Michael Polanyi napisao je 1970. god esej “Zašto smo uništili Europu?” u kojem promišlja o kancerogenom širenju ideologija i rata u 20. stoljeću. On argumentira da je znanstveni racionalizam u početku imao “veliki utjecaj prema moralnom, intelektualnom i društvenom razvoju”, ali je njegov kronični stav skepticizma i sumnje potkopao sam ljudski razum i izrodio rasprostranjeni nihilizam. Taj nihilizam bio je naoružan pseudozanstvenim teorijama marksizma i nacionalsocijalizma s ubojitim rezultatima. Unatoč svojim velikim postignućima, znanstveni racionalizam je u svojoj biti “postao opasnost duhovnom konceptu čovjeka”, što je dovelo do propasti brojnih liberalnih društava diljem Europe. U svojim brojnim knjigama i esejima, Polanyi, inače član Kraljevskog društva i priznati kemičar prije okretanja filozofiji, upozorava da je prava prijetnja modernom čovječanstvu bizarni oblik “moralne uvrnutosti” potaknute krizom razuma. Preobraćenik na kršćanstvo u svojim tridesetima bio je pod velikim utjecajem radova prvih kršćanskih otaca, posebice Augustina i njegovih poznatih riječi “Crede, ut intelligas”- “Vjeruj, da bi razumio.” Za Polanyija, ljudi su stvoreni da tragaju za istinom. Svo znanje zahtjeva već postojeći okvir vjerovanja koje bi mu pružilo povezanost. Odbacivanje tradicionalnih filozofskih temelja zapadne kulture iznjedrilo je duhovni nemir koji znanost, tehnologija i napredak ne mogu ugušiti. A kada je duši uskraćena istina, ona se okreće otrovnim tvarima. Polanyi je pisao iz sigurne Engleske tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Ali, poljski suvremenik mađarskog porijekla, pretrpio je posljedice tih toksičnih zamjena iz prve ruke. Njegovo ime bilo je Karol Woytyla. Svećenik po pozivu, a filozof po obrazovanju, Woytyla je iskusio i nacizam i komunizam. Kao papa Ivan Pavao II. skrenuo je pažnju na krizu razuma u svojoj enciklici Fides et ratio (“Vjera i razum”) iz 1998., koja obilježava dvadesetu godišnjicu ove godine. Ivan Pavao II. napisao je Fides et ratio posve namjerno, kao nastavak njegove enciklike Veritatis splendor (“Sjaj Istine”) iz 1993. god. One su usko povezane, ali u Fides et ratio, papa se posebice usredotočuje na samu temu istine i njene temelje u odnosu na vjeru. Nepobitno je da ovo vrijeme brze i kompleksne promjene mogu ostaviti mlađu generaciju, kojoj budućnost pripada i o kojoj ovisi, s osjećajem da nemaju važeće referentne točke. Potreba za temeljima u osobnom i društvenom životu postaje sve veći pritisak, a posebno kada je bačena sumnja na pravi smisao života. Zbog toga brojni ljudi posrnu kroz život, do samog ruba ponora, ne znajući kuda idu.
Meta Ivana Pavla bio je izazov postomodernog cinizma. Ključ postmoderne tvrdnje jest da je sva istina kulturalno konstruirana. “Apsolutne istine” samo su proizvodi datog vremena i mjesta, te predmet kritike i promjene. S ovog gledišta, pozivanje na istinu je često oružje moćnih, maskirano u sveti jezik i korišteno za podčinjavanje manjina. Kao odgovor, Ivan Pavao II. tvrdi da je potraga za istinom temeljna svakoj autentičnoj ljudskoj kulturi. Nagon za razumijevanjem svijeta i našeg mjesta u njemu je jedan od osnovnih ljudskih žudnji. Istina nije neprijatelj slobode, nego njezin temelj, jer nam daje sposobnost da volimo realnost onakvu kakva jest. Znanje o istini proširuje našu sposobnost da volimo.
