Već je sv. Katarina Sijenska rekla da se ništa veliko ne može postići bez patnje. Nitko ne želi trpjeti. Nijedna zdrava osoba to ne traži namjerno. No većina ljudi zna da, ako želimo postići nešto važno, treba uložiti mnogo napora da to postignemo. Trpljenje može biti plodno ako razumijemo njegove korijene i upotrijebimo ga za dobre ciljeve.
Tocqueville je shvatio da demokracija izolira pojedinca u ime slobode. Wendell Berry obrušio se na „gigantizam” suvremenoga života, koji osobe pretvara u pasivne primatelje beznačajnih odabira. Christopher Lasch često je govorio o „minimalnome ja”. Tvrdio je da se naše ja pod iznimnim pritiscima svodi na obrambenu jezgru. Njegov fokus ponajviše je na psihičkome preživljavanju. Unatoč pustoj buci koju naša kultura plasira o tome kako smo „ti” i „ja” čudesni kao pojedinci (tj. svatko od nas kao potrošač), opseg naših problema i slabost naših institucija ostavlja u nama osjećaj nemoći.
Jednostavno rečeno: mana modernoga ja nije u tome što je ono prejako. Upravo suprotno – ono je preslabo. Današnji je potrošački život orijentiran prema stvaranju te slabosti. Laskajući individualnom ja, ona ga kontrolira masivnim marketingom, medijskim fantazijama, i ograničenim spektrom materijalnih odabira.
Jake obitelji čine suprotno. Naše ja u najvećoj je mjeri proizvod formacije i brige od strane drugih. Obitelj u kojoj vlada svrhovita ljubav je „kovačnica” zrelog, otpornog ja. Sveto pismo za ljubav kaže da je „jaka kao smrt” (Pj 8,6), i tome je tako s dobrim razlogom. Ništa nema veću snagu uvjeravanja od samopožrtvovnosti. To je ustrajan primjer davanja samih sebe za drugoga, čisto radi drugoga.
Ta vrsta ljubavi, prava ljubav, oblikuje djetetov život. Dijete se jednoga dana može udaljiti od nje, ali nikada neće pobjeći od njezina učinka i sjećanja na nju. Posve je shvatljivo da prava ljubav, uzevši u obzir njezinu snagu, ima svoju cijenu – neugodu i patnju. Jeftina i prolazna narav spolnih odnosa u današnjem američkom životu prekriva izbjegavanje, pa čak i mržnju, cijene ljubavi i osobne uključenosti u ljudske odnose koju ona donosi. No povrat opravdava tu cijenu: dijete roditeljskom ljubavlju oblikovano u krjeposti postaje odrasla osoba s temeljima u snažnom identitetu i dubokoj ljudskosti. Takvom je osobom mnogo teže vladati.
Kako dobivamo akve obitelji i takve osobe? Nitko u novijoj prošlosti ne može se usporediti s Karolom Wojtyłom, papom Ivanom Pavlom II., što se tiče njegova djelovanja u promicanju kršćanskog promišljanja o dostojanstvu braka i obitelji. Ivan Pavao II. po obrazovanju bio je filozof, ali bio je i iskusan pastoralac. Uživao je u druženju s običnim ljudima i rado se s njima povezivao. Razumio je njihove brige, nade i potrebe. Njegov je život, u jednom smislu, oprimjerio riječi sv. Katarine Sijenske. Patnje koje je proživio u II. svjetskom ratu i dvama totalitarnim režimima učinile su ga snažnijim, stvarnijim, ljudskijim. Tako je njegov nauk s neobičnom ljepotom i dubinom utvrdio pouke iz dugoga kršćanskog iskustva. On je to činio na način iz kojeg je lako izvući načela obiteljskog života:
Djela govore glasnije od riječi
Svoje riječi moramo koristiti kako bismo govorili istinu. I naša djela na sličan način „govore” svojim jezikom. Baš kao što riječima možemo lagati i zlostavljati, možemo lagati i zlostavljati svojim primjerom. Sinu koji odrasta u obitelji gdje se otac loše odnosi prema majci bit će teško naučiti kako poštovati i voljeti žene. Osobno svjedočenje oblikuje svijet, djelovali mi svjesno ili ne. Djeca vide sve. Ako se roditelji vole, njihova djeca nauče voljeti. Ako roditelji vole Boga, njihova će djeca naučiti vjerovati.
Sloboda nije sloboda činiti sve što želimo.
Nestanak prave slobode obilježje je današnjega života. Toleranciju se smatra znakom prepoznavanja prosvijetljenih ljudi. No manjak volje da se imenuje zlo, da se uči razlikovanju dobra i zla, i da se odupiremo zlim ponašanjima, recept je za raspuštenost, a ne slobodu. Ivan Pavao II. naglašavao je da je prava sloboda sposobnost činiti ono što je ispravno, a ne nužno ono što bismo željeli. Roditelji moraju tako učiti djecu. Sloboda i odgovornost idu pod ruku, a mi smo odgovorni Istini. Sam je Isus rekao: „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8,32)
Znanje je blagoslov, ali bez mudrosti ono postaje prokletstvom.
