Umijeće kako naučiti vidjeti –
NAUČITI VIDJETI
Pariz, lipnja 1994.
Café du Musée d’Orsay manje odiše kolonijalnom raskoši negoli Salon du Thé u kući Mariage Frères. Ljubitelj sam čaja te sam zajedno sa svojim ocem hodočastio u Pariz među ostalim i zbog toga da u ovoj trgovini čajem s najbogatijom tradicijom u Europi (oko 500 vrsta crnog i zelenog čaja!) osjetim nešto od ugođaja onoga doba kada su nizozemski jedrenjaci dovozili Darjeeling i Oolong iz indijskih luka u La Rochelle i Hamburg. No, danas pijemo čaj na kolodvoru od čelika i stakla s prijelaza stoljeća, pregrađenu u muzej. Polovica zidova ispunjena je lopočem. Točke od guste uljane boje, koje su u promatračevim očima povezuju u raskošnu plesnu scenu. Petnaest mi je godina i očaran sam hipnotičkom igrom boja impresionista. Očaran onom neobičnom veličinom koju susrećem u svim tim muzejima. Tom zagonetnom veličinom koju nazivamo umjetnošću.
Ona me stalno slijedi kroz Pariz. U jednoj maloj crkvi u Latinskoj četvrti doima me se kao stran, neskladan zvuk gudačkog džez-ansambla, koji zvuči postmodernistički. Na obali Sene i na Montmartreu govori mi kroz slike na tlu i na stalcima, u Sainte-Chapelle kroz obojeno staklo, a u Mariage Frères kao „L’art française du thé“ (tako stvarno stoji na zidu!) kroz tisuću vrsta i pažljivo odabranih pokreta ruku.
I kada me kasnije jedan stari umjetnik tjedan za tjednom u pojedinačnoj poduci uči zapažati, gledati, slagati i oblikovati papirom i kistom, to je kao upućivanje u neki sveti kult. Kult od kojeg se više ne mogu odvojiti. Satima šećem prirodom i proučavam boje i oblike listova. Ulažem svoj novac u gvaš, kistove i akvarel-boje. U polusnu sanjam o slikama koje ću naslikati. Koje moram naslikati. Ali, o tomu više u jednom kasnijem poglavlju …
VREĆA, DRVO, ŽICA I BOJA
Prvo se odlučujuće iskustvo događa u Centre Pompidou, pariškom muzeju moderne umjetnosti koji već izvana izgleda zbunjujuće i bizarno. Nezaboravno: „Monochrome“ Yvesa Kleina. Slika koja je jednostavno sva u plavom. Čuđenje. Divljenje. Kat više: školski razred stoji oko neke plastike. To su djeca iz osmogodišnje škole. A plastika? Apstraktan aranžman od vreće, drveta, žice i boje. Klupko. Nabacane boje. Čavli. Što je to? I kako će učitelj u maloj djeci razbuditi zanimanje za takvo nešto?
S nekoliko koraka udaljenosti moj otac i ja napeto promatramo scenu. Učitelj počinje postavljati pitanja. Ali ne klasična pitanja s nastave „Što bi nam to moglo reći?“ ili „Što bi to moglo predstavljati?“, nego: „Od čega je to napravljeno?“ Od koje građe? Koje boje vidimo? Koje oblike? Je li plastika čvrsta ili gipka? Tvrda ili mekana?
Djeca koja nezainteresirano stoje okolo, počnu se približavati. Oči im postaje sve pozornije. Koliko se boja ovdje može otkriti! A ispod vreće krije se glina ili blato. Ili je to komad obojena metala? Koji je to materijal? I kako je oblikovan? Što se sve ovdje ne može vidjeti!
Čudim se zatečen. Ovom je učitelju uspjelo u djeci razbuditi smisao za ovu umjetnost. Ali kako? On nije započeo s poviješću nastanka ili nekim tumačenjem. Zaveo ih je pitanjima da počnu gledati.
Uvod u umjetnost započinje time da se nauči gledati. Tajni umjetnosti ne uči nas tumačenje, objašnjavanje i shvaćanje. Najprije valja uočiti što se tu nalazi. Umjetničko djelo je samo po sebi poruka. Ono ne traži od nas odmah naše tumačenje (koje bi nas same stavilo u središte), nego hoće da vidimo i uočimo njega samoga.
