Još uvijek nismo dobili odgovor na središnje pitanje kako je moglo doći do toga, da naša kultura odustane od uvjerenja koje smo svi tako dugo dijelili, naime da homoseksualno ponašanje nije nešto za čime bi trebalo težiti? Promjena stajališta prema homoseksualnosti je tek dio sveobuhvatne promjene koja se odnosi na naše temeljno shvaćanje spolnosti i obitelji, a to je opet tek dio još radikalnijih promjena u našem shvaćanju čovjeka i svijeta.
Jeffrey Burke Satinover, M. D. je psihoanalitičar, židovski autor s izobrazbom na C. G. Jung Institutu u Zürichu, nekadašnji predsjednik C. G. Jung Foundation, New York, medicinski direktor Temenos Instituta u Connecticutu, SAD.
Imamo dojam da je do tih temeljitih promjena došlo tijekom posljednjih dvadesetak ili tridesetak godina, no to je iluzija. Korjenite promjene klijaju i rastu u zapadnom društvu mnogo više od tri desetljeća. Studentska revolucija 1968. godine, u čijem je središtu bilo radikalno drugačije gledanje na seksualnost, dovela je do toga, da je široka javnost po prvi puta postala svjesna tih promjena. Dramatične promjene u našem odnosu prema spolnosti možemo razumjeti samo ako shvatimo cijeli povijesni kontekst. Sve je počelo već prije nekoliko stoljeća. Drugim riječima: promjene u našem odnosu prema spolnosti su tek simptom za mnogo značajnije promjene na duhovnoj razini, koje pogađaju sva područja našega života.
Točnije rečeno: četiri stoljeća rastuće sumnjičavosti prema religiji na visokoškolskim ustanovama, četiri stoljeća golemog tehničkog napretka, koji je doveo do toga da judeo-kršćanska vjera izgleda irelevantnom, učinili su našu kulturu prijemčivom za alternativne duhovnosti. Neko je vrijeme izgledalo da pobjeđuje materijalistički svjetonazor. Dok smo počivali na jastuku izobilja i osjećali se sigurnima, izgledalo je kao da svoju čežnju da duhom, za smislom i značenjem ljudskog života možemo odbaciti kao nekakav nostalgičan san o kolektivnom djetinjstvu.
U stvarnosti, poslije duhovne suhoće nije došao osjećaj ispunjenja, nego nova žeđ za duhovnošću – za bilo kakvim duhom koji bi mogao ugasiti tu žeđ. Duh vremena koji je iz toga proizašao zato nije skepticizam koji prezire sve religije, nego je to jedan religiozni duh koji je oduvijek postojao, i koji je dijametralno suprotan od etičkog monoteizma kršćanske i ortodoksno židovske vjere. Dogme te nove religije, bile one svjesno formulirane ili djelovale u tišini iz pozadine, sve više i više određuju naš javni moral i naše moralne predodžbe. Ta religija zapravo i nije nova, niti je njezin nauk nov. Riječ je zapravo o obnavljanju poganstva, čiji se nauk zove gnosticizam. O značenju tih starih izraza bit će riječi u ovome tekstu.
Neopaganizam ne znači samo rušenje religije. On nije religija znanstveno-ideološkog humanizma, iako humanizam u njemu igra vidljivu i važnu ulogu. Pristalice neopaganizma ne smatraju čak ni da on daje smisleni odgovor na krizu, koju je izazvao materijalistički, prirodoznanstveno usmjereni svjetonazor, nego da daje odgovor koji je bolji od židovskog ili kršćanskog. Neopoganska duhovnost izgleda atraktivnijom zato što pred pojedinca stavlja vrlo skromne moralne zahtjeve. Ona je „tolerantnija“ prema ljudskim razlikama, otvorenija za „raznolikost“ i za „alternativne oblike života“. (Kako kaže Joseph Campbell: „Čini ono što te čini sretnim“.) Druga strana medalje je ova: poganska duhovnost ima vrlo manjkavu predodžbu o naravi zla. Zato nije sposobna razlikovati između volje koja je usmjerena prema određenom cilju i nagonske prisile, između svjesno odabranog cilja i nesvjesnog instinktivnog nagona.
Kao suprotnost tome, u središtu judeo-kršćanskog nauka o patnji čovjeka stoji pojam grijeha. Po tom je nauku čovjek posve upućen na Boga. Otklon od čisto prirodoznanstvenih i humanističkih načela s jedne strane i od „New Age“-raznolikosti moralnih i kulturnih mjerila s druge strane, te usmjeravanje prema cjelovitom biblijskom mjerilu čovjeka, većini modernih ljudi izgledalo bi kao korak unatrag. To bi im tako izgledalo, iako nas niti znanost niti znanstveno-ideološki humanizam ne mogu približiti onome, za čim najviše čeznemo: smislu, značenju, miru, ljubavi.
I zato, pojednostavljeni odgovor na pitanje kako je moglo do toga doći glasi: „Kroz napredak“. Taj je napredak tehničke i prirodoznanstvene naravi, ali se odražava na moral i na etiku. Oboje, tehničko gledanje na čovjeka i posljedice na etiku i na moral koje iz toga proizlaze, međusobno su isprepleteni i određuju moderni pogled na čovjeka i na svijet. Proturječje između tvrdnja znanstvene analize da može objasniti čovjeka i „New Age“ duhovnosti samo je prividno. Oni se zapravo međusobno potenciraju i stvaraju još veću zabunu.
