Najveća potreba Crkve… Što mislite, o čemu se radi? Evo kako je biskup Athanasius Schneider jednom odgovorio na to pitanje:
„Prije nego što od nove evangelizacije budemo mogli očekivati stvarne i trajne plodove, mora se dogoditi proces obraćenja u samoj Crkvi. Kako možemo druge pozivati da se obrate kad se među onima što pozivaju nije dogodilo uvjerljivo obraćenje prema Bogu, ni nutarnje, niti izvanjsko? […] Nitko ne može evangelizirati ako se prvo nije klanjao, ili još više, ako se stalno ne klanja i daje prednost Bogu, Kristu, Euharistiji u svom načinu slavljenja liturgije i u cijelom svom životu.”
Prvi tjedan listopada donosi nam blagdane dvoje velikih kontemplativnih redovnika: sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica (1873.-1897.; uvijek je dobro da se sjetimo njezina punoga redovničkog imena), jedne od najpoznatijih karmelićanki svih vremena, čiji se blagdan po starom rimskom kalendaru slavi 3. listopada, a po novom 1. listopada; a zatim, 6. listopada, sv. Brune iz Kölna (oko 1030.-1101.), osnivača najnedostupnije i najstrože redovničke zajednice na svijetu, kartuzijanaca, dojmljivo prikazanih u nagrađivanom filmu Velika tišina.
I Terezija i Bruno većinu su svog života proživjeli u samoći, tišini, molitvi i pokori, daleko od buke i gužve građanskog društva. U bitkama svijeta nisu se borili materijalnim oružjem, vodeći kampanje za ovu ili onu stranku ili platformu, potpisujući peticije, dajući intervjue, i slično. Nisu bili nametljivi aktivisti nove evangelizacije. Nisu od regionalne biskupske konferencije nestrpljivo iščekivali najnoviji pastoralni program. Njihova je borba bila tiša i ekstremnija: nutarnja borba za herojsku svetost i savršenstvo u ljubavi, proživljavanje čistilišta na zemlji, i življenje života budućeg svijeta. Znali su koja je najveća tajna: Bog je dostojan sve naše ljubavi, primanja svega što Mu možemo dati. Taj radikalni dar sebe jest ono što je učinilo njih i njihov rad nadnaravno i iznimno obilato plodnim. Sv. Bruno utemeljio je red koji postoji gotovo tisuću godina, a sv. Terezija dotaknula je više života od bilo kojeg drugog sveca ili svetice modernoga vremena.
Kako sekularni svijet gleda na kontemplativni redovnički život? To je dobro izrazio jedan agnostik, škotski filozof iz razdoblja prosvjetiteljstva, David Hume:
„Celibat, post, pokora, mrtvljenje, umiranje sebi, poniznost, tišina, samoća, i još čitav niz redovničkih vrlina… Zašto ih svagdje razumni ljudi odbijaju, ako ne zato što nemaju nikakve svrhe? Ne čine čovjeka uspješnijim u svijetu, niti ga čine vrjednijim članom društva. Ne čine ga zabavnijim društvom, niti povećavaju njegovu moć uživanja.”
Nažalost, takvo razmišljanje – posve suprotno katoličkoj vjeri, koja je uvijek s dječjim povjerenjem prihvaćala Gospodinovu prosudbu: „Marija je izabrala bolji dio” (Lk 10,42) i „Tražite najprije Božje kraljevstvo” (Mt 6,33) – uvuklo se i među katolike u tolikoj mjeri da to bude najčešći odgovor roditelja, braće i prijatelja svakome mladome muškarcu ili ženi koji izjave da će stupiti u klauzurnu zajednicu poput kartuzijanaca ili karmelićanki.