Gledajući unazad zadnja dva desteljeća, ne možemo pobjeći od toga da Fides et ratio promatramo kao proročku. Našom društvenom klimom i javnim diskursom vlada, kako to filozofi poput Alasdaira MacIntyrea nazivaju, moralnost “emotivizma”. Mi prešutno rangiramo osjećaje iznad pažljive prosudbe, iskrenost iznad činjenica, autentičnosti prema sebi u odnosu na kolateralnu štetu prema drugima. Svaka osoba je slobodna misliti što god želi o svemiru, moralu, osobnosti, religiji (ili nedostatku iste) – ali samo do točke do koje ta osoba ne ometa neograničeni prostor druge osobe. Naravno, ovaj kriterij se primjenjuje selektivno i vođen je normama političke korektnosti koja se pak ogleda u dnevnim redovima vladajuće klase. Himne koje pjevamo o toleranciji su teatralne i površne. U srcu današnjeg emotivizma je paradoks. Moderni sekularni moral zasnovan je na autonomiji pojedinca. U teoriji, svaka osoba kreira smisao života sama za sebe, ali ova autonomija može se primjenjivati samo u uskom konformističkom kontekstu – sudjelovanja u slobodnom, sekularnom tržištu sa svojom tipičnom potrošnjom i užitcima. Pojačana je odsutnost intelektualne i moralne discipline u društvu koje su oblikovale klasične vrline. Svatko je pozvan da razvije vlastitu viziju sebe, različitu od stada (mase). Ali je istovremeno svatko pritisnut pokoriti se mišljenjima i ponašanjima stada, što neupitno vodi prema kulturi paradiranja istodobnim egoizmom i grupnim mišljenjem u dnevnim tiskovinama. Fides et ratio nudi lijek za ovaj perverzni individualizam i slom zdravog razuma koji mu prethodi. To čini prvenstveno podcrtavajući jedinstvo koje postoji između potrage za istinom i naše sposobnosti da volimo, te između filozofskog razuma i intimne ljudske prisnosti. Ivan Pavao II. bio je pod utjecajem promišljanja Tome Akvinskog te Maxa Schelera, njemačkog fenomenologa iz 20.st. On promatra filozofiju, kao bitnu aktivnost ljudskog intelekta, te u svojoj konkretnoj primjeni, kao dimenziju ljudskih odnosa. Kada tragamo za istinom, želimo proniknuti u stvarnu bit svemira. Što je ljudsko biće? Što nam znanost govori o kozmosu? Kako bi trebali živjeti u našim tijelima? Postoje li filozofski razlozi za vjeru u Boga? Kakva je narav ljepote? Možemo li utvrditi objektivne moralne norme? Uzimajući ovo u obzir, razmotrimo još jedan događaj koji Crkva slavi ove godine: pedesetu obljetnicu enciklike Pavla VI. iz 1968. god. – Humanae Vitae. Taj tekst naglašava unutarnji odnos između ljubavi i otvorenosti supružnika prema novom životu. Kontracepcija slama odnos između bračne zajednice, rađanja i odgajanja djece. Čineći to, ona redefinira narav i svrhu ljudske seksualnosti. Pa tako danas imamo smišljeni svijet seksa bez djece, svijet u kojem možemo proizvesti, pa čak i dizajnirati novi život bez ljudskog snošaja. Što ovo čini ideji ljudske osobnosti? Pavao VI. razumio je, a papa Franjo često ponavljao i isticao, da je svrha ljudske intimnosti utemeljena na komplementarnosti muškarca i žene, otvorenih prema životu. Ako ignoriramo ovu istinu, izokrećemo identitet i svrhu naše vrste. Stvoreni smo kao bića povezana s Bogom, jedni s drugima i nama samima u iskrenoj ljubavi, kroz naša tijela i izbore. Znajući istinu o našoj naravi, postajemo slobodni za taj poziv. Ljudska bića su plodonosnija i autentičnija u svojim odnosima i unutarnjim životima, kada znaju da su obvezani istini većoj od njih samih. Fides et ratio opisuje povezanost između razuma i ljudske slobode. Znajući što je istinito, oslobađa nas da budemo ono što jesmo, živeći za ono što je stvarno i cijeneći dostojanstvo drugih. Istinsko razumijevanje ličnosti vodi širenju ljudske ljubavi, i to je dio svake ispravne filozofije. Fides et ratio također odgovara na drugi veliki suvremeni intelektualni problem – predrasudu (ili strah) naspram transcedentnog. Ljudski razum je prirodno orijentiran istraživanju najdubljih stvarnosti života. Tražimo konačno. Želimo spoznati pravo podrijetlo stvari. Pitamo zašto. Ta nas potraga vodi do pitanja o Bogu. Po riječima Ivana Pavla: “Kada god muškarac ili žena otkriju poziv prema apsolutnom i transcedentnom, metafizička dimenzija otvara se pred njima- u istini, ljepoti, moranim vrijednostima, u drugim osobama, u postojanju, u Bogu.” Ali, naša moderna racionalnost često prihvaća osakaćenu vrstu skepticizma, koji nas sputava u svijetu politike, ekonomije i tehnologije.