Znanje oplemenjuje ljudski intelekt stjecanjem činjenica i iskustva. No činjenice odvojene od moralne okosnice smisla vrlo se lako pretvore u oružje. Mudrost je sposobnost znanje koristiti na ispravan način, za dobre ciljeve. Mudrost je viši dar. Zato prvo moramo tražiti mudrost, kako bi znanjem koje usvojimo mogli služiti ljudskom dostojanstvu, a ne ga zlorabiti.
Učiti jasno gledati i kritički razmišljati.
Gubitak sposobnosti kritičkoga mišljenja obilježje je našega vremena. Prečesto smo spremni vjerovati medijima i vijestima, ne dovodeći u pitanje njihovu točnost ili pristranost, što je samo jedan primjer. Prihvaćamo da se prema nama odnosi kao prema metama lukavoga marketinga. Moramo ponovno usvojiti vještinu kritičkoga mišljenja, i prenijeti je svojoj djeci.
Kritički razmišljati i jasno gledati uključuje razvijanje sredstava za razlučivanje dobra od zla, ljepote od ružnoće. Obitelji moraju koristiti ta sredstva kako bi oživjeli kulturu i obnovili je iznutra.
Poučavati krjepostima i živjeti ih.
Kršćanska vjera nije zbirka zabrana. Ona je poziv na arete, krjepost, na izvrsnost potpunog ljudskog života kakvim ga je Bog zamislio. U katoličkoj tradiciji krjeposti se dijele na dvije temeljne skupine: moralne i bogoštovne. Moralne su krjeposti čvrsta i ukorijenjena raspoloženost da se čini dobro. Moralne krjeposti stječemo ljudskim naporima, potpomognutima Božjom milosti. Bogoštovne krjeposti – vjera, nada i ljubav – besplatni su Božji darovi.
Baš kao što mišić bez vježbanja oslabi, i krjeposti oslabe bez stalnoga vježbanja u njima. Usto, svako je dijete na svoj način sklono nekim krjepostima, a nekima je manje sklono. Zato je svakodnevna i bliska prisutnost roditelja u životu njihove djece od presudne važnosti.
Cijeniti svetost života.
Otvorenost novome životu, poštovanje prema svakome životu, od začeća do naravne smrti – to je ljepilo koje na okupu drži ljudsku zajednicu, to su izvori nade i izrazi vjere u budućnost. Suprotno tome, riječima Ivana Pavla II., „civilizacija nadahnuta mentalitetom neprijateljski raspoloženim prema rađanju nije, i nikada ne može biti civilizacija ljubavi”. A upravo smo to mi stvorili. Ne moramo dugo tražiti dokaze. Za vrijeme pandemije koronavirusa 2020. većina zemlje bila je u blokadi, a većina klinika za pobačaje i dalje je radila.
Učiti navici zahvalnosti.
Unatoč svim našim modernim materijalnim prednostima, živimo u svijetu bez radosti. To je svijet u kojem se neprestano čuju poruke da nemamo dovoljno stvari, da nam treba više stvari, da zaslužujemo više stvari, i da bismo trebali dobiti stvari koje želimo odmah i sad.
Moramo svoja srca ponovno poučiti zahvalnosti, i naučiti kako biti radosni s onime što imamo, ili, točnije, s onim što nam je Bog dao. Zahvalnost je, kako je rekao Dietrich Boenhoffer, početak radosti.
Stvarati tišinu.
Romano Guardini, jedan od velikih katoličkih teologa prošlog stoljeća, ovako je opisao vrijednost tišine:
Samo onaj tko može šutjeti, može i smisleno govoriti, inače govori besmislice. Samo onaj tko govori može ispravno šutjeti, inače je nijem. Čovjek živi u tim dvama otajstvima, a njihovo jedinstvo izraža va njegovu narav. Moći šutjeti je vrlina. Onaj tko ne zna šutjeti čini sa svojim životom isto kao i čovjek koji bi htio samo izdisati, a nikad ne udisati. Trebamo samo zamisliti to, i užasnut ćemo se. Čovjek koji nikad ne šuti rasipa svoju čovječnost.
„Stariji đavao” C. S. Lewisa opisao je buku kao glazbu pakla. Roditelji će dobro postupiti ako provjere razinu buke u svojem domu, i svome životu.
I na kraju: moliti zajedno.
„Obitelj koja moli zajedno ostaje zajedno.” To je stara poslovica, ali točna je. Molitva mora biti središnja aktivnost obiteljskog života. Molitva povezuje obitelj u zajednički projekt zahvaljivanja i slavljenja, a vrijeme koje joj se posvećuje ojačava tu povezanost. U molitvi se mogu izraziti i dijeliti nade jedne obitelji, i milost Božja može ih učiniti plodnima. Ništa ne može zamijeniti molitvu.
Kamo nas to dovodi?
„Obitelj”, pisao je Ivan Pavao II. prije gotovo 30 godina, „uvijek se smatralo prvim i temeljnim izrazom čovjekove društvene naravi. […] Istinski suveren i duhovno živ narod uvijek sačinjavaju jake obitelji, svjesne svog poziva i poslanja u povijesti.” Upravo zato što krvne, rodbinske i obiteljske veze vežu tako čvrsto, ljudi će živjeti i raditi, a kada treba i umrijeti, kako bi njihove obitelji procvjetale. To objašnjava zašto se „povijest čovječanstva, povijest spasenja, događa u obitelji”.
Charles J. Chaput, O.F.M. Cap., nadbiskup je u miru Philadelphije.
Prijevod: Ana Naletilić