Za Božić 2013. godine otputovao sam iz svoga doma u Sydneyju kako bih posjetio svoju majku u Velikoj Britaniji. Jednoga sam jutra rano ustao i odlučio razvrstati svoje stvari u sanduku koji je stajao u podrumu ispod kuhinje.
Ostavio sam toplinu kuhinje i niz istrošene kamene stepenice sišao u podrum. Upalio sam svjetlo, jednu jedinu žarulju, i u hladnom zraku primijetio izmaglicu od svoga daha.
Sanduk koji sam tražio bio je u mračnom kutu, ali pogled mi je privukao smeđi kožni kovčeg na podu ispred mene. Jedan kut kovčega bio je istrunuo od vlage, kao i neki od papira koji su se nalazili unutra. Otvorio sam kovčeg, izvadio dokumente, ponio ih gore i stavio na kuhinjski stol.
Preda mnom su bili rukopisi moga djeda, Hallidayja Sutherlanda. Rođen 1882. godine, umro 1960. godine, liječnik, autor bestselera, borac protiv tuberkuloze i okrivljenik u suđenju za klevetu Stopes protiv Sutherlanda.
Suđenje se odvijalo na londonskom višem sudu u veljači 1923. godine. Dr. Marie Stopes optužila je Sutherlanda da ju je oklevetao u svojoj knjizi iz 1922. godine Birth Control („Kontrola rađanja”). Novinari i javnost pet su se dana gužvali u sudnici kako bi čuli svjedočenja najboljih liječnika u zemlji.
Za razliku od Stopesove, Sutherland nije imao novaca za pravnu borbu i prijetila mu je financijska propast sve dok neki kršćani (većinom katolici) nisu prikupili novac i platili sudske troškove. Pobijedio je na prvom suđenju, izgubio priziv, a 1924. konačno je pobijedio u Domu lordova.
Ja sam se toga slučaja pomalo sramio. Unuk sam dr. Sutherlanda i po njemu sam dobio ime. Godinama sam se pitao zašto je tako žestoko kritizirao Stopesovu.
Bio sam prihvatio naširoko prihvaćenu priču o „katolicima protiv kontracepcije”, čiji je primjer ovaj izvadak iz životopisa Marie Stopes na internetskoj stranici BBC-ja:
„Stopes je 1921. otvorila kliniku za planiranje obitelji u Hollowayju, na sjeveru Londona, prvu takvu u zemlji. Klinika je nudila besplatne usluge udanim ženama i prikupljala je podatke o kontracepciji. (…) Najžešći kritičar Marie Stopes bila je Katolička Crkva. 1923. Stopes je tužila katoličkog liječnika Hallidayja Sutherlanda za klevetu. Izgubila je, pobijedila u prizivu i ponovno izgubila u Domu lordova, a slučaj je njezinim gledištima donio ogroman publicitet. (…) Stopes je nastavila kampanju da žene imaju bolji pristup kontroli rađanja.”
Nitko iz obitelji, a niti ostali, nisu mi drukčije govorili.
Hallidayjevi rukopisi sada stoje na kuhinjskom stolu, napisani rukom i natipkani, neki uvezani, neki ne, a neki u omotnicama. Nitko ih nije dirao od njegove smrti prije nekih 53 godine. Otkriće tih spisa pomoglo mi je shvatiti zašto je napadao rad Marie Stopes i da je ono što se predstavljalo kao bezazlena klinika za planiranje obitelji bilo prvi korak u bezočnoj kampanji uvođenja eugeničke[i] kontrole populacije u Britaniji.
Eugenički ciljevi Marie Stopes
Marie Stopes priključila se Društvu za obrazovanje o eugenici (Eugenics Education Society) 1912. godine, a doživotnim je članom postala 1921. godine.
Drugoga dana suđenja, pod zakletvom, Stopes je rekla da se „time počela baviti”:
„(…) da se suprotstavi tome zlu koje je raslo u tolikim godinama smanjenja stope rađanja samo kod štedljivih, mudrih, zadovoljnih i općenito zdravih članova naše zajednice, i nekontroliranog množenja kod C3[ii] ljudi i napola slaboumnih, neopreznih, kojih je proporcionalno sve više zbog usporavanja stope rađanja na drugom kraju društvene ljestvice.”
