Sadašnja kriza je snažna prilika za pravo obraćenje
Sada je potreban pravi navještaj vjere, s mudrošću, hrabrošću i profilom, istančanom vjernošću za evanđelje. U to je uvjeren Johannes Hartl, voditelj Augsburške kuće molitve, jer „narodna Crkva umire“.
KATH.NET – razgovor vodila Petra Lorleberg
Augsburg
„Umire pripadnost naroda Crkvi. Kada bi voditelji Crkava prepoznali sadašnje znakove vremena, tada ne bi 90 % svojih snaga upotrebljavali da sačuvaju strukture koje će uskoro postati suvišne, nego bi svoj novac, svoju kreativnost i mnoštvo osobnih mogućnosti iskoristili da izgrade nešto što će imati budućnost. Nažalost, na mnogim mjestima još ne vidim spremnost za takvo novo razmišljanje. Zbog toga sam pomalo zabrinut … Jer, crkve će postajati sve praznije“.
Ovu trijeznu dijagnozu postavlja teolog dr. Johannes Hartl, u intervjuu za kath.net. Voditelj „Molitvene kuće Augsburg“, osnovane 2005. godine, silno se nada da se katolici njemačkog govornog područja „neće zadovoljiti pukom pripadnošću Crkvi, nego da će biti stvarni Isusovi učenici.“ Većina krštenih katolika u Njemačkoj „de facto ne živi s Isusom kao Gospodarom svoga života!“. „Kada on postane Gospodar nečijeg srca, onda to snažno utječe na sva životna područja: na identitet, ophođenje s riječima, s novcem, sa spolnosti, s mislima…“. Hartl time nipošto ne zagovara prilagođavanje duhu vremena. Naprotiv, kad su posrijedi teme spolnosti, braka i obitelji, veoma se raduje „stavovima koje Učiteljstvo o ovim temama ima i drži!“
Ovaj je tridesetpetogodišnji katolički teolog oženjen i otac je četvero djece. Godinama je bio djelatan član Misionarskog rada s mladima i Nacionalnog voditeljskog tima karizmatske obnove. „Johannes Hartl nije nikakav bogomoljac!“ – napisao je jednom prilikom kršćanski informativni tjednik Idea, nakon što je razgovarao s jednim kršćaninom u bajkerskim čizmama, koji je nosio uske traperice i ležernu jaknu s kapuljačom. Tim više su se mnogi iznenadili Hartlovu čvrstom naviještanju vjere, a pogotovo kada su čuli da vodi kuću molitve u kojoj (pretežito mladi) ljudi danonoćno mole: od rujna 2011., 24 sata na dan, sedam dana u tjednu.
Kuća molitve u Augsburgu sebe opisuje kao „inicijativu mladih kršćana, nastalu 2005., u okviru karizmatske obnove u Katoličkoj crkvi. “Mi vjerujemo da je Bog apsolutno fascinantan. On je vrijedan da mu se dan i noć klanjamo i slavimo ga. To činimo na svoj način; mladenački, ekumenski i modernom slavljeničkom glazbom.“
kath.net: Gospodine dr. Hartl, Vaša predavanja daju dojam da se jako oslanjate na svoju vjeru. Koliko je Vaš odnos s Isusom promijenio Vaš život i kada je to započelo?
Hartl: Temelj i uporište u vjeri dugujem svojim roditeljima i utjecaju kojeg je na mene izvršio Benediktinski samostan u Mettenu, u čijoj sam blizini odrastao. No, tek me je osobno iskustvo Boga, dok sam još bio tinejdžer, dovelo do toga da mi je Isus postao živ i strastven prijatelj. Od tada sam vidio kako djeluje na tako čudesan i moćan način da sam sada uvjeren više nego ikada prije da je Isus odgovor na najdublja pitanja čovječanstva. Doslovce bi potrajalo satima kada bih htio ispričati sva čudesa koja sam doživio.
kath.net: Jest li Vi već doživjeli, kod drugih, kod samih sebe: Bog ide prema čovjeku i taj ga susret promijeni? Je li to samo subjektivni vrhunac, emocionalni slatkiš ili se iza toga krije nešto više? Što se događa između Boga i čovjeka?
