Od najranijih dana kršćanstva sličnost Evanđelja s određenim mitovima korištena je kao argument protiv kršćanske vjere. Kada su poganski apologeti službenog panteizma Rimskog carstva poricali da se Isusov mit o smrti i uskrsnuću na bilo koji značajan način razlikuje od mitova o Dionizu, Ozirisu, Adonisu, Atisu itd., nisu uspjeli zaustaviti sve brže širenje kršćanstva. Međutim, kako su antropolozi u posljednjih dvjesto godina diljem svijeta otkrili temeljne mitove koji na sličan način nalikuju Isusovoj muci i uskrsnuću, čini se da je pojam kršćanstva kao mita napokon prihvaćen – čak i među kršćanima.
Počevši s nekom nasilnom kozmičkom ili društvenom krizom, a kulminirajući trpljenjem misteriozne žrtve (često u rukama bijesne gomile), svi ovi mitovi završavaju trijumfalnim povratkom patnika, koji se time otkriva kao božanstvo. Vrstu antropološkog istraživanja poduzetog prije Drugog svjetskog rata – u kojem su se teoretičari borili da objasne sličnosti među mitovima – većina današnjih antropologa smatra beznadnim „metafizičkim” neuspjehom. Čini se, međutim, da njegov neuspjeh nije oslabio skeptični znanstveni duh antropologije, već samo da je na neki tajanstven način dodatno oslabio uvjerljivost dogmatskih tvrdnji religije za koje su se raniji teoretičari nadali da će ih zamijeniti: ako sama znanost ne može formulirati univerzalne istine o ljudskoj prirodi, onda religija – kao očito inferiorna u odnosu na znanost – mora biti još obezvrjeđenija nego što smo pretpostavljali.
Ovo je suvremena intelektualna situacija s kojom se kršćanski mislioci suočavaju dok čitaju Sveto pismo. Križ Kristov je neusporediv utoliko što je njegova žrtva Sin Božji, ali u svakom drugom pogledu to je ljudski događaj. Analiza tog događaja – istraživanje antropoloških aspekata Muke koje ne možemo zanemariti ako ozbiljno shvatimo dogmu o Utjelovljenju – ne samo da otkriva neistinitost skepse suvremene antropologije o ljudskoj naravi. Ona također potpuno diskreditira ideju da je kršćanstvo u bilo kojem smislu mitološko. Svjetski mitovi ne otkrivaju način tumačenja Evanđelja, već upravo obrnuto – Evanđelja nam otkrivaju način tumačenja mita.
Isus, naravno, uspoređuje svoju vlastitu priču s nekim drugima kada kaže da će njegova smrt biti poput smrti proroka: „[…] da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije […]” (Lk 11,50–51). Što, moramo se zapitati, ovdje doista znači riječ poput? U smrti koja je najizrazitije slična Muci Isusovoj – onoj Sluge patnika u knjizi Izaijinoj, poglavlja 52-53 – mnoštvo se ujedinjuje protiv jedne žrtve, kao što se slično mnoštvo ujedinjuje protiv Jeremije, Joba, pripovjedačâ pokorničkih psalama itd. U knjizi Postanka Josip je izbačen od strane zavidne gomile – njegove braće. Sve ove epizode nasilja imaju jednaku strukturu – svi protiv jednog.
Budući da je Ivan Krstitelj prorok, možemo očekivati da će njegova nasilna smrt u Novom zavjetu biti slična. I doista, Ivan umire jer se Herodovi gosti pretvaraju u ubojitu gomilu. Sâm Herod je jednako sklon poštedjeti Ivanov život kao što je Pilat poštedjeti Isusov – ali vođe koje se ne suprotstavljaju nasilnim gomilama moraju im se pridružiti, a pridružuju im se i Herod i Pilat. Drevni su ljudi ritualni ples obično smatrali najmimetičnijom od svih umjetnosti, što čvrsto povezuje sudionike žrtvovanja protiv žrtve koja će uskoro biti žrtvovana. Neprijateljska polarizacija protiv Ivana rezultat je Salominog plesa – rezultat koji je Herodijada predvidjela i vješto osmislila upravo u tu svrhu.
