ispravno naučavao, a ne potkopavao.
Poslije sinode mnogo se govorilo da je njezina tema zapravo bila sinodalnost. Koliko ja znam, biskupi na sinodi uopće nisu raspravljali o tome. Sinodalnost je vrlo fluidan termin i ljudi koji o njemu govore obično ga ne definiraju.
Ta se riječ koristi u smislu koji nije u skladu sa svrhom koju je trebala imati u Katoličkoj Crkvi. Sinoda – bilo na biskupijskoj, provincijskoj ili nacionalnoj razini – uvijek se smatrala sastankom na kojem treba odrediti kako učinkovitije naučavati i primjenjivati crkveni nauk i disciplinu. Na sinode se ne smije gledati kao na instrumente mijenjanja crkvenog nauka ili discipline. Mnogo je pomutnje koju treba raščistiti.
Izvješće je dugačko i zakučasto. Teško ga je čitati i iz njega izvući jasnu predodžbu o tome što se zapravo naučava. Mislim da je vrlo važno taj dokument protumačiti u okviru onoga što je oduvijek bilo nauk i praksa Crkve.
Slušajući Papu dobiva se dojam da on daje sve više ovlasti biskupima kao pojedincima i biskupskim konferencijama, ali to nije Katolička Crkva.
The Wanderer: Kako ste istaknuli, tema sinodalnosti često se spominje u konačnom izvješću sinode, iako sudionici o tome konceptu gotovo i nisu raspravljali. Možete li objasniti na što se odnosi sinodalnost u kontekstu vizije koju papa Franjo ima za Crkvu? Zašto se to toliko naglašavalo u konačnom izvješću sinode o mladima? Predstavlja li tematski element sinodalnosti kontinuitet ili prekid u razvoju crkvenoga nauka?
Burke: Jako je teško znati o čemu papa Franjo točno govori jer je sinodalnost povezana s drugim terminima, poput dijaloga i slušanja, koji isto tako nemaju jasno značenje. Slušajući Papu dobiva se dojam da on daje sve više ovlasti biskupima kao pojedincima i biskupskim konferencijama, ali to nije Katolička Crkva. Katolička Crkva je jedna na cijelome svijetu jer ima jednoga pastira, Kristova namjesnika na zemlji, rimskog biskupa. On je temelj i načelo jedinstva svih biskupa i svega vjernoga puka. Pozvan je provoditi svoj autoritet nad sveopćom Crkvom naučavajući vjeru jasno i hrabro, i primjenjujući crkvenu disciplinu čvrsto i dosljedno.
Ako pojam sinodalnosti na određeni način relativizira službu rimskog biskupa (a izgleda da jest), onda to zasigurno nije u skladu s povijesno shvaćenom svrhom sinoda u Rimskoj Katoličkoj Crkvi. To je zlo, jer uništava autoritet nasljednika sv. Petra, petrovsku službu.
Definitivno je posrijedi načelo prekida, a ne razvoj nauka. Promicatelji tog načela to sve predstavljaju kao revoluciju. Govore o sinodalnosti kao da je to revolucija u Katoličkoj Crkvi, nešto što nikad prije u njoj nije viđeno.
Nemam pojma zašto se tema sinodalnosti pojavila na sinodi o mladima, no sjećam se da se o tome govorilo i na prethodnoj sinodi o obitelji. Čini mi se da se tu možda poigrava riječju „sinoda“ (u Katoličkoj Crkvi, u uobičajenom smislu to je biskupska sinoda, skupina biskupa koja se sastaje kako bi Svetom Ocu pomogla učinkovitije naučavati doktrinu i bolje primjenjivati njezinu disciplinu), i uvodi se fluidniji koncept sinodalnosti kako bi se promicalo ono što se naziva revolucijom u Crkvi.
