Hanna-Barbara Gerl-Falkovitz
Vatra i krv: Katarina Sijenska (1347.-1380.)
„Približiti se“ Katarini, postati prisan s njome, nije nimalo jednostavno. Otkada je ova nepismena kći jednog ličioca, koja je govorila zavičajnim dijalektom, 1970. proglašena naučiteljicom Crkve, o njoj se više nego prije piše u raznim duhovnim znanostima, s gnušanjem, podrugljivo i sa štovanjem – čini se da ona tvori neku vrstu žarišta u drami 14. stoljeća, u njegovoj čarobnosti i podivljalosti podjednako. Ono što će nas brzo i snažno osvojiti u Katarine život je koji lomi sve okvire: u nje je gotovo sve neuobičajeno. No, u neuobičajenome se krije privlačnost i odbojnost. Katarina pripada zalazu kasnoga srednjeg vijeka; njezin način života i ophođenja s Bogom danas nam se čini dalekim, gotovo da nas zaprepašćuje: njezine snažne vizije, koje su zahvaćale čitavo tijelo, njezina teologija krvi, njezina sjetilnost i u duhovnome. Na drugoj strani stoji šarm i karizma neposredne privlačnosti, rijetko neprekinuta identiteta i kao žene, izvorna teologija ne iz studija nego iz nadahnuća. Često je teško naprečac razlikovati je li ovo jedinstvo mistike i politike, inspiracije i tijela, ljubavi prema Bogu i ljubavi prema svijetu, današnje ili prekjučerašnje – da bi se prizvalo tek jedan osjećaj, nipošto prosudbu.
Stoga se u potrazi za njezinim likom na prvome mjestu mora pojaviti ova stranost, inače ne bismo ozbiljno shvatili odstojanje od šest stotina godina koje se proteže čitavim novim vijekom – koji i sam ide svome kraju. Prebrzo poistovjećivanje s Katarinom zapravo oslobađa od napora da poticaj ove žene, koji i danas privlači, odvojimo od uvjetovanosti vremena. Slijedom toga, u vidu bi trebalo imati dvoje: udaljenost životnog ozračja 14. stoljeća i današnju valjanost Katarinina života i mišljenja. Oboje bi trebalo uočiti u sljedećem promišljanju, koncentričnim kruženjem oko njezina lika, koje će nas dovesti do produbljenja.
Katarinin život u porođajnim bolima 14. stoljeća
Sredina 14. stoljeća, izmučena krizama, poznaje jedan drastičan datum: crnu kugu iz 1348. Katarina je upravo navršila godinu dana. Nezadrživo hitajući Europom, od Sicilije preko lučkih gradova Sredozemnog mora do krajnjeg sjevera Europe, kuga je odnijela trećinu stanovništva, munjevito, sijući smrt gdje god bi stigla. Užas ove epidemije prodro je u sva područja života: smrt je visjela u zraku, zorna sjena života koju se moglo rukom dohvatiti. Siena je izgubila polovicu svojih žitelja i bila je prisiljena obustaviti gradnju najveće katedrale na svijetu – današnja prvostolnica sastoji se samo od poprečne lađe. Gradski kroničar, Agnolo di Tura, izvješćuje o pojavi, predanoj i drugdje: „Očevi su napuštali svoju djecu, žene svoje muževe, jedan brat drugoga, jer činilo se da se kuga prenosi i pogledima i dahom. Tako su umirali. Nikoga se nije moglo naći tko bi pokopao mrtve, ni za novac ni za prijateljstvo. (…) A ja, Agnolo di Tura, zvani Debeli, pokopao sam svojih petero djece vlastitim rukama, a mnogi su drugi učinili kao i ja. (…) I nikakvo mrtvačko zvono nije zvonilo, nitko nije oplakan, jer su svi očekivali smrt. (…) Ljudi su govorili i vjerovali: „To je kraj svijeta“.[1] 1374. razmahao se drugi veliki val kuge; Katarina gubi dvoje djece koje je njegovala, kao i osmero nećaka i nećakinja. Smrt je sveprisutno prožimala i književnost: Francesco Petrarca (1304.-1374.) potiče zapadnjačko promišljanje svojim „Razgovorima o preziru svijeta“ i stoički ustrojenim „Spasonosnim sredstvima protiv sreće i nesreće“. Akordi su taština, duboka uzaludnost, isporučenost svršetku, miseria hominis: život je izgubio pouzdanje u ono što je osigurano barem na neko vrijeme. Petrarca poznaje „kugu duše“, pestis animi, tromost volje koja graniči s duševnim oboljenjem, s neutješnosti: acedia. „Nijedna rana u meni nije tako stara da bi bila poništena zaboravnošću; svježe je sve što me muči. (…) Tomu pridolaze i mržnja i prezir spram ljudskoga stanja (humanae conditionis). Svladan svim time, ne mogu drugo nego biti duboko žalostan. Definiraš li tako ‘bolest’ ili ‘tromost’ ili bilo što drugo, to mi nije toliko važno; u samoj se stvari slažemo.“[2] Motiv smrti, gotovo magično slavljenje smrti (kao da se takvim proslavljanjem hoće odagnati Svevladara) provlači se kroz „jesen srednjega vijeka“.[3] Velika kuga iz 1348. začudo je, u isto vrijeme, praćena potresom, koji se svako malo javlja i u sljedećim godinama – od Italije do Nizozemske – te izaziva temeljno apokaliptičko raspoloženje.[4]
No, činilo se da je neposredna pogibelj za tijelo i život samo manje zrcalo nepreglednih, velikih prevrata u politici. Pape su već početkom 13. stoljeća iz političkih obzira morale napustiti Rim – Bonifacija VIII. je 1303. uhitio francuski kralj. Avignon je uzdignut u „protu-Rim“ uz ciničnu rečenicu Charlesa V. da je Rim ondje gdje se upravo zadržava papa. Francuski nositelji tijare stajali su pod zahtjevima francuske krune. Birgida Švedska (1303.-1373.), u mnogom pogledu Katarinina „starija sestra“, na jednom hodočašću u Compostelu ima viđenje o demonima koji borave u Avignonu. Kada je u svetoj godini 1350. otišla u Rim, ondje nalazi časna mjesta u stanju propadanja. Odsutnoga Klementa VI. naziva „zvijeri na prijestolju, koja ima oči na leđima, rastočene crvima; zmija se nalazi u njegovom srcu“. U dugogodišnjem čekanju ona točno upoznaje grad: crkve bez krova, u kojima borave psi, plemstvo koje ubija, svećenici, ukopani u zlato, koji prodaju svoja ovlaštenja. ‘Ogrezle u grijesima duše plivaju prema paklu’. (…) Ona hoda u poderanim cipelama, prodaje svoje pokućstvo, dok kardinali pored nje projahuju u raskošnim haljinama. (No ona vidi kako se crni đavoli vješaju o njihove vratove, kako sjede na njihovim ramenima cerekajući se).“[5]