Posebno jasan primjer toga kako je tendencija aktivizma ušla u suvremenu Crkvu imamo kod nadbiskupa Johna Irelanda (1838.-1918.), koji je u svom uvodu knjizi o. Waltera Elliotta iz 1891. godine, „Život oca Heckera”, napisao:
„Crkva je danas pozvana naglasiti svoju moć u naravnom poretku. Ne daj Bože da mi pada na pamet, kao što su neki u iskušenju sumnjati, i na jedan trenutak prestati paziti na nadnaravno. Ja govorim upravo radi nadnaravnog. A naravne vrline, kada se prakticiraju u ispravnom mentalitetu srca i uma, postaju nadnaravne. Svako stoljeće poziva na svoju vrstu kršćanskog savršenstva. Nekad je to bilo mučeništvo, a nekad poniznost klauzurnog samostana. Danas nam trebaju kršćanska gospoda i kršćanski građani. Pošteni izbori i pošteno društveno ponašanje među katolicima više će učiniti za slavu Božju i spasenje duša nego ponoćna bičevanja ili hodočašća u Compostellu.”
„Naravne vrline, kada se prakticiraju u ispravnom mentalitetu srca i uma, postaju nadnaravne.” Nažalost, Vaša Preuzvišenosti, to ne ide tako. Jest da je točno, kako je naučavao sv. Toma Akvinski, da se narav nadograđuje milošću – da je uobičajeni način pripremanja za nadnaravnu milost i kontemplativno sjedinjenje steći i živjeti naravne vrline kao što su razboritost, pravednost, jakost i umjerenost[1] – postoji temeljna neusporedivost između naravnog i nadnaravnog poretka. Oni su različiti ne samo po stupnju, nego i po vrsti. Zato imate rimske pogane koji su bili iznimno hrabri i imali su i druge uzvišene vrline, a ipak su prezirali Kristov nauk i progonili su kršćane, a imate i zloglasne grješnike poput Savla, koji je po nedokučivoj Božjoj namjeri i svemoćnoj zapovijedi u trenutku iz mrzitelja Isusova imena preobražen u njegova vatrenog ljubitelja. Naravne vrline u najboljem nas slučaju pripremaju da primimo Božji dar posvećujuće milosti, ali ne daju pravo na nju, niti Bog mora djelovati unutar njezinih granica.
[1]Jednostavno rečeno: ne možete do nebeskog Glavnog kolodvora stići s naravnog seoskog križanja – njihove se pruge ne križaju. Ne možete na nebo doći sa zemlje, koliko god vješto hodili stazama ovoga svijeta. Ne možete se uzdići do teoloških vrlina stječući mnogo moralnih i intelektualnih vrlina. Aristotelova „Nikomahova etika”, koliko god to bio istinit i vrijedan spis, ne kulminira u krštenju željom, vodom ili krvlju. Između dobrog sveučilišnog obrazovanja i uzdizanja do Krista dubok je jaz, koji se ne može prijeći uz pomoć ljudskih sposobnosti. Bog mora sići na zemlju s neba i uzdići nas k Sebi ulivenim darovima vjere, nade i ljubavi, ulivenim moralnim vrlinama te darovima i plodovima Duha Svetoga. Nadnaravno pretpostavlja, liječi i uzdiže naravno, ali naravno će samo po sebi zauvijek ostati naravno.
Da se poslužim poznatim riječima jednog drugog prosvjetiteljskog mislioca, sir Isaaca Newtona: „Svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po pravcu sve dok je ukupna vanjska sila koja djeluje na njega jednaka nuli.” Na sličan način ljudska aktivnost ostaje samo ljudska i ne postaje klanjanjem, ljubavlju i služenjem Bogu sve dok je ne prožme božanska milost. Molitva i sakramentalni život su ono što daje slavu Bogu i spašava duše – i to su one aktivnosti koje tvore poslanje Crkve.
