Što katolici vjeruju da se događa s kruhom i vinom što se posvećuju za vrijeme svete Euharistije?
Kako je to u svom klasičnom eseju iz 1974. rekla filozofkinja G. E. M. Anscombe, najlakši način objašnjavanja toga što bismo trebali vjerovati jest razmišljajući kako koncept transsupstancijacije objasniti malome djetetu:
„Naravno da nećemo koristiti riječ ‘transsupstancijacija’, jer to nije dječja riječ. No djecu se može o tome poučiti, i najbolje je to učiniti na misi, za vrijeme posvećenja, jedinoga dijela kada malo dijete treba upozoriti da obrati pažnju na to što se događa. […] Dijete se tada može poučiti tako što ćemo mu šaptati riječi poput: „Gle! Gledaj što svećenik radi… On izgovara Isusove riječi koje kruh mijenjaju u Isusovo tijelo. Sada ga podiže. Gledaj! Sada nakloni glavu i reci: ‘Gospodin moj i Bog moj’, a zatim: „Gledaj, sada je uzeo kalež u ruke. Izgovara riječi koje mijenjaju vino u Isusovu krv. Gledaj gore, u kalež. Sada nakloni glavu i reci: ‘Mi vjerujemo, mi se klanjamo tvojoj Predragocjenoj Krvi, o Kriste Božji.’”
Anscombe je tu izvela dva zaključka. Prvi, da pouka djeteta u vjeri treba prvenstveno biti „dio čina, odnositi se na nešto što se događa pred djetetom, zapravo ujedinjavati i povezivati vjerovanja, što je jasnije i življe nego kada se kasnije, možda u učionici, uči da imamo sva ta vjerovanja.” Katehetska pouka uz precizne formule i službeni nauk bitna je za vjersku formaciju, ali takva eksplicitna pouka ovisi o temelju prethodne formacije u vjerskoj praksi.
Njezin drugi zaključak bio je da riječi koje se koriste u formulaciji službenog crkvenog nauka često nisu riječi koje bismo trebali koristiti da objasnimo što katolici vjeruju. „Transsupstancijacija” je njezin primjer takve riječi, ali ima ih još: „božanska priroda”, „ljudska priroda”, „hipostatsko sjedinjenje”, „konsupstancijalno”, a u nekim kontekstima čak i riječi „prisutnost” i „znak”. Te riječi nisu neprikladne jer je većini ljudi preteško shvatiti koncepte koje one izražavaju, nego jer pripadaju specijaliziranom vokabularu, a većina ljudi ne razumije što one znače. Korištenje tih riječi može učiniti suprotno od onoga što poučavanje o doktrini treba činiti – zamutiti, a ne pojasniti, stvari o kojima pokušavamo govoriti.
Pogledajmo, na primjer, riječ „supstancija”. U svakodnevnom govoru mi o „supstancijama” govorimo u vezi s drogama i alkoholom („zloporaba opojnih supstancija”), kao i u znanstvenom, medicinskom i ekološkom kontekstu, no koncept tvari koji filozofi i teolozi pokušavaju izraziti tom riječju ima mnogo širu primjenu.
Jednostavno rečeno, mi govorimo o supstancijama kada god govorimo o stvarima (eng. stuff, things, op. prev.) Reći da je „supstancija” presvete Hostije i Kaleža drugačija nakon što svećenik izgovori riječi posvećenja jest jednostavno reći da je ono što one jesu sada drugačije – prije su bile kruh i vino, a sada su Tijelo i Krv Isusova. Tako to jednostavni katekizam Elizabeth Anscombe objašnjava djeci. To je u većini slučajeva najjasniji i najizravniji način na koji odrasla osoba može reći što i ona sama vjeruje.
Ludwig Wittgenstein, učitelj Elizabeth Anscombe, u svojim je „Filozofskim istraživanjima” pisao kako je čudno o ljudskom biću koje je u našoj prisutnosti reći nešto poput „Ja vjerujem da on pati” ili „Ja vjerujem da on nije stroj”. Ispravljajući te neprirodne oblike izražavanja, Wittgenstein pokušava reći: „Moj stav prema njemu je stav prema jednoj duši. Ja nisam mišljenja da on ima dušu.”
Važna razlika koju ovdje trebamo zamijetiti jest ona između stava i mišljenja. Wittgenstein nam pokazuje da kada se odnosimo prema drugom ljudskom biću, naš je način odnošenja prema njemu ili njoj različit od odnošenja prema stroju ili divljoj životinji. Mi ne samo da mislimo „ovo je osoba”, nego smo prema njemu ili njoj orijentirani na način definiran stavom koji te riječi izražavaju – baš kao što je ruka spremna, kada posežemo za šalicom vrućeg čaja, oprezno dotaknuti šalicu, a da ne moramo razmišljati o tome.
Kada razmišljamo o stavu katolika prema Euharistiji, trebali bismo se manje brinuti o njihovim mišljenjima o tom velikom otajstvu, a više o stavovima koji definiraju kako se prema tom otajstvu odnose. To što manje od jedne trećine američkih katolika kaže da vjeruje da za vrijeme sv. Mise kruh i vino „stvarno postaju Isusovo tijelo i krv”, a gotovo sedam od 10 njih smatra da je euharistijska žrtva puka simbolika, samo po sebi je manje uznemirujuće od sve slabijeg prakticiranja poklicanja, euharistijskog klanjanja i ograničavanja podjeljivanja sv. pričesti samo na one koji su uvedeni u vjeru i duhovno spremni da prime pričest. Naravno da su te dvije stvari povezane, ali ta druga – zasebno uzeta – temeljnija je i važnija.
Među katolicima rašireno nevjerovanje u stvarnost euharistijske žrtve nije situacija koja će se ispraviti formalnom katehezom – pogotovo zato što oko trećina onih koji smatraju da je ona puka simbolika također zna da Crkva naučava upravo suprotno, a mnogi od onih nepoučenih vjerojatno ne bi marili. Manje je važno što se katolicima govori o Euharistiji nego što oni čine u odnosu prema njoj. Najvažnija je stvar imati jednak stav prema tome sakramentu kakav bismo imali da je Isusovo tijelo na samrti izloženo na oltaru.
A kada se stvar eksplicitno objašnjava, riječi kojima se to treba činiti nisu „supstancija”, „supstancijalno”, „transsupstancijacija”, pa čak ni „stvarna prisutnost”. Naš stav prema euharistijskom sakramentu jest stav prema onome što se tamo nalazi. Za pouku će biti dovoljne riječi Ivana Krstitelja: „Gledajte! Pogledajte! Obratite pažnju na to što vidite. To je Isus, Jaganjac Božji.”
Prijevod: Ana Naletilić