Stav duha

Razmišljanja R. de Matteija nikada ne ostanu nezamijećena, tako je bilo i s njegovim obraćanjem na prošlogodišnjoj Konferenciji o katoličkom identitetu.

“Panorama koju imamo pred sobom panorama je ruševina: moralnih, političkih, ekonomskih; crkvenih ruševina, ruševina cijeloga društva.

Na toj se sceni ruševinama poput duha povlači nijema sjena: Joseph Ratzinger, koji je nakon odstupanja od papinstva želio zadržati naslov pape (u miru) i ime Benedikt XVI.

Vjerujem da će odreknuće Benedikta XVI. od 28. veljače 2013. u povijest ući kao događaj katastrofalniji čak i od pontifikata pape Franje kojemu je otvorio vrata.

Pontifikat pape Franje zasigurno predstavlja skok naprijed u procesu autodestrukcije Crkve nakon II. vatikanskog koncila. Međutim, to je samo faza, zadnja faza toga procesa: mogli bismo reći da predstavlja njegov zreli plod.

Bît II. vatikanskog koncila bio je trijumf pastoralne teologije nad naukom, preobrazba pastoralne teologije u teologiju prakse, primjena filozofije marksističke prakse na život Crkve. Za komuniste pravi filozof nije Karl Marx, teoretičar revolucije, nego Lenjin koji je proveo revoluciju dokazujući Marxovu misao. Za neomoderniste pravi teolog nije Karl Rahner, glavni ideolog revolucije u Crkvi, nego papa Franjo, onaj koji ispunjava tu revoluciju stavljajući u pastoralnu praksu Rahnerovu misao. Ne postoji, dakle, lom između II. vatikanskoga koncila i pape Franje, nego povijesni kontinuitet. Papa Franjo predstavlja II. vatikanski u akciji.

Odreknuće Benedikta XVI. od papinstva predstavlja povijesni lom, ali u drugom smislu. Ponajprije, to je prva papinska ostavka u povijesti koja se dogodila bez jasnoga razloga, bez valjanoga motiva. To je bezrazložan, proizvoljan čin donesen proturječno po načinu na koji se dogodio. Danas u Crkvi postoji stanje prividne diarhije i stvarne konfuzije u kojoj mnogi sumnjaju da je Papa (Franjo) zaista papa i da nije papa onaj koji nije papa (Benedikt). To je povijesna novina bez presedana. Za nju je odgovoran Benedikt XVI.

Ali gesta Benedikta XVI. ima i simbolički domašaj koji se treba razumjeti u svoj svojoj dubini.

Postoje simboličke geste koje izražavaju metafizičko značenje povijesnog događaja. Takav je primjer poniženje u Canossi u siječnju 1077. Papa sv. Grgur VII. odbio je primiti Henrika IV. i ostavio ga tri dana na hladnoći ispred dvorca u Canossi, potvrđujući tom gestom prvenstvo papinstva nad političkom moći, proglašavajući slobodu Crkve pred svijetom i prisiljavajući svijet da se prigne pred Crkvom. Bio je hrabar čin koji je Bogu dao slavu, a Crkvi čast.

Čin ostavke Benedikta XVI. nije bio samo priznanje nemoći, nego i gesta predaje. Bio je to čin koji je izrazio defetistički duh crkvenih ljudi našega doba, čiji glavni grijeh nije moralna korupcija, nego kukavištvo. Kažem to sa svim poštovanjem prema liku Benedikta XVI. i s izvjesnom sućuti za toga starca, koji po Providnosti mora gledati povijesne posljedice svoje odluke. Međutim, moramo imati hrabrosti to kazati ako ne želimo biti sudionici toga duha rezignacije i manjka pouzdanja u nadnaravnu pomoć Milosti, koja se danas, nažalost, raširila među mnogim katolicima suočenima s uznapredovalim revolucionarnim tijekom.

Svaka duša ima zvanje, svaki čovjek ima misiju koju mora izvršiti. Odricanje od obavljanja svoga poslanja nosi veliku odgovornost. Ostavka Kristova namjesnika podrazumijeva neizmjernu odgovornost: to je odbacivanje najviše misije koju čovjek može imati na zemlji: upravljati Crkvom Kristovom. To je bijeg od vukova onoga koji je u svojoj homiliji 24. travnja 2005. rekao: ‘Molite za mene da iz straha ne pobjegnem pred vukovima’.