Irelandov suvremenik, dom Prosper Guéranger (1805.-1875.) to je razumio bolje od ikoga drugoga u njegovom stoljeću. U svom klasičnom djelu od 15 svezaka „Liturgijska godina”, koje je mnogim tradicionalnim katolicima prvo pokazalo bogatstva tradicionalne rimske liturgije, poslužio se blagdanom sv. Brune kao prigodom da pohvali kontemplativni život:
„Među različitim redovničkim obiteljima Crkva nijednu ne cijeni više od kartuzijanaca. Propisi corpus juris (kanonskog prava) određuju da osoba može iz bilo kojeg reda prijeći u ovaj, bez štete. A radi se o redu koji se najmanje bavi aktivnim djelima. Zar to nije nov i barem uvjerljiv dokaz da izvanjska revnost, koliko god bila hvalevrijedna, nije jedina, ili glavna stvar u Božjim očima? Crkva, u svojoj vjernosti, sve stvari cijeni prema volji svog božanskog Zaručnika. Naš Gospodin ne procjenjuje svoje izabrane toliko prema aktivnosti njihovih djela, koliko po skrivenom savršenstvu njihovih života, onom savršenstvu koje se mjeri žarom božanskog života, i o kojem se kaže: ‘Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš.’ Još se kaže o tom božanskom životu: ‘Umrli ste, i vaš je život skriven s Kristom u Bogu.’ Dakle, Crkva u samoći i tišini kartuzijanca, njegovom suzdržavanju čak do smrti, njegovoj slobodi da se posveti Bogu uz potpuno isključivanje iz osjetila i svijeta – vidi jamstvo savršenstva koje se može postići i drugdje, ali ovdje se čini mnogo sigurnijim. Stoga, iako je polje rada sve šire, iako je nužnost rata i borbe sve veća, Crkva ne oklijeva sve one koji su pozvani na život u pustinji zakloniti štitom svojih zakona, i poticati ih najvećom naklonošću.”
„Razlog ne treba tražiti daleko. U vremenu kad se svako nastojanje da se svijet zaustavi u svojoj bezglavoj silaznoj putanji, zar čovjek nema veće potrebe nego ikad prije da se osloni na Boga? Neprijatelj je svjestan toga, i zato je prvi zakon koji on nameće svojim podanicima taj da se zapriječi svaki pristup putu evanđeoskih savjeta, i da se uguši sav život klanjanja, okajavanja i molitve. On dobro zna da, čak i kad je narod naizgled na rubu propasti, ima nade za njega ako se najbolji od njegovih sinova bacaju ničice pred Veličanstvom Božjim.”
Neobično, zar ne, kako nadbiskup Ireland zvuči više kao Hume nego kao Guéranger? Usuđujemo li se pitati: koji od njih zvuči više kao naš Gospodin Isus Krist? To je pitanje koje bi se moglo postaviti o mnogim današnjim visokopozicioniranim svećenicima.
Crkva razmišlja poput Guérangera, ili, on vjerno prenosi njezino razmišljanje. Umjesto da jedinim zaštitnikom misija proglasi sv. Franju Ksaverskog, koji je krstio 300 000 pogana, Crkva je suzaštitnicom misija proglasila sv. Tereziju iz Lisieuxa, koja koja nikada nije napustila četiri zida svoga samostana. Vrijedi napomenuti da je svih pet kćeri Louisa i Zélie Martin otišlo u samostan: četiri su postale redovnice karmelićanke, a peta je postala sestra od Pohođenja. To očito nije bila obitelj kojoj je glavni ideal bio „evangeliziranje na ulicama”. Oni su njegovali veliku ljubav prema osobnoj i liturgijskoj molitvi i kontemplativnom životu, koji ne samo da nisu u suprotnosti s ljubavi prema siromasima i s evangeliziranjem, nego su njihovi temeljni preduvjeti i zaštita. Bez molitve, bez žive svijesti o postojanju, dobroti i autoritetu Boga, ljudska bića neće moći zadržati čak ni vjerovanje u ljudsko dostojanstvo, kao što zorno pokazuje strašno širenje pobačaja i eutanazije.