U okruženju starih poganskih kultura Bliskog Istoka, jedan je narod – židovski – uveo ono, što se danas zove etički ili radikalni monoteizam. Odbojan izraz „etički monoteizam“ sadrži dvije bitne istine o židovskoj religiji. Prvo: Postoji samo jedan Bog, a budući da postoji samo jedan Bog, on je Bog za sve ljude. Drugo: Bogu – dakle i njegovu narodu – najvažnija stvar je pitanje dobra i pitanje apsolutne etike. U židovskoj misli, uzvišenost Božjega bića nije u njegovim filozofskim razmišljanjima, nego u njegovoj svetosti. Zato u Bibliji čitamo da je živi Bog tako „apsolutno transcendentan“, da bi čak i pogled na njegovu slavu i njegovu dobrotu značio neposrednu smrt.
Židovski etički monoteizam kasnije je stekao odlučujući utjecaj u poganskom svijetu preko kršćana, a ne preko Židova. Možda bismo radije trebali reći ovako: preko kršćanske vjere kao jedne varijante židovstva. Značajni židovski pisac Franz Rosenzweig to je ovako izrazio: „Kršćanstvo je židovstvo za pogane“. Kako se etički monoteizam začuđujućom snagom i brzinom širio, tako su propadala mnoga područja koja su bila pod poganskom vlašću. Etički monoteizam uspostavio je moralni poredak koji je vladao sve do renesanse.
Paganizam i neopaganizam
U čemu je bit poganskog duha, kojega je u povijesti zamijenio etički monoteizam, ali koji tom istom etičkom monoteizmu danas opet postaje konkurencija?
- Poganstvo je mnogoboštvo. Svaki pojedinac i svaka skupina ima svog vlastitog boga ili božicu. Raznoliko shvaćanje vrijednosti, mjerila, ciljeva i zakona pojedinih bogova određuje život njihovih sljedbenika.
- Društva obilježena poganstvom su polivalentna, dakle imaju mnoštvo vrijednosti. Ne postoji jedan jedinstveni i isti etički kriterij za sve ljude. Zato nijedan bog i nijedna vrijednost ne stoji iznad drugoga, osim ako se ne nametne silom.
- Društva obilježena poganstvom nisu egalitarna. Različita mjerila za različite skupine vode do razmrvljivanja i konkurencije. S vremenom, težnja za moći postaje jedino pravilo. Tko vlada, taj određuje što je pravo. Sila stvara zakon i zauzima njegovo mjesto. Zeus vlada samo i isključivo zato što je najjači. On sigurno nije ni najinteligentniji ni najmudriji, a fair-play ionako ne poznaje.
- Društva i kulture obilježene poganstvom su ili panteistički ili animistički. Bogovi i božice nastanjuju prirodni svijet i s njim su jedno. Priroda je dio božanstva i zato joj se klanjanju kao božanstvu. Nema jasne razlike između stvoritelja i stvorenoga, stvoritelja i stvorenja. To pak vodi tome da se čovjek ne klanja samo prirodi „izvana“, nego i vlastitoj prirodi „unutra“, t.j. svojim prirodnim instinktima kao što su glad, seksualnost, agresivnost ili žudnja općenito. Drugim riječima: čovjek se klanja samom sebi.
- Budući da se spiritualiziraju prirodne sklonosti i instinkti, pogansko „bogoslužje“ samo po sebi teži nasilnosti, hedonizmu i orgijama. Poganski rituali u najvećoj mogućoj mjeri bude instinkte i nagone, napose seksualnost i agresivnost. Kada su instinkti zadovoljeni, postiže se najveći mogući užitak i time najveća moguća religiozna ekstaza. Konzumiranje droge, hramska prostitucija, ritualno ubijanje neprijatelja, samoozljeđivanje, čak žrtvovanje djece: iz perspektive poganskog svjetonazora sve to nije patološko, nego je predvidljivi rezultat razularene ljudske naravi. Jesu li takve prakse postojale samo u starim poganskim kulturama i jesu li nama posve strane? Samo uključimo televiziju ili pomislimo na knjige koje uzvisuju nasilje ili na nedavni holokaust, na nagli porast nasilja i kriminaliteta, ili na to kako je danas lako otarasiti se neželjene djece prije nego što se rode. Vidimo da su te prakse sve samo ne iznimke. Jadni noćni život u homoseksualnom miljeu, takozvani „hod s divlje strane“ (walk on the wild side – rock zvijezda koja pjeva tu pjesmu slavi se zbog svoje androgenosti) – sve to slavi naša pop-kultura. Sve su to samo znakovi transformacije zapadnog društva u smjeru neopaganizma.
- Iz svega ovoga vidi se sljedeće: poganstvo nije bogoštovlje nego idolopoklonstvo. Poganski usmjeren čovjek za mjerilo dobra uzima ono, što nalazi u svojoj ljudskoj naravi. Svoju ljudsku prirodu uzdiže na razinu božanstva, nečeg obožavanog. Čovjek je mjerilo svih stvari. Ne bi li se moglo reći da to nije fair prema humanizmu? Ne smijemo zaboraviti da su se najgora ubojstva u povijesti događala upravo u zemljama koje su bile obilježene humanističkim uvjerenjima: u Francuskoj, Rusiji, Njemačkoj i Kini[i]. Uspoređivanje modernog humanizma i antičkog poganstva, koje u početku može izgledati čudno, postaje razumljivo kada se sjetimo da znanstveni humanizam i njegova namjera objasniti i protumačiti čovjeka isključivo putem znanosti, zapravo vodi dokidanju čovjeka, zato što čovjeka svodi na stroj.