UMJETNOST
Tada sam tek mogao naslutiti dubinu i upravo mistično značenje ove male lekcije u ophođenju s umjetnošću. Danas mi se čini da je ona jedan od najodlučnijih koraka na putu k pravoj molitvi.
Bog je veliki umjetnik. Sve što je stvorio lijepo je. Može se to lako dokazati. Naiđemo li negdje na nešto ružno, vjerojatno je to proizveo čovjek. Sve u prirodi nosi prepoznatljiv Božji rukopis: rukopis ljepote.
Čovjek je, dakako, jedino stvorenje koje zamjećuje ljepotu. Nijedna životinja ne ostaje očarana veličajnošću krvavo-crvenog sunca koje tone u more. Nijedna životinja ne skuplja školjke, samo zato što su lijepe.
Bog ljepote stvorio je čovjeka sa smislom za ljepotu. A ljepotu treba vidjeti, nazivati je lijepom. Lijepo nazvati lijepim čin je velike istine. I istodobno nešto što pruža radost i čini sretnim. Kakva je šteta uživati u prekrasnom jelu, a ne moći o tomu govoriti. I kakva je radost udijeliti iskren kompliment dami koja dobro izgleda.
No, ljepotu se može zamijetiti samo ako naučimo gledati. Da, sposobnost zamjećivanja lijepoga kao lijepoga započinje time da naučimo vidjeti. A naučiti vidjeti znači: odmaknuti pogled od sebe samoga i usmjeriti ga na drugo. Odložiti svoja vlastita tumačenja i misli i posve dati prostor onomu što se daruje mome pogledu.
Tako bi trebalo promatrati umjetnost. „Što nam hoće reći ova slika?“, uvijek je promašeno pitanje. Jer da je umjetnik htio nešto „reći“, mogao je napisati i tekst kojim bi nam razjasnio stvar. I kada odgovaramo na to pitanje umjetničko djelo lako postaje platno na koje maljamo svoja vlastita tumačenja. No, pravo se promatranje otvara drugomu, novomu, onomu čime ne raspolažem, što mi tu dolazi ususret. Istinski nešto zamjećuje samo onaj tko to drži istinitim: tko pretpostavlja njegovu iskonsku istinu i prihvaća je.
ZAMJEĆIVATI LJEPOTU
Molitva je govorenje s Bogom, često se čuje. I dakako: razgovor pun povjerenja, usmjeren na nj kao dobrog prijatelja, važan je element molitve. No, govorenje Bogu može biti prilično monološko. Može Boga jednostavno učiniti poštanskim sandučićem svih mojih misli u kojima se uvijek radi samo o mojim osobnim nevoljama i željama. U kojima zapravo ja uvijek izričem sama sebe.
Čak ni misao na Boga još nije molitva. To lako vidimo u svom odnosu prema ljudima: i o čovjeku koji stoji nasuprot meni mogu misliti izvrsno, a da nisam stupio u stvarni odnos s njime. Jednako je tako i s Bogom. Misao na nj još nije odnos s njime.
Što je, dakle, molitva?
Molitva započinje zamjećivanjem i živi od zamjećivanja. Najprije onoga što je tu. Ljepote prirode, zraka, kojeg smijem udisati, a u konačnici i jednostavne činjenice koja mi se daruje: da postoji svijet i da ja postojim. Postoji sve to – postoji sve to. I ja to prihvaćam, držim istinitim i zahvalno prihvaćam. Tko na taj način zamjećuje, samo ga još mali korak dijeli od toga da zamijeti i Božju prisutnost. Jer Bog koji daje bivstvo daruje svoju prisutnost onomu tko ga traži. Naučiti zamjećivati njegovu prisutnost ključ je molitve koja više nije učinak ili naprezanje, kao što nije učinak ili naprezanje vidjeti nešto lijepo i nazvati ga lijepim. Zahvaljivanje i slavljenje Boga samo od sebe izlazi iz srca koje je naučilo zamjećivati ljepotu.
OČARANI POGLEDI
Paray-le-Monial, srpnja 1994.
