Sveti Vinko Fererski, anđeo Otkrivenja
Godine 1374. cijela je sjeveroistočna Španjolska strahovito trpjela zbog gladi i bolesti. Jednoga proljetnog dana, usred svega tog trpljenja, okupila se gomila od oko 20 000 izgladnjelih ljudi na velikom trgu u Barceloni da čuju poruku mlada dominikanskog propovjednika patra Vinka. On im je kazao da im je njihov zaborav na Božje zakone donio glad, za kaznu zbog njihovih grijeha. Pozvao ih je neka se pokaju. Pozvao ih je neka se posve pouzdaju u Božje milosrđe. A onda je, u propovijedi, iznenada zastao, i potom navijestio da će dva broda puna žita tu noć uploviti u luku. Taj je navještaj razljutio izgladnjele ljude, jer bilo je to razdoblje olujnog vremena na moru i u tadašnjim je okolnostima zapravo bilo nemoguće da ikoje plovilo stigne u luku. U prioriji, njegova su se subraća još više uzrujala: prior je patru Vinku strogo zabranio da ubuduće izriče ikakva proroštva ili čini išta drugo čime bi se izdvajao. Fra Vinko je ukor primio s iskrenom poniznošću, sačuvavši duševni mir, i ostatak je dana proveo u molitvi. Zamislite kako su se u Barceloni tu noć iznenadili kad su doplovila dva broda puna žita! Taj je događaj pobudio sveopću pozornost. Jedno je bilo sigurno: iako je patra Vinka posluh obvezivao da ne čini ništa izvanredno, vjernici su sad znali tko je on i bili su uvjereni u njegove moći. Tako su jednog dana neki zidari radili na zatvorskome krovu i jedan je od njih ugledao fra Vinka kako se približava zgradi. I baš kad je redovnik prolazio ispod njih, zidar se oklizne i padne s krova kriknuvši: “Fra Vinko!” Vinko mu dovikne: “Ostani gdje jesi, dok se ne vratim. Zidar smjesta prestane padati te zalebdi u zraku, visoko gore, dok je fra Vinko trčao natrag u prioriju po dopuštenje. Stigavši u samostan, nađe poglavara te ga izvijesti: “Čovjek koji pada s krova moli me da mu pomognem. Čeka dok ne dobijem Vaše dopuštenje.” “Čeka?!” “Da, čeka.” Poglavar mu reče: “Pa dobro onda, vrati se i dovrši to. Sigurno je već gužva.” Vinko se vrati, a dotle se zaista bilo sjatilo mnoštvo svijeta zureći u zidara koji je sve vrijeme visio ondje u zraku. “Prior kaže da se smiješ spustiti”, reče mu fra Vinko, te čovjek polagano slebdi na tlo.
Sveti Vinko Fererski četvrto je od osmero djece svojih roditelja, rođen 23. siječnja 1350. u Valenciji u Španjolskoj. Prigodom njegova rođenja otac mu je usnio san u kojem je neki svećenik dominikanac iznenada prekinuo svoju propovijed te navijestio da će ovo dijete biti dominikanac koji će svojim djelima ispuniti nebo radošću, a pakao strahom. Vinkova majka, koja je inače imala teške trudnoće, sve vrijeme dok je nosila Vinka osjećala se odlično. Ona je običavala svakog mjeseca donijeti brašna jednoj sljepici, od koje zaište da moli za njezin sretan porođaj. Sljepica prisloni glavu na njezine grudi rekavši: “Neka ti Bog podari tu milost”, a onda iznenada usklikne: “Dijete koje nosiš povratilo mi je vid!” Žena je progledala, a mali Vinko poput kakva novog svetog Ivana Krstitelja zaigra u majčinoj utrobi.
Naravno, to dijete bilo je glasovito već prije nego što se rodilo. Njegovo krštenje pretvorilo se u gradski događaj, gradski dostojanstvenici i načelnik prepirali su se koje bi ime trebalo nadjenuti djetetu, dok župnik naposljetku nije razriješio pat-položaj presudivši da dijete treba biti nazvano po svecu zaštitniku Valencije, sv. Vinku mučeniku.
