Nalazimo se na prekretnici. Katolička je Crkva posljednjih 50 godina imala apologetski pristup sekularnoj kulturi, koji katoličanstvo prikazuje kao ispunjenje ljudske civilizacije. Crkva daje jedinstvo istinskim društvenim težnjama čovječanstva. Ta vizija Crkve nije pogrješna, no zbog stalnih promjena sekularnog liberalizma ona je sve nebitnija. Kako bismo konstruktivno razmišljali o budućnosti katoličanstva, moramo razumjeti situaciju u kojoj smo se našli.
Počet ćemo s jednim od najvažnijih djela katoličke teologije napisanih u 20. stoljeću: „Katolicizam, socijalni aspekt dogme“ Henrija de Lubaca. Ta utjecajna knjiga, sastavljena od niza asocijativnih meditacija o društvenoj naravi spasenja, bavi se ponajviše jedinstvom čovječanstva kako su ga shvaćali crkveni oci. U njihovoj viziji ljudska je zajednica usavršena u životu jedne Katoličke Crkve, jedne euharistijske zajednice u milosti i jedne eshatološke sudbine svih ljudi. De Lubacova je knjiga remek-djelo intelektualne erudicije i profinjene apologetike. U njoj se tvrdi da su najdublje ljudske čežnje za jedinstvom – čežnje koje su komunizam učinile tako privlačnim tolikim idealistima u 20. stoljeću – ispunjene u nadnaravnom poslanju Crkve. Ona je i danas klasično djelo na koje se referira suvremena teologija.
De Lubaca se često opisuje kao „progresivnog“ teologa koji se borio protiv zatvorenosti katoličanstva prije II. vatikanskog koncila kako bi promicao viziju kršćanskog života „otvoreniju svijetu“. Taj je opis posve netočan. On je u „Katolicizmu“ nastojao očuvati tradicionalan pogled na Katoličku Crkvu, ali i ponovno promisliti o njezinu predstavljanju u modernom kontekstu. Rana moderna katolička ekleziologija bila je trijumfalistička, ali i dijalektička i militantna. Kao odgovor na Reformaciju, Crkva se postavila kao stvarno eklezijalno tijelo što ga je utemeljio Krist. Drugoga nema. Suprotno prosvjetiteljskim kritičarima, inzistirala je da samo nadnaravna objava ljudskim bićima pruža znanje o krajnjim istinama. Izvan Crkve nema spasenja. Kao odgovor na antiklerikalne političke pokrete u Europi 19. stoljeća, Crkva je tvrdila da je ona savršeno političko društvo, koje sobom vlada u suverenoj nezavisnosti države, pokazujući čovječanstvu pravi oblik društvenog jedinstva i solidarnosti.
De Lubac je vjerovao u sve te stvari, no preoblikovao ih je kako bi se težnjama moderne sekularne političke i društvene imaginacije pozabavio apologetski, govoreći na način koji uzima u obzir teme bitne nekatolicima. U „Katolicizmu“ on pretpostavlja da su moderna nastojanja da se pronađe istinski univerzalan modus društvene egzistencije, ali i tvrdi da je Crkva u svojoj milosti i otajstvu sposobna učiniti to u čemu su ona zakazala. Kad protestantizam teži crkvenom jedinstvu putem ekumenskog pokreta, on implicitno traži puninu koja se nalazi samo u Katoličkoj Crkvi. Kad sekularni humanizam predlaže transcendentno značenje ljudske povijesti, koje nam omogućava shvatiti stvarne etičke vrijednosti u ljudskom društvu, on želi nešto što samo novozavjetna objava može autentično pružiti. Kada moderne vlade pokušavaju nadići podjele i stvoriti solidarnost, teže nečemu što se nalazi u sakramentalnom zajedništvu u Kristu, zajedništvu koje omogućava Crkva. Trijumf katolicizma djeluje iznutra, a ne protiv duha vremena. De Lubacova je teza da samo katolicizam može ispuniti želju za univerzalnim što nas razdire, želju koja slama srce nestabilnog i nesigurnog modernog Zapada, koji je u 20. stoljeću htio ostvariti nereligioznu univerzalnost utemeljenu na razumu, ne utječući se vjerskim tradicijama i ne pozivajući se na objavu.