Petrarca, odrastao u Provansi i ondje došao na studij, u isto vrijeme u svojoj knjizi „Knjiga bez imena“ žigoše razbludni grad Babilon-Avignon kao glavni grad svih pokvarenosti, svjetsko središte smrtnih grijeha. U trima sonetima on iznosi krajnje zaoštrene slike da njima označi „babilonsko sužanjstvo“ Crkve:
„U tvojim prostorijama – buka divljih plesova,
djevojke i starci! Sotona gazi mijeh,
raspiruje okolo žeravicu, zrcala se sjaje crvenilom.“[6]
Carska se moć držala podalje od Italije, u kulturalnom pogledu vodećoj državi Europe, u kojoj se u užasnim borbama raspao stari feudalni poredak. Dante već početkom stoljeća svoju domovinu naziva „divljom kobilom, zloćudnom, neukrotivom i okrutnom.“[7] U godini Katarinina rođenja, 1347., Cola di Rienzo proglašava u Rimu narodnu državu prema starorimskom uzorku, protiv vladavine plemenitaša – pustolovno-naivni pokušaj koji je doskora propao u krvi. Petrarca kasnije Italiju uspoređuje s nasmrt bolesnim čovjekom prekrivenim ranama, i to u jednom pismu Urbanu V. iz rujna 1370., kojeg (uzalud) preklinje da se vrati kao „liječnik“.[8] Mučne razmirice među talijanskim gradovima-državama, neprekidno razdiranje samih sebe – uz pomoć stranih plaćenika, koji se katkada osamostaljuju oblikujući pljačkaške skupine – i trajan politički nemir – sve se to činilo nepomirljivim. Na koncu stoljeća postoje dva cara, dvojica i naposljetku trojica papa: krajnja uzdrmanost najviših sila reda u Europi, čime je u biti u epohalnom razmjeru naznačen i kraj srednjega vijeka. Dakle, rijetko rušilačko stoljeće, čija vanjska i nutarnja destrukcija postaje razvidna u masovnim neurozama i psihozama koje pogađaju religijski slabiju javnost: povorke bičevalaca koji očigledna razaranja tumače kao kazneni sud i hoće ga zaustaviti mučenjem samih sebe.[9]
Iz takvih osjenčanja pojavljuje se „jesenji“ osjećaj života Katarinina vremena: s bliskom prisutnosti smrti oblikuje se svakodnevica bogatoga grada Siene, koji ugrožava Firenca. Kao poleđinu ove blizine smrti ljudi toga vremena žive naglašenu tjelesnost i napinju sva sjetila, gotovo do brutalnosti. Svaki srednjovjekovni grad je obilježen sjetilno u mjeri koja je nama danas nezamisliva: bojama, zvukovima i poglavito mirisima. Katarina, rođena 1347. upravo prije ubojite kuge, odrasta u kući ličioca, to jest poglavito među mirisima. Kasnije iz svoje haljine neće moći isprati krv pogubljenih, koje prati do stratišta, jer u tomu miriši krv Isusovu; ići će i za zadahom raspadanja, koji joj ispunja nosnice kada traži nepokopane mrtvace u napuštenim kućama poharanih kugom. Na svom ih ogrtaču vuče izvan grada i ondje pokapa – na početku svoga „javnog“ života, u dobi kada joj je malo više od 20 godina. Katarina je po svojoj naravi sjetilna, i spolno sjetilna – njezino je tijelo uvijek iznova uznemirava i muči. Ona (ne bez muke) kroti svoju spolnost; no, sjetila ostaju njezin glavni pokretač. Katarine miriše i kuša svijet i Boga. Sapientia: kod nje uistinu u svom iskonskom značenju, „ukus“ a ne puka mudrost.
Roditeljska kuća Benincasa, bogata u bogatoj Sieni, raznolik je svijet: dvadeset dvoje tjelesne braće i sestara, mnogi od njih već oženjeni i udati i s vlastitom djecom, sluge i radnici u ličionici tvore poveliko domaćinstvo. I smrt je prisutna: uzima sa sobom Katarininu bliznakinju kao dojenče: Katarina preživljava i njezina je majka Monna Lapa (kći pjesnika Puccia Piacentija) dugo doji kao posljednje, dvadeset i četvrto dijete. Voljena, ali u otvorenu domaćinstvu nedovoljno zaštićena, malena zarana opaža zle nemire svoga vremena, također i trajnu ugroženost svoga grada od strane neprijateljske Firence, koja će doista pobijediti ovaj kulturalno i estetski profinjeniji grad.
U dobi od sedam godina budno, a zbog toga i ranjivo dijete, iskusuje utjehu: iznad susjedne crkve sv. Dominika ukazuje joj se Krist u bijeloj, biskupskoj odjeći, okružen svecima također odjevenim u bijelo. U Kristovu smiješku i blagoslovu prvi put se osjeća duboko povezana s njime, posve svoja. Počinje njemu služiti i pomagati: u pokorničkim vježbama bičuje se sa svojim djetinjim prijateljicama u znak zadovoljštine i zastupništva. Kasnije će, odrastajući, u jednom snu među različitim haljinama izabrati Dominikov bijeli plašt. Obitelj, dakako, povezuje druge interese s lijepom djevojčicom; majka je potiče, u skladu s modom, da oboji kosu u bijelo, razmišlja se o brzoj i povoljnoj udaji. Katarina se usko priljubljuje uz voljenu sestru Bonaventuru koja očekuje svoje prvo dijete i umire rađajući ga. Jednoga dana Katarina se pojavljuje kod stola obrijane glave i objavljuje zaprepaštenoj obitelji da želi postati mantellata u Trećem dominikanskom redu. Želja se čini objektivno neostvarivom. U Treći red se ubrajaju samo starije, u pravilu obudovjele žene, koje djela ljubavi prema bližnjemu i pokoru vrše bez klauzure, u vlastitim kućama. Tako joj to brani ne samo obitelj, nego i Red: Katarina je premlada i privlačna. Nakon toga upada u tešku bolest, vidljivo izazvanu duševnom mukom, koja nagrđuje njezinu vanjštinu. Obitelj i Red popuštaju pred odlučnošću sedamnaestogodišnje djevojke: 1364. Katarina postaje mantellata, što se najprije odnosi na molitvu i milosrđe, bez nekih posebnih zadaća, te osim toga pretpostavlja ostanak u roditeljskoj kući.
