Gdje je korijen zavisti?
Bog je dao svima određene darove, vidimo to iz Isusove prispodobe (Mt 25,14-30). Svaki pojedinac je pozvan da ostvaruje povjerene talente, da bude aktivan i samopouzdan kroz vjeru i rad. Zavist nastaje kada pojedinac ne ostvaruje svoje talente, ne ostvaruje svoje vrijeme, ne uživa u svome životu, ne razvija svoje darove, nego stane i započinje se uspoređivati s drugima. Tu je često početak muke. Pojavljuje se slika dobra u mome srcu i željama onoga što nemam. To dobro ili to priznanje za dobro ima drugi. On plijeni poglede i pažnju. Zavist može imati svoje početke i ondje gdje netko nije smatran vrijednim u djetinjstvu, nije dovoljno potvrđen ili nije dobio dovoljno priznanja. Ljudi koji su razmaženi vole da drugi nešto rade za njih. Tako da takve osobe koje odgađaju pokrenuti se, nisu ništa drugo nego popustljivci, kao da će netko drugi to obaviti umjesto njih, a to je u biti njihova dužnost. Odgađanje će stvoriti bijes i ljutnju. Svi će biti krivi za njihovo stanje i njihovu plitku vjeru. U pozadini popustljivca je ugoda, jer kad se pokreneš tada ćeš nešto i trpjeti, a kad se ne krećeš tada ćeš trpjeti najviše. Popustljivci ili oni koji odgađaju počesto su ljuti i zavidni, umjesto da se pokrenu. U pozadini je i nevjera, gdje je veliko nepovjerenje u to da će ih Bog pratiti, jer uistinu Bog i prati hrabre, odvažne i ustrajne jer “pobjeda koja pobjeđuje svijet, jest vjera naša” (1 Iv 5,4). Odbacivanje i osuđivanje drugih na koje smo zavidni ili bijesni, u biti, veže i muči još više one koji su takve riječi izustili ili takve misli osude prihvatili. Svaki grijeh, a posebno onaj u kojem se ustraje, privlači duhovne sile tame, a one se lijepe po ranama na duši. Ti duhovi su kao krvopije i pijavice. Oni uzimaju snagu. Nakon osuda u srcu nastaje još veća svezanost i muka pojedinca. Osuda drugih hrana je zavisti koja vodi u oholost. Bog nas voli previše da bi nas ostavio u takvom stanju, zato će pojedinca pohoditi s tjeskobama i mukama da se obrati i pokaje.
Isusov pogled
Sv. Ivan Zlatousti veli da je zavist najjači pokretač kod mladih da se i oni pokrenu prema rastu u vrlinama i krepostima koje primjećuju istaknute kod drugih, tada se to preobražava u svetu zavist. Neki će reći da smo svi pomalo zavidni. Zavist, kao unutarnja rana, ne mora ostati samo negativna stvarnost. Primjećivanje vlastite zavisti, neuspjeha, muke, ostavljenosti, najbolji su teren da porastemo u odnosu s Isusom. Uvjet je da potražimo njegovu blizinu. Do njegovih nogu i pod njegovim pogledom se ozdravlja. Tu se doživljava posebnost i originalnost, te se pojedinac potvrđuje i dobiva snagu da se sam pokrene. Drugačije ne ide. Isus se nije rodio da drugima oduzme. Njegov život i njegovo poslanje pokazuju da on ima suputnike, ali da on prvenstveno ne traži ljudske poglede i njihovo odobravanje. On ima svoj cilj i on je povezan s izvršavanjem volje Oca. Njihov odnos je njemu životni pogled iz kojega sve počinje i sve se mjeri. Svaki pojedinac spremljen je u svijet sa svojim poslanjem i svojom misijom. Naše poslanje isto tako proizlazi iz odnosa s Ocem, Gospodarom svega. On nam je darovao život i talente. On želi za nas puninu života, a koja nastaje u ostvarenju njegovog dara i talenta u zajedništvu s drugima. On je uz nas da budemo aktivni radnici, a ne pasivni promatrači. Našu aktivnost hrani odnos s Njim i molitveni život, naši odnosi s drugima koji nas vole i prihvaćaju. Kada se mi pokrenemo, i On se pokrene. Bog ne ulazi u naš život nasilno kao tiranin ili bez poziva, nego aktivna suradnja nam otvara nova prostranstva. Tada nam na umu nije usporedba s drugima, nego zahvalnost i rast gledamo u vlastitom životu. Ispravan pogled na Gospodina čisti moj pogled prema drugima. Pozvani smo biti aktivni u ostvarenju nama povjerenih darova i vremena, aktivni u služenju i ostvarenju sebe u Njemu. Do ispunjenoga života stiže se darujući sebe i radujući se onome pored sebe. Iz takvog života i međusobnih odnosa uspjeh drugoga postaje i moja radost.
fra Dario Galić