Ljudi imaju prirodnu sklonost pripisivati čarobnu moć sloganima, koji tako zamjenjuju ozbiljno promišljanje i napor. Dobar primjer iz moje mladosti bila je blesava krilatica „Rat je gotov ako ti to želiš”, a kojim su se razbacivali John Lennon i Yoko Ono. Da, mi i dalje želimo mir, ali što je najčudnije, i dalje čekamo. Fraza „nova evangelizacija” potekla je od sv. Ivana Pavla II., mnogo vjerodostojnijeg izvora. Život Karola Wojtyłe – ovoga svibnja slavimo stogodišnjicu njegova rođenja – preobrazio je milijune ljudi, no i ta se fraza pretjerano koristi, a slabo je promišljena. Takozvanim „razvijenim” svijetom nije se proširio novi veliki val misionarskog žara – upravo suprotno. Ako svoj život ne budemo iznova osmislili kako bismo razumjeli „novu evangelizaciju” i u skladu s time djelovali, i to će ostati samo još jedan pobožni slogan.
Evangelizacija počinje s dvama pitanjima: Zašto to činiti? I kako to činiti? „Zašto” ima dva odgovora. Prvi je da to zapovijeda Isus. Ne možemo sebe nazivati kršćanima, a ne biti misionari – to jest, aktivni svjedoci svoje vjere. Drugo, ulozi su visoki i stvarni. Korizma je vrijeme da se sjetimo kako su krv i brutalno trpljenje križa bili nužna cijena našeg otkupljenja. Moralo nas se spasiti od nečeg užasnog, moralo nas se otkupiti od nekog tko nas želi uništiti pod svaku cijenu.
Zlo je stvarno i ubojito, ono nije samo zbroj naših destruktivnih mana i apetita, nego i zlokobna, osobna inteligencija izvan nas, koja se hrani našom zlobom i slabostima, i uvećava ih. Kako Sveto pismo kaže, đavao je neprijatelj, a ne metafora ili legenda. To znači da smo uključeni u borbu za dušu svijeta, htjeli mi to vidjeti ili ne. Uzvisujući materijalni svijet i sugerirajući da njegovi procesi objašnjavaju stvarnost, znanost je oslabila čovjekovu sposobnost da vjeruje u nevidljive stvari, a da zapravo nije opovrgnula ništa o Bogu ili o nadnaravnome. No ljudi i dalje umiru, a zato što umiru, u konačnici gladuju za višim i sveobuhvatnim smislom svog života. To znači da ih se i dalje može i treba dotaknuti Riječju Božjom.
„Kako” nove evangelizacije, ili bilo koje evangelizacije, mora početi našim vlastitim kajanjem i obraćenjem. To zvuči iritantno jednostavno, ali u praksi je iritantno teško, i zato nas tako malo to stvarno čini. To šteti apostolskom radu, jer ne možemo dati nešto što nemamo. Kao pojedinci kontroliramo malo toga u životu, ali možemo kontrolirati što činimo sa svojim srcem. Možemo barem pokušati dati se Bogu na raspolaganje kao njegovi radnici. Osobno obraćenje ključni je prvi korak, i to neposredno utječe na ljude oko nas.
„Kako” također traži da razumijemo pastoralni teren koji smo pozvani obraćati. Američko društvo pogodno je tlo za apsolutnu usredotočenost na samog sebe, konzumistički materijalizam i praktični ateizam – ne time što opovrgava vjeru u Boga, nego time što je čini nevažnom za „sada” u kojem ljudi žive. Kako je Christopher Lasch primijetio u svojoj knjizi “Kultura narcizma”, ono također stvara slabe osobnosti ovisne o ponašanju skupine i odobravanju, i zato su one slabije na marketing i potrošnju proizvoda. Društvene znanosti tu su zamijenile svećenstvo kao izvor vodstva i smisla. Društvene mreže i masovna zabava istisnuli su samoću i promišljanje o sebi.
Posljedica toga je da u vremenu radikalne posvećenosti samom sebi nestaje autentična individualnost – stvarno poznavanje samog sebe i ovladavanje sobom, jer autonomne zajednice koje pojedinca ukorjenjuju u konkretne moralne kodekse, vjerovanja i povijesti (crkve, obitelji itd.) nisu sposobne natjecati se s bukom i blještavilom konzumističkog društva.
„Nova” evangelizacija zato mora početi priznanjem da je većina nekad kršćanskog svijeta, pa čak i većina onih koji se opisuju kršćanima, zapravo poganska – ili čak još gora od poganskog. Već 1954. godine C. S. Lewis je u svom predavanju na Cambridgeu De Descriptione Temporum naglasio činjenicu da „kršćani i pogani imaju mnogo više zajedničkog nego što jedni i drugi imaju s post-kršćanima. Ponor između onih koji štuju različite bogove nije tako velik kao onaj između onih koji štuju i onih koji ne štuju.” Grublje rečeno: postkršćansko društvo je svijet još niži od poganskog. On ne doseže čak ni razinu poganstva.
Vjera nije samo navika ili vježbanje nostalgije. Ona je nemir, vatra u srcu da se dijeli Boga s drugima, ili uopće nije ništa. Ovladavanje novim društvenim i demografskim podacima koji opisuju današnji svijet, kao i novi komunikacijski alati nužni da se do njih dođe, od velike su važnosti. Ali ništa se ne može postići ako nama samima manjka vjere i žara. Mi smo sredstva koja Bog koristi da bi promijenio svijet. Materijalni alati su sporedni ljudima koji ih koriste. Čak je i čudovište poput Maoa znalo to (pogledajte u njegovoj knjizi „O dugom ratu”).
Jedino što je važno jest biti svet. Vrijednost jednog jedinog sveca za novu evangelizaciju je trostruka: prvo, njegov život podsjeća nas da jedan muškarac ili žena mogu mijenjati povijest, i zato je život svakoga od nas važan; drugo, podsjeća nas da prava sloboda proizlazi iz umiranja samom sebi i poslušnosti, a ne iz nametanja sebe, niti iz iluzorne osobne „neovisnosti”; treće, podsjeća nas na snagu radikalne usredotočenosti i jednostavnosti u potrazi za Bogom, plodnosti života i neopterećenog stvarima i gramzljivošću što je one potiču.
Veliki sveci – oni koje znamo i oni koje ne znamo – odmakli su se od svijeta koji zarobljava i njegove materijalne gladi, ne odbijajući dobro što je u njemu, a naročito ne odbijajući dobro u ljudima koji taj svijet nastanjuju. Zatim su svijet ponovno pokrenuli radi njegova spasenja, cijelo vrijeme čuvajući svoje duše od njega i posvećujući svoj život Bogu. To je bila njihova važnost nekada, ali to je njihova važnost i danas. Kako je Georges Bernanos pisao pred kraj života: „Čovjek može vjerovati da ovo nije vrijeme svetaca, i da je vrijeme svetaca prošlo. No, vrijeme svetaca je uvijek.”
To znači da ako doista želimo novu evangelizaciju, oni su nam dali jedini primjer koji funkcionira.
Francis X. Maier je senior fellow u Centru za etiku i javnu politiku.
Prijevod: Ana Naletilić