Ne postoji ekvivalent Salominom plesu u Isusovoj Muci, ali mimetička ili imitativna dimenzija očito je prisutna. Mnoštvo koje se okuplja protiv Isusa isto je ono koje ga je nekoliko dana ranije s oduševljenjem dočekalo u Jeruzalemu. Iznenadni preokret tipičan je za nestabilne gomile posvuda – umjesto duboko ukorijenjene mržnje prema žrtvi, on daje naslutiti val zaraznog nasilja.
Petar spektakularno ilustrira tu mimetičku zarazu. Kada je okružen ljudima koji su neprijateljski raspoloženi prema Isusu, on oponaša njihovo neprijateljstvo. On se pokorava istoj mimetičkoj sili, u konačnici, kao Pilat i Herod. Čak se i razbojnici razapeti s Isusom pokoravaju toj sili i osjećaju se prisiljenima pridružiti se gomili. Ipak mislim da Evanđelja ne žele stigmatizirati Petra, ili lopove, ili gomilu u cjelini, ili Židove kao narod, već otkrivaju ogromnu snagu mimetičke zaraze – otkrivenje koje vrijedi za cijeli lanac ubojstava, koja se protežu od Muke natrag do „temelja svijeta”. Evanđelja imaju neizmjerno snažan razlog za svoje stalno spominjanje ovih ubojstava, a tiče se dvije bitne, a opet neobično zanemarene riječi, skandalon i Sotona.
Tradicionalni prijevod grčke riječi skandalon kao „kamen spoticanja” daleko je bolji od ublaženih novijih prijevoda, jer skandalon označava preprjeku koju ne možemo izbjeći, a koja nekako postaje privlačnijom (kao i odbojnijom) svakoga puta kada se o nju spotaknemo. Kada Isus prvi put predviđa svoju nasilnu smrt (Mt 16,21-23), njegova rezignacija užasava Petra, koji pokušava usaditi neke svjetovne ambicije svome gospodaru. Umjesto da oponaša Isusa, Petar želi da Isus oponaša njega. Ako dva prijatelja oponašaju želju jednog drugog, obojica žele isti predmet. A ako ne mogu dijeliti taj predmet želje, natjecat će se za njega, postajući svaki istodobno model i preprjeka drugome. Suprotstavljene želje pojačavaju se kako se model i preprjeka međusobno jačaju, a slijedi eskalacija mimetičkog rivalstva. Divljenje ustupa mjesto ogorčenju, ljubomori, zavisti, mržnji, i konačno – nasilju i osveti. Da je Isus oponašao Petrovu ambiciju, njih dvojica bi se time počela natjecati za vodstvo nekog politiziranog „Isusovog pokreta”. Osjećajući opasnost, Isus žestoko prekida Petra: „Odlazi od mene, sotono, ti si mi skandalon – kamen spoticanja”.
Što više naši modeli koče naše želje, to oni postaju fascinantnijima kao modeli. Skandaloni nedvojbeno mogu biti seksualni, ali zapravo nisu stvar seksa nimalo više nego svjetovnih ambicija. Mora ih se definirati ne u smislu njihovih objekata, već njihove eskalacije preprjeka/modela – njihovog mimetičkog rivalstva, koje je grješna dinamika ljudskog sukoba i njegove psihičke bijede. Ako ne shvatimo problem mimetičkog rivalstva, Isusove bismo upute mogli početi smatrati nekakvom društvenom utopijom. Istina je da su skandaloni tolika prijetnja da je sve dopušteno kako bi ih se izbjeglo. Na prvi znak trebali bismo prepustiti sporni predmet svojim suparnicima i pristati čak i na njihove najstrašnije zahtjeve – trebali bismo „okrenuti drugi obraz”.