Sada nastupa još jedna neobičnost nakon što je pobijedila njezina svojeglavost: Katarina tri godine živi u šutnji i molitvi, u sobici koja joj je prepuštena, jede sama, spava malo, napušta prostoriju samo ujutro radi bogoslužja, za obitelj i ostali svijet kao da je umrla. U ove nijeme godine, koje su izvana neprozirne, padaju neopisivi temeljni doživljaji: duhovno zaručivanje s Kristom, razmjena srca i višesatna smrtna ukočenost za vrijeme sjedinjenja s Bogom.
U dvadeset prvoj godini Katarina se opet neočekivano pojavljuje za zajedničkim stolom, u vrijeme objeda, i prvi put preuzima vanjske dužnosti mantellate: njegovanje bolesnika i starijih susestara (među njima i jedne zla jezika, koja joj dovikuje spolne poroke); hranjenje i oblačenje siromašnih (poput Franje i ona daje svoju haljinu, a uzima i iz kućne škrinje s odjećom, prolazeći pritom bez očeva prijekora); utješni razgovori sa zatočenicima. Praćenje kandidata za smrt na gubilište – sve ovo praćeno neprotumačivim darom za obraćanje i uvjeravanje. Dvojica njezine braće dospjela su – kao pristalice srušene sijenske vlade – u nemilost; kad im je zaprijetila smrtna kazna Katarina ih jednostavno i s punim autoritetom uzima za ruku i kroz neprijateljske četvrti odvodi u sigurnost. Gotovo neposredno oko nje se okupljaju i pristalice obaju spolova i iz svih društvenih slojeva: njezina „famiglia“, „dolcissima mamma“, koja je okružuje ljubavlju i potiče na molitvu i caritas. Dvojba od strane Crkve nije izostala: njezin je Red u svibnju 1374. poziva pred generalni kapitul u Firenci da rasvijetli njezin neobičan način života – jamačno i njezina viđenja. Katarina je izdržala saslušanje, očito blistajući. Ona čak ne dobiva predviđenu pomoć: dominikanac Raimund od Capue dodijeljen joj je za duhovnog pratitelja, koji je značajno podupire u njezinim novim i sve brojnijim zadaćama, a kasnije zapisuje njezin životopis pogledom uistinu pouzdana svjedoka, ali i svjedoka koji razlikuje stvari.
Katarina ima još samo šest godina života da dosegne ono gotovo neusporedivo političko djelovanje koje je do danas povezano s njezinim imenom. 1375. loše se političko stanje u gornjoj Italiji posve zamršuje. Firenca, kojoj je za vrijeme gladi 1374./75. bio uskraćen uvoz pšenice iz crkvenih država, a to su iznudile strane plaćeničke trupe ponudivši ogroman novac, za to je okrivila papu i pozvala u protu-papinsku Ligu. Dakako, njezin stijeg „Libertas“ nije bio zamišljen nacionalno, nego posve partikularistički i sebično. Najprije je pridobiven jaki Visconti-Milano; Pisa i Lucca razmišljaju o pristupu kada Katarina u osjećaju krajnje, nepopravljive nevolje prekida uobičajeni okvir svoga djelovanja; ona putuje u oba grada, zacrtava zamisli pomirenja, piše snažna i jasna pisma: ne smije biti nikakva saveza protiv pape, neodložan povratak papinstva iz Avignona u Rim, kako bi se uspostavio bezuvjetan mir onkraj svih političkih interesa, i to kao moralna, a ne kao sebična veličina, povlačenje stranih plaćeničkih bandi iz Italije, vojsku usmjeriti na drugo, dostojnije bojište, na osvojenje Jeruzalema. U središtu ovih isprepletenih misaonih putova izlaženja iz bijede stoji papinstvo koje se dosada zatvaralo svim sličnim pozivima. Već je Birgida Švedska poduzela ono krajnje: ona je stala na put Urbanu V., koji se 1367. za nekoliko godina vratio u ponovno osnaženu crkvenu državu (nakon šezdeset godina „udovištva“ Rima), kad se ovaj iznova zaputio u Montefiasone. Ako nastavi put, umrijet će – tako je glasila njezina riječ – ali ni ova „ponizno-strahovita sibila“[10] nije spriječila Urbana da se doista vrati u Avignon – uostalom i u svoju smrt (1370.)
Za Katarinu važi samo jedno: ono što je nedostižno ipak dosegnuti. 1375. iz Pise, korak po korak, pokušava razmrsiti usud: najprije odašilje pozive na križarsku vojnu, kako bi omražene plaćenike uvezala u viteštvo, kršćanski Cipar sačuvala od turske opasnosti, oslobodila Svetu Zemlju, i talijanske svađe okrenula protiv zajedničkog neprijatelja. Nijedan od ovih ciljeva na uspijeva, naprotiv: sve se izokreće i postaje besplodno. U srpnju 1375., u isto vrijeme kada je izdana papinska bula o križarskom ratu, protu-papinskoj Ligi pridružuje se zavičajna Siena, a potom i Pisa i Lucca; Perugia i Bologna bune se protiv Rima. Katarinin nastup u Pisi doživljava krah; u ovo vrijeme ona dobiva – u pet svjetlosnih zraka koje je probadaju – Kristove rane koje po njezinoj želji ostaju nevidljive. Sada se sve u nje zgušnjava u jedan izlaz da se dokine Avignon, kojeg Francuzi koriste kao politički instrument, da se samo papinstvo očisti od svoje neizrecive prljavštine. Od veljače 1376. Katarina piše Grguru XI. (1329.-1378.) opomene, upozorenja, pozive, nagovaranja. Zauzima se za izopćenu Firencu (koja je dvije godine kasnije hoće ubiti): „Ne može se đavla izgoniti Beelzebulom, a ratom se ne može postići mir. Mir, mir, mir, najdraži oče, a ne više rat.