U svojoj knjizi, Sekularno doba, filozof Charles Taylor govori o prisebnim, izrazito posebnim “amoriziranim ličnostima” koje karakteriziraju moderno doba. Živimo u razočaranom svijetu, koji podrazumijeva tehnokratski i racionalizirani svijet preuređen ljudskom rukom. To je svijet bez transcendnosti, u kojem se štitimo od neugodnosti Boga, njegovih zahtjeva i poziva, ograđujući se od njega. Bog je onaj kojega ne možemo imenovati u pristojnim razgovorima. Vjerska uvjerenja označavaju se kao čudna u najboljem, a kao opasna u najgorem slučaju. Predvidljivo je što se događa s razumom koji se ne poziva na Boga. Njegovi obzori se smanjuju, te on postaje oružje moderne znanosti. A materijalistička filozofija, koja rezultira scijentizmom istinitim označava samo ono što je postignuto modernim empirijskim istraživanjem. Naravno, ovakva vrsta rasuđivanja je, ili bi trebala biti potpuna besmislica. Ona zapravo sugerira da se nikakvo pravo znanje ne može steći kroz etiku, pravo, književnost, filozofiju ili religiju. Njena tvrdnja je da se samo ono što se empirijski može potvrditi računa kao pravo znanje. Ali, sama ova tvrdnja ne može se empirijski potvrditi, te je u tom smislu samopobijajuća. Ali, to ne spriječava ogroman broj ljudi da daju privilegiju reduktivnom rasuđivanju jer ono daje praktične rezultate. U prividno postideološkom, pragmatičnom dobu, posljedice su vladar. S toga se učenje izjednačava s modernom znanošću i njezinim nusproduktima. Čovjek je uprošten na razinu fizičke životinje koja riješava svoje probleme tehnologijom, politikom i ekonomijom. Kultura postaje isprazna ljuska. Duši su uskraćena duboka pitanja o pravdi, prijateljstvu, vjernosti, bogosluženju, postojanju, Bogu, ljepoti. Protivno ovom skučenom pogledu, Fides et ratio je himna transcedentim težnjama ljudskog razuma. Ona naglašava da je cilj svake istinske filozofije pronaći jedinstvo u istini o svim stvarima, te razumijevanje cjeline. To zahtijeva angažman klasične disipline koju nazivamo metafizika, i koju muškarci još uvijek proučavaju kada se pripremaju za svećenički poziv.
Metafizika je egzotična riječ za jednu od osnovnih tema- proučavanja najdubljih istina i harmonija utkanih u svijet. Zašto npr. postoji svijet? Je li materija – opipljiva stvarnost – sve što postoji? Ili postoji nešto više? Postoji li sveopća ljudska narav? Što bi trebali načiniti od mnogo pojedinačnih stvari koje postoje u svijetu, u potupnoj datosti njihova postojanja, i njihovoj dobroti i ljepoti? Kako bi trebali razumjeti ljudsku osobu kao posebnu vrstu stvarnosti? Naposljetku, svaka ljudska osoba ima jedinstvene sposobnosti. Čovjek je biće koje može spoznati ne samo materijalne stvari, nego čak i sebe i druge. Čovjek može opažati istinu, dobrotu i ljepotu stvari. On je biće oživljeno pitanjima konačnog smisla, uključujući i pitanje o postojanju Boga. Fides et ratio tvrdi, da svaka kultura koja ignorira čovjekova konačna metafizička pitanja, sama sebe zarobljuje u lažnoj i ispraznoj imanentnosti. Ona više ne može pristupiti pitanju Boga i posljedično će raniti unutarnji život ljudske osobe. Kao što Ivan Pavao II. naglašava: “Kršćansko Otkrivenje je istinska zvijezda vodilja muškaraca i žena u njihovoj težnji da pronađu put između pritiska usađenih navika uma i sužene tehnokratske logike.” Ova je poruka upadljivo suvremena. Naša moderna sveučilišta obično izbjegavaju Boga kao ozbiljnu temu rasprave. Bez Boga, ili barem nekog višeg poretka ili značenja u prirodi, dostojanstvo čovjeka nije ništa više od folklora, odnosno ostataka predarvinističkih uvjerenja. Bog i duša su u izgnanstvu, jer je i klasična filozofija u izgnanstvu na štetu istinskog učenja. Fides et ratio također se suprotstavlja krizi istine u samoj Katoličkoj Crkvi. Katolička teologija proučava misteriju Boga otkrivenu u Isusu Kristu. Ta nam je istina dana po Svetom Duhu. To nije nešto što smo spoznali svojim prirodnim sposobnostima; ali dobra telogija ovisi o snažnoj filozofiji barem u ovom smislu: “Ne možemo ispravno promišljati o Bogu ukoliko ne njegujemo razuman filozofski stav prema Bogu, svijetu i drugim ljudskim bićima.”