Drugim riječima, Katolička Crkva bi u konačnici predstavljala samo jednu od denominacija. Na primjer, Crkva ne bi imala isti nauk o Euharistiji i braku u svim zemljama. Već sam spomenuo da se pokušava dovesti u pitanje sveopća praksa svećeničkoga celibata. To bi nas dovelo do sve većih podjela među narodima, pa čak i unutar jednoga naroda. Pojavila bi se načela slična onima što su ih provodili reformatori za vrijeme protestantske revolucije.
Kad jednom dopustite da načelo prema kojem pojedinci i skupine sami određuju što je crkveni nauk, da to čine odvojeno od autoriteta crkvene tradicije, otvarate put beskonačnim promjenama. Rimski biskup ima presudnu odgovornost za očuvanje i obranu crkvene tradicije.
The Wanderer: Primijetio sam da se u izvješćima i komentarima konačnog izvješća sinode stalno provlači tema poziva na dijalog, pratnju, slušanje, itd. Kao da je zanemarena tema poziva – pomaganja mladima da razluče imaju li poziv za svećeništvo, posvećeni redovnički život, bračni ili pak samački život. Je li ta procjena točna? Ako jest, što bi trebalo poduzeti da se to popravi?
Burke: Na temelju svojih razgovora s mladima koji su sudjelovali na sinodi rekao bih da je vaša procjena točna. Ti „slogani“ nisu korišteni u kontekstu naučavateljskog poslanja Crkve, a to je ključno. Posao sinode je predstaviti crkveni nauk. Naravno, moramo slušati mlade, ali oni s pravom očekuju da će im se odgovoriti s pravim crkvenim naukom. Upravo to nedostaje.
Važno je uočiti da se Crkvu danas smatra veoma svjetovnom.
Kada pratimo nekoga, želimo ih pratiti na putu u život, kako bi došli do Krista (onako kako je Blažena Djevica pratila poslužitelje na svadbi u Kani). Prema jeziku koji se koristi, jako popularnome u današnjoj Crkvi, dobiva se dojam da pratnja znači slijeđenje, da samo slijedite što drugi rade i govore. Taj stav proturječi našem pozivu da budemo kršćanski svjedoci. Velika je šteta što se sinoda nije ozbiljno bavila vrlo važnom tematikom božanskog poziva.
The Wanderer: Dvanaesto poglavlje poslanice sv. Pavla Rimljanima vrlo je relevantno za temu poziva. Apostol preklinje svoje slušatelje: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ (Rim 12,2) Poslanica nas kasnije upućuje da koristimo različite darove „po milosti koja nam je dana“ (Rim 12,6). Što biste vi, na temelju tog biblijskog teksta, rekli o tome kako da svatko od nas koristi Božju milost da vjerno i plodno živi svoj poziv?
Burke: O sadašnjem se vremenu govori kao o vremenu „reforme Crkve“. Ja sam do sada vidio samo mnogo strukturnih promjena, institucionalnih aktivnosti i izvanjskih očitovanja, a prava je reforma, o kojoj govori sv. Pavao, preobražavanje srdaca. U Crkvi ne može biti prave reforme koja ne bi u prvom redu bila unutarnja, a to je okretanje naših srdaca Kristu.
Bojim se da nas taj naglasak na izvanjsku reformu vodi do toga da se sve više suobličujemo svijetu. Važno je uočiti da se Crkvu danas smatra veoma svjetovnom. Trebamo samo pogledati kolika je pomutnja oko pitanja vezanih za život, pitanja o braku i obitelji, pa čak i o situaciji oko sporazuma potpisanoga s kineskom vladom, kojim se pogazilo sve što su činili naraštaji mučenika i priznavalaca vjere u Kini.
Crkvi sada treba sveopći poziv na unutarnju reformu. Nužno je bolje naučavati Vjerovanje, temeljne postavke vjere i pozivati na obraćenje – promjenu života. Crkva će se tako reformirati. Kada Crkva bude iznova evangelizirana, to će preobraziti društvo. Dogodilo se to da se Crkva prilagodila svjetovnom načinu razmišljanja, stvarima pristupa kako im pristupa društvo. Postala je nesposobna provoditi svoje poslanje u svijetu.
