Kako biste opisali Isusovu prisutnost u svome životu? – osjećam se pozvanim pridružiti Njegovoj žrtvi; to je zapravo avantura; to je Njegova „prisutnost“ u mome životu. On se žrtvovao za nas, pa se i mi žrtvujemo za druge u Njegovo ime, i On je prisutan u toj žrtvi. Žrtvovanje definira avanturu.
U nedavnoj župnoj elektronskoj poruci dobio sam poziv na sudjelovanje u sinodalnim sjednicama- slušanjem. Pismo nas je pozvalo da razmislimo o sljedećim pitanjima u pripremi za sesije:
- Kakvo je vaše iskustvo Crkve?
- Što se nadate da bi moglo biti vaše iskustvo i iskustva drugih?
- Kako biste opisali Isusovu prisutnost u vašemu životu?
- Što bi Crkva mogla učiniti (ako išta) da Vam pomogne i da bude značajniji dio vašeg života?
- Kakav utjecaj želimo da Crkva ima u svijetu?
Cijela ova sinodalna stvar podsjeća me na nedavno objašnjenje o sve manjem broju vjernika u Crkvi koje je dao psiholog Jordan Peterson u razgovoru s biskupom Robertom Barronom: „Osjećam da je to zato što Crkva ne zahtijeva dovoljno od mladih ljudi. A to što nije dovoljno zahtjevna ne ukazuje na vjeru u njezinim mogućnostima… A razlog zašto ljudi odlaze je taj što se ta avantura ne stavlja pred njih”.
Je li Peterson u pravu? U određenom smislu, ne postoji takva stvar kao što je katolik od kolijevke; postoje samo obraćenici. Većina nas je krštena u djetinjstvu, primivši dar milosnog posvećenja, ali ta snaga koju daje Duh Sveti mora se prigrliti u nekom trenutku nakon krštenja. Nazovite to „novim rođenjem”, zovite kako hoćete, svačije spasenje uključuje obraćenje; uključuje uzimanje križa – a po riječima dr. Petersona to je „avantura“.
Kada sam bio dijete — govorimo o razdoblju prije Drugog vatikanskog koncila — kada se spominjala sv. misa, zapravo se uvijek govorilo o „svetoj misnoj žrtvi“. Svećenik je tada govorio sve što se trebalo reći. On nije bio „slavljenik“, on zasigurno nije bio „predsjedavajući“ – izraz koji odiše heretičkim konceptom konsupstancijacije – on je bio svećenik, to jest onaj koji prinosi žrtvu. Sve je bilo samo po sebi vrlo razumljivo. Žrtva je bila avantura.
Što se tiče pitanja pod brojem tri – kako biste opisali Isusovu prisutnost u svome životu? – osjećam se pozvanim pridružiti Njegovoj žrtvi; to je zapravo avantura; to je Njegova „prisutnost“ u mome životu. On se žrtvovao za nas, pa se i mi žrtvujemo za druge u Njegovo ime, i On je prisutan u toj žrtvi. Žrtvovanje definira avanturu.
Suvremeni život je prvenstveno usmjeren prema ranjivosti, a uz to ne potiče žrtvovanje. Biti istinski čovjek znači biti ranjiv. Krist mnogih hereza nikada nije bio potpuno čovjek jer mnogi heretici nisu bili zadovoljni idejom o vječnom Bogu koji je bio ranjiv, prvenstveno zato što je sudjelovanje u toj ranjivosti bio križ koji nisu htjeli nositi. Takve su hereze, u biti, bile drevne teologije prosperiteta: dobitak bez boli (nema ništa novog u današnjim „teologijama“). Ali Bog je ljubav, a ljubav je, u ljudskom smislu, ljubav samo ako imamo što izgubiti. Prihvaćanjem svoje ranjivosti postajemo potpuni ljudi i pravi odraz Bogočovjeka.
Da parafraziramo John F. Kennedyja: „Ne pitajte što Vaša Crkva može učiniti za Vas; nego pitajte što vi možete učiniti za svoju Crkvu”. Kao što smo mi, u biti, država, puno više nego što je zemlja koju zauzimamo, tim više smo mi Crkva, a kako smo svi grešni, svi smo dio problema.
Časna sestra koju sam poznavao prije mnogo godina, govorila je o tome kako je njezina majka uvijek molila samo žalosna otajstva krunice, ali da je, na sreću, njezin vlastiti duhovni život bio usredotočen na radost uskrsnuća i da je stoga molila prvenstveno slavna otajstva. Ako je njezina majka pogriješila, to je bila pogreška neravnoteže; ali budimo iskreni, nema uskrsnuća bez raspeća, nema slave bez žrtve. Naš život je naša Golgota.
U nedavnom razgovoru između moje supruge i jednog biskupovog tajnika, došli su do koncepta militantne Crkve, koncepta koji je biskupovom tajniku nepoznat. Moja supruga je objasnila da su one duše koje još uvijek žive na zemlji predstavnici militantne Crkve, dok su blažene duše u čistilištu one koje predstavljaju paćeničku Crkvu, a da su sveci na nebu trijumfalna Crkva. Bez osude, ali moja žena je o tome razgovarala sa svećenikom koji nikada nije čuo te pojmove! Što to govori o našoj katehezi?
Mi smo militantna Crkva. Život zahtijeva da budemo uključeni u bitku, da nosimo Božji oklop i molitveno oružje na usnama sa spremnošću za služenje. Opisuje li to suvremeni život? Jasno, to je poruka Evanđelja, ali je li to poruka današnjih klerika? Je li to poruka koju prenosimo našoj djeci? Ili smo previše zauzeti slavljenjem uskrsnuća da bismo zastali u muci? Prinosimo li „svetu misnu žrtvu”?