Judeo-kršćanski monoteizam
Judeo-kršćanski etički monoteizam dijametralno je suprotan svim tim sadržajima, učenjima i praksama. Za razliku od poganskog naučavanja, naučavanje etičkog monoteizma je radikalno ne-naravno.
Njegovo nastajanje pred više od četiri tisuće godina i njegov procvat usred posve poganskog svijeta ne mogu se objasniti samo i isključivo povijesnim razvitkom. Friedrich Veliki mučio se jer nije mogao vjerovati. Jednom je svog kućnog kapelana tražio da mu pokaže gdje bi mogao naći Boga. Biskup je odgovorio da mu to može pokazati jednom jedinom riječju. „Koja bi to riječ mogla nositi težinu takvog prosvjetljenja?“, upitao je pruski car. Kapelan je odgovorio: „Židovi“.
Pojasnimo još jednom postojeće razlike:
- Judeo-kršćanski monoteizam je jednoboški. Postoji samo jedan Bog, i nema boga izvan Boga. Svaki pojedinac i svaka skupina, bez obzira na to kako se po svojoj naravi razlikovali, bez obzira na razlike u sklonostima, talentima ili ograničenjima, odgovorni su pred tim jednim Bogom.
- Monoteistički obilježeno društvo je univalentno, t.j. jednovrijednosno. To znači da su svi ljudi odgovorni pred jednim jedinim vrijednosnim sustavom, pred istim ciljevima i zapovijedima. Pred tim Bogom, koji je stvorio jedinstveni zakon za sve, svi su ljudi jednaki – neovisno o tome izgleda li im to kao neposredni probitak ili kao nepogodnost.
- Monoteistička društva su po tendenciji egalitarna – ne u rezultatima, ali prema tome streme. Monoteistički Bog ne pravi razlike među ljudima, položajima ili staležima.
- Monoteizam je teistički. Postoji, dakle, bitna razlika između stvoritelja i stvorenoga, stvoritelja i stvorenja, dakle i između stvoritelja i čovjeka. Čovjek kao čovjek, dakle ne kao biomolekularni stroj, u sebi nosi duboku ne-naravnu sposobnost otvaranja prema Duhu koji je u njemu. Taj Duh nije od ovoga svijeta, ali u svijetu djeluje, to znači da je čovjek dualno stvorenje. Ne da se objasniti samo u kategorijama uzroka i posljedica. Njegove etičke odluke su u određenoj mjeri u suprotnosti s njegovim instinktivnim, naravnim sklonostima i impulsima. Monoteisti znaju vrlo dobro koja ja vrijednost naravnih sklonosti, ali svaki impuls koji cilja neposrednom zadovoljavanju mora biti podređen jednom jedinstvenom nadređenom cilju. Prirodni nagon mora biti posvećen, t.j. moduliran, usmjeren i ograničen, a katkada mu se treba i posve uskratiti zadovoljavanje.
- Židovsko i kršćansko monoteističko bogoslužje odvraća čovjeka od svega što je nasilno, hedonističko i orgijastičko. Ljudske su sklonosti stvorenjske, nisu božanske. Zato ne smiju biti posljednje važeće mjerilo za dobro i zlo, niti za pojedinca niti za društvo. Drugim riječima: naravnim sklonostima se ne klanja. Povijest starog Izraela, kako je prenesena u Starom zavjetu, je velikim dijelom dvotisućljetna borba za klanjanje jednom Bogu umjesto klanjanja naravnim sklonostima i instinktima, kako je to bilo rašireno u poganskim kulturama staroga Istoka. Riječ je o povijesti borbe izraelskoga Boga s poganskim idolom Baalom, koji predstavlja klanjanje seksualnosti – bila ona heteroseksualna, homoseksualna ili sa životinjama. To je i borba Božja protiv Baalove žene Anath/Astarte/Astaroth, božice, djevičanske razvratnice koja kopulira i začinje, ali ne rađa. To je i borba protiv idola Moloha, boga kojemu su žrtvovana neželjena djeca tih seksualnih praksa.
- Konačno, judeo-kršćanski monoteizam podiže se protiv pretvaranja bilo čega stvorenoga u božanstvo, i time se suprotstavlja humanizmu. Iz vjernosti jednom pravom Bogu, on odbija smatrati „božanskim“ bilo što drugo, bili to idoli od drva ili kamena, bili to proizvodi ljudskoga uma ili elementi ljudske naravi.
Pristalice tog monoteizma znaju da zadovoljavanje instinktivnih nagona donosi užitak, ali znaju isto tako da ne donosi pravu radost. Znaju da smo zbog naše dualne naravi tako stvoreni, da trebamo nešto što ide dalje od običnog zadovoljavanja. Težnja za užitkom neovisno o Bogu neizbježno vodi u prazninu i očajavanje. Apsolutiziranje užitka i „klanjanje“ užitku na koncu konca vodi u beznađe i smrt.
Tako shvaćena, svaka ljudska težnja za neposrednim zadovoljenjem instinkta ukazuje na nešto što je nadilazi, na nešto drugo ili nekog drugog, na nešto, što se ne može naći samo u čovjeku i što ne može biti svedeno samo na ljudsko. Ta je težnja neizmjerno snažna. Ako je ne uspijemo usmjeriti na vječni objekt koji joj je primjeren, i ako je umjesto toga fiksiramo na instinktivno zadovoljavanje, onda nagon za zadovoljavanjem te težnje postaje prisila, ovisnost, nešto razorno. Narkoman u drogi, alkoholičar u piću, ženskar u seksu, kockar u igri, žderonja u hrani – svi oni traže jednoga Boga, pa makar to i ne znali. I zato se svi oni klanjanju svojim „idolima“.