Iako je bilo mnogo čudesnih događaja i u njegovu djetinjstvu, preskočit ćemo u 1367., kad je imao sedamnaest godina. U sitne sate poglavar je dominikanskog samostana usnio san, ili imao ukazanje, u kojem se pojavio sveti Dominik i predstavio mu tog sedamnaestogodišnjeg mladića. Ujutro je mladića kojeg je vidio u ukazanju poglavar sreo uživo kad je sveti Vinko stigao i predstavio se kao pripravnik za ulazak u Red. Sveti Vinko posvetio se molitvi, studiju teologije i studiju Svetog pisma tako marljivo da je nakon nekog vremena znao cijelu Bibliju napamet, a hebrejski je jezik poznavao tako temeljito da je bio u stanju svaki starozavjetni tekst citirati na hebrejskom po sjećanju. Uz to je imao i encikopedijsko znanje o crkvenim ocima i naučiteljima. Kako smo vidjeli, sredinom sedamdesetih godina 14. stoljeća počeo je propovijedati i prorokovati, vrlo učinkovito.
Da bismo shvatili osebujno poslanje svetog Vinka Fererskog, valja imati dovoljno jasnu predodžbu o vremenu u kojem je živio. Jedan pisac [Huysmans, “Sveta Lidvina Schiedamska”] ovako opisuje to vrijeme:
“Europa je bila u užasnom stanju. Rim je imenovao jednog papu, Avignon drugog, te se Europa podijelila u dva tabora.” Naime kardinali su izabrali papu u Rimu, a onda se izbezumili i pobjegli, otišli u Avignon te izabrali drugog. Ljudi nisu bili sigurni koji je pravi papa. “Dvojica prvosvećenika zaratila su jedan na drugoga zabranama, prijetnjama i uvredama; a kad su umrli, njihova su dva nasljednika poizopćavala sve živo. Treći papa, izabran na koncilu u Pisi, bacio je anateme na drugu dvojicu. Više se nije moglo znati kojim se pastirima pokoravati, vladao je posvemašnji nered u kršćanskom svijetu, kojeg nikad prije nije zahvatio takav kaos. Bilo je kao da je Sotona mobilizirao svoje legije i paklena se vrata otvorila. Zemlja je pripadala duhu zla i on je opsjedao Crkvu, napadajući je bez predaha, sabirući sve svoje sile da je obori. Imala je izdajicâ među svojim dostojanstvenicima, imala je užasne pape. A povrh svega toga Sotona je još nadahnuo razvratnosti noćnih šabata duboko u šumama. Vršili su se najgadniji zločini i svetogrđa, služile crne mise, vračari su čupali utrobu dječici tražeći u njihovim ostatcima odgonetku alkemijske tajne, moć pretvorbe bezvrijednih kovina u zlato. Najžešća krivovjerja namnožila su se s kraja na kraj svijeta. Iznova je niknuo gnosticizam, šireći i navješćujući vladavinu Lucifera koji da je nepravedno izagnan iz raja. A u političkom poretku vladari su mahom bili hulje, luđaci ili raskalašenici.”
Suvremenica svetog Vinka Fererskog francuska mistikinja Marie Robine imala je viđenje u kojem je sažeto prikazano tadašnje stanje stvari u Crkvi, kad je vidjela “sve dušobrižnike na svijetu kako se pojavljuju pred Kristom: svi redovnički poglavari, župni svećenici, biskupi, papa i dvanaest kardinala. Bili su jednostavno odjeveni, ali njihove su riječi bile lažljive. Protiv njih podigao se osvetnički vapaj svih onih koji su krivnjom tih crkvenih ljudi umrli lišeni pomoći.”
