U prvom i drugom dijelu ovoga niza raspravljali smo o tome kako su Krist kao novi Adam i Marija kao nova Eva formirali novo stvorenje. Tako je poništena borba istočnoga grijeha za moć i Crkva je utemeljena na poniznosti unutar svetog Božjeg poretka. Protestantska pobuna ponovno je započela borbu za moć uklanjajući štovanje Djevice Marije i idealizirajući revoluciju naspram sve hijerarhije. To je izravno dovelo do marksističko-feminističkog forsiranja nastavka revolucije pojedinaca za više moći unutar društva i obitelji. Crkva se tome oduprla još jačim uzvisivanjem Marije i osuđivanjem lažnog feminističkog oslobođenja. Gospa Fatimska pozvala je svijet na pokajanje, suprotstavljanje grijesima Rusije i naknadu njezinom Bezgrješnom Srcu. Izvorni dokumenti II. vatikanskoga koncila bili su prožeti tim duhom, protiveći se mračnim silama koje nastoje uništiti Crkvu i ponovno porobiti žene, kako su to činili pogani.
Pokušaj Crkve da postigne kompromis sa Sotonom
Kako već znamo, papa Ivan XXIII. izričito je odbio objaviti prijeteću treću fatimsku tajnu, a u kontekstu upozorenja Kurije o mračnim silama koje okružuju Crkvu, papa Ivan je rekao: „Mislim da se ne smijemo složiti s tim prorocima propasti”. Preusmjerio je Koncil od oštrog realizma Fatime i prijašnjeg Učiteljstva prema jednoj vrsti teilhardovskog optimizma, koji je kasnije prevladao na Koncilu. Rajnska skupina, koju su predvodili teolozi Ratzinger, Küng, Schillebeeckx i Rahner uspješno su uvjerili dovoljno koncilskih otaca da odbace sve izvorne dokumente i njihova upozorenja (sve osim Bugninijeve sheme) i prihvate nevjerojatan optimizam u vezi s mračnim silama modernizma. Sile Novog proljeća potisnule su peticije za osuđivanje komunizma, a dominikanski teolog Yves Congar je, aludirajući na Sovjete, trijumfalno izjavio: „Crkva je mirno provela svoju Oktobarsku revoluciju”[i].
Na kraju koncila, 1965. godine, Pavao VI. kao da je prihvatio nešto od progresivizma marksističkog feminizma uz sljedeću revolucionarnu izjavu: „Dolazi doba, zapravo je došlo, kada će ženin poziv biti ostvaren u svojoj punini, doba u kojem će žena imati utjecaja u svijetu, učinak i moć koji dosad nije imala”[ii]. No ženin je poziv već ostvaren „u svojoj punini” – ostvarila ga je Gospa! Ali za marksističke feministice ta se punina mogla postići samo s više moći, što Gospa nikad nije ni htjela ni tražila. Prožeti tim progresivističkim pogledom na povijest, papa Montini i većina koncilskih otaca pohrlila je u modernizam, vjerujući da je njihovo proljeće već na obzoru.
Nezaustavljiva revolucija
- godine Dietrich von Hildebrand preklinjao je Pavla VI. da osudi krivovjerja koja su se već bila razmahala u Crkvi. Ovaj je to odbio, misleći da je to „pregrubo”. No samo tri godine kasnije Pavao VI. počeo je shvaćati da toga novog proljeća nigdje nema. 1968., ključne godine seksualne revolucije, papa je žurno proglasio pravovjerno vjerovanje i zatim osudio kontracepciju – dok su toga ljeta mračne sile stjecale sve više snage. No mora mu se priznati zasluga da je, poput pape Pija XI., ispravno uvidio da će kontracepcijska revolucija 1968. samo ubrzati pogansko ropstvo žene:
„Muškarac koji se navikne na korištenje kontracepcijskih metoda može zaboraviti na poštovanje koje je dužan iskazivati ženi, i zanemarujući njezinu tjelesnu i emocionalnu ravnotežu, svesti je na puki instrument zadovoljavanja svojih vlastitih želja, i više je ne smatrati svojom partnericom, koju bi morao obasipati pažljivošću i bliskošću.”[iii]
No papa Montini i Rajnska skupina odbili su vjerovati u istinsku težinu tame na koju su upozoravali Fatima i Kurija. Akumulirano zlo bilo je mnogo gore nego što su partizani proljeća mogli i zamisliti. Godinu dana poslije Humanae Vitae ključna feministica Kate Millett okupila je svoje saveznike i nastavila sa svojom marksističkom “liturgijom”:
„Kako ćemo započeti kulturnu revoluciju?”