A ipak, Benedikt XVI. je tijekom svoga pontifikata izvršio hrabru gestu: objavljivanje motuproprija ‘Summorum Pontificum’ od 7. srpnja 2007. Zahvaljujući toj akciji u svijetu se umnožio broj svećenika koji prinose staru misu, i za to mu moramo biti zahvalni. Ali ono što je u tom motupropriju bilo važno nije toliko činjenični aspekt iliti dopuštenje svakom svećeniku da celebrira misu prema drevnom rimskom obredu, nego priznanje ‘de jure’ da taj obred nikada nije bio ukinut i da nikada ne bi mogao biti ukinut.

Tim se činom Benedikt XVI. prignuo pred tradicijom Crkve; priznao je da je nitko – pa ni papa – ne može potkopati; da joj se svatko – uključujući papu – mora podložiti.

Danas postoji otvorena borba između dvaju tabora i dvaju barjaka, onoga tradicije i drugoga revolucije. Prvi, kako spominje sv. Ignacije u svojoj meditaciji o dvjema zastavama, drži Krist, ‘naš veliki kapetan i Gospodin’, a drugi ‘Lucifer, smrtni neprijatelj naše ljudske naravi’. Barjak onih koji ljube istinu evanđelja, priznajući Isusa Krista kao kralja neba i zemlje, i barjak onoga koji teži transformirati Crkvu i konstruirati novu religiju koja se temelji na njegovu vlastitom mišljenju.

‘Međutim’ – tvrdi sv. papa Pio X. u svojoj enciklici ‘E supremi apostolato’ – ‘nitko zdrava razuma ne može sumnjati o pitanju toga spora između čovjeka i Svevišnjega. Čovjek, zlorabeći svoju slobodu, može kršiti pravo i veličanstvo Stvoritelja svemira; ali pobjeda će uvijek biti s Bogom – dapače, poraz je nadomak u trenutku kad se čovjek, pod prividom svoga trijumfa, uzdigne s najviše drskosti’.[1]

Moramo imati pouzdanja u pobjedu, ali moramo biti uvjereni da ne možemo pobijediti bez borbe. A bitka je danas prvenstveno ona riječi koje prekidaju šutnju, porazuju laž i razaraju dvoličnost, kao što je pokazao nadbiskup Carlo M. Viganò u svom hrabrom svjedočenju.

Benediktova opcija

U Rimu je 11. rujna 2018. u zastupničkom domu održano predstavljanje knjige R. Drehera, ‘The Benedict Option’.[2] Među predstavljačima je bio nadbiskup G. Gänswein, prefekt Papinskoga doma.

Dreher je nejasan karakter; predstavlja se katolikom, ali ostavio je Crkvu da se pridruži pravoslavnoj vjeri. I naslov knjige je dvosmislen jer ‘Benediktova opcija’ o kojoj govori nije ona svetog Bendikta, nego ona Benedikta XVI. U nedavnom intervjuu za dnevne novine ‘Il Giornale’ novinar ga je upitao: ‘Postoje oni koji drže da ‘Benediktova opcija’ znači ‘Ratzingerova opcija”. Dreher je odgovorio: ‘Pa, ja sam mislio na svetog Benedikta, ali istina je da je Benedikt XVI. drugi Benedikt Benediktove opcije’.[3]

Nadbiskup Gänswein je sa svoje strane pohvalio ‘čudesno nadahnuće knjige’ koja bi predstavljala potvrdu proročanskog duha Benedikta XVI. Smatram da između ‘sjemena obnove’ i postmodernoga svijeta ne može postojati miran suživot, nego samo rat, a Dreherovu sam izlaznu strategiju nazvao ‘katakombističkom’: iluzija o spašavanju sama sebe formiranjem ‘arke spasenja’, privilegiranih otoka gdje netko može živjeti vjeru odričući se borbe s modernim svijetom.