Sam sveti Vinko opisuje ta vremena: “Ne vjerujem da je ikada na svijetu bilo toliko blještavila i taštine, toliko nečistoće kao danas. Da bismo pronašli u svjetskoj povijesti tako zločinačko doba, moramo se vratiti u dane Noe i općeg potopa. Gostionice u gradovima i selima pune su ljudi razuzdana značaja; oni su tako brojni da su okužili čitav svijet. Pohlepa i lihva šire se pod krinkom ugovora. Simonija vlada među svećenstvom, zavist među redovništvom. Proždrljivost toliko prevladava u svim slojevima društvenog života da se više ne obdržavaju korizmeni postovi, vigilije i kvatre. Jednom riječju: porok je toliko na cijeni da su oni koji Božju službu pretpostavljaju svjetovnoj izvrgnuti ruglu kao beskorisni i bezvrijedni članovi društva.”
Sada dakle, kad imamo neku predodžbu o stanju tadašnjeg društva, bolje ćemo zamjećivati vrijednost Vinkova poslanja.
Dana 3. listopada 1396., kada se sveti Vinko shrvan strašnom groznicom našao na pragu smrti, ukazao mu se naš Gospodin, pogladio ga po obrazu i smjesta ozdravio, a tragovi Njegovih prstiju ostadoše na licu svetog Vinka do kraja života. Naš ga je Gospodin smjesta ozdravio i zapovjedio mu: “Idi naviještaj svijetu da se približava Moj sud!” Činom koji su poslije potvrdili i koncil u Konstanzu i papa Martin V., Benedikt XIII. shvatio je to poslanje tako ozbiljno da je poslao svetog Vinka neka naviješta tu poruku, poruku tako važnu te je Vinko postao “legatus Soteri Christi”. Što to znači? Znači da je bio papin izaslanik “s gotovo bezgraničnim pravnim ovlastima propovijedati bilo gdje. Nijedna biskupija ni grad ni crkva nisu mu smjeli biti zatvoreni. Njegove ovlasti i izuzeća od jurisdikcije zaostajali su samo za papinima.”
Dakle sveti Vinko putuje po Europi propovijedajući dolazak Suda. U tom propovijedanju on je redovito iznosio jednu posve zapanjujuću tvrdnju. Npr. u propovijedi kod Salamance rekao je okupljenomu mnoštvu da je Sudnji dan blizu, a o sebi ustvrdio da je upravo on onaj glasnik Suda spomenut u 6. retku 14. glave Otkrivenja: “I vidjeh: drugi jedan anđeo leti posred neba s evanđeljem vječnim da ga proglasi svim pozemljarima, svakom narodu i plemenu i jeziku i puku. Viče iza glasa: Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda Njegova!” Za vrijeme propovijedi rekao je nekim nosačima lijesa, koji baš bijahu pokopali jednu ženu, neka otvore grob: “‘Donesite tijelo u podnožje podija!’ Tada, glasom koji je nadjačao gunđanje mnoštva, razumljivo ogorčenog što je prisvojio naslov iz Svetog pisma, reče: ‘Mrtva ženo, digni se, i reci ovim ljudima jesam li ja glasnik iz Otkrivenja, poslan propovijedati dolazak Posljednjeg dana!’ Žena se uspravi u lijesu i odgovori: ‘Da, oče, ti si taj glasnik.’ I odmah se sruši natrag, ukočena i beživotna.” Zamislite kako je ta propovijed djelovala na slušaoce!
Ipak, čini se da tu postoji jedan problem. Očito, 600 godina proteklo je, a svijet nije skončao. Što onda sve ono znači? Kako to da je Bog potvrdio istinitost onakvog propovijedanja, poruku svetog Vinka, onakvim čudesima? Da bismo to razumjeli, moramo shvatiti da se radilo o uvjetnom događaju. Kao što je Bog poslao Jonu neka jasno navijesti Ninivi da će ako se njezini stanovnici ne pokaju biti razorena, tako je poslao i svetog Vinka neka propovijeda da će svijet uskoro skončati izostane li istinsko pokajanje i obraćenje kršćana te odgovarajući popravak društva. Budući da su se Ninivljani pokajali, Niniva je pošteđena. I budući da su se slušaoci svetog Vinka zbog njegova propovijedanja obratili, Bog je odgodio dolazak Antikrista i svršetak svijeta. Sam sveti Vinko jasno je dao na znanje da “sve trajanje svijeta počiva na stanovitim uvjetnim odgodama po zagovoru Djevice Marije s nadom u obraćenje i popravak svijeta”. Drugim riječima, svijet nije skončao jer je naposljetku smaknuće odgođeno. Zašto? Zato što je na propovijedanje svetog Vinka golem broj ljudi ispunio uvjete obraćenja i popravka koji su omogućili Gospi da postigne odgodu časa općeg suda.