„Uništenjem američke obitelji!”, odgovorili su.
„Kako ćemo uništiti obitelj?”, nastavila je.
„Uništenjem američkog oca obitelji”, veselo su uzviknuli.
„Kako ćemo uništiti američkog oca obitelji?”, ustrajala je.
„Oduzimajući mu moć!”
„Kako ćemo to učiniti?”
„Uništenjem monogamije!”, povikali su.
„Kako ćemo uništiti monogamiju?”
„Promičući promiskuitet, erotiku, prostituciju, pobačaj i homoseksualnost!”, uzvratili su.
Ratzinger će kasnije priznati da su makinacije II. vatikanskoga koncila „Crkvi oduzele svaku obranu od tih promjena u društvu”. A kako je Rajnska skupina također potisnula dokument o Mariji, Djevici i Majci, najveća obrana ženskog roda od feminizma još je više oslabljena.[iv]
Tako su feministice nastojale uništiti i posljednju mrvicu ženstvene slave koju je nekada imala Marija, Djevica i Majka. Filozofija koja se provlačila kroz sve njihove radove u masovnim medijima, filmovima i javnim prosvjedima bila je otprilike „sve, samo ne Blažena Djevica Marija”.
„Sue Ellen Browder […] nekadašnja zaposlenica Cosmopolitana, rekla je da je onda kada je radila u časopisu, redovito izmišljala priče o izmišljenoj ženi poznatoj kao ‘Cosmo djevojka’. ‘Mogla sam je osmisliti kako sam god htjela – kao liječnicu, odvjetnicu, sutkinju, pa čak i kao skupu prostitutku – ali dvije stvari nikako nije mogla biti ako će biti glamurozna, sofisticirana i cool: ni djevica, ni majka.”[v]
Najamnici bježe od vukova
Poslije 1968. Pavao VI. bio je suočen sa svjetskom revolucijom marksističkog feminizma i svjetskom svećeničkom pobunom protiv Humanae Vitae. U tim se stvarima napadalo Djevicu i Majku Mariju. Sve što ju je činilo veličanstvenom je obezvrijeđeno – njezino djevičanstvo, majčinstvo, poniznost, poslušnost. Ukratko, sve ženstveno bilo je napadnuto, i sve se to odražavalo na Kraljicu Djevicâ.
Pa što onda muškarac čini kada netko napada njegovu gospu? Kako smo raspravljali na drugom mjestu, kada su naši preci bili barbari i pogani, ideal viteštva preobrazio ih je u Božje ljude koji su bili spremni – stotine njih – umrijeti za Svetu Majku Crkvu. Ti su ljudi provodili desetljeća obavljajući teške fizičke poslove kako bi izgradili crkve u Gospinu čast. Ti su ljudi prolijevali svoju krv i davali život u vrijeme rata kako bi obranili čast Crkve i Gospe.
No do 1968. previše je katoličkih očeva i previše katoličkih svećenika odavno napustilo tu kršćansku muževnost i prihvatilo mekušastu, ženskastu sentimentalnost i lažno Evanđelje psihologije. Što je najžalosnije, papa Pavao VI. bio je muškarac koji je odbio očinsku dužnost svojih časnih prethodnika da se muževno bori protiv sila tame. Umjesto toga, učinilo se kao da su većina katoličkih muškaraca – bilo svećenika, bilo očeva – najamnici koji prestrašeni pobjegnu kada dođu vukovi.
Ivan Pavao II. i novi feminizam
Poput Pavla VI., i Ivan Pavao II. svoj je pontifikat započeo s velikim optimizmom u vezi s kompromisom što ga je II. vatikanski koncil imao s modernim mračnim silama. Čini se da je Ivan Pavao II. vjerovao da se može postići veliki kompromis s feminizmom. Počeo je naučavati svoju novu „teologiju tijela”, koja je uklonila bračnu hijerarhiju, i učinio isto u enciklici Familiaris Consortio (kao što je kasnije učinio u novom Katekizmu), i izjavio je da „žene imaju jednako pravo kao i muškarci obavljati razne javne službe”[vi]. Pokušavao je postići kompromis s feminizmom odobravajući takve inovacije u suprotnosti s moralnom tradicijom, a i dalje održavajući ideal ženstvenosti u djevičanstvu i majčinstvu. No u svojoj enciklici iz 1981. odbio je citirati dva najrecentnija papinska dokumenta o toj temi (encikliku Pija XI. Casti Connubii i encikliku Lava XIII. Arcanum), pokušavajući, poput II. vatikanskoga koncila, stvoriti nešto novo s nedorečenom poveznicom s tradicijom.