Neprestani otpor Boga Izraelova i njegovih proroka protiv idolopoklonskog i poganskog klanjanja kumirima, modernom čovjeku sigurno izgleda (u najboljem slučaju) kao neobična arhaička opsesija ili (u najgorem slučaju) kao odbojna manifestacija nacionalizma i šovinizma, kojega se on rado odriče. U sterilnim uvjetima modernoga vremena dobiva se dojam da bi bilo i te kako razumno takvu monomaniju u crkvama i sinagogama zamijeniti sinkretizmom, koji je uvijek iznova prilagodljiv i koji sebe naziva „duhovnošću“.
Poganski nauk: gnoza
Konflikt između judeo-kršćanskog monoteizma i poganstva nije ništa novo: to je prastara borba za čovjekovu dušu koja se uvijek iznova vraća. Crvena se nit provlači od poganskih kultova staroga Istoka (uključujući i Kanaan) preko pred- i ranokršćanskog gnosticizma, preko maniheizma Rimskoga carstva i drugih arijskih imperija, preko nekih škola srednjevjekovne kabale i alkemije, sve do renesansnog neoplatonizma, koji naglasak stavlja na magiju, humanizam i znanost. Od toga je samo jedan mali korak do modernog reduciranja ljudskoga duha na psihu – što je preduvjet za današnje oživljavanje poganstva.
Iako C. G. Jung nije bio svjestan svoje uloge u tom razvitku, ipak je jasno spoznavao što će se dogoditi u poganskoj revoluciji. U jednom komentaru iz 1918. o dekadentnom stilu života poslije Prvoga svjetskog rata, napisao je ovo:
„Što se više gubi neosporni autoritet kršćanskog svjetonazora, to se više „plavokosa beštija“ vrti u svom podzemnom zatvoru i prijeti izlaskom, koji će donijeti katastrofalne posljedice. To kod pojedinca poprima oblik psihološke revolucije, a može se pretvoriti i društveni fenomen“[ii].
- G. Jung je na apokaliptičan način predvidio pogansku preobrazbu Njemačke. Još snažniju proročku viziju imao je njemački židovski pisac Heinrich Heine, koji je prešao na kršćanstvo. Heine je već u 19. stoljeću upozorio:
„Kršćanstvo je – a to je njegova najljepša zasluga – u određenoj mjeri ublažilo germansku brutalnu borbenost ali je nije mogao posve uništiti, i ako se slomi križ, taj talisman koji je drži na uzdi, opet će se probuditi divljaštvo starih boraca, besmisleni bijes o kojemu su nordijski pjesnici toliko pjevali i pisali. Taj je talisman trošan i doći će dan kada će se slomiti. Stari kameni bogovi tada će ustati sa smetlišta i otrti tisućljetnu prašinu iz očiju, Tor će iskočiti sa svojim golemim čekićem i razrušiti gotičke katedrale… Nemojte se smijati mom savjetu, savjetu jednoga sanjara, koji vas upozorava da pazite na sljedbenike Kanta i Fichtea, i na filozofe prirode. Nemojte se podsmjehivati maštaru koji u pojavnom svijetu očekuje onu istu revoluciju, koja se dogodila na području duha. Misao prethodi djelu kao što munja prethodi gromu… U Njemačkoj će se odigrati predstava u usporedbi s kojom će Francuska revolucija izgledati kao bezopasna idila“[iii].
Nauk poganstva je gnoza. Za gnostika, spasenje nije nezasluženi Božji dar (što nalazimo u kršćanstvu) niti plod stalnih moralnih stremljenja (što nalazimo u židovstvu). Poganstvo nudi neku vrstu faustovske koristi koja se stječe putem „tajnoga znanja“ (prijevod riječi gnoza iz grčkoga). Gnostik to tajno znanje postiže zahvaljujući svom odnosu s jednim od mnogih bogova ili polubogova, ili, u intelektualiziranoj verziji, kroz pogansko „klanjanje“ vlastitim mislima i vlastitoj sposobnosti predočivanja.
Bit gnosticizma je i spiritualizirana i asketska, zato su mu bili bliski intelektualci Rimskoga carstva. Obožavanje prirodnih sklonosti i instinkta koje gnosticizam sadrži ubrzo je dovelo do relativiziranja dobra i zla, a time i do snažnog suprotstavljanja židovskom monoteističkom etosu, koji se širio preko kršćanske vjere. Zato nije čudo da je asketski način života ranih gnostičkih skupina tako brzo degenerirao u razuzdano življenje. Takav je razvitak zapravo bio lako predvidljiv, može ga se naći u svim gnostičkim skupinama u povijesti sve do danas.
Gnosticizam, kao duhovna protu-kultura, stoljećima je živio u tajnosti i u podzemlju. Povremeno je izlazio na površinu. U odnosu na etički monoteizam judeo-kršćanske tradicije koja je usmjerena na jednoga Boga, gnosticizam je uvijek bio protivna strana, ona koja radi u tajnosti i cilja na psihu, ona koja se obraća naravnom čovjeku, koja je politeistička, koja relativizira moral i etiku.
