Katolička Crkva od početka je vjerovala u Isusovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, ali klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu razvilo se kasnije.
Katolička Crkva je od vremena apostola vjerovala da je Isus stvarno i bitno prisutan u posvećenoj euharistijskoj hostiji na svetoj Misi.
No praksa euharistijskoga klanjanja, kada pojedinci s ljubavlju promatraju posvećenu hostiju, razvila se tek kasnije.
Ispočetka se većinu hostija posvećenih na svetoj Misi odmah konzumiralo, ili su se podjeljivale bolesnicima i onima što trpe. Svetohraništa su bila rijetka, i obično su bila odvojena od crkve, i nisu bila namijenjena za osobnu pobožnost.
Sve se to promijenilo u 10. i 11. stoljeću, kada je jedan francuski arhiđakon javno porekao Isusovu stvarnu prisutnost u Euharistiji.
To je papu Grgura VII. potaknulo na intervenciju, a kasnije se u Francuskoj dogodila jedna vrsta „euharistijske obnove”.
Sluga Božji o. John Hardon DI u svojoj knjizi „Povijest euharistijskoga klanjanja” (The History of Eucharistic Adoration) opisuje što se dogodilo nakon toga:
„Uz tu ispovijest vjere crkve u Europi započele su nešto što se može opisati jedino kao euharistijski preporod. Ustanovljene su procesije s Presvetim Sakramentom; ozakonjeni su propisani načini euharistijskoga klanjanja; vjernike se poticalo na posjećivanje Krista u piksidi; ćelije pustinjakinja dobile su prozore okrenute prema unutrašnjosti crkve kako bi redovnice mogle promatrati i Presveti Sakrament i klanjati se pred svetohraništem. Jedan stari obrednik karmelićana sadržavao je riječi ‘radi obavljanja pobožnosti onih koji su u koru’, a što se odnosilo na pohranjivanje Presvetoga Sakramenta u svetohraništu.”
Podizanje hostije na svetoj Misi
Druga važna promjena koja se dogodila negdje u to vrijeme bila je nova praksa podizanja hostije nakon riječi posvete.
Kroz velik dio crkvene povijesti svećenik je obično bio okrenut oltaru u istome smjeru kao i ljudi. To je značilo da su hostija i kalež bili skriveni od pogleda dok bi svećenik izgovarao euharistijsku molitvu.
Ispočetka to narodu nije predstavljalo poseban problem, ali od 13. stoljeća mnogi sveci tražili su načine kako produbiti vjeru naroda u Euharistiju.
Katolička enciklopedija objašnjava kako se ta promjena počela širiti:
„U Parizu je to podizanje postalo predmetom sinodalnoga propisa, vjerojatno prije 1200. godine. Uskoro se promatranje i pozdravljanje Tijela Gospodnjega počelo smatrati duhovno veoma zaslužnim djelom. Tako su se čak prije sredine trinaestoga stoljeća počela pojavljivati svakojaka složena obećanja u vezi s naročitim povlasticama koje uživa onaj tko bilo kojega dana vidi Tijelo svojega Stvoritelja.”
Ustanovljenje svetkovine Tijelova ubrzo nakon tih događaja učvrstilo je pobožnost klanjanja Isusu u Euharistiji, i to se u rimskome obredu Katoličke Crkve nastavilo do danas.
Prijevod: Ana Naletilić
Izvor: Philip Kosloski / Aleteia