Moramo se vratiti Katekizmu Katoličke Crkve, temeljito ga proučavati i svoj život prilagoditi nauku što se nalazi u njemu.
The Wanderer: Znamo da Zli uzrokuje nered i nejedinstvo. Kako da na temelju 12. poglavlja poslanice Rimljanima reagiramo na pomutnju koju je on danas unio u Crkvu i ostanemo vjerni Gospodinu? Kako da čitamo „znakove vremena“, prepoznamo napade Zloga i odupremo im se? Kako da budemo preobraženi „obnavljanjem svoje pameti“ (Rim 12,2) i „imamo misao Kristovu“ (1 Kor 2,16)?
Burke: Prvi element toga zadatka je upoznati Krista. Kako upoznati Krista? Moramo čitati Sveto pismo i proučavati nauk što nam ga je Gospodin preko Crkve stoljećima vjerno davao. To su instrumenti koje nam je Gospodin dao kako bismo mogli znati tko je On u našem životu. Na temelju tog znanja možemo Mu služiti i ljubiti Ga.
Danas imamo nešto tipično za modernistički pristup: sve se vrti oko sentimentalnosti i ljudi se žele dobro osjećati u svezi sa svojim životom i s Crkvom. No nisu bitni dobri osjećaji, bitni su istina i ljubav. Moramo se vratiti Katekizmu Katoličke Crkve, temeljito ga proučavati i svoj život prilagoditi nauku što se nalazi u njemu. Tako će naš život doista preobraziti sam Krist, jer poznavanje Krista nije nešto apstraktno – to je znanje koje uključuje cijelo naše biće. Poznavati Krista znači dopustiti Mu da vlada u našim srcima, prihvatiti Ga kao svoga Gospodina, Gospodara svega stvorenja i sve povijesti.
The Wanderer: Objava u posljednji čas na konferenciji američkih katoličkih biskupa u Baltimoreu da je Sveta Stolica naredila da se ne glasa o mjerama vezanima za zlostavljanje šokirala je ne samo vjernike, nego i mnoge prisutne biskupe. Kako vi procjenjujete to što se dogodilo u posljednji trenutak?
Burke: Kao prvo, to je veoma neobično. S jedne strane, Papa kaže da želi dati više ovlasti biskupskim konferencijama. S druge strane, kad su se biskupi opravdano pozabavili krajnje sablažnjivim problemom seksualnih prijestupa biskupa u SAD-u, Papa im je rekao da o tome ne smiju raspravljati. To je vrlo neobično.
Moram pojasniti da je Papa jedini koji može disciplinirati biskupa – biskupi ne mogu disciplinirati jedni druge. Papa imenuje biskupe i samo ih on može disciplinirati. S druge strane, biskupi su bili u pravu kad su izjavili da se moramo pozabaviti situacijom u svojoj konferenciji kako bismo Svetom Ocu pomogli poduzeti sve što je potrebno. Ako jednostavno kažete da se o tome neće raspravljati, ljudi počnu postavljati mnogo opravdanih pitanja o ozbiljnosti namjere Vatikana da stvarno riješi užasni skandal što ga je napravio Theodore McCarrick.
Skandal je u prvom redu u tome što izgleda da je taj čovjek zlostavljao adolescente i mlade muškarce u homoseksualnim odnosima još od vremena kad je bio obični župnik. Nadalje, za to se moralo znati kad je bio imenovan za biskupa, nadbiskupa, a zatim čak uzdignut na položaj kardinala Katoličke Crkve. Moramo to riješiti. Odgovorni za skandal moraju preuzeti odgovornost i zasigurno ne smiju ostati na vlasti. Moraju nadoknaditi veliku štetu koju su nanijeli Crkvi.