Benediktova se opcija pojavljuje kao plod odbijanja bojovne koncepcije kršćanstva koja se raširila nakon II. vatikanskoga koncila. Zidove moraju zamijeniti mostovi, tako da neće postojati suprotne vizije svijeta, a različite se vjerske ispovijesti mogu ujediniti na temelju generičnoga osjećaja transcendencije. Ta izlazna strategija iz modernoga svijeta vrlo je različita od strategije pravoga svetog Benedikta.

Benediktinski su koludri bili osvajači. Napustili su svijet da ga mogu osvojiti. Zbog toga je Pio XII. nazvao svetoga Benedikta ‘ocem Europe’, tvrdeći: ‘kad su barbarske horde poplavile pokrajine, on koji je bio prozvan posljednjim Rimljaninom, pomiriviši ‘romanitas’ i evanđelje, donio je pravu pomoć da ujedini narode Europe pod barjakom znaka Kristova i da dade sretnu strukturu kršćanskom društvu. Zapravo, od Sjevernoga mora do Sredozemlja, od Atlantika do Baltika, raspršile su se legije benediktinaca koji su križem, knjigom i plugom ukrotile grube i necivilizirane narode’.[4]

Poziv monaha bio je komplementaran pozivu vitezova. Koludri i vitezovi tvorili su kršćansko društvo srednjega vijeka. Najviši izraz srednjovjekovlja bio je redovnik vitez, poput templara čije je pravilo napisao sv. Bernard iz Clairvauxa. Danas trebamo takve ljude, ali iznad svega takav duh. Čini se da je perspektiva R. Drehera i nadbiskupa Gänsweina suprotna: pripremiti katolike da se strpljivo nose s progonom čekajući bolja vremena; da se u duhu vrate u vrijeme katakomba jer je nedogledna neposredna pobjeda Crkve nad modernim svijetom. No, je li zaista tako?

Konstantinski pomak i socijalno kraljevstvo Kristovo

Kroza svu povijest Crkve vjerojatno nije bilo tragičnijega trenutka od svitanja IV. stoljeća. Zora crvena od krvi kad je doba progona doseglo svoj vrhunac pod carem Dioklecijanom.

Od jednoga kraja Rimskoga Carstva do drugoga, s izuzetkom Britanije Konstancija Klora, kršćani su bili komadani, razapinjani, skidale su im se glave. Kršćanstvo je trebalo biti iskorijenjeno s lica zemlje. Kršćani su bili bez obrane, imali su samo snagu svoje vjere i pomoć Duha Svetoga koja ih je jačala. Tko bi ikada rekao da je čas uskrsnuća, koji je znao samo Bog, bio tako blizu? Tko bi zamišljao da će se krv mučenika preobraziti u purpur Konstantinova kršćanskoga carstva? A ipak, to je ono što se dogodilo.

Povijest Rimskoga Carstva i cijele Crkve promijenila se 28. listopada 312. Konstantin, mladi vođa, boreći se s Maksencijem za rimsko prijestolje, imao je viđenje. Sjajni se križ pokazao na nebu s riječima ‘In hoc signo vinces’ – u ovom znaku, u ime ovoga znaka – križa – pobijedit ćeš. Euzebije i Laktancije spominju da se Gospodin ukazao Konstantinu tijekom noći potaknuvši ga da tim križem obilježi stjegove svojih legija. Pod znakom križa Konstantin se sučelio s Maksencijem kod Milvijskog mosta, na vratima Rima, porazio neprijateljsku vojsku i uzašao na carsko prijestolje. Taj je datum označio epohalnu prekretnicu koja je bila određena da uđe u povijest kao ‘Konstantinov preokret’.

Nema povjesnika koji bi zanijekao težinu toga događaja. Nakon tri stoljeća postojanja kršćanstva, bilo je to rođenje kršćanske civilizacije. Civilizacije rođene iz kalvarijske žrtve, iz milosti Duhova, iz misije koju je Isus Krist povjerio svojim učenicima: misije obraćanja ne samo pojedinačnih duša, nego narodâ, nacija, masa. Međutim, ta civilizacija, taj trijumf vidljive Crkve, imao je svoje podrijetlo u bitci koja je na svom frontu imala dvije vojske: jednu koja je isticala simbole poganstva, i drugu koja je vojevala u ime križa Kristova.