“[11] Katarinu, politički naivnu, naposljetku lukava Firenca u lipnju 1376. šalje u Avignon kao posrednicu sukobljenih strana, a da Firenci nije bilo ozbiljno stalo do postizanja mira. U Avignonu je zadržana, papini su je nećaci odmjeravali, ali su je onda ipak odveli pred papu – Katarina govori svim žarom i odvažno; njezin je sijenski dijalekt nerazumljiv i mora ga se prevoditi. I događa se ono neočekivano: meki Grgur, kojim je upravljala njegova obitelj i francuska kruna, popušta ovoj djevojci u kojoj je jamačno vidio glasnika koji je duboko uzdrmao njegovu nečistu savjest. Na njegovo čuđenje, a u prilog svoje vjerodostojnosti, ona ga podsjeća na tajni zavjet da će se vratiti u glavni grad kršćanstva. Jamačno ga je na povratak prisilila i misao da će konačno izgubiti Rim i crkvenu državu. Odlazak je dramatičan, sve u svemu: Francuska je upravo u mirovnim pregovorima s Engleskom i protivi se gubitku tako istaknute pozicije moći kakvu je predstavljalo papinstvo. Ali i obitelj se bori: stari se Grgurov otac, grof Guillaume de Beaufort, bacio preda nj na tlo kako bi spriječio njegov odlazak. Grgur ga je prekoračio i otišao navodeći psalam: „Pisano je da ćete gaziti zmije i gnječiti guštere“.[12] Katarina je željela papu bez oružja: u svojoj spomenutoj naivnosti vidjela ga je kako ulazi u Rim s križem u ruci. Francuz je drukčije procjenjivao Talijane: čitava se vojska od dvije tisuće ljudi kretala s njime kroz gornju Italiju, od rujna 1376. do siječnja 1377. Sramotni čin, kojeg se dugo vremena nije zaboravilo, nedugo nakon papina dolaska u Rim zatrovao je stanje na najgori način. Po zapovijedi zapovjednika bretonskih plaćeničkih trupa, beskrupuloznog kardinala Roberta od Genfa, 3. veljače 1377. dolazi do neobuzdana, gnusnog krvoprolića u Ceseni, u kojemu je poginulo oko tri tisuće ljudi. Katarina piše u Rim ispunjena dubokom žalošću: „Ah, moj oče, kako sam nesretna. Bogu smo navijestili rat! Upali smo u prokletstvo smrti! Sotona očito vlada svijetom. U takvim ratovima i neredima ne možete imati nijedan miran trenutak. Htjela bih Vas zamoliti da zajamčite mir uz svaki uvjet, jedino se obazirući na glas svoje savjesti. Morate slušati miroljubive osobe, ne ratne huškače, čak i kad bi se rat htjelo voditi samo iz revnosti za pravednost. Mnogo je bolje izgubiti novac svjetovnoga posjedovanja negoli zlato duhovnoga posjedovanja. Mir, mir poradi ljubavi Raspetoga, ne više rat! Inače nam se neće moći pomoći. Ja ne mogu više!“[13] Unatoč tomu, političko stanje ostaje krajnje ugroženo; Firenca – kao zagovornica „libertasa“ – i dalje je izopćena, a Katarina po nalogu pape i dalje posreduje. Kratko vrijeme prije uspjeha koji se počeo ocrtavati umire Grgur XI. u ožujku 1378., izrekavši gorku rečenicu da više nikada neće vjerovati nekoj ženskoj proročici. U lipnju iste godine Katarina dospijeva u jednu pobunu u Firenci, u kojoj je napada jedan unajmljeni ubojica. Odmah je bila ispunjena mišlju neophodne žrtve, te uzvikuje: „Udari!“, na što je čovjek, posve smeten, pobjegao. No, u srpnju 1378. ostvaruje se mir kojeg je Katarina svesrdno pozdravila (Pismo 303), koji Firencu oslobađa crkvenog izopćenja. Neposredno nakon toga nesreća se konačno zgušnjava.
Novi papa Urban VI., Napolitanac iskrena, ali kolerično-nespretnog karaktera, već u kolovozu 1378. dobiva francuskog protu-papu, upravo onoga ciničnog „koljača iz Cesene“. Kraljica Ivana Napuljska, koja ga podupire zajedno s Charlesom V., mora čitati sljedeće: „Ali ja Vas više ne mogu nazivati majkom ili s poštovanjem govoriti s Vama, (…) jer od dame je postala ropkinja, (…) podložna laži i đavlu, koji nije otac“.[14] Katarina s nekima od svoje „famiglia“ hita u Rim da zatvori šizmu i da savjetuje papu u njegovu višestruko prenagljenu djelovanju. „Radite muškom snagom, u tišini i s mjerom, dobrohotno i smirena srca, jer djelovanje bez mjere više pustoši nego što uređuje. (…) Svijet više ne može dalje. (…) Imajte strpljenja sa mnom. Jer, dok god živim neću prestati da Vas pismeno i usmeno obasipljem molbama, sve dok u Vama i u Svetoj Crkvi ne vidim ono za čim moja čežnja žeđa. Za to bih htjela predati svoj život“.[15] Već nasmrt bolesna vuče se svakoga jutra do sv. Petra na misu. Pritom jednoga jutra vidi u predvorju Giottov mozaik s crkvenom lađicom, navicula, koja se, naginjući se, oslanja na njezina ramena. Pada od malaksalosti i nose ju kući. Započinje njeno teško umiranje. Njezino tjelesno i još više duhovno mučeništvo za jedinstvo Crkve završava 29. travnja 1380., a pred očima joj je tragična, neskrivena neučinkovitost: velika zapadna šizma cijepa i razdire kršćanstvo, podijeljeno naposljetku među trojicom papa, i to će potrajati sve do koncila u Konstanzu 1417.
Siena je primila mrtvu kćer trijumfalno, Monna Lapa u dubokoj starosti stoji na čelu prateće povorke. – Ostala su Katarinina pisma, 381 prvoklasni povijesni dokument 14. stoljeća, diktirana i upravljena ljudima svih staleža i svih obrazovnih stupnjeva. Nažalost, kasniji su prepisivači iz većine Katarininih pisama uklonili svakodnevna priopćenja, tako da iz njih ne doznajemo mnogo o njezinu privatnom životu. No, razvidna je ipak jedinstvena jezična snaga kojom se izražava i pravocrtnost i spram najviših moćnika.[16] Ostalo je njezino glavno djelo iz 1377./78. „Libro della divina dottrina volgarmente detto dialogo della divina providenza“[17], koje sadrži i njezine nadahnute, visoko teološke molitve. Djevica i proročica s ljiljanom proglašena je zaštitnicom Italije (1933.) i posebice Rima (1866.), a Pavao VI. ju je 1970. uzdigao u crkvenu naučiteljicu – pored Terezije Avilske jedinu u povijesti Crkve – i to je bilo do tada nezamislivo odlikovanje.