Ovdje klečim, hipijevski odjeven, u onoj kapeli u kojoj se Isus ukazao Marguerite-Marie Alacoque u 17. stoljeću. Čak i više puta. Na način koji je tada bio nečuveno nov. Pokazao joj je svoje srce. Svoje srce koje je gorjelo kao vatra zbog ljubavi prema ljudima i zbog patnji koje za njih podnosi. Marguerite je bila probodena, uvučena u ovo vatreno more strastvene ljubavi.
Rano sam ustao. Netko mi je rekao da je poseban doživljaj moliti noću u tri sata. I zato sada klečim ovdje na hladnom mramoru. Nekoliko svjetiljki na oltaru obasjava pokaznicu u kojoj razmatramo i častimo Isusa – u katoličkom shvaćanju tjelesno prisutna u prilici euharistijskog kruha. O svemu tome teoretski znam vrlo malo. A ipak se nešto događa sa mnom. Ne mogu odvratiti svoj pogled. Kao da su i moje oči prikovane za ovo vatreno more njegova srca. Ne mogu ih odvratiti. Beskonačan ocean Božje ljubavi …
Tek sat i pol kasnije mogu se podići. I od tada je sve drukčije. Poput očiju nekog čovjeka koji je predugo gledao u sunce, ostaje u meni nešto što me nikada više neće napustiti: čežnja da ga vidim.
DIE 24
Hrvatska, kolovoza 1994.
Pogled mi kruži beskrajnom širinom svjetlucavog mora. Sjedim na plaži nekog hotela i moje srce krvari. U meni je čežnja. U svoj dnevnik zapisujem prve pjesme, nespretne rime: „Gdje se obzor spaja s dalekim morem, tu hoću ostati, sve dok u sebi zadovoljstvo ćutim“. Kao i prije, izvana izgledam vrlo šaroliko, u raznim bojama (dugačka kosa i raznobojna odjeća; danas su mi te fotografije prilično neugodne, ali razumijem zašto mi je jedne večeri prišao hotelski službenik i pozvao me da sudjelujem u izboru misice hotela …), a iznutra sam tako ranjen svojim prvim iskustvima s molitvom da osjećam želju još više tragati za Bogom .
I sada Hrvatska. Tih dana na plaži čitam poglavlje koje će zauvijek obilježiti moj pogled na Boga i štovanje Boga. Iz toga nastaje i prvo predavanje koje ću održati. Ne razumijem mnogo od svega toga. Već i naslov – „Svršetak svijeta“ – zvuči vrlo neobično. Posljednji odlomci knjige Romana Guardinija Gospodin govore o Isusu Kristu u veličanstvenim prikazima Ivanova Otkrivenja. Nije to baš lagana hrana. Ali, to mi ne smeta. Nešto slično sam već bio čitao sa svojim prijateljima u omladinskom domu …
No, sada mi Romano Guardini otvara nešto poput trodimenzionalne slike. Svršetak svijeta: Otkrivenje 4. Onaj koji sjedi na prijestolju. Pred njim dvadeset četvorica koji također sjede na prijestolju. Pred Božjim licem ne čuče bespomoćni robovi koji se nalaze u prašini, pred njim stoluju kraljevi. Scena prožeta veličanstvenošću i svečanim mirom. Ondje sjede oni, kraljevi pred Kraljem. Ali, prirodna je reakcija ovih na prijestolju pred onim jedinim koji vlada najdublje klanjanje, padanje pred njim. Ne zato što bi morali. Ali, pred Gospodarevom presvijetlom veličajnošću postaje beznačajno sve što je drugdje veliko i sjajno. Oni odlažu svoje krune. Kakva divna tvrdnja! Oni nose krune. One kojima ih je on sam uresio (usp. Bar 5, 1-2). No, ipak ih odlažu, bacaju mu ih pred noge. Hoće da jedino on bude uzdignut, da jedino on vlada.
Ova slika i jednostavne Guardinijeve riječi tumačenja nikada mi više nisu nestale iz sjećanja. Gospodine, zahvaljujem ti za čast i poziv kojim si me okrunio. Hvala ti što sam u tvojim očima vrijedan i velik. Ali, sve to ti želim baciti pred noge. Ne zbog osjećaja manje vrijednosti. Nego kao posve logičnu reakciju na ono što si ti i što si učinio. Ti si Bog, a ne ja. Ja sam smrtan, a ti si beskonačan, vječan, bezgraničan. Širi si od ovog svjetlucava mora pred kojim sjedim. Koje li ludosti i nevjerojatne ograničenosti stvorenja koje sebe stavlja u središte života. Ti si središte. Pravo sunce sunčanog sistema našega svemira. Dakako da odlažem svoju krunu.