Odaberemo li Isusa kao uzor, ujedno biramo i njegov uzor, Boga Oca. Nemajući želje za prisvajanjem, Isus naviješta mogućnost oslobođenja od kamena spoticanja. Ali ako odaberemo posesivne modele, naći ćemo se u beskrajnim skandalonima, jer naš pravi model je Sotona. Zavodljivi napasnik koji nam sugerira želje koje će najvjerojatnije uzrokovati suparništvo, Sotona nas sprječava da dođemo do svega onoga na što nas u isto vrijeme potiče. Pretvara se u diabolos (druga riječ koja označava preprjeku/model mimetičkog rivalstva). Sotona je personificirani skandalon, kao što je Isus eksplicitno rekao u svom prijekoru Petru.
Budući da većina ljudskih bića ne slijedi Isusa, sablazni se moraju događati (Mt 18,7), šireći se na načine koji bi trebali ugroziti kolektivni opstanak ljudske rase – jer jednom kada shvatimo zastrašujuću moć eskalacije mimetičke želje, izgleda da se nijedno društvo neće moći suprotstaviti tome. Pa ipak, iako mnoga društva nestaju, nova društva uspijevaju nastati, a nemali broj uspostavljenih društava uspijeva pronaći načine da preživi ili se obnovi. Neka protusila mora biti na djelu, nedovoljno moćna da prekine sablazni jednom zauvijek, a ipak dovoljna da ublaži njihov utjecaj i drži ih pod određenom kontrolom.
Ova protusila je, vjerujem, mitološki žrtveni jarac – obredna žrtva mita. Kada se skandaloni umnože, ljudska bića postanu toliko opsjednuta svojim suparnicima da izgube iz vida ciljeve za koje se natječu, i počinju se ljutito usredotočavati jedni na druge. Kako posuđivanje modelova objekta prelazi u posuđivanje suparnikove mržnje, pohlepno se oponašanje pretvara u oponašanje antagonistâ. Sve više i više pojedinaca polarizira se protiv sve manje i manje neprijatelja, dok na kraju ne ostane samo jedan. Budući da svi vjeruju u krivnju posljednje žrtve, svi se okreću protiv njega, a budući da je ta žrtva sada izolirana i bespomoćna, mogu to učiniti bez opasnosti od odmazde. Kao rezultat toga, ni za koga u zajednici ne ostaje nijedan neprijatelj. Kamenovi spoticanja nestaju, i mir se vraća – na neko vrijeme.
Očuvanje društva od neograničenog nasilja skandalona nalazi se u mimetičkoj koaliciji protiv pojedinačne žrtve i njezinog ograničenog nasilja što slijedi. Isusova nasilna smrt je – ljudski rečeno – primjer ovog čudnog procesa. Prije nego što počne, Isus upozorava svoje učenike (a posebno Petra) da će ih on „sablažnjavati” (Mk 14,27). Ova upotreba riječi skandalizein daje naslutiti da je mimetička sila na djelu u nasilju svi protiv jednog isto ono nasilje na djelu u mimetičkim suparništvima između pojedinaca. U sprječavanju nereda i rastjerivanju gomile, raspeće Isusovo primjer je katarzične viktimizacije. Fascinantan detalj u Evanđelju razjašnjava katarzične učinke mimetičkog ubojstva – i omogućuje nam da ih razlikujemo od kršćanskih učinaka raspeća.
Na kraju svojeg izvještaja o Muci, Luka piše: „Onoga se dana Herod i Pilat sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji.” (Lk 23,12). Ovo pomirenje izvana nalikuje kršćanskom zajedništvu – budući da potječe od Isusove smrti – a ipak nema nikakve veze s njim. To je katarzični učinak, ukorijenjen u mimetičkoj zarazi.