Dakle gotovo dvadeset godina obilazio je sveti Vinko Europu propovijedajući svršetak svijeta. Stigao bi u grad, otišao u glavnu crkvu, pomolio se pred Presvetim Sakramentom; u zoru bi kazao misu, a potom je propovijedao, navješćujući sud i pozivajući ljude na pokajanje i promjenu života. Suvremenici su posvjedočili da je često imao po 80 000 slušalaca, da su ga uvijek razgovijetno čuli, gdje god stajali, te iako je govorio valencijskim dijalektom i na tom dijalektu propovijedao, svi slušaoci, bez obzira na to kojim jezikom govore, razumjeli su ga kao da im se obraća na njihovu materinskom jeziku. Ustrajao je na tome da svatko treba kazivati Apostolsko vjerovanje svako jutro i svaku večer, u obranu od vjerskih zabluda, te upozorio: “Vjera proizlazi iz jednostavnog posluha, a ne iz raspravljanja i umovanja. Raspravljanje može biti dobro za jačanje uma, ali nije pravi temelj vjere. Oni čija vjera počiva na umovanju izgubit će je kada budu čuli varljivo umovanje Antikrista. Oni, naprotiv, koji se oslanjaju na čvrsto uvjerenje zasnovano na posluhu odgovorit će mu: ‘Nosi te svoje razloge, takva rasuđivanja nisu temelj moje vjere!'” Drugim riječima, sveti Vinko doziva nam u pamet da naša vjera mora biti ukorijenjena u jednostavnom stavu “Bog je rekao”. “Bog je rekao i ja Mu vjerujem, i time je stvar riješena!”
Sveti Vinko ustrajao je također na tome da svaki čovjek koji želi sačuvati dar vjere mora uskladiti svoje ponašanje sa svojim uvjerenjima. Upozorio je: “Kao što se lako izgubi dijamant na gnojištu, tako je i dragocjeni biser vjere u velikoj opasnosti da se izgubi u savjesti okaljanoj prljavštinom grijeha.” Drugim riječima, sveti nas Vinko opominje da se ako naše ponašanje nije sukladno s vjerskim naukom, tj. ako živimo nevaljanim životom, izlažemo velikoj opasnosti da izgubimo vjeru.
Pošto bi završio propovijed, očulo bi se zvono, nazvano zvonom čudesa, te je tad blagoslivljao bolesne i ozdravljao ih. Kasnije istoga dana još jednom je propovijedao, zatim ispovijedao sve dok se u predvečerje ne bi ponovo oglasilo zvono čudesa te je opet blagoslivljao bolesne i ozdravljao ih. Njegove su propovijedi uvijek bile popraćene čudima, obraćenjima grešnika i obraćenjima bezvjeraca. Na primjer, kad ga je muslimanski, granadski kralj pozvao da propovijeda, obratilo se 18 000 muslimana nakon tri propovijedi. Kralj i cijeli njegov dvor odlučili su krstiti se, ali su im imami zaprijetili revolucionarnim oduzimanjem prijestolja, pa je kralj zatražio od svetog Vinka da se vrati u zemlju kršćana. Jednom drugom prigodom krstilo se više od 30 000 židova na završetku njegova propovijedanja u jednom španjolskom kraju. U nekim slučajevima čitave su sinagoge prešle na katoličanstvo. Prema svjedočenju tadašnjih židovskih učenjaka zbog njegova se propovijedanja obratilo više od 200 000 židova samo u 1412. godini.