Taj inkluzivni trijumfalizam došao je u prvi plan na II. vatikanskom koncilu. U prvom poglavlju Dogmatske konstitucije o Crkvi, Lumen Gentium, Crkva je definirana kao „sakrament jedinstva (…) cijeloga ljudskog roda“, tj. znak i instrument kojim su ljudska bića ujedinjena u autentičnom zajedništvu s Bogom i jedno s drugim. Paragrafi 14-16 ključni su izrazi inkluzivnog trijumfalizma. Aksiom da izvan Crkve nema spasenja izravno je iznesen, ali pozitivno preoblikovan – svo spasenje što se događa u ljudskoj povijesti na neki je način oduvijek već u Crkvi ili je povezano s njom na intiman, iako skriven način. Cijeli svijet može više ili manje nesavršeno sudjelovati u univerzalnom poslanju Krista i Crkve: istočne pravoslavne crkve, protestantske eklezijalne zajednice, židovski narod, islamski monoteizam, velike vjerske tradicije svijeta koje nisu uvijek isključivo monoteističke, pa čak i sekularisti djelovanjem moralne savjesti koja ljudska bića potiče da traže istinu i dobro.
To gledište nadopunjavaju drugi važni dokumenti II. vatikanskog koncila: Gaudium et Spes, Unitatis Redintegratio i Nostra Aetate. Ključno mjesto je 22. paragraf enciklike Gaudium et Spes, u kojem se nalazi poznata tvrdnja da je samo u Isusu Kristu Misterij ljudske osobe potpuno otkriven ljudskom rodu i da je svako ljudsko biće na neki način pozvano u pashalni misterij Isusa Krista.
Gaudium et Spes je opširan dokument, i bavi se mnogim društvenim temama. U svakom primjeru pojedini naglasci, koji se ispočetka čine jednakima sekularnom progresivizmu 20. stoljeća, trebaju se shvatiti u kristološkom svjetlu koje je istovremeno trijumfalističko i inkluzivno. Kristova milost nadahnjuje sve muškarce i žene dobre volje da prihvate načela prirodnog zakona, koja vode do društvenog jedinstva i autentičnog etičkog univerzalizma. Sličan inkluzivni trijumfalizam vidimo u dokumentu o ekumenizmu, Unitatis Redintegratio. Tamo koncilski oci inzistiraju da Kristova milost što se savršeno nalazi u Katoličkoj Crkvi djeluje, doduše nesavršeno, u istinski katoličkim elementima tradicije i sakramentalnog života koje nalazimo u drugim eklezijalnim tradicijama. Sličan pristup nalazimo i u Nostra Aetate, gdje se o Riječi Božjoj govori kao o zraci „one Istine koja prosvjetljuje sve ljude“, koja može nadahnuti izvornu potragu za Bogom u velikim vjerskim tradicijama čovječanstva. Kao što Katolička Crkva s pravom preuzima inicijativu pri promicanju ljudskog jedinstva u društvenim i političkim kretanjima već prisutnima u modernome svijetu, tako može preuzeti vodstvo u ekumenskom pokretu i međureligijskom dijalogu. Da parafraziramo omiljenu formulaciju sv. Ivana Pavla II. – Crkva je stručnjak za jedinstvo.
Taj inkluzivni trijumfalizam, što ga je Henri de Lubac tako elegantno artikulirao, a II. vatikanski koncil službeno izrazio, posljednjih je 50 godina bio normativna paradigma srednjostrujaške katoličke misli. U njemu se nalaze konzervativni i progresivni aspekti novije teologije. On je pokretao dinamični pontifikat sv. Ivana Pavla II., od njegovih antikomunističkih napisa o ljudskoj slobodi u njezinu odnosu prema istini, do izjava o jedinstvenom ljudskom dostojanstvu suočenu s kulturom smrti, a nalazimo ga i u njegovu pristupu ekumenizmu i međureligijskom dijalogu. Prisutan je i u pontifikatu pape Franje, gdje daje teološku koherenciju njegovu pozivu na izvornu etiku okoliša te u njegovu pristupu izazovima siromaštva i gospodarske nepravde.
Ta vizija katoličanstva kao društvene jezgre ljudske civilizacije ostaje nepobitnom, teološki govoreći, jer Kristova milost jedinstveno i savršeno liječi i uzdiže ljudsku narav. No kao apologetski stav ovu je paradigmu sve teže održati unatoč njezinim postignućima. Ona je sad iscrpljena i duboko duhovno bolesna.