Isusovi progonitelji ne shvaćaju da mimetički utječu jedni na druge. Njihovo neznanje ne poništava njihovu odgovornost, ali je umanjuje: „Oče, oprosti im”, viče Isus, „ ne znaju što čine!” (Lk 23,34). Paralelna izjava u Djelima apostolskim 3,17 pokazuje da se ovo mora tumačiti doslovno. Petar ponašanje gomile i njezinih vođa pripisuje neznanju. Njegovo osobno iskustvo mimetičke prisile koja zaposjeda gomile sprječava ga da sebe smatra imunim na nasilnu zarazu viktimizacije.
Uloga Sotone, personifikacije sablazni, pomaže nam razumjeti mimetičku koncepciju Evanđelja. Na pitanje „Kako može Sotona Sotonu izgoniti? ” (Mk 3,23), odgovor je jednoglasna viktimizacija.
S jedne strane, Sotona je poticatelj sablazni, sila koja razbija zajednice. S druge strane, on je rješenje sablazni u jednodušnoj viktimizaciji. Ovaj trik u krajnjoj nuždi omogućuje knezu ovoga svijeta da spasi svoje posjede u posljednjemu trenutku, kada su previše ugroženi njegovim vlastitim neredom. Budući da je on i načelo nereda i načelo reda, Sotona je uistinu podijeljen sam protiv sebe.
Poznati prikaz mimetičkog ubojstva Ivana Krstitelja pojavljuje se – i kod Marka i kod Mateja – kao čudan flashback. Počevši s izvještajem o tome kako se Herod gorljivo uhvatio za glasinu o Ivanovom uskrsnuću, a tek se onda vraćajući u prošlost kako bi ispripovjedili o Ivanovoj smrti, Marko i Matej otkrivaju podrijetlo Herodova kompulzivnog uvjerenja u njegovo vlastito presudno sudjelovanje u ubojstvu. Evanđelisti daju kratkotrajan, ali dragocjen primjer mitskoga postanka – moći nasilja da stvori poredak, njegove sposobnosti da utemelji kulturu. Herodovo vjerovanje je svakako rudimentarno, ali mislim da činjenica da ga dva Evanđelja spominju potvrđuje evanđeosku autentičnost nauka koji mitologiju temelji na mimetičkoj viktimizaciji.
Suvremenim kršćanima ovo je lažno uskrsnuće koje naizgled nalikuje pravom često nelagodno, ali Marko i Matej očito ne dijele njihovu nelagodu. Daleko od toga da umanjuju sličnosti, oni privlače našu pozornost na njih, baš kao što Luka privlači našu pozornost na sličnost između kršćanskog zajedništva i nesvetog pomirenja Heroda i Pilata kao posljedice Isusove smrti. Evanđelisti vide nešto vrlo jednostavno i temeljno što bismo i mi sami trebali vidjeti. Čim se pomirimo sa sličnostima između nasilja u Bibliji i mitova, možemo shvatiti kako Biblija nije mitska – kako se reakcija na nasilje zabilježena u Bibliji radikalno razlikuje od reakcije zabilježene u mitu.
Počevši s pričom o Kainu i Abelu, Biblija proglašava nevinost mitskih žrtava i krivnju počinitelja. Živeći nakon široko rasprostranjenog objavljivanja Evanđelja, smatramo to prirodnim, i nikada ne zastajemo i ne pomišljamo da je u klasičnim mitovima istina upravo suprotno – čini se da progonitelji uvijek imaju valjan razlog za progon svojih žrtava. Dionizijski mitovi čak i najstrašnije linčeve smatraju legitimnima. Penteja su u grčkoj drami „Bakhe” njegova majka i sestre opravdano ubile, jer je njegov prezir prema bogu Dionizu dovoljno ozbiljna greška da opravda njegovu smrt. I Edip zaslužuje svoju sudbinu. Prema mitu, on je doista ubio svog oca i oženio svoju majku, te je stoga doista odgovoran za kugu koja hara Tebom. Istjerati ga nije samo dopuštena radnja, već vjerska dužnost.