Katarinin duhovni lik
Trideset i tri godine života ličiočeve kćeri upadaju u oči, već pri površnu pogledu, svojim odstupanjem od svake norme, i one religijske. Započinje nejasnim pozivom – viđenjem Krista sedmogodišnje djevojčice i kasnije snom o ogrtaču; ostaje nejasno što bi zapravo mogla biti njezina zadaća, budući da se ne priključuje „normalnom“ redovničkom životu. Kako to odgovara njezinoj ranoj ljubavi prema povučenosti, molitvi i trapljenju, moglo bi se očekivati da će se priključiti susjedama, dominikankama stroge klauzure. Umjesto toga ona u sedamnaestoj godini izabire formu života starijih, pobožnih udovica koje, doduše, polažu zavjete, ali ostaju samostojne „u svijetu“. Ova institucija, dakle, nipošto nije mišljena za Katarinu, više je kompromis između samostana i relativne slobode; djevojka koristi upravo ovu neovisnost za slobodno kretanje, za zahvaćanje u život – i što dulje to čini to joj se više posvuda dopušta pristup.
Ovu „ne-institucionaliziranu“ aktivnost ona nehotice prenosi i na pratitelje koji joj se pridružuju, žene i muškarce, plemenitaše i građane (mješavina izvan društvenih pravila). Ova „famiglia“ započinje oponašati Katarinu bez naloga, bez usidrenja u nekom redovničkom pravilu. Izriče li se u ovomu iskonska ideja današnjega svjetovnog Reda? Neka vrsta karizmatskog laičkog pokreta? Ovo bi dokazivalo Katarininu tankoćutnost kojom je hitala naprijed, jer će se u sljedećem stoljeću, u novovjekovnom Quattrocento, probiti konačan prijelaz od monaške u laičku kulturu. Ondje se znanje iz katedralnih i kaptolskih škola srednjega vijeka seli na Sveučilište ranoga novog vijeka. Lik „idiota“, ne-klerika i onoga tko nije skolastički učen, izazovno se predstavlja: jedan ljudski vijek nakon Katarine Nikola iz Kuesa (1401.-1464.) zacrtat će novo „neznajuće znanje“, a to znači novi tip laika koji u klici nosi crte dolazećeg novovjekovnog mišljenja.[18] No, Katarina ne zahvaća samo u budućnost, ona utjelovljuje i podrijetlo: podsvjesnu, nikada prekinutu paralelnu tradiciju spram školske teologije. To je ona riskantna tradicija koja se poziva na Božje nadahnuće, odnosno na nadnaravno podučavanje, i u kojoj su se, razumljivo je, naročito isticale žene, ali ne samo one. Velika Mechthild von Magdeburg (1207.-1282./1294.) je stoljeće prije Katarine ovaj uzbudljiv proces, koji je u pravilu poznat kao mistika, klasično-jasno izrekla preko Božjih usta:
„Naći ćeš mnogog mudrog učitelja upućena u Pismo, koji je sam po sebi budala u mojim očima. I reći ću ti još nešto, (…) da neuka usta učene jezike uče o mome Duhu Svetom.“[19]
I Katarina je „neuka usta“ i „idiota“ u smislu Kuzanskoga, a ipak, odnosno zbog toga, njezino je znanje posve sigurno, „uliveno, ne stečeno“, kako to lakonski kaže humanistički papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini) obrazlažući njezino proglašenje svetom 1461. I dodaje: „Ona je bila više učiteljica nego učenica, tako da je profesorima i samim biskupima velikih Crkava velikom mudrošću odgovarala na najteža pitanja koja su se odnosila na božanstvo, a ovi su bili toliko zadovoljni da su, dolazeći kao vukovi i divlji lavovi, odlazili od nje kao ukroćeni janjci“.[20] Illitterata ne zna čitati i pisati, pomaže si tako da diktira više pisama odjednom. No, koliko je ova neuka žena poznavateljica i čitateljica ljudskoga srca: ona ima karizmu prodornog pogleda do dna duše. Mnogima koji su je tražili savjet razotkrila je stvari, često nesvjesni korijen njihovih smetenosti. Ovdje se potvrđuje tip znanja kojim se ne predočava ono što je naučeno u školi i u knjigama, nego poznavanje života pogledom koji prodire do dna, spuštanjem u dubine ljudske duše i u bezdane Božje dubine. Kakvim je vrhovništvom mogla – drukčije negoli dva naraštaja kasnije Ivana Arška – opstati pred školskim teolozima dominikancima, pripadnicima inkvizicijskog reda! Ida Friederike Görres komentira: „Kod Katarine Sijenske uvijek mi iznova upada u oči ogromna pamet ove djevojke iz naroda, i to ne samo kao domišljatost, intuicija, i tako dalje, nego izričito kao „duhovnost“, nevjerojatna, začuđujuća oštrina razuma, pojmovne jasnoće, čistoće, prožimanja i snage, analiziranje duševnih sila, kao i naučavanje otajstava vjere – i sve to s raskošnim, primjerenim darom riječi. To je pravi nauk, doktrina, ono što ona kaže o ljubavi prema sebi, Božjoj ljubavi, slobodi volje, dostojanstvu čovjeka, i tako dalje, i to ne samo pojedinačnim blistavim rečenicama, kako to tu i tamo čini i Mala Terezija, nego u pravim raspravama koje kod nje nisu – jer je bila nepismena – ono pročitano, naučeno, proćućeno i dalje dano, nego ono što je sama vidjela i izvorno izrekla – i to je stvarno nečuveno. Ona je doista ‘genijalna’ i rado bismo znali koliko je tu posrijedi bila narav a koliko karizma“.[21]
Daru vidovitosti pridružuje se i karizma dubokog tješenja „dolcissima mamma“, kako ju je narod brzo nazvao. I srodna tješenju – karizma obraćanja: odavna zavađene obitelji otvarale su se nakon njezinih riječi; jedan mladi plemić, osuđen na smrt, izgubio je svu tvrdokornost kada ga je Katarina posjetila u tamnici, i gotovo radostan otišao je s njome na sijensko stratiše, gdje ga je ona poljubila, držala njegovu glavu i uhvatila je u svoju haljinu – ovdje se dogodilo to da nije mogla isprati krv iz svoje haljine.