Hartl: Tko tako misli o obraćenju, ne poznaje nikoga tko je zaista doživio obraćenje. Mene je snažno obilježila karizmatska obnova, ali se u konačnici ne radi ni o karizmatskim fenomenima ni o posebnim emocionalnim doživljajima. Istinsko je obraćenje, a vidio sam ih mnogo, posebice kod mladih – stvarna i trajna promjena srca. Novi zavjet s pravom govori o „novom rođenju“ (usp. Iv. 3, 3; 1 Kor 5, 17).
kath.net: Susret s Isusom, koji su konkretni i vidljivi učinci u čovjeku i njegovu životnom stavu povezani s tim susretom? Što hoće Isus od nas katolika njemačkog govornog područja – i od nas laika – posve konkretno?
Hartl: Isus je propovijedao Kraljevstvo Božje. On nije propovijedao da čovjek treba biti bolji, malo moralniji ili da češće treba ići u crkvu. Sve su to posljedice. Ono što je posrijedi u „kraljevstvu Božjem“ jest ovo: Bog je Gospodar. Kada on postane Gospodar u nečijem srcu, onda to ima snažne učinke na sva životna područja: na identitet, na ophođenje s riječima, s novcem, sa spolnošću, s mislima …
Ja vjerujem da Isus želi pozvati katolike njemačkog govornog područja da se ne zadovolje pukom pripadnošću Crkvi, nego da budu stvarni Isusovi učenici.
Većina krštenih katolika u Njemačkoj ne živi de facto s Isusom kao s Gospodarom svoga života. On želi da Kraljevstvo Božje zaživi u svim područjima našega života. Ništa manje, ništa više.
kath.net: Na posljednjoj „Mehr-Konferenciji“ govorili ste o znakovima vremena. Azija, Latinska Amerika, Afrika, ondje vjera vrtoglavo raste, a u zapadnoj Europi se događa veliki otpad od vjere. Što su za mene znakovi vremena, kao kršćanki iz Njemačke?
Hartl: Prava obnova u vjeri, u to sam uvjeren, dolazi samo iz osobnoga odnosa s Isusom. A taj odnos raste u velikoj mjeri iz molitve. Zbog toga je povratak molitvi, osobnom nasljedovanju Isusa, najhitnija i najvažnija potreba današnjice. Trebali bismo trijezno vidjeti kamo naše zapadno društvo klizi. No, naš odgovor ne može biti obeshrabrenje ili puki borbeni duh, nego mora biti unutarnja obnova u onomu što jedino može promijeniti Europu: vatra Duha Svetoga. Bog je jednako snažan u Europi kao i u Africi i Aziji. On može postići iste stvari. Kada prihvatimo njegovu riječ, u vjeri i molitvi.
kath.net: „Molite bez prestanka!“ (1 Sol 5, 17) Je li kriza Zapada kriza molitve, upravo i u Crkvi? Vi ste osnovali kuću molitve. Gospodine dr. Hartl, koja su Vaša iskustva ondje: dotiče li Bog i danas ljude, posve osobno, posve izravno, posve egzistencijalno?
Hartl: Prije svega, slažem se s vama: da, postoji velika kriza molitve u Crkvi Zapada. Velik dio svih vjernika (također i svećenika, redovnika i teologa) zapravo nije naučio moliti. Ili u svakom slučaju nije to naučio na način koji istinski dodiruje njihovu nutrinu. Ja mislim da možemo pronaći i nove oblike u kojima će ljudi 21. stoljeća moći pronaći snažan molitveni život. U kući molitve doživljavamo kako se ljudi (a među njima uglavnom mladi ljudi) duboko i snažno mijenjaju kada se u molitvi susretnu s Bogom.
Poći ću tako daleko i reći: ljudi vole moliti kada osobno otkriju da je Bog apsolutno fascinantan i da nam je tako blizu svojom ljubavlju. Mladi ljudi, koji nas posjećuju i s nama surađuju, provode dnevno 4 sata u molitvi i to čine jako, jako rado.
kath.net: „Kâd posvuda“ (usp. Mal 1, 11) Koja svojstva ima autentična molitva, iskreno slavljenje Boga?
Hartl: Kada čovjek ide za Isusom, tada pravu molitvu uvijek obilježavaju oba pola „u duhu i u istini“ (Iv 4, 23). Za mene ovo „u duhu“ znači da molitva nije samo nešto što grozničavo proizvodim, nego događanje u kojemu mi upomoć dolazi Duh Sveti. Nešto što nije samo ljudsko nastojanje, nego je doista i iskustvo s nadnaravnim i nešto što sam Duh Božji u meni izvodi.
„U istini“ za mene s jedne strane znači da naš odgovor Bogu uvijek uključuje i odgovor Njegovoj riječi koju nam je uputio. Konkretno: samo po Isusu Kristu, jednoj Očevoj Riječi, imamo pristup Bogu. Po Isusu koji na autoritativan način postaje vidljiv u Svetom pismu, kakvo nam je Crkva sačuvala i kakvo izlaže u svojoj tradiciji. Nema prave molitve bez prave Božje objave!