Čak i ako nisu optužene za nikakav zločin, mitske žrtve i dalje trebaju umrijeti radi dobroga cilja, a njihova nevinost njihovu smrt ne čini ništa manje legitimnom. U vedskom mitu o Purushi, na primjer, ne spominje se nikakvo zlodjelo – ali rastrgavanje žrtve svejedno je sveto djelo. Komadići Purushina tijela potrebni su za stvaranje tri velike kaste, osovine indijskoga društva. U mitu je nasilna smrt uvijek opravdana.
Ako je nasilje mitova čisto mimetičko – ako je poput Muke, kao što Isus kaže – sva su ta opravdanja lažna. Pa ipak, budući da sustavno preokreću ispravnu raspodjelu nevinosti i krivnje, takvi mitovi ne mogu biti posve izmišljeni. To su svakako laži, ali specifična vrsta laži, koju zahtijeva mimetička zaraza – lažna optužba, koja se mimetički širi uznemirenom ljudskom zajednicom na vrhuncu, kada se skandaloni polariziraju protiv jedinog žrtvenog jarca, čija smrt ponovno ujedinjuje zajednicu. Stroj za stvaranje mitova je mimetička zaraza, koja nestaje iza mita koji stvara.
Nema ničeg tajnog u opravdanjima koja zastupaju mitovi. Kada se traže žrtveni jarci, stereotipne optužbe o nasilju rulje uvijek su dostupne. U Evanđeljima je, međutim, mašinerija vezana za traženje žrtvenog jarca potpuno vidljiva, jer nailazi na protivljenje i više ne djeluje učinkovito. Otpor prema mimetičkoj zarazi sprječava mit da se oblikuje. Zaključak u svjetlu Evanđelja je neizbježan: mitovi su glas zajednica koje se jednodušno predaju mimetičkoj zarazi viktimizacije.
Ovo tumačenje je potkrijepljeno optimističnim završecima mitova. Spoj krive žrtve i pomirene zajednice prečest je da bi bio slučajan. Jedino moguće objašnjenje je iskrivljeni prikaz jednoglasne viktimizacije. Nasilni postupak nije učinkovit ako ne zavara sve svjedoke, a dokaz da ih zavara, u slučaju mitova, skladan je i katarzičan zaključak, ukorijenjen u savršeno jednoglasnom ubojstvu.
Danas čujemo da iza svakog teksta i svakog događaja stoji beskonačno mnogo tumačenja, sva više-manje jednaka. Mimetička viktimizacija očituje apsurdnost ovog gledišta. Postoje samo dvije moguće reakcije na mimetičku zarazu, a one čine golemu razliku. Ili ćemo se predati i pridružiti gomili koja proganja, ili ćemo se oduprijeti i ostati sami. Prvi način je jednodušna samoobmana koju nazivamo mitologijom.
Drugi put je put do istine, koji slijedi Biblija.
Umjesto da za viktimizaciju okrivljuju žrtve, Evanđelja za nju okrivljuju one koji čine zlodjela. Ono što mitovi sustavno skrivaju, Biblija otkriva.
Ova razlika nije samo „moralistička” (kako je Nietzsche vjerovao) ili stvar subjektivnog izbora – ona je pitanje istine. Kada Biblija i Evanđelja govore da je žrtve trebalo poštedjeti, oni se ne samo „sažalijevaju” nad njima. Oni uništavaju iluziju jednoglasne viktimizacije, koju temeljni mitovi koriste kao sredstvo za rješavanje kriza i preuređivanje ljudskih zajednica.