Možemo kazati da nikada nije bilo dublje ili temeljitije, ili brže društvene preobrazbe u ljudskoj povijesti od te koja se ostvarila pobjedom kod Milvijskog mosta. Najdublje promjene, jer je poganstvo koje je tisućljećima dominiralo bilo osuđeno na smrt, a iz njegovih se ruševina uzdigla nova civilizacija, društveni plod kršćanstva.

Ta je promjena nastupila zahvaljujući bitci koja se može definirati kao prva sveta vojna kršćanske ere. Vojna vojevana za Krista i u Kristovo ime, a obećanje pobjede bilo je vezano uz kršćanski karakter te bitke. Geslo ‘in hoc signo vinces’ veže simbol križa s pobjedom: ne samo nutarnjom pobjedom nad neurednim strastima i grijehom, nego je to povijesna pobjeda koja potvrđuje da je kršćanstvo od Krista primilo poslanje da zasadi križ u javnu oblast, da osvoji ne samo duše, nego društvo, njegove ustanove i običaje, stvarajući na taj način kršćanski svijet.

Počevši od IV. st. Crkva se učinila vidljivom, uzdigla je svoj barjak – zastavu križa – počela je trijumfalni marš kroz povijest, s ciljem društvenog kraljevstva Kristova, predlika Njegova vječnoga kraljevstva u nebu. To se kraljevstvo samo djelomično ostvarilo u srednjovjekovlju; i još očekujemo njegovo ispunjenje jer Crkva postoji u povijesti, bori se i pobjeđuje u povijesti. Socijalno kraljevstvo Kristovo bit će potpuni preokret. Zlo – iako neće nestati, jer određeno je da prati povijest Crkve do zadnjih vremena antikrista – bit će reducirano na stanje u kakvom se dobro nalazi danas: izolirano, osuđeno, optuženo, omraženo.

Pio XII. u enciklici ‘Summi Pontificatus'[5] od 20. listopada 1939., ocrtavajući plan svoga pontifikata, potvrdio je da samo priznanje društvenoga kraljevanja Kristova može dopustiti čovjeku povratak na stupanj uljuđenosti koji je uživala srednjovjekovna kršćanska Europa[6]. ‘U priznavanju kraljevskih povlastica Kristovih i u vraćanju pojedinaca i društva zakonu Njegove istine i Njegove ljubavi leži jedini put do spasenja.’

Kraljevanje Kristovo ne može se odvojiti od kraljevanja Njegove božanske Majke Marije jer, kako bogoslovci spominju, Marija je u svojoj ulozi Majke Božje bila povezana s djelom Božanskog Otkupitelja. ‘Krist je kralj odvijeka, Marija je postala kraljica u trenutku kad je začela Očeva jedinorođenoga Sina. Krist je kralj jer je Bog i Bogočovjek; Marija je kraljica jer je Njegova Majka i Suradnica.'[7]

Marijanska objava zadnjih dvaju stoljeća, od Rue du Baca do Lurda i Fatime, nosi svjedočanstvo uloge koju Gospa mora imati u uspostavljanju društvenoga kraljevstva Kristova, koje je također društveno kraljevstvo Marijino, trijumf Crkve nad revolucijom.

Fluidna Crkva u fluidnom društvu

Modernisti odbacuju društveno kraljevstvo Kristovo optužujući konstantinski preokret za izdaju evanđeoskih ideala, kao kompromis kršćana s moći. Ta se antikonstantinska mitologija razvila u radikalnom raskolu reformacije među anabaptistima i teozofistima koji su se smjestili na Lutherovu ljevicu. Oni su u ‘konstantinovskom savezu’ Crkve i države vidjeli svetogrdno zajedništvo koje se treba razoriti i nadomjestiti načelom vjerske slobode, shvaćene kao pravo da se ispovijeda bilo koja religija koja se smatra istinitom.

Ideje radikalnih reformatora bile su izražene osobito u Nizozemskoj 1600-ih, a odatle su se raširile u Englesku gdje su tvorile jedan od intelektualnih temelja masonerije koja je ugledala svjetlo ustanovljenjem Velike lože u Londonu 1717. Masonerija je organizirala Francusku revoluciju koja je nakanila raskinuti konstantinsku svezu između oltara i trona, u ime vrhovnih ideala apsolutne slobode, jednakosti i bratstva. Liberalizam je 1800-ih zanijekao javnu ulogu Crkve u društvu, nastojeći ograničiti kršćansku prisutnost strogo na slobodu individualne savjesti, da kršćanstvo ponovo vrati u katakombe. Takve je spise crkveno učiteljstvo višekratno osuđivalo, ali antikonstantinska je mitologija prodrla u Katoličku Crkvu iznutra, preko modernista.