The Wanderer: Kardinal Blase Cupich je na konferenciji u Baltimoreu predstavio plan u kojem se predlaže da optužbe biskupa za seksualno zlostavljanje trebaju istraživati metropoliti (ili, u slučaju da je za zlostavljanje optužen metropolit, biskupi-sufragani s duljim stažem). Smatrate li da je taj prijedlog bolji ili lošiji od prijedloga za koji se trebalo glasati, tj. da se osnuje neovisna komisija pod vodstvom laika? Kakva su vaša očekivanja o tome što će se dogoditi na sastanku u vrhu, koji će se održati u veljači u Rimu, na kojem bi odluke trebale biti donesene?
Burke: Mislim da stručnjaci-laici mogu biti od velike pomoći u istraživanju pojedinih situacija kako bi se došlo do istine i da oni trebaju sudjelovati, no osoba koja mora upravljati istragom, kad se ona tiče biskupa, jest rimski biskup, koji jedini ima ovlast nad biskupima. On može zamoliti metropolita da mu pomogne, no u konačnici svi što su uključeni u istragu moraju izvještavati Papu i on mora poduzeti što je prikladno.
Ne zagovaram komisiju pod vodstvom laika u smislu da se od laika traži da preuzmu odgovornost, koja je na rimskom biskupu, i uvijek je bila.
Ne zagovaram komisiju pod vodstvom laika u smislu da se od laika traži da preuzmu odgovornost, koja je na rimskom biskupu, i uvijek je bila. No smatram da laike koji su stručnjaci za određene vidove tih zločina treba pozvati da istražuju i pomognu razriješiti problem.
Što se tiče sastanka u veljači, mislim da ne bismo trebali imati ikakva iznimna očekivanja. Ako na konferenciju u trajanju od četiri dana sazovete predsjednike biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta, što će oni uopće moći predložiti? Papa bi trebao osnovati stručnu komisiju koja bi mu pomogla odrediti kako pristupiti cijeloj stvari.
The Wanderer: Na konferenciji je nekoliko biskupa održalo vatrene govore. Naročito su me obradovale riječi teksaškog biskupa Josepha Stricklanda, koji je neuvijeno izjavio: „Dio je našeg pologa vjere to što vjerujemo da je homoseksualna aktivnost nemoralna.“ Nekoliko mu je biskupa zapljeskalo, no i dalje se pokušava „omekšati“ jezik kojim Crkva govori o istospolnim vezama (na primjer, traži se da se riječi „u sebi neuredno“ promijene u „drukčije uređeno“, u svezi s homoseksualnim ponašanjem u paragrafu 2357 Katekizma Katoličke Crkve). Što mislite, koji je prevladavajući stav američkih biskupa o toj temi?
Burke: Takva promjena riječi jednostavno je nemoguća – homoseksualna privlačnost i homoseksualna aktivnost su neuredne, a ne uređene. Mi nismo tako stvoreni. Bog nas nije stvorio da se u seksualne odnose upuštaju ljudi istoga spola.
Mislim da većina biskupa u SAD-u nije za takvo što, no u biskupskoj konferenciji prisutan je element koji se žestoko zalaže za to. Velike skupine prelata i određene utjecajne skupine, naročito one moćne, mogu organizaciju natjerati da pristaje uz stavove kojima se mnogi biskupi kao pojedinci protive. U hijerarhiji SAD-a definitivno se nalazi element čiji su stavovi o tim pitanjima posve drukčiji od stavova Crkve.
Na primjer, prelati koji u svojim biskupijama podupiru o. Jamesa Martina (čije je naučavanje o homoseksualnosti posve suprotno onome što naučava Crkva) ukazuju nam na to da u hijerarhiji ima ozbiljnih teškoća kojima se treba pozabaviti.
Prijevod: Ana Naletilić