Kada ispitujemo mitove u svjetlu Evanđelja, čak i njihove najzagonetnije značajke postaju razumljive. Razmotrite, na primjer, nedostatke i abnormalnosti za koje izgleda da uvijek muče mitske junake. Edip šepa, kao i dosta njegovih kolega heroja i božanstava. Drugi imaju samo jednu nogu, ili jednu ruku, ili jedno oko, ili su slijepi, grbavi itd. Drugi su i dalje neobično visoki ili neobično niski. Neki imaju odvratnu kožnu bolest, ili imaju toliko jak tjelesni vonj da muči njihove susjede. U gomili će čak i manji nedostaci i posebnosti izazvati nelagodu i, ako izbije nevolja, njihovi vlasnici će vjerojatno biti odabrani kao žrtve. Prevladavanje bogalja i nakaza među mitskim junacima mora biti statistička posljedica vrste viktimizacije, koja stvara mitologiju. Isto tako i velik broj „stranaca”: u svim izoliranim skupinama autsajderi pobuđuju znatiželju, koja se tijekom panike može brzo pretvoriti u neprijateljstvo. Mimetičko nasilje je u biti dezorijentirano – lišeno valjanih razloga, odabire svoje žrtve prema sitnim znakovima i pseudo-uzrocima, koje možemo identificirati kao preferencijalne znakove viktimizacije.
U Bibliji su lažni ili beznačajni uzroci mitskog nasilja učinkovito odbačeni jednostavnom i sadržajnom izjavom, „Mrze me nizašto” (Iv 15,25), u kojoj Isus citira i doslovno sažima Psalam 35 – jedan od „ psalama o žrtvenom jarcu” – koja doslovno izokreće mitska opravdanja rulje. Umjesto da rulja govori kako bi opravdala nasilje uzrocima koje smatra legitimnim, žrtva govori kako bi osudila uzroke kao nepostojeće.
Da bismo objasnili arhaične mitove, trebamo samo slijediti metodu koju Isus preporučuje, i njome to „nizašto” zamijeniti lažnim mitskim uzrocima.
Koliko sam shvatio, u Bizantskom carstvu Edipova se tragedija čitala kao analogija kršćanske Muke. Ako je to istina, ti su rani antropolozi pristupali pravom problemu s pogrješne strane. Njihovo svođenje Evanđelja na obični mit ugušilo je evanđeosko svjetlo mitologijom.
Da bi se uspjelo, mora se tamu mita rasvijetliti inteligencijom Evanđelja.
Ako jednoglasna viktimizacija pomiruje i preuređuje društva u izravnom razmjeru s prikrivanjem sebe, onda mora izgubiti svoju učinkovitost u izravnom razmjeru sa svojim otkrivanjem. Kad se mitska laž javno osudi, polarizacija skandala više nije jednodušna, a društvena katarza slabi i nestaje. Umjesto pomirenja zajednice, viktimizacija mora intenzivirati podjele i nesuglasice.
Ove razorne posljedice trebale bi se osjetiti u Evanđeljima – i doista su se osjetile. U Evanđelju po Ivanu, na primjer, sve što Isus čini i govori ima razdorni učinak. Daleko od toga da umanjuje ovu činjenicu, autor nam iznova skreće pozornost na nju. Slično, u Mt 10,34, Isus kaže: „Nisam došao donijeti mir, nego mač.” Ako jedini mir koji je čovječanstvo ikada uživalo ovisi o nesvjesnoj viktimizaciji, svijest koju Evanđelja donose u svijet može ga samo uništiti.
Slika Sotone – „lašca i oca laži” (Iv 8,44) – također izražava ovu suprotnost između mitskog zamračenja i evanđeoskog otkrivanja viktimizacije. Raspeće kao poraz za Sotonu, Isusovo predviđanje da se Sotoni „bliži kraj” (usp. Mk 3,26), implicira manje uređen svijet nego onaj u kojem je Sotona na slobodi. Umjesto da završi umirujućim skladom mitova, Novi zavjet otvara apokaliptične perspektive, u sinoptičkim Evanđeljima jednako kao i u knjizi Otkrivenja. Da bi došlo do „mira koji nadilazi svaki razum”, čovječanstvo se mora odreći svog starog, djelomičnog mira utemeljenog na viktimizaciji – i može se očekivati mnogo previranja. Apokaliptična dimenzija nije strani element koji bi trebalo očistiti iz Novog zavjeta kako bi se kršćanstvo „poboljšalo” – ona je sastavni dio objave.
