Praktična načela sv. Tome Akvinskog za zadobivanje raja i izbjegavanje pakla – O. Basil Cole OP
Uvod
Često se kaže da je put prema paklu popločan dobrim namjerama. To jest, ljudi nastoje živjeti dobrim životom, ali zakažu u življenju istinski vjernog i pobožnog života. Ili, riječima svetog Pavla: „Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim.” (Rim 7,19) Ako bi imali izbora, većina bi ljudi radije doživjela vječno blaženstvo nego vječno prokletstvo. Problem je u tome što malo ljudi poznaje same sebe, a svoje neprijatelje poznaje još manje. U duhovnom životu neznanje nije blaženo. Zato je proučavanje glavnih poroka i njihovih kćeri ključno za razumijevanje krjeposti, nužnih kako bismo došli u raj, i poroka, zbog kojih možemo završiti u paklu.
Kako bi pomogla kršćanima u njihovom zemaljskom putovanju, Crkva u svom socijalnom nauku nudi jasne smjernice za svaki životni stalež. Opće načelo koje vodi moralno djelovanje jest „traži dobro i izbjegavaj zlo”[1]. Problem je u tome što čovjek često traži prividno dobro ili izbjegava istinsko dobro jer to drugo pogrješno shvaća kao prividno zlo. Teorija krjeposti mora uključivati analizu i krjeposti i glavnih poroka jer je to drugo neprijatelj rasta u krjepostima. Prema tome, za svaku je osobu važno da bude duhovno i moralno ojačana protiv onoga što se tradicionalno naziva požudom tijela, duha, i očiju, i uz to prakticirati asketski život.
Smrtni grijesi – a naročito njihova kraljica, oholost – otkrivaju zašto u društvu postoje velike, institucionalne nepravde. Poroci koji iskvare i pojedince i društvo ponajviše su posljedice osobnih neurednih želja, ljubavi i žalosti, koje pak proizlaze iz zamišljenih osjećaja, koje ne kontroliraju razum i vjera, i koji se prvo steknu u obitelji, a zatim donesu u javni život. Poznavanje glavnih poroka također je izvrstan ispit savjesti za pojedince i obitelji koji teže savršenoj ljubavi i moralnim krjepostima, u kojima se nalazi glavna zapovijed – da ljubimo Boga cijelim bićem, i da ljubimo bližnjega onako kako je to uređeno Božjim zapovijedima. Nepoznavanje glavnih poroka i njihovih kćeri tada otežava razumijevanje društvenoga kaosa, kojim su se pape i Katekizam Katoličke Crkve hitno pozabavili.
Sakrament krštenja uklanja istočni grijeh, i njime se odraslim krštenicima opraštaju osobni grijesi, no ono ne iskorjenjuje sve posljedice toga naslijeđenoga grijeha. Ostaje ostatak koji nazivamo požudom. Kršćanski je život, naročito na svojim počecima, racionalna bitka protiv glavnih poroka te đavla i njegovih nagovaranja, i ta bitka ne završava sve do smrti. U toj borbi za svetost nitko ne postiže bezgrješnost, jer naša je volja oslabljena i naklonjena užitku, a nesklona podnošenju teškoća. Ljudi se svakodnevno suočavaju s neurednim emocijama, i privlačnost koju imaju prema grijehu – lažnom dobru – uvijek se mora svladavati krjepošću.
U ovoj knjizi pokušat ću pokazati kako razni poroci i njihovi poroci-kćeri utječu jedni na druge jednom vrstom križanja (popratni, neizravni ili izravni uzroci). Pored velikih glavnih poroka, kćeri mogu postati nastavcima jedna drugoj (ili uzrocima u dosluhu jedan s drugim) kada je jedan glavni porok poput brata drugome, i njihove različite kćeri mogu postati poput rođakinja, i s njima se križati.
Učenje sv. Tome Akvinskog o glavnim porocima dolazi iz njegove obrane svetog pape Grgura Velikog, koji se donekle oslanjao na pisanje dvojice istočnih redovnika – Kasijana i Evagrija. Istovremeno sv. Toma razlučuje vezano za djela svetoga Grgura, razlikujući se od sv. Augustina, Jeronima, Ivana Damaščanskog, Anzelma, Ivana Zlatoustog, Izidora Seviljskog, glose Petra Lombarda, i drugih. Sveti Toma brani nauk iz Grgurovih Moralia, ali on to čini s jednom važnom razlikom – oholost naziva kraljicom porokâ.