Postoji zapanjujuća i ranjiva ljepota u strahotama te žrtve. Raspelo, previše intenzivno s razornom ljepotom toga užasa, mnogi svode na križ; to jest na puki instrument užasa. Ali instrument užasa nije spasonosan, već samo žrtva. Bez obzira trpimo li nefunkcionalan brak zbog djece, ili trpimo nefunkcionalnu djecu zbog braka; jesmo li zaposleni kod nepodnošljivo neprijateljskog šefa ili smo vlasnici poduzeća sa nepodnošljivo teškim zaposlenicima; bilo da imamo posla s crkvenom hijerarhijom koja koketira s krivovjerjem, ili svećenicima koji pokušavaju ugušiti pobune protiv pravovjerja iz klupa, ta patnja nije usputna za avanturu; to je sama avantura. Svaki prihvaćeni izazov čini nas sličnijima Spasitelju, koji je došao voditi nas kroz blato, to jest putem kakvim nikada ne bismo mogli proći vlastitim snagama.
To blato nije novo i tu će ostati. Ono što se promijenilo, bojim se, je naš angažman, naša spremnost i želja za borbom. Ako su nas naši klerici iznevjerili u mnogočemu i mi smo njih iznevjerili u mnogočemu. Pogreške nisu završetak bitke. Često se čini da smo mi Crkva koja odstupa. Nitko ne želi govoriti o neprijatelju, a to je sam grijeh. Nije moderno govoriti o grijehu i o osobnoj odgovornosti.
Povijesno gledano, Crkva je bila katehetska, ali nikad nije bila osobito apologetska, barem ne na lokalnoj razini. S druge strane, nekatoličke vjere su slabe u katehezi i gotovo potpuno usredotočene na apologetiku. Te su apologetike, međutim, često bile uvredljivije nego što su bile obrambene; to jest, nisu se bavili time zašto te apologete vjeruju u neke stvari, već više o tome što nije u redu s onim u što katolici vjeruju. S porastom ekumenskih napora, bili smo Crkva manje nego savršeno pripremljena za taj napor; pokušali smo ujedinjenje s postrojbama koje nisu bile posve sigurne o čemu se radi.
Da, ujedinjenje je bitka, često žestoka.
Ako ne vjerujete u ovo, onda se oženite – ili uđite u samostan – ili nađite posao. Život nije u tome da se posve slažemo, već u tome da se nađemo na istoj strani, trudu koji ima vrijednost samo ako svi prepoznamo da je strana, to jest objektivna stvarnost, stvarna stvar i da zajednički rad na tome cilju ima vrijednost. Sinodalni proces ima vrijednost samo ako mu se pristupi u ovom kontekstu – kao bitci za stvarno jedinstvo utemeljeno na objektivnoj stvarnosti; odnosno na temelju vjekovne mudrosti, koja se odnosi na vjeru u sveopću Crkvu. Inače, to bi bila opasna i glupa vježba namijenjena raskolu.
Čini se da je naša nagrada za naš nesavršen pokušaj ekumenizma, tj. pogled stečen od naših protestantskih prijatelja; shvaćanje Crkve kao robe, nešto što konzumiramo; kada nam se ne sviđaju neke stvari u vezi s proizvodom, idemo dalje sve dok podjele ne postanu prebrojne da bismo ih mogli izbrojati, podjele koje dovode do raspadanja crkvenog nauka. Ne može se dugo živjeti u sjeni takvog raspada; univerzalna istina i agnosticizam ubrzo postaju jedini održivi odabiri: katolicizam ili sumnja. To definira veliku kulturnu podjelu našeg vremena.
Jordan Peterson ima vrlo zanimljiv pogled na priču o Edenu. Bog je sveznajući, sveprisutan i svemoguć. Ništa se o Bogu nikada neće promijeniti; savršenstvo se ne može promijeniti. Savršenstvo, prema Petersonovim riječima, nema priču za ispričati. Mi smo, s druge strane, konačni. Krist je u svojoj tjelesnosti dijelio našu konačnost. Logos, Riječ koja je tijelom postala, nastavlja Peterson, jedina je Božja priča, a mi smo neizostavni dio te priče. Prije nekoliko godina, Hollywood je producirao film o Kristovom životu pod nazivom „Najveća priča ikada ispričana“. Doista, to je jedina priča ikada ispričana; a sve su naše priče vezane uz nju.
Crkva će se oporaviti jer nemamo gdje drugdje ići. Dok svijet testira moguće političke lijekova i koketira s određenom katastrofom, mi moramo biti ti koji drže baklju usmjerujući svjetlo na nepromjenjivo. Moramo prestati pokušavati pisati vlastite priče i ući u borbu za stvari koje su bitne.
Postoje glasovi unutar Crkve, a takvih je uvijek bilo, koji nam govore da trebamo ići u korak s vremenom. Ali to nije poslanje Crkve. Naš zadatak je stvoriti kulturu i popraviti pokvareni svijet. Ako želimo biti kreativni, onda neka to bude kreativnost u predstavljanju trajnih i osvježavajućih istina svijetu. Nitko ne treba Crkvu noviteta, jer novitet je bezdušni upravitelj koji nikad nije svjež; to je adolescentska fascinacija, nešto što je svrha samo sebi – naizgled nova, ali zauvijek ustajala s okusom onog prvog noviteta Edena.