Drukčije čitano, neobične karizme mlade žene jednostavno znače i šarm. Šarm je imala u bogatoj mjeri. I famiglia se držala na okupu isključivo Katarininom velikom privlačnošću, a ne možda jasnim odredbama. Njezinoj je čari jamačno pripadala i njezina snažna samosvijest, ili točnije: svijest o poslanju. Kada je njezin nalog postajao sve jasniji, ona sama se poistovjetila s poslanjem – s reformom Crkve, kružeći oko ideje križarske vojne i pomirenja samoubilačke Italije, ali konačno ciljajući na papinstvo. Ovdje ona daje sve od sebe, a to znači da najprije napada samu sebe.“Užasno trapljenje i ponižavanje, kojim se bičevala, pomama za odricanjem i trpljenjem, koja je gotovo dovela do uništenja tijela, kao da je htjela sebi pritjeloviti gnušanje zbog ubijanja – sve se to može razumjeti kao odgovor vremenu, kao pokušaj da teretu svojih poroka suprotstavi uteg pokore. ‘Iznova žrtvuj svoj život!’ To je bio nalog koji joj je dala vječna ljubav. I: ‘Čak i kad bi papa bio utjelovljeni đavao, ne smijem okrenuti glavu protiv njega’, to je bila njezina vjera, njezin odlučan stav spram dvora u Avignonu.“[22]
Skrupule ili kušnje u ovome nalogu kod nje nisu vidljive, niti skrupula o samoj sebi, kakvu se susreće u ponekoj religioznoj biografiji, premda uvijek ističe snažno osjećanje svoje grješnosti – u svjetlu Onoga koji je bez grijeha. „Tebe, liječnika, nije odbila moja bolest. Ti, vječna čistoćo, nisi prezrela mnoge moje patnje. Ti, Bezgranični, nisi se obazirao na to što sam ja ograničena“.[23] Istodobno pokušava ojačati samosvijest drugih, dovesti ih do toga da se i oni poistovjete s Božjim nalogom. Okrutnom milanskom vojvodi Barnabi Viscontiju, kojeg su se svi bojali, diktira: „Pozivam Vas da ništa više ne poduzimate protiv pape. Ne uplićite se više u njegove stvari, nego vladajte svojom državom u miru i pravednosti. (…) Nikakva vlast, koju imamo u ovome svijetu, ne daje nam pravo da sebe smatramo vladarima. Kakva je to vlast koja mi može biti istrgnuta i ne ovisi o mojoj slobodnoj volji? Ja mislim da se nikomu ne bi trebalo davati titulu vladara ili ga takvim smatrati, nego bi ga trebalo nazivati upraviteljem.“[24] Ili engleskom condottiere Johnu Hawkwoodu (Giovanni Aguto), koji je svoje krvave usluge prodavao onome tko je najviše nudio, te je suodgovoran i za pokolj u Ceseni: „Bi li to stvarno bilo veliko djelo, da ste zavirili u sebe i promislili koliko ste muke i napora uložili za služenje đavlu, radeći za njega? Moja duša želi da se obratite, da se obratite Kristovu križu i njemu služite, vi i svi Vaši plaćenici i drugovi, i da tako postanete Kristovom družbom, koja će krenuti u borbu protiv nevjerničkih pasa u Svetoj Zemlji. (…) Nije li grozno da mi koji smo ipak kršćani, udovi tijela Svete Crkve, napadamo jedni druge i međusobno se tučemo?“[25] U ovoj odvažnoj tvrdnji jedan nam izraz može zapeti u grlu: izraz „nevjernički psi“ neoslabljeno označava protivnike. Pored ovog vremenski uvjetovanog pogleda „cjelovitoj“ Katarini pripada i sljedeće dojmljivo viđenje: „Dok se vatra svete čežnje u meni pojačavala, opazila sam u viđenju kako kršćanski i nevjernički narod ulaze u bok raspetoga Isusa, te sam nošena čežnjom i željom da ljubim stupila među njih i s njima sam ušla u Krista, u najdražeg Isusa. (…) Potom mi je on dao križ na ramena i maslinovu grančicu u ruku, kao da je htio – a tako je i rekao –, da je pružim jednom i drugom narodu.“[26]
Katarinin identitet, ili točnije: njezin identitet s Božjom voljom je ono što je uopće dovodi u javnost. „Bog to hoće, i ja to hoću“, tako počinju mnoga njezina pisma u kojima razvija reformu Glave, a onda i udova Crkve. U nekim tvrdim rečenicama upućenim Grguru XI. ona mu predočava moć koju je primio sa svojim položajem – ako to neće da vidi mora je vratiti natrag. Ponovno njuši nesreću njegova okruženja, već unaprijed „sve do Siene“, kako je rekla. „Tada se papa okrenuo Katarini i upitao: Kako to da hoćeš nakon nekoliko dana prosuđivati stanje na dvoru? Tada se ona nehotice uspravila i odgovorila čvrstim glasom: bez straha priznajem da se radi o časti svemogućeg Boga, da grijesi papinskoga dvora zaudaraju sve do Siene, odakle ja dolazim, i ondje mi se još više gade negoli ljudima ovdje, koji su se njima okaljali i još se svaki dan kaljaju“.[27] Raimund iz Capue se pri prevođenju zbog zbunjenosti okrenuo, kako je sam priznao.