Proučavati porok nije cilj ove knjige, iako je to sadržaj prvoga dijela i više od polovice ove knjige. Prema tome, prije nego što proučimo zasebne poroke, nužno je istražiti želju za srećom ili ispunjenje ljudske želje, što je naše temeljno nagnuće. Pojašnjavajući da je naš konačni cilj „blaženo gledanje”, mi možemo bolje doći do sredstava da ga dosegnemo s većom pažnjom i uvjerenjem.
Nakon istraživanja demonskih poroka[2] u I. dijelu, u ovoj ću knjizi pokazati kako nesakramentalni činovi, poput molitve, pokore, i djelâ milosrđa, mogu čovjeka učiniti raspoloženim da primi mnoge milosti potrebne za borbu s glavnim porocima, iako se oni čine dalekima od mojih tema u prvom dijelu. Velika moralna zla što ih se mora izbjegavati nalaze se u srcu osobe, no zahvaljujući Božjoj milosti i čovjekovoj suradnji možemo nadvladati poroke i zamijeniti ih krjepostima – anđeoskim krjepostima – kako su prikazane u drugom dijelu. Napredak protiv njih može se naći u mnogim korisnim, jednostavnim „alatima” što su nam ih, kako ćemo vidjeti, dali Krist i Njegova Crkva. Neka vas sveti Toma Akvinski vodi na vašem putovanju da zadobijete raj i izbjegnete pakao.
1. poglavlje
Konačno blaženstvo: „Raj”
Kako bismo se borili protiv poroka i razvijali krjeposti, ključno je razumjeti konačni cilj čovjekova postojanja. Čovjekova prirodna sklonost prema sreći ostvaruje se kada on želi ne samo znati uzrok postojanja materijalnog svemira, nego i iskusiti konačni uzrok dobrote i ljepote koji ga okružuju. Razum mu ne može sâm pokazati je li moguće vidjeti taj konačni uzrok. Ili, razum ne može sâm znati može li imati intimno blaženo gledanje Trojedinoga Boga, koji je uzrok sve stvarnosti. On može samo sanjati o mogućnosti toga. Čak se i sâm Aristotel pitao zašto ljudi ne ostvaruju svoj konačni cilj u ovom životu, nego naprosto umiru.
S druge strane, Bog je objavio istinu o sebi i čovjeku, koja nadilazi naše iskustvo i sposobnost razuma da demonstrira postojanje nadnaravne istine – naime, da Bog želi da zauvijek budemo s Njim. To je savršena sreća. Bog je također objavio druge istine koje su mudri ljudi, mislioci, mogli otkriti dubokim iskustvenim promišljanjem o ljudskoj naravi. Teolozi su tu prvospomenutu istinu nazvali, striktno govoreći, velikim otajstvom vjere, jer osoba mora odustati od mogućnosti dokaza iz prve ruke i vjerovati u Boga koji se ne vidi, a koji po instrumentalnosti Krista i Njegove Crkve iznosi svoj nauk o osobnom odnosu sa stvoriteljem i otkupiteljem u ovom životu, odnos koji traje zauvijek, u blaženstvu nedokučivom ljudskom umu. Kako je filozof Germain Grisez napisao iz drugačije perspektive: „Sveto pismo nudi daleko bogatiju viziju raja nego što je ova [ona isključivo intelektualna]. Što je možda najvažnije, ono inzistira na tajanstvenosti vizije Boga. […] ‘Još se ne očitova što ćemo biti’ (1 Iv 3,2); to je ‘što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe’ (1 Kor 2,9). U ovom životu mi živimo u utrobi Crkve, i ne možemo dokučiti iskustvo raja isto onako kako embrij ne može slutiti zrele ljudske odnose.”[3]
Unatoč beskonačnoj udaljenosti od blaženoga gledanja u ovom životu, uz pomoć svetog Tome ljudi mogu analogijama vidjeti tračke onoga što je pripravljeno onima koji žive i umiru za Krista. Ako propovjednici i učitelji vjere sa svojih propovjedaonica i u svojim učionicama posve ignoriraju raj, oni na neki način implicitno oduzimaju od Božje ljubavi prema Njegovim ljudskim stvorenjima. Što bolje čovjek shvaća koliko je Božja ljubav duboka na osobnoj razini, više je vjerojatno da će on htjeti tu ljubav vratiti na puni opseg svoje sposobnosti, naročito izbjegavajući osobni grijeh i neposlušnost Bogu. Sve crkvene dogme atrofiraju u intelektualnom i čuvstvenom smislu ako svećenici i profesori ne pokušavaju pojasniti najdublji izraz Božje ljubavi prema ljudskom rodu – to jest, kako On daje sebe „licem u lice” zauvijek, u potpunoj sreći, onkraj naših trenutnih želja i težnji.