Dobrobiti snažnog njegovanja filozofije i religije su obostrane. Strogost filozofskog razuma, kako Benedikt XVI. navodi, pročišćava religiju, te spriječava da vjera prijeđe u praznovjerje. Teologija, zauzvrat pomaže filozofima gajiti stav otvorenosti i odgovornosti prema cijeloj stvarnosti. Daleko od antinitelektualizma, Katolička Crkva podiže očekivanja ljudskog razuma. Sve što poznajemo dio je stvorenog reda i stoga je naklonjeno autentičnom otkrivenju Boga. Filozofija u Katoličkoj crkvi posebnu pažnju posvećuje načinima na koje govorimo o Bogu srodno usporedbi s bićima. Stvoreni svijet oko nas postoji i dobar je, pa tako postoji i Bog koji je dobar, ali na beskrajno viši i nedokučivi način. Prema tome kada nam se Bog otkriva u Presvetom Trojstvu, on je istodobo Bog Otkrivenja, Bog prirodnog razuma, biblijski Bog te Bog filozofa.
Ovaj način promišljanja o skladu vjere i razuma središte je katoličke tradicije, još od prvih crkvenih otaca poput Justina i Augustina, srednjovjekovnih Bonaventure i Akvinskog, pa sve do modernih katoličkih koncila poput I. i II. vatikanskog koncila. Ovaj sklad izražen je u prvim redovima Fides et Ratia: “Vjera i razum dva su krila na kojima se ljudski duh diže u kontemplaciji kq istini.” Zdrava filozofija pomaže nam prilagoditi se i razumjeti ljudsku i prirodnu narav svijeta, ali nas također ostavlja otvorenima prema najdubljem razumijevanju svijeta, koje dolazi od svijetla Presvetog Trojstva. Što se događa s teologijom u nedostatku zdrave filozofije, jedine istinski otvorene ka misteriji transedentnosti Boga? Prvenstveno, temeljne doktrine Katoličke crkve postaju nerazumljive mnogim kršćanima. Crkva priznaje Sveto Trojstvo i Utjelovljenje kao središnje misterije naše vjere. Ona potiče dublje razumijevanje ljudske naravi, ranjene grijehom i otkupljene milošću. Sve to pretpostavlja neku vrstu prirodnog koncepta Boga i što znači biti čovjek s druge strane. Filozofija osigurava vječnu ispovijed naše vjere. Po riječima Ivana Pavla, “Iako se vremena mijenjaju, a znanje povećava, moguće je raspoznati srž filozofskog uvida u povijest misli u cjelini… Razmotrimo npr. principe neproturječnosti, konačnosti i uzročnosti, te pojam osobe kao slobodnog i inteligentnog subjekta, sa sposobnošću da spozna Boga, istinu i dobrotu.” Nedostatak ove filozofske tradicije potkopava našu sposobnost da prihvatimo ono što mi kao Crkva istinski ispovijedamo.U nedostatku zdrave filozofije, religija može postati stvar pomodarstva. Želimo povezati katoličke doktrine s najnovijim kulturnim i političkim trendovima. Značajnost zasjenjuje bit. Mnogo bi se moglo reći o otvorenosti prema shvaćanjima našeg doba, ali je također lako izgubiti dodir s našom tradicijom u tom procesu. Posjedovanje prave ravnoteže zahtijeva duboko poznavanje naše tradicije i ispravno primjenjivanje tih spoznaja na nove kontekste. Ipak, katolici često upadnu u relativističku misao koju nazivamo historicizam. Kao što Ivan Pavao II. naznačava: “Temeljna pretpostavka historicizma jest da je istina o filozofiji određena na temelju njezine prikladnosti određenom vremenu i povijesnoj svrsi. S toga je barem prešutno poreknuta vrijednost istine. Prema povjesničarima, ono što je bilo istinito za jedno vrijeme ne mora biti istinito za drugo.” Pod pritiskom ovakvog načina razmišljanja, katolička teologija postaje jednostavno povijest mišljenja- Crkva je poučavala ovo, zatim ono, sada pak nešto drugo. John Henry Newman naučavao je da je razvoj crkvene doktrine organski, pa