Sotona pokušava ušutkati Isusa kroz sâmi proces koji Isus potkopava. Ima dobre razloge vjerovati da bi njegov stari mimetički trik i dalje trebao napraviti – s Isusom kao žrtvom – ono što je uvijek pravio u prošlosti: još jedan mit uobičajenog tipa, zatvoreni sustav mitskih laži. Ima dobre razloge vjerovati da će se mimetička zaraza protiv Isusa još jednom pokazati neodoljivom, i da će objava biti ugušena.
Sotonina su očekivanja iznevjerena. Evanđelja čine sve što je Biblija činila prije, rehabilitirajući proroka-žrtvu, krivo optuženu žrtvu. Ali ona također ovu rehabilitaciju čine univerzalnom. Pokazuju da su od postanka svijeta žrtve svih ubojstava nalik na Isusovu muku bile žrtve iste mimetičke zaraze kao i Isus. Evanđelja objavu čine potpunom. Ona biblijskom osuđivanju idolopoklonstva daju konkretan dokaz kako nastaju lažni bogovi i njihovi nasilni kulturni sustavi. Ovo je istina koja nedostaje mitologiji, istina koja ruši nasilni sustav ovoga svijeta. Da su Evanđelja sama po sebi mitska, ne bi mogla pružiti znanje koje demitologizira mitologiju.
Kršćanstvo se, međutim, ne može svesti na logičnu shemu. Otkrivanje jednoglasne viktimizacije ne može uključivati cijelu zajednicu – inače ne bi bilo nikoga tko bi to otkrio. To može biti postignuće jedino manjine koja se ne slaže i koja je dovoljno hrabra da ospori službenu istinu, a opet premalena da spriječi skoro jednoglasnu epizodu viktimizacije. Takva je manjina, međutim, iznimno ranjiva i normalno bi je trebala progutati mimetička zaraza. Ljudski govoreći, otkrivenje je nemoguće.
U većini biblijskih tekstova manjina koja se ne slaže ostaje nevidljiva, ali u Evanđeljima se poklapa sa skupinom prvih kršćana. Evanđelja dramatiziraju ljudsku nemogućnost inzistirajući na nesposobnosti učenika da se odupru gomili tijekom Muke (posebno Petru, koji tri puta niječe Isusa u dvorištu velikog svećenika). Pa ipak, nakon raspeća – koje je trebalo učiniti stvari gorima nego ikad – ova jadna šačica slabića iznenada uspijeva učiniti ono što nisu mogli učiniti dok je Isus još uvijek bio tu da im pomogne: hrabro javno objaviti nevinost žrtve prkoseći nasilnicima, postati neustrašivim apostolima i misionarima prve Crkve.
Naravno da je Isusovo uskrsnuće odgovorno za ovu promjenu, ali čak ni ovo najnevjerojatnije čudo ne bi bilo dovoljno da tako potpuno preobrazi ove ljude da je bilo izolirano čudo, a ne prvo očitovanje otkupiteljske moći Križa. Antropološka analiza omogućuje nam reći da, kao što se objava kršćanske žrtve razlikuje od mitskih objava jer nije ukorijenjena u iluziji o krivom žrtvenom jarcu, tako se kršćansko uskrsnuće razlikuje od mitskih jer su njegovi svjedoci ljudi koji su u konačnici prevladali zarazu viktimizacije (kao što su Petar i Pavao), a ne ljudi koji joj se predaju (kao što su Herod i Pilat). Kršćansko uskrsnuće neophodno je za čisto antropološko otkrivenje jednoglasne viktimizacije i za demitologizaciju mitskih uskrsnuća.