Problem
Zamislite da idete na prijateljevu oproštajnu zabavu. Vaš je prijatelj tajio svoje konačno odredište – Rim. Naravno da ćete se raspitivati o tome gdje će on u budućnosti živjeti. Kad bi vaš prijatelj odgovorio da ne ide u Olasvavik na Islandu, i kad bi se dugo žalio na tamošnje hladno vrijeme, vi biste se možda zabrinuli za njegovo duševno zdravlje. Ako bi se on ponašao normalno, svima bi objasnio da ide u Rim i zašto ide tamo. Možda bi čak objasnio svoje putovanje pokazujući fotografije Vječnog grada. Ta metafora ilustracija je razmišljanja mnogih katolika i protestanata. Mnogi žive tako da izbjegnu pakao, a ne da završe u raju. Za te je ljude pakao vatra, mučenje od strane zlih anđela, duševna bol, duboko ukorijenjen osjećaj beskrajnog totalnog neuspjeha, i vječna smrt bez stvarnog umiranja ili vraćanja u ništa, što je sve Božja objava. Što se tiče motiviranja duša da teže raju, ljudi često nemaju jasnu sliku o tome kamo idu. To je zato što se raj objašnjava nedefiniranim konceptima ili apstrakcijama, bez ikakva sadržaja, kao što bi bila potpuna sreća. Drugim riječima, mnogi praktični kršćani znaju više o tome što izbjegavaju u ovom životu (prokletstvo) nego o tome što će u konačnici dobiti iz svoje cjeloživotne povezanosti s Kristom. Čini se da malo kršćana razumije da se njihova konačna sreća sastoji u promatranju Božjega lica cijelu vječnost, jer se to na prvi pogled čini dosadnim. Kako je rekao profesor Grisez: „Ponekad se ovaj nauk o blaženom gledanju razumije na način koji čini da naše sudjelovanje u božanskom životu djeluje kao ograničena aktivnost, koja se možda dopada intelektualcima, ali ne i mnogim drugima. Misli se da se raj sastoji od beskrajnog promatranja božanske biti, individualnog i ekstatičnog čina promatranja veličanstvenog predmeta.”[4]
S druge strane, mnogi obični katolici gledaju na raj kao na daleko mjesto gdje se živi u vječnom snu – stanje mira, daleko od boli i patnje – jer mnogi teolozi nisu kako valja spekulirali o toj stvarnosti. Posljedično, mnogi katolici odnose se prema ovom svijetu kao velikom poligonu za testiranje, dolini suza, gdje trebamo vidjeti jesmo li vrijedni tako divne zemlje slasti i mira. Odatle razlozi zašto je mnogo moralnog nauka u prošlosti bilo legalističko ili vođeno pravilima – to jest, „s čime se možeš provući” prije nego što počiniš smrtni grijeh, zbog kojeg možeš biti poslan u pakao.
Raj u Svetom pismu
Riječ „raj” dolazi od hebrejske riječi shmayim, i to je na grčki prevedeno kao ouranos. To znači neko nedostupno područje iznad ove zemlje, gdje prebiva Bog, i Njegova vlast vlada zemljom zajedno s anđelima. „Nebo” (raj) postalo je jednim od Njegovih imena. Naš Gospodin koristi drugu riječ iz Staroga zavjeta kako bi opisao nebo, zvano “rajem”, vrtom u kojemu bi se zauvijek živjelo s Bogom. „Živjeti” je više od toga da se predmet zauvijek promatra. Jedan važan tekst koji se odnosi upravo na raj jest: „Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.” (1 Iv 3,2). Drugi se nalazi u poslanicama svetoga Pavla: „Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!” (1 Kor 13,12). Čini se neobičnim što nam Stari zavjet i Isus daju veoma živopisnu sliku pakla (tama, mučenje, crv što izgriza, raspadanje, plač i škrgut zubâ, ognjeno jezero itd.). Suprotno tome, na raj se tek kratko aludira kao na sliku radosne proslave ili svadbene gozbe (Mt 1,1-4; 25,1-13). Izgleda da je Isus htio da Njegova Crkva promišlja o značaju raja, i to je ono što je sveta i živa tradicija činila kroz vjekove, s iznimkom našega.