Gnostička misao, iako se pojavljuje u mnogim oblicima, uvijek nosi iste teme, kao na primjer:
Uvjerenje da po gnozi, dakle tajnom znanju koje je ponuđeno samo odabranima, čovjek može vlastitim snagama rješavati svoje probleme – napose pitanja ljudske patnje i ljudskih zlih sklonosti. Time je čovjek izjednačen s bogom.
Uvjerenje da ključni događaji judeo-kršćanske tradicije, napose utjelovljenje, nemaju nikakvu materijalnu stvarnost, nego ih treba smatrati duhovnim (ili simboličkim, psihološkim ili unutarnje-fizičkim) događajima.
Iz tih razloga se odbija pomirbena žrtva kao nužna žrtva za „duhovno i duševno ozdravljenje“, t.j. otkupljenje. Naime, ako su bogovi samo manifestacija vlastitog mišljenja, ne postoji apsolutni temelj za krivnju ili grijeh.
Iz ovoga proizlazi da ni dobro ni zlo nemaju nikakvo stvarno značenje, ili pak – a to proizlazi iz istoga – da imaju samo simbolično značenje. Nisu ni u kakvom odnosu prema etičko-moralnim zahtjevima i odlukama svakodnevnice. U svakom slučaju su jednakovrijedne suprotnosti.
Posljednja točka sadrži i određenu ironiju, budući da je gnosticizam oduvijek sklon tome, da se opširno bavi zlom. U maniheističkoj varijanti gnosticizma je ta tendencija davanja prevelike važnosti zlu i stavljanja zla na razinu božanstva izričito formulirana, a dobro i zlo su proglašeni dvama vječnim načelima stvarnosti.
To podsjeća na upozorenje C. S. Lewisa: „S obzirom na đavla, čovječanstvo lako upada u dvije pogreške. One si međusobno protuslove a imaju isti učinak. Jedna pogreška je poricanje postojanja đavla. Druga je u tome da se u đavla vjeruje i da se njime bavi na pretjeran i nezdrav način. Đavli se jednako vesele objema pogreškama. S istim zadovoljstvom pozdravljaju kako materijaliste tako i pripadnike crne magije“[iv].
Ako se dobro i zlo dualistički suprotstavlja i postavlja na istu razinu, iz toga neizbježno proizlaze dvije stvari. Prvo: Na teološkoj razini podliježemo opasnoj predodžbi da su dobro i zlo povezani i sjedinjeni na nekoj višoj razini. Drugo: Na razini psihologije i ponašanja skloni smo relativizirati dobro i zlo, pa time pojačavamo svoju sklonost biranja zla. Zlo smatramo dobrim, jer često tako dobro izgleda.
Na intelektualnoj razini, moderni gnostički filozofi kao što je C. G. Jung naglašavaju prvu točku i time istovremeno više ili manje nenamjerno potiču onu drugu. Na popularnijoj razini, okultni filozofi jasno naglašavaju drugu točku. Oboje vodi prema teologiji moralno-etičkog relativizma. Gnostička filozofija i moral stekli su velik utjecaj na crkve i sinagoge napose kroz naučavanje C. G. Junga. Zato ga ovdje treba podrobnije proučiti. Moralno-etički relativizam, koji je omogućio seksualnu revoluciju, ukorijenjen je u držanju čiji je najizrazitiji predstavnik upravo C. G. Jung.
- G. Jung: samozvani prorok gnosticizma
Moderna dubinska psihologija kako freudovske tako i jungovske škole u modernoj, materijalističkoj kulturi koja se povodi za naravnim sklonostima i instinktima, preuzela je onu istu zadaću koju je gnosticizam prije imao u poganskom društvu. U oba slučaja, naravni se čovjek i njegovi instinkti i porivi podudaraju sa smislom i ciljem ljudskoga života. Upravo tako se nudi filozofski temelj za amoralan pogled na život. Moglo bi se čak reći da je pravi smisao gnostičke teologije u tome, da se neukroćenom seksualnom ponašanju pridaje aura nečega, što treba častiti. To vrijedi kako za stara vremena tako i za današnjicu, neovisno o tome događa li se svjesno ili nenamjerno.
Jung je povezao psihološki redukcionizam i gnostičku duhovnost i tako stvorio modernu varijantu mističkog poganskog politeizma, kod kojega različite „slike naravnih nagona“ (koje Jung naziva arhetipovima) postaju predmetom obožavanja. Svoje prividno znanstvene teorije C. G. Jung je prikazao kao modernu i poboljšanu verziju kršćanstva, u kojoj su kršćanska vjera i klanjanje naravnim nagonima i instinktima povezani u uzvišeno jedinstvo. Njegove se teorije sve više shvaćaju upravo u tom smislu.
Jung se smatrao prorokom jedne nove religije koja obuhvaća cijeli svijet. Max Zeller, Jungov učenik i terapeut u Los Angelesu, Jungu je ispričao svoj san u kojemu ljudi iz cijeloga svijeta, uključujući i njega samoga, grade neki hram. Jung je na to odgovorio: „’To je hram na kojem svi mi radimo… i to u cijelome svijetu. To je nova religija. Znate li koliko će trajati da se ona izgradi?’ Odgovorio sam: ‘Kako bih to mogao znati? Znate li Vi?’ On je rekao: ‘Da, znam’. Upitao sam ga kako će to dugo trajati. Odgovorio je: ‘Oko šest stotina godina’. – ‘Odakle to znate?’, upitao sam ga. On je rekao: ‘Iz snova drugih ljudi i iz mojih vlastitih snova. Koliko znamo, ta će se nova religija stvoriti’“[v].