Katarinino prvo viđenje bio je Krist u bijelim papinskim haljinama; odatle potječe njezino mjerilo i njezina neumoljivost spram Kristova zastupnika. „Želim u Vama vidjeti plodno stablo, puno slatkih i zrelih plodova, posađeno na plodnu tlu samospoznaje. (…) Tko je zaljubljen u sama sebe i više sebe ne ljubi radi Boga i u Bogu, može činiti još samo zlo. Jer, dobro je umrlo u njemu. On je kao žena s mrtvorođenčetom. Ako je takav čovjek postavljen iznad drugih, on čini zlo jer zbog njegova sebeljublja i straha od ljudi, u koji je upao upravo zbog svoje sebičnosti, umire u njemu sveta pravednost: vidi da njegovi podložnici griješe a ne prekorava ih i pravi se da ništa ne vidi. (…) Uvijek je zabrinut jer ne daje poticaj i ne izaziva protivljenje. A zašto? Jer traži sama sebe. Htjeti sve miroljubivo zataškati okrutnije je od svega drugoga. (…) Kažem Vam po nalogu Raspetoga: svojom vlašću morate izvršiti poglavito tri stvari. Najprije morate u vrtu Svete Crkve, čiji ste čuvar, iskorijeniti cvjetove koji smrde, koji su puni prljavštine i pohlepe, i napuhani od oholosti. To su loši pastiri i čuvari, koji truju ovaj vrt i puštaju da propada. (…) Ali imajte na umu da ćete to teško moći ostvariti ako prethodno ne ispunite dva druga uvjeta: svoj povratak i razvijanje križarske zastave. Kažem Vam, dođite, dođite i ne čekajte vrijeme! Jer vrijeme ne čeka Vas. (…) Sada se ne smije dalje spavati, nego se moramo probuditi i hrabro započeti. (…) Nemojte me razočarati, inače bih morala uložiti žalbu kod Raspetoga, jedinoga koji još ostaje; na zemlji Vi nemate nikoga iznad sebe“.[28]
Katarina podnosi svu neobičnost svoga životnog stila i jedincata naloga snagom uvjerenja da ju je Bog neposredno zahvatio. To je jakost koja zrači iz nje. Njezine hitne, prijekorne riječi upućene u Avignon proizlaze iz Božje volje s kojom je jedno i s kojom i papa treba biti jedno. Katarinu potvrđuju njezine mistične zaruke i stigmatizacija koja je samo njoj očitovana. Ona djeluje samo iz ovoga odnosa prema gore. Unutra i gore su kod nje u beskrajnu dijalogu koji je osnažuje. To je čini neustrašivom, pritom i ljubaznom i jasnom. Motivi zadiranja u crkvenu i svjetovnu politiku isključivo su religijske naravi; naivna, ali zbog svoje naivnosti u zboru diplomacije tako neobična, ona podiže svoj glas. Dakako, na koncu života – doživjela je Kristovu životnu dob, trideset i tri godine – satire je uzaludnost njezina djelovanja: ubija je lađa Crkve koja pada na njezina ramena. Njezino teško umiranje ima obilježje mučeništva, one krvne žrtve o kojoj je govorila u svome posljednjem pismu: „Ležeći tako na tlu mislila sam da moja duša napušta tijelo, ali ne onako kako se to zbivalo u onom prijašnjem vremenu kada sam osjećala slast blaženika i s njima se radovala u svemogućem Bogu. Sada sam bila ispunjena strahom i mučninom zbog svoje bolne čežnje, koja se iznova pojavila pred licem Božjim, i Bog mi je bio prisutan na posve nov način, kao da sjećanje, razum i volja više nemaju ništa s mojim tijelom. I tako se jasno i bistro u meni odražavala ona istina da se u ponornoj dubini ponavljaju otajstva Svete Crkve i da posve oživljuju sve primljene milosti moga života i dan mojih zaruka s Bogom. Sve je to onda potpuno iščezlo zbog sve jače vatre i moja se čežnja rasplamsavala sve više i više. Povikala sam: Vječni Bože, uzmi žrtvu moga života za mistično tijelo Svete Crkve. Ja nema ništa drugo dati nego samo ono što si ti meni dao. Uzmi moje srce i pritisni ga na lice ove zaručnice. Tada je Bog okrenuo oko svoje milosti, iščupao moje srce i utisnuo ga u Svetu Crkvu.“[29]
Katarinino teološko „mjesto“ i njezina današnja izražajna snaga
Kad su Katarini jednom došle sumnje u njezinu djelotvornost, poviknula je: „Gospodine, kako bih mogla tako djelovati kako si mi rekao, (…) jer moj je spol za mene preprjeka koju ti jamačno poznaješ“. Tada je Gospodin odgovorio: „Milošću moga Duha obdarujem onoga koga hoću; ne postoji muškarac ili žena, obični ili plemeniti, jer svi su preda mnom jednaki“.[30]
Ovaj navod je samo površinski gledano modni. Štoviše, točno nas vodi na „teološko mjesto“ kojemu Katarina pripada. To je „prostor zdenca“ Crkve, neka vrsta prizemnog kata koji pohranjuje podzemnu vodu i iz kojega Crkvi neprestano ključa život. Ovaj najdublji prostor, koji istodobno pripada središtu, ono je istinski majčinsko u Crkvi, u kojemu su sva djeca ovca i stado – još prije svakog hijerarhijskog stupnjevanja koje izlučuje pastire. To je prostor bezuvjetne jednakosti, ne one pravno zadobivene, nego one koja pripada djeci. Jednakost po rođenju iz Duha i vode od iste majke.[31] Katarina je iz dostojanstva ove temeljne djetetosti opominjala hijerarhiju, vršeći i sve ostale zadaće i propise crkvenoga organizma. Ovo nije uobraženost, nego uvid u prvo i posljednje određenje Crkve: biti otvorena svima, kao upraviteljica krvi koja je namijenjena svima. Staleži u njoj, laici ili klerici, imaju različite pozive, ali nema razlike u milosti, jer glavna zadaća ostaje ista: izložiti se milosti, dotoku krvi. Upravo je manjak otvorenosti Crkve, kao organizma, u kojemu Kristova krv više nije mogla kružiti, potaknuo Katarinu na djelovanje.
Ova crkvena naučiteljica živi iz djetetosti koja nije samosvjesna, nego je ona koja zaboravlja sebe, kojom oslovljava drugu djecu iste majke. Možda bi se dalo reći: Katarina proizlazi iz mjesta gdje je Crkva jednostavno i u najdubljem smislu majka. Mjesta u kojem su ukorijenjeni svi njeni ženski simboli: lađa, arka, kuća, stablo – gdje se prije svake razlike živi pripadanje jednome, zajedničkome. Dakle poslanje iz ničega drugoga doli iz krštenja, prije svakog reda (ordo) i utemeljujući ga. Ovo je također mjesto na kojemu jedan može stajati za drugoga: zastupništvo svih preporođenih jednih za druge, kao što je i Gospodin „plod krvi“ ravnomjerno namijenio svima. U svojoj „Knjizi Božje providnosti“, koja je prepuna slika, Katarina ocrtava lik Crkve i njezine Glave i taj lik kruži oko ovoga središta predanosti, zastupništva, razmjene i nadopunjavanja.
Ako se dobro pogleda, ova je knjiga začuđujuća. Neobrazovana Katarina zacrtava bez teološkoga školovanja razgovijetnu i samostojnu teologiju koja posve ostaje u ortodoksiji. Temeljni uzorak: Katarina pita, Bog odgovara. Pritom prodorna pitanja nisu plod čitanja, a Božji odgovori ispadaju neobični i strastveni. Snažno, sijenskim izričajem, Katarina nalazi riječi o Bogu, koje djeluju neuglađeno, kao „pazzo d’amore“, „lud od ljubavi“. Više od toga: teme knjige pune su vlastitosti za koje do tada nije bilo primjera, i bave se tajnom najdubljeg prostora Crkve.