Ozdravljao je bolesne, iscjeljivao gubave, donosio mir nespokojnim obiteljima i zavađenim zajednicama, oslobađao opsjednute, zaustavljao oluje, umnažao hljebove i ribe, obraćao okorjele grešnike, uskrisio više od trideset ljudi…, tako da jedan pisac ističe: “Da je tijekom posljednjih dvadeset godina života učinio samo osam čuda dnevno, bila bi dosegnula izvanredan broj od 58 400 čuda. No očito taj izračun daleko zaostaje za stvarnim brojem. Stoga se uobičajilo reći da je čudo bilo kad nije činio čuda te da je najčudesnije od svega bilo kad nije učinio ni jedno jedino.” Sveti Louis Bertrand potvrđuje to svjedočanstvo: “Bog je naučavanje svetog Vinka odobrio s toliko čudesa koliko nije učinio nijedan drugi svetac od apostolskih dana do našeg vremena. Bog jedini zna njihov broj, kao što jedini zna broj zvijezda koje napučuju nebeski svod.”
Godine 1419., nakon što je gotovo dvadeset godina obilazio Europu uzduž i poprijeko, sveti Vinko ozbiljno je obolio dok je propovijedao u Bretanji. Njegovi su pratitelji tražili da se vrati u Španjolsku, gdje bi podneblje moglo povoljnije djelovati na njegovo zdravlje. Iako mu je bilo objavljeno da će umrijeti ondje u Bretanji, kako ne bi uznemirio svoje pratitelje jedne je večeri krenuo s njima u Španjolsku. Nakon što su putovali cijelu noć, u zoru su se našli pred vratima grada iz kojeg su noć prije otišli. Cijelu su noć putovali a da nisu stigli nikamo. Sveti Vinko okrene se pratiteljima i reče: “Braćo moja, ne spominjimo više put u Španjolsku. Jasno vam je da je Božja volja da umrem ovdje.” I doista je ondje umro, 5. travnja 1419.
Tvrdnju svetog Vinka da je on anđeo Otkrivenja potvrdio je u buli o proglašenju svetim papa Pio II. izjavivši:
“Posljednji dan, strašni dan sudnji bijaše gotovo zaboravljen, ali u pogodnom času Bog radi spasenja vjernih u svijet posla Vinka Valencijskog, vješta profesora bogoslovlja, koji pripadaše Redu braće propovjednikâ. Poput snažna hrvača pohrli on suzbiti zablude Židovâ, Saracenâ i ostalih nevjernika. Bijaše anđelom Otkrivenja koji leti nebom da najavi dan posljednjeg suda, da navijesti evanđelje pozemljarima, da posije sjeme spasenja među sve narode, plemena, puke i jezike te pokaže put do vječnog života.”
Na kraju, koje bi bile pouke svetog Vinka nama, današnjima? Razmotrimo samo ukratko dvije: poruku o svetom strahu i poruku o usrdnoj nadi.
Sveti strah! – Doista se približava sud. Nikakve izlike nisu moguće. Sveti Vinko opominje nas da se moramo pokajati. Moramo promijeniti svoj život. Moramo činiti pokoru, ili ćemo snositi najstrašnije posljedice.
Poruka o usrdnoj nadi. – Obraćenjem i pokorom može se postići odgoda smaknuća. Da, doći će vrijeme prije kojega će biti darovana i posljednja odgoda, a onda će se strašni sud oboriti na ljudski rod. No čak i ako živimo upravo u tom vremenu, iskupljujemo li vrijeme obraćenjem, odvažnom borbom protiv svijeta, tijela i đavla i životom ispunjenim vjerom, pokorom i dobrim djelima – možemo se posve razložno nadati da ćemo, dogodilo se što mu drago, i mi biti spašeni. Imajmo u korizmi na pameti tu poruku o svetom strahu i poruku o usrdnoj nadi, neka nas nadahnjuju na veću nesebičnost u našim molitvama, postu i milostinji, da stvarno svučemo sa sebe sve svjetovne želje i privrženosti, svaku grešnu privrženost, i neka nas pritežu sve tješnje uz Kristov križ, te se tako, svakodnevnim obraćenjem, pripravimo za pravedni sud našega Gospodina.