Činjenica je da živimo u vremenu posve različitom od sredine 20. stoljeća, koju je obilježila deziluzioniranost liberalne politike, gdje sekularisti nastoje stvoriti prostor za liberalne slobode, ali više ne teže dubokom društvenom i filozofskom jedinstvu – zapravo ga se boje.
Zašto su se promijenili uvjeti u modernom društvu?
Najveća razlika tiče se sekularizacije Europe, Sjeverne Amerike, a sve više i Južne Amerike. Taj proces sekularizacije čvrsto je povezan s usponom neoliberalnog i društvenog konsenzusa, koji je utemeljen, ne na tradicionalnim normama, nego ujedinjen u potrazi za sve većom korisnošću. Metafizički materijalizam, koji je karakterizirao marksizam, nakon svoga se kolapsa neočekivano pojavio u novom obliku, kao ideologija vodeće klase u liberalnoj kulturi. Zapadnjačke vlade i sveučilišta nastoje sačuvati i promicati ideale slobode koje su nekad suprotstavljali totalitarizmu, a ti su ideali transformirani u postmodernistički projekt konstruiranja vrijednosti. Država i sveučilište trebaju osigurati slobodan prostor koji svakome omogućava da za sebe odredi značenje svoga tijela, korištenje svoga vremena i svrhu svoga postojanja.
Rezultat je minimalistička vizija ljudskog jedinstva. Država pruža tjelesnu zaštitu, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje ponajviše da bi olakšala tehnološke inovacije, sudjelovanje na tržištu rada i upravljanje tržištima i zabavom. Sve to dobilo je moralni status promicanjem „ljudskih prava“ koja su gotovo posve individualistička, a primjer im je sadašnja fiksacija na seksualne slobode. S tom novom društvenom konfiguracijom povezan je uzlet postmoderne teorije koji odbacuje prosvjetiteljski ideal univerzalne racionalnosti. Okosnicom povijesti postaje konflikt heterogenih koncepcija stvarnosti i socijalnih normi, koje izražavaju različite kulturne, etničke i rodne identitete. U takvoj koncepciji društvene stvarnosti jedinstvo je svedeno na „toleranciju“, nedefiniranu vrlinu, u najboljem slučaju korisno sredstvo, koje osobama s inkompatibilnim gledištima omogućava da zauzimaju zajednički javni prostor ne osuđujući nikoga.
To je posve različito od konteksta u kojem je de Lubac pisao „Katolicizam“, vremena kad je Zapad bio prezasićen hitnim projektima društvenog jedinstva – fašizmom, komunizmom i različitim nacionalizmima. Svi su oni imali izopačene tendencije, ali de Lubac je zapazio njihovu težnju za solidarnošću, koja se, kako je on pokazao, istinski ostvaruje u univerzalnom poslanju Katoličke Crkve. U našem novom kontekstu, tradicionalne vjerske prakse ometaju postmoderni projekt – oslabljivanje snažnih uvjerenja koja su nekada povezivala ljude. Pretenzija na apsolutno znanje, pozivanje na oblik univerzalizma koji bi trebao oblikovati civilizaciju koja nije utemeljena samo na empirijskim pokazateljima i regulacija ljudske spolnosti koju promiču vjerske tradicije, čine da religija djeluje kao prijetnja modernom liberalnom društvu. Kada tome dodamo opseg ekstremističkog islamskog nasilja, situacija se dramatično pogoršava. U postmodernoj se imaginaciji snažno društveno jedinstvo može nametnuti samo umjetno, nasilno i tiranski.
Koja je svrha cijele ove sociološke skice? Današnja katolička teologija modernom socijalnom svijetu nudi viziju civilizacijskog jedinstva što ga on više ne traži. Zato nam je potrebna nova apologetička orijentacija, koja uvažava naše nove okolnosti. Komunizam je bio ideal ljudskog jedinstva koji je prema de Lubacu skrivao pravu namjeru. On je u vrijeme II. vatikanskog sabora bio prava metafizička alternativa. Danas se nalazimo pred drukčijim kulturnim izazovom, sumnjičavome prema snažnim tvrdnjama oko kojih bismo se mogli okupiti ili koje bi mogle ovladati našim dušama.