‘Kraj konstantinske ere'[8] navijestio je jedan od otaca ‘Nouvelle Théologie’, dominikanac Marie-Dominique Chenu, na famoznoj konferenciji koja je održana 1961. Chenu je težio osloboditi Crkvu od onoga što je definirao kao tri odlučujuća faktora njezina kompromisa s moći: prvenstva rimskoga prava, grčko-rimskog logosa i latinskoga kao liturgijskog jezika.[9] Crkva se tako više ne bi suočavala s problemom kristijaniziranja svijeta, nego bi trebala prihvatiti njegov sekularistički razvoj, raskinuti svaku svezu s tradicijom, obnoviti svoju doktrinu preko (pastoralne) prakse.

Modernisti niječu socijalno kraljevstvo Kristovo zato jer niječu vidljivu dimenziju Crkve. Žele likvidirati crkvene strukture, žele fluidnu Crkvu u fluidnom društvu, poput rijeke koja vječno teče. Prema o. Rogeru-Thomasu Calmelu: ‘Doktrine, obredi i nutarnji život podvrgnuti su procesu takvoga radikalnoga i rafiniranoga rastakanja koje više ne dopušta razlike između katolika i nekatolika. Budući da se ‘da’ i ‘ne’, ono određeno i konačno smatraju zastarjelima, javlja se pitanje što je to što bi spriječilo nekršćanske religije da također postanu dijelom nove univerzalne Crkve, koja se stalno ažurira ekumenskim interpretacijama’.[10]

Fluidna Crkva treba fluidne katolike bez identiteta, bez misije koju trebaju izvršiti, nesposobne za borbu: jer borba znači otpor, otpor znači opstanak, opstanak znači biće; a tradicija nije ništa drugo doli biće koje se suprotstavlja tomu da postane nešto što plovi prema moru ništavila. Tradicija je ono što je stabilno u vječnom postajanju stvari, i ono što je nepromjenjivo u svijetu koji se mijenja, a takva je zato što u sebi ima odraz vječnosti.

Antikršćanska revolucija koja se proteže kroz povijest mrzi biće u svim njegovim izrazima i suzbija ga nijekanjem svega što je u stvarnosti stabilno, trajno i objektivno, počevši od ljudske naravi koju rastače rodna ideologija.

Dakle, ruševni horizont pred nama izraz je toga revolucionarnoga procesa, rezultat je procesa rastakanja društva i Crkve koji provode agenti kaosa, udruženja koja bi htjela nanovo kreirati ili razoriti svijet. Taj put, međutim, vodi neizbježnom porazu revolucije.

Zapravo, revolucija, kao i zlo, nema vlastite naravi, nego postoji samo ukoliko je lišidba i nedostatak dobra. ‘Biće zla’ – tumači sv. Toma – ‘sastoji se upravo u tomu što je lišeno dobra’.[11] Zlo, koje je lišenost bića, može se kao i tama u noći širiti nakon danjega svjetla. Međutim, tama nema moći po sebi da pobijedi svjetlo na potpun i konačan način jer tama samu svoju egzistenciju vuče od svjetla. Postoji neizmjerno svjetlo koje je Bog. ‘Bog je svjetlo i u njemu nema tame’ kaže sv. Ivan (1 Iv 1, 5). Apsolutna tama ne postoji jer radikalno ništa ne može postojati. Naša opstojnost živa je negacija ništavila. Zlo napreduje kad se dobro povlači. Zabluda nalazi potvrdu tek kad se utrne istina. Revolucija pobjeđuje tek kad se tradicija preda. Sve su se revolucije dogodile tek kad je nedostajala autentična oporba. Zato je svaka abdikacija čin predaje i povlačenja.