Jungovski analitičar Murray Stein te riječi komentira u svojoj knjizi „Leiden an Gottvater, C. G. Jungs Therapiekonzept für das Christentum“: „Iz ovoga se izvještaja jasno vidi smatra li Jung tu novu religiju promijenjenim oblikom kršćanstva ili je to jedna posve nova svjetska religija, koja će uključiti ili zamijeniti sve druge. Budući da je sebe držao za Parsifala i za onoga, koji će kršćanstvu vratiti „sveti kalež“, sigurno se nadao da će nova religija sadržavati promijenjeno kršćanstvo i da će djelomično biti „dijete“ kršćanstva, ali i nešto posve drugačije: neovisna i jedinstvena religiozna tradicija“[vi].
Ne može se pretjerati kad se govori o direktnom i indirektnom utjecaju koji je Jung imao, a još i danas ima, na široke slojeve kršćanstva, a time i na cijelu zapadnu kulturu. Nije pretjerano ustvrditi da se teološke pozicije u većini velikih Crkava, što se tiče dušobrižništva, doktrine i liturgije, više ili manje podudaraju s jungovskom psihološkom i simboličkom teologijom. [Dok se zapravo svode na unutarnjepsihičke simbole.]
Pred kraj života, Jung je insistirao na tome da se „materija“ i „duh“ mogu uskladiti: „tamna strana“ ljudske naravi mora biti integrirana u jednu jedinstvenu „cjelinu“ koja obuhvaća sve, da bi se došlo do blaže i mekše definicije dobra. Istinsko prosvjetljenje u zamračeni svijet ne dolazi od jednoga svetoga Boga, nego je pravi izvor mudrosti, izvor i vrelo uzvišenoga znanja – „gnoze“ – pametni i briljantni „Lucifer“.
Za Junga su dobro i zlo dva jednakovrijedna suprotstavljena kozmička načela, koja su povezana u jednoj široj sintezi. Ovo „pomirenje“ između dobra i zla, a time i njihovo relativiziranje, oduvijek je središnja točka starih gnostičkih naučavanja. Uz to ide i naučavanje da i ono božansko, a time i etika i moral, leže u samom čovjeku. Odatle dolazi ideja „sjedinjenja suprotnosti“. Ono što je pisac William Blake nazivao „vjenčanjem raja i pakla“, Jung naziva „Vlastitim Ja“ s velikim početnim slovom, da bi tako ukazao na „božanstvo“ toga „Vlastitog Ja“.
Jung je ustvrdio da je dubinska psihologija, napose njegova škola, nasljednica gnostičke tradicije. To se napose odnosi na Jungovo „nadmoćno ophođenje“ s problemom zla. Jung je rekao: „U stara vremena su se gnostici, čija je argumentacija pod značajnim utjecajem psihičkog iskustva, opširnije nego crkveni Oci bavili problemom zla“[vii].
U stvarnosti su gnostici i previše lako padali pod utjecaj zla, za koje su bili tako sigurni da se znaju s njime ophoditi. To je nepobitno posljedica držanja koje želi povezati dobro i zlo na nekoj višoj razini sjedinjenja. Jung smatra da takvo „više jedinstvo“ nedostaje u kršćanstvu. „Kristovom simbolu usprkos svemu nedostaje sveobuhvatnost u modernom smislu, zato što mračnu stranu stvari izričito ne uključuje, nego kao luciferskog protivnika isključuje“[viii].
Tko se otvara takvoj „sveobuhvatnoj“ slici Boga [koja uključuje i dobro i zlo], taj postaje u moralnom smislu slijep. Iako je Jung s jedne strane poznavao problematiku gnostičkog svjetonazora[ix], on svejedno, usprkos svoje briljantnosti i proročke vizije, nije vidio strahovite posljedice probuđenog poganstva, koje je bilo plodno tlo za nacionalsocijalizam. Jung je protiv Hitlera progovorio mnogo kasnije od mnogih drugih, manje nadarenih suvremenika, naime tek kada su nacisti već ubijali ljude. Zato nas ne iznenađuje da je jungijanizam, upravo zato što u temelju ima gnostičko naučavanje, mogao u razdoblju od samo jedne generacije integrirati seksualne revolucionare svih boja. Iako je C. G. Jung smatrao da gnosticizam posjeduje etiku, sam je godinama živio u vanbračnoj vezi s jednom svojom pacijenticom. Glavni cilj gnostičkog naučavanja sastoji se u tome, da se ukine svaka granica s obzirom na seksualno ponašanje i – koristeći religiozni jezik – da se opravda svaku vrstu seksualnog ponašanja. Aura „duhovnosti“ zakriva temeljnu sklonost prema hedonizmu i amoralnosti.
Znakovito je da mnogi kršćanski mislioci i autori prednjače u širenju jungovskih ideja. Na primjer pastor Morton Kelsey, koji je krenuo tim putem i tako si stvorio karijeru. Nije iznenađenje da se Kelseyeva najnovija knjiga „The Sacrament of Sexuality“ izričito bavi homoseksualnošću iz pluralističkog ugla[x]. Kelsey podržava odluku Američke udruge psihijatara iz 1973., po kojoj homoseksualnost treba smatrati nečim normalnim. Izbjegava pitanja o mogućnosti promjene homoseksualne orijentacije i jednostavno tvrdi da su takve promjene „vrlo rijetke“[xi].