je tako noviji nauk izgrađen da sačuva prethodna učenja u neprekidnom značenju. Drugi vatikanski i tridentski koncil trebaju se međusobno interpretirati, kao i papinstva Franje i Benedikta XVI. Historicizam u teologiji transformira ovaj organski razvoj na proces djeljenja i proizvoljne promjene. To zauzvrat razdvaja Crkvu, tijelo Kristovo. Ali jedinstvo Katoličke teologije primarno je unatoč svim promjenama kroz povijest, kao i jedinstvo Crkvene baštine, i treba biti priznato iznad svih sukoba prolaznih mišljenja. Filozofija štiti srž kršćanske vjere nasuprot historicizmu, i potiče discipliniran pristup pitanjima razvoja crkvenih učenja. Naposljetku bez snažne filozofije, teologija kao i sam život Crkve riskiraju poskliznuće u emotivizam. U pastoralnom smislu, Crkvi prijeti da postane popustljiva, pokorna, emotivna i praktična, zapravo antintelektualistička. Ovo je upravo najgori trenutak za takvu pogrešku..
Živimo u vremenu kada je kršćanska istina uvelike pogrešno shvaćena, prezrena ili jednostavno nepoznata čak i među krštenim Katolicima. Michael Polanyi bio bi prepoznao kontradiktornosti naše kulture i njen novonastali oblik. To je mješavina “žestokog moralnog skepticizma (paradoksalno) rasplamsana moralnom ogorčenošću. Njena struktura je jednaka moralnoj inverziji koja je u osnovi modernog totalitarizma”; prijezir naspram tradicionalne moralnosti, pomiješana i potpirena svirepim moraliziranjem za društvenom promjenopm. Rezonska dosljednost je nebitna. Strast postaje opravdanje samoj sebi. Na neposrednom nivou, svećenik lokalne crkve mora se susresti sa svojim ljudima u njihovim srcima i životima, ali također i u njihovim umovima. Mi smo bića stvorena za istinu, stoga jasno i privlačno predstavljanje vjere igra vitalnu ulogu u formiranju kršćana. Kao biskup ponekad od župljana čujem da se neke od njihovih briga vezanih za svećenike odnose na sadržaj propovijedi koje čuju svaki tjedan. Oni su zadovoljni s pozivima na ljubaznost i darežljivost, ali su također gladni propovijedi koje predstavljaju suštinu vjere, njene misterije i doktrine, na pristupačan i privlačan način. Takva propovijed nije laka, ali je također i nemoguća ukoliko iza nje ne stoji vjerodostojna teologija upoznata sa snažnim filozofskim tradicijama učenja koje su u samom srcu Crkve i njene baštine. Pišući na tragu drugog vatikanskog koncila, talijanski katolički filozof, Augusto Del Noce iznio je tri jednostavna opažanja. Prvo jest da je naša era “čudnovata kombinacija najvećeg savršenstva metoda s najvećom zbrkom oko ciljeva.” Drugo, suočeni s modernim ateizmom koji je često manje mržnja prema Bogu, a više ravnodušnost potaknuta tehnologijom; “za veliku većinu današnje religiozne misli, zahtjev za ažuriranjem jednostavno znači predaju suparnicima.” I treće, mnogo toga što se označava kao kršćanski progresivizam, bez obzira koliko dobre bile njegove namjere, služi kao instrument te predaje. Za Del Nocea, misija crkve u svakoj eri je uskladiti vječne principe istovremeno poštujući dobro u novim stvarima. Podosta progresivne misli radi “upravo obrnuto, pošto želi uskladiti Katolicizam s modernim svijetom.” Naglašavajući čin iznad kontemplacije, politiku iznad metafizike, progresivizam unižuje nadnaravnu srž kršćanske vjere na sustav društvene etike- na onu vrstu krštene, humanitarne kapelanske službe, u svijetu kojem nije potrebna ili ju ne želi. Rezultat je očit. Dokaz za Del Nocea bile bi ispražnjene crkve koje su sada karakteristične za većinu sjeverne Europe.