Do 1990. njegov se optimizam, kao i kod Pavla VI., počeo pretvarati u brutalni realizam Kurije II. vatikanskoga koncila i njihovih originalnih dokumenata. Tako se 1993. pokušao suočiti s navalama marksističkog feminizma enciklikom Veritatis Splendor, a naročito je potvrdio prava Marije, Djevice i Majke u apostolskom pismu Ordinatio Sacerdotalis:
„Činjenica da Blažena Djevica Marija, Majka Božja i Majka Crkve, nije primila poslanje pridržano apostolima, a niti ministerijalno svećeništvo, jasno pokazuje da nepripuštanje žena svećeničkom ređenju ne može značiti da žene imaju manje dostojanstvo, niti se može iskonstruirati kao diskriminacija protiv njih. Na to se treba gledati kao na vjerno slijeđenje plana pripisanoga mudrosti Gospodara svemira. Prisutnost i uloga žena u životu i poslanju Crkve, iako nisu povezani sa ministerijalnim svećeništvom, ostaju apsolutno nužni i nezamjenjivi.”[vii]
No ponovno, kao s Pavlom VI., pristup Ivana Pavla II. nije bio dovoljno snažan da zaustavi revoluciju. Ti su pape vjerovali da se s marksističkim feminizmom može postići nekakav kompromis. Poput odbijanja II. vatikanskoga koncila da osudi komunizam, koncilski pape opet su iznova pokušavali postići kompromis umjesto da osude, što je u konačnici dovelo do toga da su vukovi pušteni da Crkvu pretvore u ono što je Von Hildebrand nazvao „Porušenim vinogradom”. Tako, kada je izabran Benedikt XVI., u svojoj je prvoj propovijedi kao papa javno rekao: „Molite za mene da ne pobjegnem od vukova.” Moraju mu se priznati zasluge za početak strogog kažnjavanja – neviđenog barem od pape Pija XII. – vatikanske korupcije, uključujući zloglasne zle svećenike poput Marcela Maciela i međugorskog duhovnika Tomislava Vlašića. No sve što je bilo dobro u njegovom pontifikatu završilo je njegovim odreknućem. Papa Franjo ne samo da je sklapao kompromise s marksističkim feminizmom, nego ga je i poticao, kao i sve njegove ciljeve.
Uza sve to, žene se bude i spoznaju destruktivnu snagu marksističkog feminizma. Mallory Millett, nekadašnja feministica, povratnica katoličanstvu i sestra spomenute Kate Millett, ovako to sažima:
„Kada su muškarci vodili svijet, a žene društvo, imali smo mogućnost provoditi svoje živote u jednoj vrsti ravnoteže, ali žene su se odrekle vođenja društva, koje zato dramatično propada. Žene su se probile u vođenje svijeta, i sada imamo svijet koji je poludio. Prelijepo društvo koje smo izgradile mi, žene Zapada, sada je u ruševinama. Mame su odlučile da su jednake muškarcima, pa su napustile svoje domove i dječicu, zgrabile aktovke i pohrlile voditi svijet.”
„Kada su žene vodile društvo, snaga je proizlazila iz obiteljskog doma. Muškarci su radili kako bi njihove obitelji imale krov nad glavom, grijanje, odjeću i hranu, a većina žena ostajala je kod kuće, odgajala djecu i vodila zajednicu. Majka je nadgledala kućanstvo i pozorno pratila ponašanje svoje djece.”
No ako se žene bude i spoznaju istinu, kada će muškarci učiniti to isto? Sve dokle muškarci ne ustanu braniti čast koja s pravom pripada Gospi, žene nikad neće ponovno dobiti svoje kraljevsko prijestolje, koje je njihovo s pravom u svakom domu. Neka svaki muškarac prikaže zadovoljštinu Prvih subota Gospi i brani svoje supruge, sestre, kćeri i majke od prljavštine koja obeščašćuje slavu njihove ženstvenosti. Kao što su zli muškarci protestantizma, marksizma i feminizma oduzeli prijestolje Gospi i počeli poput pogana porobljavati žene, neka muškarci ponovno ustoliče prijestolje Gospino i čast koja pripada ženama, i uvijek se nadaju trijumfu Bezgrješnoga Srca Marijina.
Prijevod: Ana Naletilić