Prema sv. Tomi Akvinskom, nije nužno da svatko prihvati kontemplativni život kako bi društvo bilo zdravo, ali nužno je da neki muškarci i žene to učine, i to iz nekoliko razloga. Prvo, živeći život posve posvećen Bogu, oni izabiru najveće dobro u samom sebi i za sebe, a kada neki to ne bi radili, Crkva kao cjelina bila bi u neredu i nevjerna. Drugo, tako pristajući uz Boga, ti redovnici i redovnice Bogu su još draži, i tako će Njegov blagoslov sići na nas. Oni su poput Mojsija na brdu, kad moli oproštenje za narod. Treće, oni služe kao trajni podsjetnik nama ostalima o „životu budućega vijeka”, za koji se moramo pripremati tijekom ovoga života, kojom god životnom stazom išli. To su posljednje riječi Vjerovanja: „i život vječni, amen”. Na latinskoj misi činimo znak križa kad god se te riječi govore ili pjevaju. Snagom križa, umiranjem sebi, ulazeći u Kristovu poniznost, postići ćemo vječni život: tako neka bude. Neki muškarci i žene moraju cijele svoje živote učiniti tim amenom.
Za nadbiskupa Irelanda, kao i za današnje progresivce i neokonzervativce u Crkvi, u našem naprednom stadiju zrelosti, nama više ne trebaju kontemplativci – trebaju nam aktivni ljudi. Papa Lav XIII. dobro je predviđao kad je osudio Irelandov „amerikanizam”, s njegovim karakterističnim nadređivanjem „aktivnoga” „kontemplativnome”.
U svojoj apostolskoj konstituciji Umbratilem od 8. srpnja 1924. godine, potvrđujući Statute kartuzijanskog reda, papa Pio XI. ponovio je i potvrdio prosudbu svoga prethodnika:
„Možda još ima nekih koji misle da su vrline koje su pogrješno nazvane pasivnima već odavno zastarjele i da se prastara stega klauzure mora zamijeniti širim i jačim provođenjem aktivnih vrlina. To mišljenje je u svom pismu Testem Benevolentiae od 22. siječnja 1899. pobio i osudio moj prethodnik časne uspomene, Lav XIII. Nitko ne može ne vidjeti kako je to mišljenje štetno i opasno za kršćansko savršenstvo kako se ono naučava i prakticira u Crkvi.”
Kao da je samo bio odbačen u kut, a ne do kraja iskorijenjen, taj amerikanizam je poput svog rođaka modernizma ponovno neukrotivo izbio poslije II. vatikanskog koncila, kojega su mnogi promatrači opisali kao trijumf kombiniranog američkog pragmatizma i francuske nouvelle théologie. Bez sumnje, sv. Bruno i sv. Terezija bi nam savjetovali – uz papu Lava, papu Pija XI. i dom Guérangera – da se pokajemo i ponovno povjerujemo u Evanđelje.
Ljubav prema Bogu iznad svega, izražena u životu obraćenja i klanjanja, jest dragocjena i pravovremena lekcija kojoj nas uče, koju nam demonstriraju sv. Bruno i sv. Terezija. U jednom od svojih rijetkih dekreta o kanonizaciji Pio XI. napisao je sljedeće (radilo se o jednoj drugoj karmelićanki, Therèse-Marguerite Redi, ali opis se može primijeniti na sve posvećene kontemplativce):
„Krajnjim mučeništvom srca, duša puna ljubavi, s Kristom pribijena na križ, za sebe i za druge stječe obilatije plodove otkupljenja. Upravo te veoma čiste i uzvišene duše po svojim trpljenjima, svojoj ljubavi i molitvi, u tišini ispunjavaju onaj apostolat koji je najuniverzalniji i najplodniji u cijeloj Crkvi.”
Neka Gospodin opet, i našim vremenima, potakne takve veoma čiste i uzvišene duše. Neka ih potakne što više. Zdravlje Crkve radikalno ovisi o njihovim trpljenjima, ljubavi i molitvi.
Autor: Peter Kwasniewski
Prijevod: Ana Naletilić