Klasik Hansa Ursa von Balthasara, „Teologija Karla Bartha“, druga je važna knjiga za razvoj katoličke misli u 20. stoljeću. Radi se o naklonjenoj analizi Bartha, u kojoj se nalazi i rasprava o odnosu naravi i milosti u katoličkoj teologiji. Balthasar se naročito bavi pitanjem prirodnog ljudskog kapaciteta za shvaćanje univerzalnih istina o poretku stvaranja, prirodnom zakonu, osobnosti i transcendentnoj stvarnosti Boga. Umanjuje li palo ljudsko stanje našu prirodnu sposobnost za metafizičko znanje? Liječi li Kristova milost te urođene sposobnosti usmjeravajući ih prema dubljoj kristocentričnoj viziji?
Na Balthasara je utjecao Gottlieb Söhngen, münchenski teolog i učitelj Josepha Ratzingera, koji se s Karlom Barthom sukobio oko pitanja prirodnog, metafizičkog znanja o postojanju Boga (tzv. analogia entis). Barth je tvrdio da je takvo znanje nemoguće i da je zaprjeka istinskome znanju putem vjere (analogia fidei), jer nas navodi da izvornu objavu živoga Boga zamijenimo filozofskom konstrukcijom. Söhngen je pokušao ispravno analizirati Barthov uvid o krhkosti ljudskog poznavanja Boga smještajući pitanje prirodnog poznavanja Boga unutar jedinstveno kristološkog konteksta. Kada svjetlo utjelovljene Riječi rasvijetli ljudski um, prirodna sposobnost metafizičkog razmišljanja oživi i uđe u plodan odnos prema objavljenoj istini Krista. Dakle, prirodno poznavanje Boga razvija se, tako reći, unutar samoga čina vjere. Analogia entis djeluje unutar analogia fidei.
Balthasar usvaja taj pristup i prihvaća njegove implikacije. Prva među njima je potreba za vitalnim intelektualnim životom u Crkvi i kulturom milosti kao kontekstom za poznavanje temeljnih metafizičkih istina o Bogu, ljudskoj osobi i prirodnom zakonu. To mu omogućava da se ne složi s Barthovim kompletnim odbijanjem prirodne teologije, ali i da taj krajnje teologiziran uvid preobrazi u praktičnu tvrdnju o neučinkovitosti modernog katoličkog pozivanja na klasičnu zapadnjačku metafizičku i moralnu tradiciju u današnjoj sekularnoj kulturi.
Ako Crkva želi stvoriti i gajiti kulturu živoga poznavanja Boga i pravu ljudsku antropologiju u sekularnom vremenu, prvo mora artikulirati kristološku viziju stvarnosti utemeljenu na objavi. Apologetska nastojanja gradnje na neispunjenim žudnjama, koja vidimo u današnjem društvu i koja pokazuju svoju tendenciju prema katoličkoj punini, neće funkcionirati. Crkva služi čovječanstvu promičući integriranu katoličku mudrost ukorijenjenu u svetoj tradiciji, istovremeno dogmatsku i metafizičku, sistematsku i praktičnu. Ljudi u sekularnom svijetu mogu spoznati svoje istinske žudnje jedino ako se prvo suoče s obiljem kršćanske objave. Postmodernizam je doba duhovnog siromaštva i metafizičkog pesimizma. Ljudi moraju susresti neočekivanu mogućnost da je Bog postao čovjekom kako bi se ponovno probudila njihova prirodna žudnja za transcendentnošću.
Taj pristup vidimo u Balthasarovu radu. On nastoji svu ljudsku misao rasvijetliti pozivanjem na svjetlo Kristovo, koje fragmentirane, posve različite istine o čovječanstvu, sekularne i vjerske, povezuje u prepoznatljivo teološku univerzalnu istinu. Tu više ne govorimo o inkluzivnom trijumfalizmu. Želi se predstaviti prelijepu alternativu sekularnoj kulturi, eksplicitno kristocentričan i sveobuhvatan oblik mudrosti.
Ovaj način poticanja i uključivanja postmodernoga Zapada obilježio je pokret Communio, koji je ime dobio po časopisu što su ga utemeljili Balthasar, Ratzinger i drugi. Tomisti poput mene naklonjeni su tome projektu, ali smatramo ga manjkavim u najmanje jednoj stvari. U svijetu obilježenom posljedicama istočnoga grijeha, a zasigurno u postkršćanskoj, sekularnoj kulturi, možemo se složiti u tome da je ljudima jako teško shvatiti metafizičke istine ili načela prirodnog zakona. Objava rasvjetljuje i liječi ljudski razum, onesposobljen na razne načine. Dakle, tomist se slaže da je kultura oblikovana milošću ona u kojoj bi metafizički realizam napredovao, a kultura neznanja misterija Krista ili ravnodušnosti prema njemu ona je u kojoj često dolazi do metafizičke dezorijentacije. Suvremeni postmoderni skepticizam je naročito dobar primjer te tendencije.