U tomu se očituje specifično obilježje Božje ljubavi. Ona je dana bez ikakvih naših prethodnih postignuća, preobilna je i bez računice. Dakle Glava je ona iz koje dolazi sva snaga, i to u preobilju – često se nameće usporedba s nadirućim morem. „Uistinu, ovo svjetlo je more – jer duša uživa u Tebi, vječno Trojedinstvo, more mira. Voda ovoga mora nije mutna; ne plaši dušu, jer ona poznaje istinu. To je dubina koja objavljuje slatke tajne, tako da duša, gdje je svjetlo Tvoje vjere prisutno u preobilju, ostaje sigurna u svoju vjeru“.[32] Ovo preobilje također razbuđuje posebnu vrstu ljudske ljubavi: ova mora također drugome više činiti nego što očekuje; mora mu ići u susret bez razloga i bez odgovora, kao odjek prve Božje ljubavi koja nas zahvaća. Nastavak njegove dinamike, koja se hrani jedino iz njega, i zbog toga joj nije potrebna nikakva potvrda. Svi odnosi tako zadobivaju obilježje dara, ali taj dar nije usmjeren na uzvraćanje dara. Upravo „beskorisnost“ darivanja doseže posebnost Božjega uzora; upravo se ono uzaludno približava njemu. Stoga odgovor Bogu ide neposredno preko bližnjega. Crkva: dinamiku Glave dalje predavati njezinim udovima, preko udova; njezino temeljno obilježje je preobilje.
Drugo: Katarina uobličuje teologiju krvi, jamačno najsnažniju sliku Božje blizine i razdavanja. Krv ima razna svojstva koja se povezuju u jednu aktivnu supstanciju milosti: ona hrani, ona čisti u pranju, ona opija. I nešto što je posve svojstveno Katarini: krv grije, osvjetljava, ona sama je vatra i svjetlo. Crkva joj postaje „zaručnica na postelji od krvi i vatre“. Katarina time povezuje – to nije pročitano, nego osjećeno – tešku tvarnost krvi s najduhovnijim elementom: krv postaje prozirna na plamenu. Ili također: patnja postaje prozirna u preobraženju. Katarina ne poznaje neprijateljstvo spram tijela, naprotiv: otkupljenje počinje u tijelu i krvi, jednako kao što je Isus bio mučen u tijelu i krvi. A Crkva jede i pije u svojim slavljima ovo tijelo otvoreno do krvi. Ona sama je tijelo, koje se u svakom od njezinih udova dohvaća, zahtijeva, iscjeđuje u otkupljenju, sve dok Božjoj ljubavi ne pruži otvorenu kuću. I krv je – još jednom – aktivna supstancija koja ravnomjerno doseže sve, sve ih ujedinjuje, svima daje isti životni ritam.
O Katarininoj sjetilnosti već je bilo riječi. Možda bismo ovdje morali još dublje zahvatiti u ono što je rečeno: da kod nje sjetilnost neposredno izriče ono neosjetilno, da je narav odmah i milost. Je li to Katarinin ženski miraz? U povijesti kulture žena označava blizinu spram neposrednoga, spram intuicije, spram religijskog „njušenja“, preko osjetila, posebice preko sinestezije, odnosno stapanja sjetilnih spoznaja koje su inače peterostruko odijeljene. Jedna takva „sjetilna transcendencija“, posebice u profinjenu osjećanju mirisa u duhovnim procesima, višestruko je prožimala spise žena mističke tradicije – još jednim ovdje spomenimo Mechthild von Magdeburg.[33]
Katarina očito potječe iz istog „materijala“. Isto tako očito ona je ovaj materijal, svoje tijelo, i krotila, dakako ne gubeći strast i „krv“. Njezina izvornost omogućuje joj otkriti izvorni prostor Crkve, ondje gdje su svi u istoj (preko)mjeri prani, hranjeni, napojeni, suđeni, razoreni u svojim grijesima i ponovno priključeni na strujeći život. Crkva nije automatizam i magija; njezina se iscjeljenja mora tražiti punim, snažnim zalaganjem – onako kako na smrt bolestan čovjek traži liječnika. Ako se to ne postigne, prevlada sila raspadanja, i to ne manje snažno. „Znaš li što je noćno vrijeme? Tamna noć smrtnoga grijeha je ono kada se duši oduzme milosno svjetlo. U ovoj noći ona neće ništa uhvatiti, jer svoju ljubav ne baca u živo more, nego u mrtvo, gdje je samo krivnja, dakle ništa. Uzalud se mučite u velikim, nepodnošljivim mukama bez ikakve koristi; stvarno, takve duše sebe čine mučenicama đavla, a ne raspetoga Krista“.[34] Ovdje se pojavljuje Katarinina upoznatost s doživljenim prostotama, jednako kao i njezino čvrsto ustrajanje u iscjeljivanju posredstvom upravitelja spasenja.
600 godina poslije Katarine Crkva nije – usprkos svim promjenama u odnosu na gotovo smrtno zaraženo 14. stoljeće – jednostavno prozirna glede svoga izvornog prostora, prostora žive krvi, mora koje nas nosi. Zapletaji druge vrste nego što su bili u kasnom srednjem vijeku priječe život organizma, potamnjuju volju Glave. No Katarinin život i teologija djeluju kao okno koje vodi natrag u prostor zdenca, prolazeći kroz slojeve ljudske i crkvene taštine. Ondje se razbistravaju sve službe, i ono najviše, služenje krvi koja teče. Katarinina valjanost: to što je pojmila istu plemenitost svih u Crkvi, isti udio u životnom preobilju njezine Glave, ista, ne ponižavajuća nego slobodna djetetost svih. Ali krajnje realistično: djetetost koja se hrani tijelom, krvlju, dahom i ljubavlju Onoga koji je „pazzo d’amore“, čijoj ludosti pripada i to da se dade razdijeliti u svojoj Crkvi.
Ova djetetost se hrani cijelim tijelom, odatle uzima snagu i vraća je natrag. Iz hrane potječe posve osobna, svakomu odgovarajuća mjera vraćanja, i što se više naknađuje to više osnažuje: „Sve sam vas poslala u vinograd poslušnosti, da biste na različit način radili u njemu. Svakomu se daje plaća prema mjeri njegove ljubavi, a ne prema izvršenu radu i utrošenu vremenu. (…) Prema ljubavi svoje poslušnosti duša prima svoju plaću i ispunja svoju posudu u Meni, moru ispunjenu mirom.“[35]
Iz: Hanna-Barbara Gerl-Falkovitz, Freundinnen. Christliche Frauen aus zwei Jahrtausenden, Donauwörth 32003., str. 65-87.
Preveo: Dr. fra Ivan Ivanda