‘Vjerovala sam da je multipla skleroza moj križ… Sve se promijenilo nakon odlaska u San Giovanni Rotondo’

Posted by

Đavao je mnoge uspio uvjeriti da je njihova patnja, bolest, Božja volja… tako je bilo i s Karolinom. Prije nekoliko godina dijagnosticirana joj je multipla skleroza – neizlječiva, autoimuna bolest koja napada živčani nervni sistem. Često zbog bolova nije mogla spavati, a velik problem predstavljala joj je i dugotrajna vožnja. Po zagovoru Padra Pija Karolina je izdražala 17-satno putovanje bez bolova, i otkako se vratila s hodočašća u San Giovanni Rotondo s Kristoforima, nije popila niti jednu tabletu za opuštanje mišića. U nastavku pročitajte njezino svjedočanstvo u cijelosti…

KAKO SAM UPOZNALA PADRA PIJA

Prije četiri godine, 2017. godine dijagnosticirana mi je multipla skleroza – neizlječiva, autoimuna bolest koja napada živčani nervni sistem. Jedne prilike išla sam na hodočašće u Međugorje. Tada sam na preporuku našeg voditelja, par dana nakon što sam se vratila, pogledala film o svetom Padru Piju. Bio je to moj prvi put „susret” sa svecem. Film je ostavio dubok trag u meni. Bila sam tradicionalni vjernik, na Svetu misu sam išla nedjeljom i blagdanima, ispovijedala bi se za Božić i Uskrs i to bi bilo to. Ponedjeljak, točno se sjećam datuma – 23. rujna, 2019., došlo mi da idem na Svetu misu. Ne razmišljajući o datumu, ušla sam u crkvu. Svećenik je započeo Svetu misu riječima: ‘Danas slavimo blagdan svetog Padra Pija iz Pietrelcine!’ U tom trenutku osjetila sam kako je nešto „zaigralo” u meni… osjetila sam posebnu radost što sam na Svetoj misi. Svećenik je govorio o životu Padre Pija, ali ništa puno.

NOĆ S 24. NA 25. RUJNA

Eh, ta je noć nešto posebno za mene. Cijelu noć nisam oka sklopila, doslovno sam samo plakala. Trnci, grčevi u desnoj nozi koji dovode do ludila, nisu mi dali spavati. To je od multiple skleroze i dosta oboljelih ima taj problem. Tu sam noć bila ljuta na sve. Krenem se moliti Bogu, al’ ne, ne ide. Pomislim, ‘pa Bože dragi gdje si sada kada te trebam?’. Iste noći, u 04:37 sati, dolazi mi poruka: ‘Tvoje suze su anđeli skupili u zlatni kalež naći ćeš ih kad dođeš pred Boga.’, Sv.Padre Pio. Čitam poruku i ne mogu vjerovati. U to doba, takva poruka od gospođe koju uopće ne poznajem dobro. Ostala sam u šoku, čitala je u nevjerici ne znam koliko puta… i zahvaljivala Bogu! Ujutro sam nabavila broj od gospođe Ankice, i saznala da je ona duhovno dijete Padra Pija. Pitam ju: ‘Pa kako to da ste mi poslali poruku baš tad, tad kad mi je bilo najpotrebnije?’, odgovara Ankica meni: ‘Nisam ja to bila, to je bio on!’. Hvala ti Isuse! Spomenula mi je Kristofore, kako oni organiziraju hodočašće svetom Padru Piju u San Giovanni Rotondo. Bez razmišljanja kako ću izdržati put zbog noge, uplaćujem hodočašće. Zbog korone, otišla sam tek 8. listopada ove godine, ali isplatilo se čekati.

HODOČAŠĆE

Prvi dan dolaska u San Giovanni Rotondo, nakon večere svi smo otišli obići tijelo Padra Pija i pomoliti se. Prišla sam tijelu, a on kao da spava… Nisam mogla vjerovati da ga konačno vidim, sreći nije bilo kraja. Taj osjećaj ne mogu opisati, to se mora doživjeti. Vratili smo se u hotel, a potom sam otišla na ispovijed. Sutradan nas u autobusu pitaju da tko želi na pojedinačni blagoslov kod svećenika, a tko kod Nediljka (Nediljko je bio jedan od voditelja hodočašća i karizmatik je). Tada sam, onako sama sa sobom razmišljala: ‘dobro, kod svećenika sam se ispovjedila, kod Nediljka ću na blagoslov’. I tako je i bilo. Ulazim u sobu, sjedam i govorim svoje zdravstvene probleme. Moli Nediljko nada mnom, i u trenutku se zaustavlja i pita me: ‘Je li ti misliš da je ova bolest tvoj križ?’, ja odgovaram:’Da, mislim!’. Pita on mene: ‘Zašto misliš da bi ti Bog dao bolest?’, ‘pa možda da me malo opameti’, kažem i nasmijem se. ‘Pa bi li ti dala svom djetetu rak?’, pita me Nediljko. Uh, suze su samo krenule… i tad shvatim koliko sam bila u krivu. Zatim reče: ‘Misliš da bi ti Bog dao bolest pa te onda izliječio? Đav’o daje bolest! Bog liječi!!!’. Nakon tog razgovora, još se pomolio nada mnom, a kad je završio kazao mi je da odem u sobu, legnem, zatvorim oči i opustim se, ‘Duh Sveti još djeluje’, kazao je. Poslušala sam ga!

PUTOVANJE OD 17 SATI BEZ BOLOVA

Ujutro kad smo trebali krenuti, nisam razmišljala o nozi, o putovanju od 17 sati, ali razmišljam koliko sam bila u krivu, kako sam mogla i pomisliti da mi je Bog dao bolest. Krenuli smo u 6:30 sati… Vozimo se pet sati, osam sati, 12 sati… a ja svoju nogu ne osjetim. Evo, sedam dana kako sam se vratila iz San Giovanni Rotonda nikakvu tabletu nisam popila za opuštanje mišića i sl. Do tada nisam mogla ni 20 kilometara u vožnji izdržati a da suprug ne mora stati… Bogu hvala i slava!!!

Izvor