Do problema dolazi kad se inzistira da se prirodni razum može učinkovito koristiti samo unutar eksplicitne domene teološke mudrosti, što će reći, kao dio procesa teološkog promišljanja i tvrdnji. Tu postoji opasnost da Balthasarov pristup apsolutno sve pretvori u teologiju. Ontologija je uvijek već kristološka. Taj je pristup privlačan jer izražava teološku ambiciju koje nažalost često nedostaje u modernoj teologiji, no u stvarnosti ostavlja premalo mjesta univerzalnoj snazi prirodnog ljudskog razmišljanja, bilo filozofskog, znanstvenog ili povijesnog. Ti pothvati razuma ostaju opravdani u vlastitim okvirima, čak i ako nas ne dovedu do punine istine. Tu je de Lubac u pravu: objavu ne treba postavljati protivno palom ljudskom razumu. Suočena sa sekularizmom ravnodušnim prema katoličkom inkluzivnom trijumfalizmu, Crkva mora izbjeći povlačenje u epistemološko i kulturno sektaštvo koje najavljuje da će Krist ispuniti sve, a ne analizira neuspjehe našega vremena i ne pokazuje, s ambicijom i kreativnim elanom, već prisutne tračke tog ispunjenja.
Što nam je činiti? Suočavamo se s novim izazovima. Katolička Crkva u 21. stoljeću ne može pretpostaviti da današnjem postmodernom Zapadu trebaju egzistencijalni odgovori koje je nudila Crkva u vrijeme II. vatikanskog koncila. Ne može ni samu sebe svesti na nastojanja da ostane relevantna baveći se pojedinim progresivnim ciljevima koji imaju nekakve srodnosti s katoličkim socijalnim naukom. Beskorisno je truditi se postati puki pripitomljeni sluge sekularnom humanizmu.
Trebamo i Balthasara i de Lubaca, a ne samo jednoga ili drugoga. Balthasar nam pomaže shvatiti da samo punina katoličke mudrosti, koja proizlazi iz kristocentričnoga fokusa, može izliječiti našu palu ljudsku kulturu koja zaboravlja na Boga. S de Lubacom, i protiv postmodernosti, Crkva mora ljudskoj osobi vratiti osjećaj prirodne ljudske sposobnosti za univerzalno, a s njime i mogućnost oplemenjujućeg jedinstva utemeljena na zajedničkoj metafizičkoj istini, a ne na negativnome miru tolerancije koja ne osuđuje. Našem postmodernom vremenu treba žarko svjetlo Kristove teološke mudrosti i poticaj da krene u potragu za jasnim filozofskim razumijevanjem.
Pored ta dva imperativa moramo usvojiti i treći, koji se u ovom pontifikatu našao u prvom planu. Naša teološka i filozofska nastojanja da nadiđemo postmoderni strah od istine (i očaj pred njom) mora popratiti duhovna ljubav prema onima koji žive dezorijentiranim životima bez ljubavi u današnjoj sekularnoj kulturi. Te tri ideje možemo kratko ocrtati, postavljajući ih kao zadatke za suvremenu teologiju.
Prvo: potreba da u Crkvi obnovimo temeljni osjećaj za doktrinalnu pismenost. Balthasar je ispravno shvatio da se u sve više dekristijaniziranoj epohi moramo vratiti sržnim naučavanjima Evanđelja kako su objavljena u Svetom pismu i Tradiciji. Tek ćemo tada biti ispravno formirani da prikupljamo sjeme istine razasuto po cijeloj kršćanskoj kulturi i donijeti ih pred Krista, jedino pravo svjetlo. Najveća današnja prijetnja katoličkom intelektualnom životu ne proizlazi iz manjka naše povezanosti s vanjskim svijetom, nego iz našega neznanja o vlastitoj tradiciji i iz raširenog gubitka autentičnog biblijskog i doktrinalnog razmišljanja. Dogmatska amnezija unutar Crkve središnji je intelektualni izazov pred kojim se Crkva danas nalazi. Pitanje je kako se možemo vratiti izvorima vjere i tako na Zapadu obnoviti težnju prema postizanju univerzalnoga? To pitanje naročito je hitno u vremenu kad se na teološku istinu gleda kao na izravnu prijetnju sekularnom društvu.