Isusova smrt je izvor milosti ne zato što je Otac „osvećen” njome, već zato što je Isus živio i umro na način koji bi, kada bi ga svi usvojili, uklonio sablazni i viktimizaciju koja iz njih proizlazi. Isus je živio onako kako bi svi ljudi trebali živjeti kako bi bili ujedinjeni s Bogom, čiju pravu prirodu On otkriva.
Savršeno poštujući antimimetičke upute koje preporučuje, Isus nema ni najmanje sklonosti prema mimetičkom suparništvu i viktimizaciji. I umire, paradoksalno, zbog te savršene nevinosti. Postaje žrtvom procesa od kojeg će osloboditi čovječanstvo. Kada samo jedan čovjek slijedi propise Božjeg kraljevstva, to se za sve one koji to ne čine čini nepodnošljivom provokacijom, i taj se čovjek automatski označava žrtvom svih ljudi. Ovaj paradoks u potpunosti otkriva „grijeh svijeta” – nesposobnost čovjeka da se oslobodi svojih nasilnih djela.
Tijekom Isusova života, manjina koja se ne slaže, manjina onih koji se opiru mimetičkoj zarazi zapravo je ograničena na jednog čovjeka, samog Isusa – koji je istovremeno najproizvoljnija žrtva (jer svoju nasilnu smrt zaslužuje manje od ikoga drugoga) i najmanje proizvoljna žrtva (jer je njegovo savršenstvo u nasilnom svijetu neoprostiva uvrjeda). On je izabrani žrtveni jarac, jaganjac Božji, kojega svi nesvjesno biramo, čak i nesvjesni da biramo ikakvu žrtvu.
Kad Isus umre sam, napušten od svojih apostola, progonitelji su ponovno jednoglasni. Da Evanđelja pokušavaju ispričati mit, istina koju je Isus pokušao otkriti tada bi bila pokopana jednom zauvijek, a bila bi postavljena pozornica za trijumfalno otkrivenje mitološke žrtve kao božanskog izvora preuređenja društva kroz „dobro” žrtveno nasilje, koje staje na kraj lošem mimetičkom nasilju koje je prijetilo društvu.
Ako takav mit o smrti i uskrsnuću nije ono što se događa ovoga puta – ako Sotona na kraju bude osujećen – neposredni uzrok toga je iznenadna provala hrabrosti u učenicima. No, snaga za to nije proizašla iz njih samih. Ona vidljivo proizlazi iz smrti Isusa, nevinoga. Božanska milost čini učenike sličnijima Isusu, koji je prije svoje smrti najavio da će im pomoći Sveti Duh istine. Vjerujem da je to jedan od razloga zašto Evanđelje po Ivanu naziva Duha Božjeg Parakletom, što je grčka riječ koja jednostavno znači odvjetnik za obranu, branitelj optuženog pred sudom. Paraklet je, između ostalog, pandan Tužitelju: Duh Istine koji definitivno pobija sotonsku laž. Zato Pavao piše u 1 Kor 2,7-8: „[…] navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu […] a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.”
Istinsko uskrsnuće nije utemeljeno na mitskoj laži o krivoj žrtvi koja zaslužuje smrt, već na ispravljanju te laži, koje dolazi od pravog Boga, i koje ponovno otvara kanale komunikacije koje je čovječanstvo zatvorilo samozatvaranjem u vlastite nasilne kulture. Samo božanska milost može objasniti zašto su, nakon uskrsnuća, učenici mogli postati manjina koja se ne slaže u oceanu viktimizacije – i zašto su tada mogli razumjeti ono što su ranije pogrješno razumjeli: nedužnost ne samo Isusa, već svih žrtava svih ubojstava sličnih Njegovoj Muci od početka svijeta.
René Girard je profesor emeritus francuskog jezika, književnosti i civilizacije na katedri Andrew B. Hammond na Sveučilištu Stanford. Njegove mnoge knjige uključuju „Nasilje i sveto” i Stvari skrivene od postanka svijeta.
Prijevod: Ana Naletilić
Izvor: Rene Girard / First Things