Misao C. G. Junga, kako je preuzima Kelsey, što se vidi u naslovu engleskog originala, nije važna samo u odnosu na homoseksualnost, nego i u odnosu na sve oblike izvanbračne seksualnosti. Iz judeo-kršćanske perspektive, seksualnost – koja je dio ljudske naravi – ne može sama po sebi biti „sakramentalna“. Ona ima udjela u sakramentalnoj stvarnosti kada je posvećena u „sakramentu braka“. Sakramentalna seksualnost kao takva je sama bit i pojam poganske religioznosti.
Thomas Moore, svećenik Anglikanske crkve u SAD i jungovski analitičar, jako omiljen među mladima koji traže savjet, dao je intervju poznatom časopisu „NetGuide“. Na pitanje koju bi definiciju dao „duši“, rekao je između ostalog da je William Blake „njezin najelokventniji zagovornik“. Kada su ga zamolili da kaže svoje stajalište o činjenici da je Internet prepun pornografije, da postoje chatroomovi kako za sadomazohiste tako i za sodomiste, da se može naći što god se poželi, i kada su ga upitali je li to dobro ili zlo, je li to škodljivo ili ne, odgovorio je ovako: „Zar ne bismo konačno mogli prestati kategorizirati seksualnost i moralizirati na tu temu? Ne bismo li mogli upitati je li seks, bilo koja vrsta seksa, zadovoljavajući? Uživa li se u njemu od svega srca? Zaboravite što je ispravno i što je krivo, to više ne vrijedi“[xii].
Danas se posvuda može naći otvoreno izražene raznovrsne oblike poganske ideologije i teologije. Na teološkim fakultetima oni staju na mjesto teologije koja je vjerna Bibliji, koja je pravovjerna. Televizijske emisije s takvim naučavanjima su omiljene: crkve i zajednice mijenjaju svoju liturgiju da bi mogle integrirati te ideologije; knjige koje proklamiraju pogansku duhovnost su bestseleri. Kada sam počeo pisati ovaj tekst, dvije takve knjige koje su napisali jungovski analitičari bile su na popisu uspješnica u New York Timesu. Postoji čak i jedna knjiga koja se zove „Sakrament pobačaja“, a posvećena je božici Artemidi. Autorica Ginette Paris je jungovska analitičarka. U svojoj knjizi direktno povezuje moderni moral i svijet bogova iz starine: „Vrijeme je da se sjetimo Artemide, neukroćene, koja se usprkos svoje ljepote odbija udati i odlučuje pripadati isključivo samoj sebi… Ako se uvijek posvećujemo samo drugima, nekoj osobi, skupini, rođacima, kolegama i prijateljima, koliko vremena, prostora i energije onda ostaje… nama samima? … Kada Artemida stupi u naš život, ne doživljavamo se više kao dio neke skupine, nekoga para, neke obitelji; Artemida znači razvitak daleko od stapanja s drugima, za što je najekstremniji primjer veza između majke i njezine male djece. Artemida poziva na povlačenje, na autonomiju“.
U poglavlju „Izlječenje od krivnje“ autorica nastavlja: „Naša kultura treba nove rituale i zakone, da bi pobačaju vratila njegovu sakramentalnu dimenziju… Čula sam da ima žena, koje se osobno obraćaju plodu svojega tijela i objašnjavaju mu zašto je potrebno da se njihovi putovi raziđu. Druge pišu oproštajna pisma i čitaju ih svojim partnerima, prijateljima ili cijeloj obitelji. Neke stvaraju vlastiti ritual rastanka i inspiriraju se ritualima iz drugih kultura: na primjer, prikazuju nekom božanstvu lutkicu koja je simbol pobačenog fetusa… Protivnici pobačaja razumiju duhovnu dimenziju, ali je ograničavaju na ortodoksni nauk, kao da ne postoje drugi oblici duhovnosti. Što ako su moja religiozna uvjerenja poganska?“[xiii]
Ove ideje koje zvuče tako čudno nisu tako daleko od nas kao što možda vjerujemo. Time što se svjesno pozivaju na stari poganski svijet i njegovo shvaćanje morala, doprinose propasti čovjeka. Opisuju one mračne prakse kojima čovjek biva izložen kada ostane prepušten samom sebi.
Koji duh?
Oni koji čitaju Bibliju znaju dobro da postoje drugi „bogovi“ i druge duhovnosti. U Starom zavjetu čitamo kako je često Izrael podlegao u borbi protiv zavodničke snage tih drugih duhovnosti, koje postoje već tisućljećima. Za ljude koji ne žele živjeti u osjećajno osiromašenom, sekularnom svijetu, svaki oblik duhovnosti u početku izgleda kao nešto dobro, jer im nudi smisao i jer ih štiti od straha da im se život odvija kao da su strojevi. Odlučujuće pitanje nije „Postoji li duh?“, nego „Koji duh?“
U dodirnoj točki između čovjeka i Boga, između čovjeka i Božjeg objavljenog prava, između vremena i vječnosti, za pojedinca se stalno postavlja neprirodno pitanje moralno-etičkog odlučivanja. U svakom trenutku našeg postojanja, pitanje „koji duh?“ s intenzitetom laserske zrake cilja na nevidljivu jezgru našega postojanja. Samo ako cijeloga života uvijek iznova dajemo odgovor na to pitanje u svom razmišljanju, govorenju, djelovanju i radu, otkrivamo tko smo zapravo; i samo u tom smislu smo sustvoritelji s Bogom.