U džudu borac uči koristiti protivnikovu težinu protiv njega. Skepticizam je težina koju sekularna kultura tako koristi protiv Crkve, a to je i njegova slabost. Naše vlastito vrijeme obilježeno je metafizičkim očajem. Sveopća sloboda konstrukcije identiteta pokazala se kao prazna sloboda. Isto vrijedi i za očajavanje liberala zbog mogućnosti zajedničke svrhe političkog života. Negativni mir neosuđivanja i inkluzivnosti ne uspijeva zadovoljiti prirodnu želju za stvarnim političkim jedinstvom. Posrijedi je pitanje ima li bivanje ljudskom osobom (a ne stvari koju je svemir slučajno stvorio) ikakvo konačno značenje. Suočeni s tim temeljnim pitanjem, moramo postaviti misterij samoga Boga. Danas se katolička teologija mora usredotočiti na Trojstveni monoteizam. Zašto? Zato što je Bog konačni izvor osobnosti, načelo objašnjenja koje ljudskom postojanju daje njegovu najveću razumljivost i izvor trajne radosti.
U početku je postojalo Trojstveno zajedništvo osoba. Konačno objašnjenje stvarnosti je Trojstveno, što nam kaže da je osobnost, metafizički govoreći, primarna. Svemir je dar iz transcendentnog izvora i stvoren je za zajedništvo ljudskih osoba. Nešto što možemo anticipirati prirodom i u što možemo potpuno ući milošću. Kao takve, naše sposobnosti da tražimo istinu i donosimo slobodne, namjerne odluke ljubiti nisu samo evoluirane ili slučajne značajke naše čovječnosti. Posve suprotno: ljudska potraga za znanjem i ljubavlju ključna je za ljudski život i svoje konačno značenje dobiva u svjetlu zajedništva osoba Trojstva.
Ovaj personalistički pogled na svemir ne samo da je proizašao iz nadnaravne vjere. On je također u skladu s filozofskim realizmom, što nas dovodi do drugog imperativa: obnoviti povjerenje u sposobnost razuma za univerzalno. Svijet se najbolje razumije metafizički. Postojanje mnoštva ograničenih, kontingentnih bića zahtijeva da pretpostavimo postojanje nužnog, transcendentnog bića. Nesavršena dobrota, ljepota i istina svemira neizravan je, ali pouzdan svjedok postojanja Stvoritelja koji je beskonačno dobar, savršen i mudar. U tom je smislu Bog zvijezda vodilja ljudskog intelekta, najuniverzalnija istina kojoj ljudski um može težiti, jer Bog je uzrok svega što postoji.
To obraćanje pozornosti na metafiziku s pravom nas obvezuje na opravdanje prosvjetiteljske težnje univerzalnoj racionalnosti. De Lubacovo vrijeme obilježila je potraga za kolektivističkim pokretom koji bi mogao ujediniti čovječanstvo u političkom smislu. De Lubacova apologetska reakcija bila je pokazati da katoličanstvo daje autentičan odgovor na ljudsku potragu za izvornom solidarnošću i univerzalnim zajedništvom. Danas je izazov drukčiji: uvjeriti ljudska bića da je ta potraga uopće moguća.
Skeptici otklanjaju svaki oblik univerzalnosti, metafizički ili socijalni, i to našu situaciju čini u jednom smislu gorom, a u drugom više obećavajućom. Katolička Crkva nailazi na sumnjičavost jer promiče ideju da je ljudski intelekt prirodno stvoren za vjersku istinu. Tu sumnjičavost može biti teško izdržati, no stvar je i u tome da u našem postmodernom vremenu Crkva ima jako malo suparnika koji se obraćaju onima što doista traže nešto više. Tko drugi predstavlja koherentne filozofske koncepcije stvarnosti? Čovjek ima prirodnu želju za univerzalnim koja se mora ispuniti, čak i kad je potiskuje današnji skepticizam. Zato Crkva mora u javnome prostoru iznijeti filozofske argumente, koji pokazuju da je svijet inherentno razumljiv (i da su naši umovi prirodno stvoreni za objektivnu istinu). To će snažno odjeknuti u današnjem skeptičkom konsenzusu.