Godinama kasnije, godine 2006. nastaje ova slavljenička pjesma:
Tko te može dovoljno slaviti?
Tko se može dovoljno duboko prignuti pred tobom?
Čija je ruka pred tobom čista?
Nebesko Veličanstvo,
sve što je veliko i značajno,
pred tobom postaje beznačajno i maleno.
I odlažem svoju krunu,
odlažem svoj dan,
odlažem svoje snove i sve što imam,
pred Isusove noge.
Dostojan je Jaganjac.
No, sve se to ne događa u robovskoj podložnosti nadmoćnom silniku, protiv kojeg nemamo nikakve šanse. Što je prava veličina? Koja je to veličina koja me prisilila da padnem na koljena?
Tko može razumjeti tvoj križ,
tko se može tako duboko prignuti kao ti?
Neizmjerno si bogatstvo i čast
odložio, na zemlju
dolaziš kao sluga i postaješ siromašan.
„Bijaše bogat, ali zbog nas postade siromašan, da bi nas svojim siromaštvom obogatio“ (2 Kor 8, 9). Kakva jednostavna i potresna rečenica, predodžba koja lomi sve kategorije da je neograničeni, svemogući Bog s neba sišao u blato zemlje, da poljubi svoje palo stvorenje! On postaje čovjek. Sluga. Prezren, popljuvan, udaran, zgažen, osuđen, ismijan, povrijeđen, proboden. Izručen bolnoj smrti zločinca. Napušten. Tko se još može tako duboko prignuti? To je mogao samo Isus, Jaganjac na prijestolju.
„I odlažem svoju krunu, odlažem svoj dan, odlažem svoje snove i sve što imam …“, pjevam i danas, pjevamo to i u kući molitve. I kad čitav život ne bismo činili ništa drugo nego to pjevali, ništa drugo nego svoje krune, snove, ambicije, predodžbe, samodopadnost, uvijek iznova odlagali pred njegove noge kao plastične krune nakon pokladne zabave – bila bi to najveća mudrost.
Sve počinje, stoji i pada s umijećem gledanja. Treba znati vidjeti ljepotu stvaranja. Ljepotu umjetnosti. Ljepotu čovjeka. I naposljetku iz toga sve jasnije prepoznavati ljepotu onoga od koga sve to dolazi. Ljepotu vječnoga Boga. A onda i ljepotu ove jedne, jedincate osobe. Ljepotu njegovih riječi i djela. Ljepotu čovjeka u kojemu je Bog postao vidljiv po svemu što on jest. Valja nam naučiti vidjeti Isusa Krista. Vidjeti ga u njegovoj veličajnosti i u njegovu poniženju na križu. Iz ovoga gledanja uvijek iznova proizlazi jedina primjerena reakcija stvorenja: hvalospjev, klanjanje, štovanje – molitva.
ŽARIŠTE
Dvije nam male vježbe mogu pomoći da „naučimo vidjeti“. Promatrajte neko umjetničko djelo. Možete otići u neki muzej ili uzeti u ruke knjigu s reprodukcijama. I onda svratite pozornost na ono što tu vidite. Nemojte ništa vrjednovati („to je dobra umjetnost, to je kič, to je pretjerano …“), ništa tumačiti („to znači to i to …“) i svrstavati („tipični barok“), nego jednostavno uočite umjetničko djelo onakvo kakvo jest. Darujte mu vrijeme.
Druga mala vježba: pročitajte jedan odlomak iz jednog od četiriju evanđelja i promatrajte Isusa. I ovdje opet vrijedi: ne radi se o tomu da nešto razumijete („što mi hoće reći ovaj odlomak?) – jednostavno pustite da se scena odvija pred vašim očima. Što čini Isus? Kako se on ponaša? Što on kaže? Nakon stanovitog vremena osjetit ćete: naučiti vidjeti je nešto egzistencijalno što može neposredno utjecati na našu životnu radost, naše međuljudske odnose i naš molitveni život.
S dopuštenjem izdavača za hrvatski jezik
Autor: Johannes Hartl