Osnovala je „Društvo za konstruktivnu kontrolu rađanja i rasni napredak” (Society for Constructive Birth Control and Racial Progress, CBC) kao potporu klinici. Stopes je bila predsjednica,a podupirali su je istaknuti podpredsjednici, uključujući J.M. Keynesa i H.G. Wellsa. Ciljevi društva navode sljedeće:
„Nažalost, mnogo je muškaraca i žena koje bi zbog njihova vlastitog lošeg zdravlja ili zbog bolesne i degenerirane naravi potomstva koje bi proizveli trebalo spriječiti da se razmnožavaju.”
Slogan njezine klinike („Radosno i namjerno majčinstvo – sigurno svjetlo u našoj rasnoj tami”) i nazivi cervikalnih kapica koje je tamo dijelila (“Pro-Race”, a kasnije “Racial”) odražavali su eugeničke ciljeve njezina projekta.
Stopes je znala da su žene koje dolaze u njezinu kliniku tamo dolazile svojevoljno, a da se „suprotstavi sve većem zlu”, morala je utjecati na „C3 ljude” koji nisu dolazili u njezinu kliniku. U tu svrhu je zagovarala obvezatnu sterilizaciju ljudi koje je smatrala neprikladnima za roditeljstvo i lobirala je kod premijera i drugih političara da potrebni zakoni budu prihvaćeni.
Stopes je također preporučila da se C3 ženama stavi sprava poznata kao „zlatna igla” ili „zlatna opruga”. Kad bi jednom bila stavljena, ne bi je se moglo ukloniti bez pomoći liječnika.
„To je, dakle, jedna i jedina metoda (osim sterilizacije) koja je primjenjiva i od stvarne je pomoći najnižim i najneopreznijim društvenim slojevima. Radi se o metodi od najveće rasne i društvene vrijednosti, koja bi morala postati naširoko poznata i prakticirana.”
Stopes je bila priznata paleobotaničarka i sveučilišna predavačica, i inzistirala je da je znanstvenica, no neprecizni jezik kojim se koristila pri obilježavanju (i obezvrjeđivanju) ljudi koje je trebalo sterilizirati bio je sve prije nego znanstven: „beznadno loši slučajevi, loši zbog nasljednih bolesti, pijanstva ili karaktera”, „degenerici, slaboumni i neuravnoteženi”, „paraziti”.
Sutherland se suprotstavljao eugenici mnogo prije nego što je postao katolik
Tridesetih godina 20. stoljeća dr. Sutherland ostvario je uspjeh kao autor autobiografskih knjiga. U knjizi „Vrijeme za sjećanje” (A Time to Keep) iz 1934. godine piše o suđenju:
„Godine 1919. sam postao katolik. Znao sam da se Crkva protivi umjetnoj kontroli rađanja, ali ta me polemika nije ni najmanje zanimala dok nisam prisustvovao sastanku Liječničko-pravnog društva u Londonu 7. srpnja 1921. godine.”
Objasnio je kako je došlo do toga da je napisao knjigu „Kontrola rađanja”, kako nije imao novca za pravnu borbu i kako je, kad je jedan njegov prijatelj kontaktirao Crkvu u Westminsteru, primio poruku: „Recite dr. Sutherlandu da će kardinal Bourne ostati uz njega do kraja”, poslije čega je napisao:
„Moj stav od tada pa nadalje bio je da sam ja samo instrument koji ima čast predstavljati Katoličku Crkvu u velikoj javnoj polemici.”
Za mene je to objašnjenje bilo nepotpuno. Posvetiti se tako intenzivno pitanju koje ga „nije ni najmanje zanimalo” bilo je čudno, ali to učiniti tek dvije godine nakon što je oženio moju baku Muriel, i imao mladu obitelj (moju tetu Jane, a kasnije moje stričeve, blizance Johna i Petera), činilo se, blago rečeno, impulzivnim.
Ništa nije objašnjavalo zašto je liječnik koji se specijalizirao za liječenje tuberkuloze i koji je radio u Ministarstvu za mirovine krenuo u posve drugome smjeru. Otkriće njegovih spisa to je promijenilo.