Ukratko, Crkva bi trebala istovremeno promicati katoličanstvo kao religiju otajstva i kao religiju koja promiče svu sposobnost razuma za shvaćanje univerzalnih istina. To dvoje nije u proturječju, nego je blisko povezano. Obnovljeno pouzdanje u našu sposobnost za racionalnu objektivnost otvara um misteriju bitka, baš kao što snažna uključenost u Kristovu objavu vodi um prema realističnijem i iskrenijem pristupu stvarnosti. Ozbiljna znanost potiče divljenje, a vjerna teologija obuzdava sklonost razuma prema maštanju i ispunjavanju želja.
Potreba za tajanstvenošću i razumom je očita. Suvremena kultura pretpostavlja važnost znanstvene revolucije. No kako prirodne znanosti mogu odgovoriti na veća pitanja, filozofskog značenja? One nam ne daju nijedan pravi razlog da podupiremo kulturu liberalnih sloboda i ljudskom životu ne nude nikakvu transcendentnu svrhu. Bez shvaćanja razuma koje nadilazi znanost ljudi su u iskušenju prihvatiti čisto subjektivističke stavove prema stvarima kojima su najodaniji u moralnom i političkom smislu, a one tako postaju podložne manipulaciji i cinizmu.
Ključni zadatak, koji je katolička teologija 20. stoljeća uglavnom ignorirala, jest pokazati temeljnu usklađenost modernih prirodnih znanosti s dubljom filozofijom naravi i metafizike religiozno orijentirane ljudske osobe. Filozofija Tome Akvinskog može pomoći u tome, kao i filozofska promišljanja sekularnih kritičara naturalizma, nezadovoljnih suvremenim materijalizmom i njegovim redukcionizmom i pretjeranim pojednostavljivanjem. Moderna fizika, teorija evolucije i suvremena neuroznanost pozivaju nas da postavimo dublja metafizička pitanja o značenju ljudskog postojanja. Kad ih se ispravno shvati u filozofskom smislu, ne predstavljaju stvarni izazov vjerskom tumačenju stvarnosti. Crkva bi učinila mnogo za današnju kulturu kad bi mogla pomoći onima kojima je stvarno stalo do istine da shvate da ih njihova predanost razumu ne mora strogo vezati za ograničen, scijentistički pristup, lišen moralne mudrosti i metafizičkog značenja.
Sljedeće filozofsko pitanje, koje zanima mnoge, ima veze s racionalnošću vjerske predanosti u kontekstu moderne demokratske političke kulture. Suvremeni sekularizam i islamski ekstremizam razilaze se u mnogo toga, no povezuje ih zajedničko uvjerenje da su demokratski liberalizam i tradicionalno vjersko uvjerenje inkompatibilni. Tu je učenje o vjerskoj slobodi što ga nudi moderno katoličanstvo ključno, ali ono zahtijeva opsežniju filozofsku i teološku analizu; nešto što treba učiniti uzevši u obzir sekularno samopoimanje, kao i islamske tradicije. Kako to da katoličanstvo može tvrditi da predstavlja apsolutnu vjersku istinu, a istovremeno braniti vjersku slobodu? Artikuliranje odgovora na to pitanje je ključno, jer danas je na obje strane prisutna sve veća prijetnja prisilom, a sekularizam, koji odbija prepoznati prave građanske uloge članova društva koji su vjernici, povećava broj reakcionarnih vjernika koji odbijaju moralnu legitimnost demokratskog društva. Potrebno je katoličko teološko tumačenje moderne pluralističke demokracije, koje inzistira na prostoru za ideje i aktivne doprinose vjerskih tradicija, i naglašava vrijednost rasprava prožetih poštovanjem, pa čak i prijateljstva među onima koji imaju oprečne stavove.
Drugo je pitanje asketizam u javnoj kulturi. Kao filozofija „golog javnog prostora“, liberalizam ključnim političkim pitanjem više ne smatra sreću, nego slobodu i korisnost. No pitanje toga kako koristiti svoju slobodu i što je zapravo korisno stalno se ponovno pojavljuje. Da, slobodni smo, ali kako bismo mogli biti sretni? Tradicionalni odgovor, što su ga davali Aristotel i Augustin, uključuje disciplinirano korištenje naše slobode, kako bi naše živote oblikovale racionalne odluke i etička plemenitost.