Istinski veliki katolički intelekt , s druge strane, govori iz samog srca Crkve zato što je on ili ona snažan mislilac, duboko usklađen sa Riječju koja tijelom postade, drugim riječima utjelovljenom mudrošću. Zbrka koja je pratila katolički svijet u godinama nakon vatikanskog koncila djelomično je proizišla iz nedostatka takve vrste rigoroznog razuma potaknutog dubokom i iskrenom vjerom. Ivan Pavao II. učinio je mnogo kako bi ublažio zbrku, ali ona nikad nije u potpunosti nestala; živa je i dan danas, nanovo osnažena. Zbog toga je bit Fides et Ratia toliko važna, ne samo zbog znanstvenika nego i običnih kršćana koji se okreću Crkvi kao vodstvu i putu u vječni život. Naposljetku, Fides et ratio podsjeća nas da je najsnažniji most između filozofije i vjere, u samoj osobi Isusa Krista. Isus iz Nazareta obraća se filozofu u svima nama. Njegov je život posebice čovječan, predivan, naglašen milosrđem i istinom. Njegova smrt podcrtava stvarnost zla u našem svijetu, i onog urođenog, a i moralnog. Kršćanska objava o njegovom uskrsnuću od mrtvih, u direktnom je dodiru s mnogim neriješenim problemima s kojima se filozofija suočava. Čemu se možemo nadati? Kakva je sudbina ljudske osobe iza ovozemnog života? Tko je Bog uistinu? Krist tvrdi da ima odgovor na posljednje pitanje, u Ivanovom evanđelju govoreći za sebe da je Istina, sama Božja riječ oživotvorena u ljudskom tijelu. Ivan Pavao II. piše: “ Razum ne može ukloniti misteriju ljubavi koju Križ predstavlja, dok Križ razumu može dati odgovor koji traži.” Samo milošću vjere možemo ući u misteriju Krista kao Boga i čovjeka, i razumjeti njegov život, smrt i uskrsnuće kao glavni događaj ljudskog postojanja. Nasuprot tomu, obraća se izravno onome što je najbolje i najdublje u našim umovima i srcima. Vjera nas, kao bića koja prirodno tragaju za istinom, poziva da otkrivamo istinu u višem registru- u Božjoj objavi usred nas samih. Svatko od nas živi u ograničenom okviru prije smrti, vremenu povlaštenom odgovornošću i izborom. Stvoreni smo na sliku Božju, te blagoslovljeni samosviješću koja je u potrazi za istinom i moramo ju prenositi hrabro i s ljubavlju. Najveća empatija koju možemo iskazati svojem bližnjemu je milost propovijedanja i poučavanja nauka Isusa Krista. Naše vrijeme je vrijeme odluke. Stojimo u sjeni između vjere i nevjerice, svjedočenja i prilagođavanja čak i unutar Crkve. Mi koji smo prihvatili istinu možemo zazirati od našeg poziva da propovijedamo evanđelje. Imamo tu slobodu izbora. Ili možemo prigrliti sequela Christi-slijediti Krista u dobru i zlu. Fides et ratio vodi nas prema potpunijem prihvaćanju poučavanja i propovijedanja ljepote Crkve, njenih doktrina i vizije čovjeka. Mi možemo i trebamo pratiti put bez straha, zato što je danas, sutra i zauvijek njegova istina ukorijenjena u Isusu Kristu – temelju koji nikad neće posrnuti.
Prevela: Zdravka Hrkać