Ipak, ako postoji dinamika zla, postoji dinamika dobra. Ostatak svjetla – pa bio i minimalan –  ne može se ugasiti, i taj ostatak u sebi ima neodoljivu snagu svitanja, mogućnost novoga dana s izlaskom sunca. To je drama zla: ono ne može razoriti zadnji ostatak dobra koje preživljava, ono je osuđeno da ga uništi taj ostatak. Zlo ne može podnijeti ni najmanje preživjelo dobro jer u dobru koje postoji nazire svoj poraz. Dinamika zla određena je da se razbije o  ono što je postojano, što ostaje solidno u društvu koje se rastače. Dakle, krajnji korak u procesu sadašnjeg samouništavajućeg nagrizanja stijene na kojoj je utemeljena Crkva, određen je da svjedoči smrti revolucije i nicanju početka protivnoga života: obveznoga puta obnove vjere i morala, istine i društvenoga reda kojemu odgovara: to je načelo katolička proturevolucija.

Društvena filozofija ima nekoliko zakona koje treba zapamtiti. Jedan je od njih da povijest čine manjine koje se bore da uspostave projekt, ideju – pravu ili deformiranu, ovisno o slučaju. Snaga tih manjina proporcionalna je snazi njihovih strasti koje mogu biti uređene na dobro ili biti poremećene. One mogu biti neizmjerna pogonska snaga jer unaprjeđuju ideje, stavljaju ih u akciju. Snaga je ratnika proporcionalna širini i silini njegove ljubavi, a nema veće ljubavi od one koju čovjek može imati za Crkvu i kršćansku civilizaciju, ljubavi koja ravna najplemenitije povijesne pothvate: herojska djela križarskih vojna. U našim dramatičnim, povijesnim vremenima trebamo ponovo otkriti vječni duh križarskih vojna, a ne onaj katakomba.

Duh križarskih vojna

U širokom smislu križarske se vojne mogu shvatiti kao oružane inicijative koje su poduzimane za obranu vjere i kršćanske civilizacije. U tom smislu španjolska rekonkvista protiv Maura i u sljedećim stoljećima bitke kod Lepanta, Beča i Budimpešte protiv Turaka, također spadaju pod križarske vojne.

Pod ‘križarskim vojnama’ u strogom smislu mislimo na ekspedicije koje su pape poduzimale za oslobođenje Sv. groba između XI. i XIII. st. Glavni cilj križarskih vojna u Svetoj zemlji nikada nije bio politički ili ekonomski, nego uvijek eminentno vjerski: ponovno osvajanje svetih mjesta ili, ovisno o povijesnom trenutku, očuvanje kršćanskog Jeruzalemskog Kraljevstva, ploda I. kržarske vojne. Profesor J. Riley-Smith, prvak suvremenih križarskih studija, u eseju koji se 1979. pojavio pod naslovom Križarske vojne kao čin ljubavi, podsjeća na bulu ‘Quantum praedecessores’ od 1. prosinca 1145. kojom papa Eugen III., osvrćući se na one koji su se odazvali pozivu na I. vojnu potvrđuje da su bili ‘raspaljeni žarom milosrđa’ i to milosrđe, ljubav prema Bogu, ono je što ističe najdublju motivaciju toga pothvata.[12]

Nije iznenađujuće da su križarske vojne raspalile muževna srca žena poput sv. Terezije od Djeteta Isusa koja je zadnje godine svoga života, 4. kolovoza 1897. rekla priorici: ‘S kolikom bih srećom, primjerice, u vrijeme križarskih vojna otišla u borbu protiv krivovjeraca. Ne bih se bojala da me pogodi zrno!'[13]

A 9. kolovoza je priorici kazala: ‘Nisam ratnik koji vojuje zemaljskim oružjem, nego ‘mačem duha koji je riječ Božja’. Ova me bolest nije mogla slomiti, a jučer sam uporabila svoj mač s jednom novakinjom. Rekla sam joj: ‘Umrijet ću sa svojim oružjem u rukama’.

Put ‘duhovnoga djetinjstva’ Terezije od Djeteta Isusa nipošto nije sentimentalan ili djetinjast. To je put kršćanske borbe u svakodnevnom životu, s oružjem molitve i pokore, govora i primjera: male, ali stvarne križarske vojne.