Na prvi pogled, ovaj je odgovor skandalozan u liberalnoj kulturi koja obećava slobodu radi slobode, ograničenu samo izvanjskim obzirima javne korisnosti i nenanošenja štete drugima. Ne može podnijeti tradicionalnu tvrdnju da se sloboda usavršava internaliziranom disciplinom, asketskim raspoloženjem koje odbacuje zadovoljenje nižih želja radi zadovoljenja onih viših. No tu asketsku poruku nije teško promicati, jer je obećanje slobode što ga nudi liberalna postmoderna kultura sve praznije. Zbog njega ljudi ostaju sami, ne stupaju u brak, podložni su hirovima tržišta i robovi su ovisnosti. Zapad želi filozofiju autentične slobode, čak i ako je njegova liberalna ideologija otklanja.
Sve sam uvjereniji u apologetsku snagu što nam je dostupna. Moramo ponovno primijeniti metafizičku racionalnost i teološku mudrost katoličke tradicije i tako postmodernim muškarcima i ženama pomoći da pobjegnu od slijepih ulica našeg vremena: lažnog izbora između znanosti i transcendentnog značenja, promašenog pluralizma sekularnih društava i liberalnog slavljenja slobode, koje je dovelo do mnogih oblika samonametnutog ropstva. Ipak, koliko god ta pomoć mogla biti važna, ne smijemo zanemariti treći imperativ: duboku važnost duhovne ljubavi u hladnome svijetu.
Kad je 1930-ih napisao „Katolicizam“, de Lubac se bojao da je tadašnje razmišljanje Crkve jednostrano, okupirano pretjerano individualističkim pogledom na spasenje. Htio je preorijentirati teologe prema solidarnosti kršćanskog života i socijalnom karakteru spasenja. Može se raspravljati o tome je li de Lubac ispravno opisao Crkvu prije II. vatikanskog koncila, ali njegova promišljanja o životu izvan Crkve u našem vremenu pokazala su se proročanskima. Ljudi se danas nastoje spasiti skupljajući titule i nadopunjavajući životopise. Njihovi su životi obilježeni teškom samoćom i ekstremnim oblicima individualizma. U tom kontekstu svjedočanstvo kolektivnog života Crkve ima posebnu snagu liječenja: u liturgiji, kršćanskom braku i u svjedočenju autentičnog vjerskog života.
Crkveno konkretno svjedočenje ljubavi snažno je obilježeno time kako se odnosimo jedni prema drugima u svojim tijelima. Mnogi od nas misle da Crkvino poslanje ometa njezina stroga seksualna etika. Istina je obrnuta. Danas je tjelesni život ljudi često roba, predmet požude ili ga se materijalno analizira znanstvenim alatima. Ništa od toga nam ne govori za što su zapravo naša tijela ili kako živjeti doista sretan život, što, naravno, uključuje naša tijela. Mudrost Crkve uči nas da su naša tijela stvorena za štovanje Boga i za istinska djela duhovne ljubavi. Kada katolici žive i naučavaju tu istinu, pokazuju svijetu što znači biti čovjek i što znači to da je Riječ postala tijelom. Katoličanstvo koje u tijelu živi pobjedu ljubavi Kristove jest ono koje može savladati duhovne protivnike i obratiti sumnjičava srca.
Vrijeme je za hrabrost. Hans Urs von Balthasar bio je u pravu. Moramo iz srca Crkve govoriti iskreno, a ne prilagođavati se duhu vremena. To vrijedi za katoličku tradiciju metafizičkog promišljanja i vjekovnog čuvanja vječne filozofije, kao i za kristocentričnu srž Crkvine objave. I Henri de Lubac bio je u pravu. Naš čvrst stav u obrani sposobnosti razuma za univerzalno – sposobnost ostvarena u Kristovoj univerzalnoj istini – način je na koji služimo najdubljoj potrebi našeg vremena, potrebi koja je to hitnija što je više potiskuje prevladavajući skeptični i cinični mentalitet. U Prvoj knjizi o Samuelu David nije pobijedio Filistejce zahvaljujući Šaulovoj vojsci, nego svojem pouzdanju u istinu Boga Izraelova. Za kršćanina je jedino pravo oružje koje nosimo istina življena u autentičnoj ljubavi, koja jedina ima moć spasiti nas. Kada Crkva ne samo što propovijeda, nego i živi tu istinu, njezina univerzalnost još jače blista i njezini neprijatelji nemaju ništa konkretno čime bi joj se suprotstavili, koliko se god moćnima činili. De Lubac je u pravu – vrijeme prolazi, a samo ona ostaje stajati.
Thomas Joseph White, OP ravnatelj je Tomističkog instituta pri Dominikanskoj teologiji u Washingtonu DC.
Prijevod: Ana Naletilić