Pročitao sam prvo (iz 1911.) i četvrto (iz 1914.) izvješće Dispanzera sv. Marylebone za prevenciju sušice, gdje je Sutherland kao liječnik radio od 1910. pa nadalje. Doznao sam da je svake godine 50 000 ljudi umiralo od sušice, tuberkuloze pluća. Pored toga, 20 000 ih je umiralo od drugih oblika te bolesti, a 150 000 ostalo je invalidno. Bila je to bolest siromaštva i siromašne je pogađala tri puta više nego bogate. Kad bi hranitelj obitelji obolio, cijela bi obitelj zapala u bijedu.
Pored svojih svakodnevnih dužnosti u dispanzeru, Sutherland je prikupljao rezultate istraživanja, napravio prvi film o zdravstvenom odgoju u Britaniji[iii], osnovao školu u prirodi na tribinama u Regent’s Parku, i uredio zbirku eseja međunarodnih stručnjaka o iskorjenjivanju i liječenju tuberkuloze.
U to je vrijeme Sutherland nominalno bio prezbiterijanac, a zapravo agnostik. Uoči I. svjetskog rata pridružio se škotskoj Crkvi kako bi se pomirio s Bogom.
Pamflet iz kovčega, „Tuberkuloza: uzrok i liječenje”, pružio mi je sljedeći trag. U njemu se nalazio i transkript njegova govora pred Nacionalnim vijećem Udruženja kršćanskih mladića (National Council of the YMCA) 4. rujna 1917. godine. Strastveno je govorio protiv smrti od tuberkuloze koje su se mogle izbjeći, uključujući i 10 000 djece koja su svake godine umirala od tuberkulozom zaraženog mlijeka.
Sutherland je u prvom redu okrivio eugeničare, opisujuć ih kao „uzgajivače rase s dušom uzgajivača stoke”. Napao je njihovo vjerovanje u „opstanak najjačih”, jer je smatrao da oni „sprječavanjem bolesti ne štite slabe, nego čuvaju jake”.
Kasnije sam doznao što je poveznica između tuberkuloze i eugenike. Tada se mislilo da je osjetljivost na tuberkulozu nasljedno stanje. U knjizi „Darvinizam i rasni napredak” (Darwinism and Race Progress) iz 1895. godine, dr. John Haycraft je pisao:
„Ružno je to reći, ali je istina, da je tuberkulozni bacil prijatelj rase, jer ne napada zdrave muškarce i žene, nego samo boležljive.”
Prepoznao sam odjeke Haycraftovih stavova u govoru predsjednika Britanskog medicinskog udruženja (British Medical Association, BMA) delegatima na godišnjoj konferenciji u srpnju 1912. godine:
„Priroda (…) iskorjenjuje one koji nemaju urođenu sposobnost oporavka od bolesti i ona to čini bacilom tuberkuloze i drugim patogenim organizmima prije reproduktivne dobi, čime se sprječava povećanje broja idiota i slaboumnih. Metode prirode idu na ruku rasi, a ne pojedincu.”
Taj je govor održao sir James Barr, podpredsjednik CBC-a, koji je prvoga dana suđenja svjedočio u korist Stopesove. Barr je rekao:
„Sve dok ne budemo imali nekakvih ograničenja za brakove nepoželjnih, ne vrijedi ciljati na eliminaciju bacila tuberkuloze. On je gruba, ali vrlo korisna zaprjeka preživljavanju i razmnožavanju neprikladnih. (…) Mišljenja sam (…) da kada sutra bacila tuberkuloze ne bi bilo, to bi bila nacionalna katastrofa. Nismo još spremni za njegov nestanak.”
Moje se istraživanje često odvijalo vrlo rano ujutro. Možda je to bilo zbog umora, ali bezdušnost Barrovih nazora strašno me šokirala.
Ponovno sam pročitao govor „Tuberkuloza: uzrok i liječenje” i čuo bijes u Hallidayjevu glasu:
„Tuberkulozno mlijeko svake godine ubija 10 000 djece i uzrok je tolike bolesti, patnje i žalosti, tako raširenih da ih konačan um ne može shvatiti i ništa manje prirodnih nego da im je hrana bila otrovana arsenom. No danas u Londonu jedna od 11 pošiljki mlijeka što stižu na naše željezničke kolodvore sadrži taj smrtonosni virus.”