Sveta Terezija od Djeteta Isusa živjela je i umrla s oružjem u rukama, s duhom križara, ali u duhu pouzdanja i potpune predanosti volji božanske Providnosti. Put svete Terezije upravo je suprotan Benediktovoj opciji Roda Drehera, i možemo dodati, opciji Benedikta XVI. Podsjeća nas na misiju vojujućih manjina kroz povijest.

Baldovin, kralj gubavac

Naše spominjanje borbenih manjina nije poziv na krvave bitke, nego na vojujući duh utemeljen na uvjerenju da je borba dio ljudske naravi i da božanska pomoć ne izbjegava borbu.

Mi trebamo modele, a među mnogim primjerima koje nam povijest nudi jedan je koji mi je vrlo drag, jer se čini vrlo prikladnim za našu situaciju.

Među velikim likovima križarskih vojna jedan je koji je strašni film R. Scotta krivo shvatio: lik mladog Baldovina IV. Jeruzalemskog, ‘kralja gubavca’. Uspeo se na jeruzalemsko prijestolje u dobi od 13 godina i umro 1186. sa samo 24 godine. Priču o njemu ispripovijedao je izravni svjedok, njegov staratelj i budući nadbiskup Vilim Tirski[14]. On je prepoznao prve znakove bolesti koja je pogodila mladog suverena gledajući ga za igre s vršnjacima. Za vrijeme igre mladić je opržio svoje ruke i dlanove, no bio je nijem na rane. To su bili prvi simptomi gube, bolesti koja se počela širiti na lice i ekstremitete, a onda nemilosrdno napredovala, zahvaćajući udove i uzrokujući njihovo otpadanje, dio po dio. Bolest je napredovala do točke da se pokazala u svoj svojoj destruktivnoj realnosti. Baldovin, usprkos strašnoj bolesti, nije odustao od vladavine, i – iznad svega – od borbe. Osobno je vodio trupe u bitku, dizali su ga na konja dokle god je to dopuštalo njegovo tjelesno stanje, a zatim na nosilima. Bio je lišen svega što je izgledom činilo ratnika: fizičke snage. Bio je fizički razoren čovjek, paraliziran i patnik, ali njegova snga duha bila je lavlja.

Božanska je Providnost nagradila njegovo junaštvo u brojnim prilikama. Najizvanrednija je bila epizoda u bitci kod Montgiscarda, 25. studenoga 1177. Baldovin je imao 16 godina i napustio je Jeruzalem hiteći u pomoć gradu Ascalonu koji su opsjedali muslimani. Kad su križari dosegli brežuljke na ulasku u gradske ulice, vidjeli su neizmjernu vojsku od 30 000 ljudi koje je osobno vodio Saladin, strašni sultan Sirije i Egipta. Baldovin je imao samo 500 vitezova i nekoliko tisuća pješaka, ali nije se odlučio na bijeg. Njegova je reakcija ovjekovječena na slavnoj slici iz XVIII. st. ‘Bitka kod Askalona’, koju je naslikao Larivière, a čuva se u Versaillesu.

Mladi suveren, ranjen gubom, zapovjedio je da biskup betlehemski donese relikviju pravoga križa pred kojom je kleknuo i dugo molio. Onda je ustao i naredio napad do smrti protiv nadmoćne snage neprijatelja.

Križari su jurišali s takvim impulsom da je sultanova vojska postala dezorijentirana, u strahu pobjegla i zatim se raspršila na beskrajnoj ravnici. Saladin se jedva spasio bježeći na trkaćoj devi, izgubivši 90 % svojih trupa u povlačenju. Riječi arapskog kroničara škrtim i gorkim riječima govore o najgorem vojnom porazu koji je ikad pretrpio veliki Saladin: ‘Odjedanput su došli franački vitezovi, brzo kao vukovi i lajući kao psi. Sišli su u blisku bitku. A Muhamedovi su se sinovi povukli’.

‘Lajući kao psi’: zapamtimo tu sliku. U prvom naletu križarskoga juriša bilo je osamdeset templara, redovnika vitezova koji su učinili zavjet da će umrijeti, ali se nikada neće povući u bitci, a odmah do njih trideset ‘živih mrtvaca’: vitezova Reda sv. Lazara koji su se lica izobličenih od gube borili bez zaštite kaciga, da utjeraju strah neprijatelju. Stotinu takvih ljudi bilo je vrijedno cijele vojske.