Biblija kaže da duhovna dimenzija stvarnosti u konačnici nema nikakve veze s takozvanom „magijom“, s promijenjenim stanjima svijesti, s vitalnim razvojem vlastitoga Ja, s boginjama, arhetipovima ili instinktima koje se deificira. Biblija naprotiv kaže da je najuzvišenije načelo svega što postoji Božje biće i da ono blista u svom objavljenom pravu, u svom zakonu o dobru i zlu.
Duhovnost koja se u prošlosti razvila pod gnostičkim utjecajem i koja se u današnje vrijeme opet budi karakterizira se time, da odbija vjeru u primat moralno-etičke dimenzije kako je tumači judeo-kršćanska tradicija. Ako se ta moralna dimenzija odbaci, relativizira ili prenese na nekakvu kozmičku razinu, tada intenzivna duhovnost gnosticizma brzo prelazi u jednoznačno amoralni materijalizam. Pritom klanjanje brojnim „bogovima“ nestaje u beskrajnom traženju užitka – i to bez obzira na cijenu.
Apostol Pavao u Rimu se obratio svima, koji su ga htjeli slušati. Pozvao ih je da odbace „klanjanje“ seksualnosti u liku brojnih bogova, i da umjesto toga slijede jednog svetog Boga Izraelova. Ti „bogovi“ su tek multikulturalne varijante uvijek istoga Baala, Astarte i Moloha. Protiv klanjanja tim bogovima borili su se još izraelski proroci i pritom su jasno pokazali povezanost između idolopoklonstva i neukroćene seksualnosti.
U Starom zavjetu (Levitski zakonik 18,22 i 20,13), homoseksualni odnosi nazivaju se „toevah“: grozota, odvratno djelo. Hebrejska riječ „toevah“ najčešće se koristi (osim u kontekstu raznoraznih seksualnih prijestupa) da bi se osudila ritualna prostitucija, magija, predviđanje budućnosti i idolatrija, a osim toga i tamo gdje je riječ o kršenju nekih posebnih židovskih propisa, kao što je nepoštivanje Šabata.
U Novom zavjetu u poslanici Rimljanima 1,22-27, Pavao donosi tu istu nepopularnu poruku i isto tako dovodi u vezu idolatriju i neukroćenu seksualnost:
„Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova. Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“
Današnje promjene u shvaćanju homoseksualnosti zaogrnute su odjećom znanstvenog napretka – iako znanost ta nova shvaćanja više poriče nego podržava. Činjenica je da je došlo do temeljitog mijenjanja javnih predodžbi o moralu, što je povezano s rasprostranjenim odbacivanjem judeo-kršćanske etike, na kojoj još uvijek počiva naša zapadna civilizacija. Ono što se slavi kao „napredak“ zapravo je povratak starim poganskim praksama, što podržava oživljavanje gnostičkog moralnog relativizma.
Za pojedinca koji ima homoseksualne sklonosti, za svakoga od nas u našim duševnim ranama i za našu kulturu u cjelini, izbor je jednako jasan kao što je bio za židovski narod okružen poganskim svijetom pred nekoliko tisuća godina:
„Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati“.
[i] Izrazito antireligiozne vlade u Njemačkoj, Rusiji i Kini su između 1920. i 1960. usmrtile 12, 30 odnosno 50 milijuna nedužnih ljudi.
[ii] Jung, C. G., Zivilisation im Übergang, Gesammelte Werke Bd. 10, Walter, Olten 1974, S. 25.
[iii] Heine, Heinrich, Zur Geschichte der Religion und Philosophie in Deutschland, Drittes Buch, 1834.
[iv] Lewis, C. S., Dienstanweisung für einen Unterteufel, 4. A., Herder, Freiburg 1959, S. 7.
[v] Zeller, M., The Task of the Analyst, Psychological Perspectives 6, no. 1, 1975, p. 74–78, zitiert in: Stein, M., Leiden an Gott Vater, C. G. Jungs Therapiekonzept für das Christentum, Kreuz, Stuttgart 1988, S. 264–265.
[vi] Stein, M., Leiden an Gott Vater, C. G. Jungs Therapiekonzept für das Christentum, aus dem Amerikan. von Odette A. Brändli und Evi Glauser, Kreuz, Stuttgart 1988, S. 265.
[vii] Jung, C. G., Gesammelte Werke, Bd. 9/II, S. 51.
[viii] Početak Jungova citata glasi ovako: „Izvorno kršćansko gledanje slike Božje, koja se utjelovila u Kristu, nesumnjivo znači sveobuhvatnu cjelinu, koja u sebi sadrži čak i životinjsku stranu (pecus!) čovjeka. Kristovom simbolu usprkos svemu tome…
[ix] Jung, C.G., Psychological Types, Collected Works, vol. 6, Princeton University Press, Princeton 1920, S. 17.
[x] Kelsey, M. T. und B. Kelsey, Sünde, Tabu oder Geschenk, Sexualität und ihre psychologischen und spirituellen Aspekte, Claudius, München 1994.
[xi] Isto
[xii] Berger, B., „The Soul and the Machine“, NetGuide, Februar 1995.
[xiii] Paris, G., The Sacrament of Abortion, Spring Publications, Dallas 1992.
Izvor: Die paganistische Revolution u: Bulletin DIJG, Herbst 2005, Nr.10, Die paganistische Revolution, S.31-41, Deutsches Institut für Jugend und Gesellschaft
Prevela: Lidija Paris