Znali su za pasterizaciju. Jedna Kraljevska komisija je mnogo godina prije preporučila da se to čini, a nije se činilo ništa.
Dojmilo me se to što je smrt 10 000 djece bila „grubi” dio Barrove „vrlo korisne zaprjeke preživljavanju i razmnožavanju neprikladnih”. U tom kontekstu tuberkuloza nije bila bolest, nego zakonito sredstvo istrjebljivanja tzv. neprikladnih.
Četiri mjeseca nakon Barrova predsjedničkog obraćanja 1912. godine, Sutherland je svoje istraživanje objavio u British Medical Journalu i zaključio da je bolest zarazna, a ne nasljedna. Ispravni pristup bio je sprječavati i liječiti tuberkulozu, a ne puštati prirodi da čini svoje.
U svibnju 1921. Barr je pismom čestitao dvjema osobama koje nisu ograničavale brakove nepoželjnih, ali su ograničavale potomstvo iz tih brakova:
„Vi i vaš muž utemeljili ste veliki pokret, koji će, nadam se, s vremenom ukloniti našu C3 populaciju i iskorijeniti siromaštvo. Jedini način da se dobije A1 populacija jest da je se uzgaja.”
Pismo je bilo upućeno dr. Marie Stopes.
Klevetničke riječi
Odlomak koji je doveo do suđenja mnogo je puta objavljivan u tisku, ali odlomak koji ga slijedi u tisku se nije pojavljivao. U njemu se pojašnjava da je napad mnogo širi od dogmatskog napada na kontracepciju:
„(…) Ako će se siromašnima imanje djece uskratiti kao povlastica bogatih, onda će biti lako izrabljivati žene iz siromašnijih staleža. Ako žene nemaju male djece, zašto bi trebale biti izuzete od gospodarskoga pritiska koji se vrši na muškarce? Engleska sirotinja već je izgubila značenje riječi ‘vlasništvo’, a ako promicatelji kontrole rađanja ostvare svoje ciljeve, tako će biti i sa značenjem riječi ‘dom’. Cilj kontrole rađanja maskiran je laži, no forsiranje ove politike na siromašne bez pogrješke upućuje na servilnu državu.”
Zaključak
Sve se to davno dogodilo. Je li važno? Rekao bih da jest.
Suđenje za klevetu u slučaju Stopes protiv Sutherlanda je zaboravljena epizoda u povijesti dosljednog protivljenja Crkve eugenici. No povijesni narativ suđenja ostavljen je protivnicima i neprijateljima Crkve koji su osmislili inačicu priče u koju sam i ja nekada vjerovao.
Povijest utječe na to kako gledamo svoj život i vremena u kojima živimo. Živimo u vremenu kada genetička tehnologija eugeničarima daje alate o kojima su njihovi prethodnici mogli samo sanjati.
Sada više nego ikada prije katolici moraju znati svoju povijest kako bi se pripremili za bitke koje ih čekaju.
[i] Eugenika je bila pseudoznanost o genetičkom nasljeđivanju. U svom je modernom obliku nastala kad je Sir Francis Galton zamijetio kako se selektivnim sparivanjem dobivaju izvanredni primjerci životinja i zapitao se: „Može li se i ljudska rasa poboljšati na sličan način? Možemo li se riješiti nepoželjnih i imati više poželjnih?”
[ii] Termin „C3” koristila je britanska vojska, a prihvatila ga je javnost. Pri regrutiranju vojnika tjelesno i mentalno najbolje kandidate označavalo se s A1. Bilo je oznaka za muškarce slabije kvalitete, a na drugom kraju spektra bila je kategorija „C3”, ljudi tjelesno i mentalno nesposobni služiti u vojsci. Regrutiranje za Burski rat i I. svjetski rat otkrilo je šokantno loše zdravlje urbane sirotinje. Nije se znalo je li tako zbog prirode ili zbog okolnosti, no eugeničari su to vidjeli kao znak pada kvalitete britanskog „rasnog soja”.
[iii] Može ga se pogledati na sljedećoj poveznici (samo za stanovnike Ujedinjenog kraljevstva).
Prijevod: Ana Naletilić