Međutim, svjedoci spominju da se sv. Juraj osobno borio na strani križara, i jedan anđeo koji je zatro neprijatelja, dok je svjetlo pravoga križa osvjetljivalo bojno polje. Mladi Baldovin IV. bio je uvjeren da je do pobjede došlo božanskom intervencijom, i u zahvalu je sagradio benediktinski samostan posvećen sv. Katarini Aleksandrijskoj na čiji se blagdan (25. studenoga) dogodila bitka. To nije bilo vrijeme katakomba, bilo je to doba u koje su križari podizali samostane, a monasi molili za pobjedu onih koji su vojevali.

I danas smo malobrojni, bez materijalnih snaga koje dolaze od političkih, ekonomskih i medijskih sila modernoga svijeta. Smrtno smo ranjeni svojim grijesima, izolirani i tretirani kao gubavci zbog svoje vjernosti tradiciji. A ipak, imamo li snage za otpor, ne za povlačenje, i da napadnemo neprijatelja koji napreduje, kao oni psi koji laju, o kojima govori srednjovjekovni kroničar, pobjeda će biti naša jer je naša ljubav za Crkvu i kršćansku civilizaciju jača od smrti. I kako Pjesma nad pjesmama kaže: ‘mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke mogu potopiti’ (Pjesma nad pjesmama 8, 6-7).

Zato se ne želimo vratiti u katakombe. Danas Konstantinov stijeg, kao ni stjegovi križara ni Lepanta, nisu barjaci oružanog rata, nego simboli stava duha. To je raspoloženje duše onoga koji je uvjeren, kako to kaže sv. Pio X., da ‘je civilizacija svijeta kršćanska civilizacija; što je iskrenije kršćanska, to je više istinita, trajnija i plodonosnija dragocjenim plodovima'[15], to je raspoloženje duše onoga koji je uvjeren da kršćanska civilizacija nije san prošlosti, nego odgovor na krizu svijeta koji se raspada: to je kraljevstvo Isusa i Marije u dušama i društvu koje je Gospa prorekla u Fatimi, i za koje se pouzdano i hrabro nastavljamo svakodnevno boriti.

[1] St. Pius X, Enc. E supremi apostolato , October 4, 1903.

[2] Rod Dreher, The Benedict Option, A Strategy for Christians in a Post-Christian World, Sentinel Press, 2017

[3] http://www.ilgiornale.it/news/cronache/states-si-allontanano-papa-rod-dreher-svela-perch-1587804.html

[4] Pius XII, Sermon Exultent hodie , September 18, 1947.

[5] Pius XII, Enc. Summi pontificatus, October 20, 1939, AAS, 31(1939), pp. 413-453.

[6] Ibid., pp. 421-424, 446.

[7] Brunero Gherardini, Sta la Regina alla tua destra. Saggio storico-teologico sulla Regalità di Maria, Edizioni Viverein, Roma 2002, p. 145.

[8] M. D. Chenu (1895-1990), La fin de l’ère costantinienne, in Un Concile pour notre temps, Les Editions du Cerf, Paris 1961, pp. 59-87

[9] M.D. Chenu, La fin de l’ère costantinienne, cit., pp. 70-73.

[10] Roger T. Calmel o.p., Breve apologia della chiesa di sempre, Editrice Ichtys, Albano Laziale 2007, pp. 10-11

[11] Summa Theologiae, I, q. 14, a. 10, resp..

[12] Jonathan Riley-Smith Crusading as an act of love,“History. The Journal of Historical Association”, vol. 65, n. 213 (february 1980), pp. 177-191.

[13] Teresa di Gesù Bambino, Opere complete, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1997, pp. 1054-1055.

[14] Willemi Tyrensis Archiepiscopi Chronicon, ed. R. B. C. Huygens. 2 vols. Corpus Christianorum Continuatio Medievalis, vols. 38 & 38a. Turnholt: Brepols, 1986. Latin text with introduction and notes in French.

[15] St. Pius X,, Enc. Il fermo proposito, June 11, 1905.”

Izvor
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2, 4, 5, 7), Sacerdos viennensis (3), Confrérie royale (6), Messa in latino (8)