Istodobno „u istini“ znači: ja smijem biti posve autentičan. Ne moram se pred Bogom pretvarati. To nije pobožan šou ili vrhunski sport. Ondje gdje kao cjelovit čovjek mogu potpuno iskreno stajati pred Ocem, čiju mi ljubav pokazuje Isusa Krist, koji me u mojoj slabosti osposobljava za molitvu svojim Duhom Tješiteljem, tu molitva ne postaje samo autentična, nego i jako usrećujuća. To je velika privilegija!
kath.net: U svom izlaganju na „Mehr- konferenciji“ citirali ste Mal 2, 14.16 i iz toga izvukli sljedeću misao: „To znači, Bog kaže, za mene je tema braka važna. I važno mi je kako se postupa s brakom i vjernošću. I vi kao svećenici, vi kao leviti, vi kao moj narod, ne smijete na ovom mjestu nazivati istinitim ono što je neistinito.“ Je li ova tema ključno pitanje?
Hartl: Ja sam na Mehr-u 2014. naveo pet tema koje držim ključnima. Mislim da će u budućnosti mnogo toga ovisiti o tomu kako će se kršćani postavljati spram tema uloge muškarca i žene, homoseksualnosti, pobačaja, pitanja pakla (odnosno pomirenja svih) i pitanja univerzalnog spasenja („sve su religije iste“).
Jako se veselim stavu koje Učiteljstvo ima i drži o ovim temama. Doista vjerujem da teme spolnosti, braka i obitelji imaju apsolutno središnje značenje.
U konačnici to nije pitanje morala, nego pitanje slike čovjeka. Budući da se u spolnosti čovjek susreće sa svojim najintimnijim čežnjama i neodoljivim čarom ljubavi, ljudska je spolnost s jedne strane točka u čovjeku u kojoj su najtješnje povezane psihička, tjelesna i duhovna sastavnica. No, ona je istodobno i točka najveće ranjivosti. Sve što činimo na području spolnosti imat će velike posljedice za naš duševni život i za naš odnos s Bogom.
Budući da se naša moderna kultura uvelike udaljila od Boga, spolnost je za mnoge postala idol. Ona tada gubi svoju božansku ljepotu i postaje opsesija. A onaj tko osuđuje toga idola navlači na sebe bijes mase.
Zbog toga će rasti neprijateljstvo prema biblijskoj „teologiji tijela“, ali je ona potrebnija i važnija nego nikada prije.
Jer, srca zarobljena mrežom pogrešne, bezbožne spolnosti trpe i krvare, iako mnoga od njih ne žele sebi to priznati.
kath.net: Gospodine dr. Hartl, što Vi pretpostavljate, kako će izgledati Crkva na njemačkom govornom prostoru za 10, 20 godina?
Hartl: Narodna Crkva umire. Kada bi vođe Crkava prepoznali sadašnje znakove vremena, ne bi 90 % svojih snaga upotrebljavali da sačuvaju strukture koje će uskoro postati suvišne, nego bi svoj novac, svoju kreativnost i velike osobne mogućnosti iskoristili da izgrade nešto što će imati budućnost. Nažalost, na mnogim mjestima još ne vidim spremnost za takvo novo mišljenje. Zbog toga sam pomalo zabrinut … Jer, crkve će postajati sve praznije, i dalje će biti sve manje svećenika, od kojih će mnogi biti prezaposleni i emocionalno nestabilni.
No, vidim i ovo: ima puno ljudi u ovoj zemlji koji žele živjeti pravim duhovnim životom, koji žele produbljivati vjeru i zajedništvo, koji su otvoreni za Evanđelje (koje ne poznaju).
Međutim, takvi ljudi često u Katoličkoj Crkvi ne nalaze nešto što bi ih dodirnulo na razini jezika kojeg razumiju, i u obliku koji ih posve oslovljava. To je velika šteta.
Jer, današnja je kriza velika prilika za istinsko obraćenje. Treba napustiti vjeru u novac, utjecaj i ogromne strukture narodne Crkve i okrenuti se pravom naviještanju vjere, obraćenju, nasljedovanju Isusa, s odvažnošću i stilom, i s dosljednom vjernošću evanđelju.
I ta obnova stoji i pada s molitvom o kojoj svi mi rado govorimo, ali je malo prakticiramo.