Problem sreće
Iako teologija raja nije u teološkom smislu direktna i duboka poput drugih nauka, ona je ukorijenjena u cijelome pitanju sreće kao najvažnije potrage čovječanstva. Sveti Toma Akvinski piše: „Opća predodžba sreće, savršene i dovoljne dobrote ima za rezultat to da je zlo protjerano, a svaka želja ispunjena. U ovom životu nije moguće ni jedno ni drugo. Podložni smo mnogim neizbježnim zlima.” Sveti Augustin ih temeljito navodi: neznanje u našem umu, neuredne ljubavi u našim privrženostima, i boli koje se zahtijevaju od našega tijela. Ne može biti zadovoljena ni naša želja za dobrom. Mi po prirodi žudimo za sigurnošću, no kako su naši blagoslovi prolazni, sâm život blijedi i nestaje, iako je naša narav takva da se uvijek držimo života i uklanjamo se od smrti.[5]
Tako čovječanstvo ima neutaživu žeđ, koju se ne može utažiti u ovom životu. Isus otkriva da će ta žeđ biti utažena tek gledanjem samoga Trojedinoga Boga u svoj Njegovoj slavi.
Problem shvaćanja Boga u ovom životu
Spoznaja u vjeri blaženoga gledanja Boga možda nas ne zadovoljava konceptualno kao odgovor na čežnju našega srca, jer mi nemamo izravnu spoznaju Božjega bića; nego kada koristimo riječi poput beskonačno, netjelesno, nepromjenjivo, neizrecivo, i ono kome ništa ne nedostaje kako bismo opisali Boga, mi poričemo svako ograničenje Božjih savršenstava.
Kadaje postojanje stvari utvrđeno, kako bismo mogli spoznati njezinu bit, preostaje pitanje načina njezina postojanja. Budući da mi ne možemo spoznati što Bog jest, nego što On nije, nemamo načina da promišljamo kako Bog jest, a imamo načina da promišljamo što On nije.
Zašto mi ne znamo iskustveno što Bog jest u samom sebi? Bog, čisto postojanje, apsolutno je nepromjenjiv jer je Njegova esencija Njegova egzistencija, i prema tome, Njegov um i volja puna ljubavi identični su samom Njegovom biću. Mi donekle možemo – dedukcijom i drugim procesima rezoniranja – razumjeti božanske stvarnosti, doduše nesavršeno.[6] Dakle, Boga, koji je beskonačno iznad svega što je stvorio, ne može se spoznati samo svjetlom stvorenoga razuma. Ili, drugim riječima, izravno poznavati Boga zahtijeva da mi na neki način poznajemo Njega kao što On poznaje sebe.[7] To također daje naslutiti zašto je ljudskom umu teško vidjeti težinu ikojega grijeha. Potpuna spoznaja toga zašto su određeni činovi grijesi ne može se steći u ovom životu. Savršena spoznaja grijeha zahtijevala bi da istodobno vidimo svaki zasebni grijeh, makar i one najmanje, i Boga, i tako spoznamo beskonačni ponor između to dvoje.
Zato je bilo nužno da sveti Toma i drugi steknu duboko negativnu spoznaju Boga, ili onoga što On nije, na primjer – nije ograničen, nije promjenjiv: „Da se nalazi da je um najsavršeniji u posjedovanju spoznaje o Bogu onda kada se shvaća da je njegova bit iznad svega što je um u ovom životu sposoban zamisliti.”[8]
Gledajući to iz drugoga kuta, sveti Toma također dobro naglašava:
„Blažena spoznaja Boga ne može se ograničiti našim doživljajem granica naših ljudskih sposobnosti. Blaženo gledanje jest sudjelovanje u bliskosti Trojstva (v. Mt 11,25-27; Lk 10,22; Iv 10,14-15). Kako bi se uživalo u tom bliskom, aktivnom zajedništvu s Bogom, mora se sudjelovati u njegovoj vlastitoj prirodi. Kako onda možemo biti na pravome putu ako mislimo o blaženom gledanju kao o upotrebljavanju sposobnosti koje pripadaju ljudskoj prirodi? U onoj mjeri u kojoj je mjera te božanske spoznaje spoznaja Boga, mi ne znamo što ona jest u sebi, budući da koncepti proizašli iz ičega drugoga ne pružaju spoznaju Boga u njemu samome.[9]
No ne smijemo preuveličavati onostranost raja ili pak onostranost Boga kako bismo svu spoznaju njegovih radosti i Njega učinili nerazumljivom samo zato što je tako slaba i nepotpuna. Čovjek je stvoren na sliku Božju; ostala stvorenja što ih vidimo oko sebe stvorena su s afinitetom prema Bogu, iako Bog nije poput nas.[10]
Nešto malo pozitivne spoznaje o Bogu (o tome što On jest) može postojati ako razumijemo ograničenja svojih koncepata i jezika kojima ih izražavamo. Inače ćemo počiniti onu istu krivovjernu pogrješku koju se pripisuje Meisteru Eckhartu, koji je strašno preuveličavao kada je ustvrdio da „Bog nije dobar, ni bolji, niti najbolji; prema tome ja govorim loše kad god Boga nazovem dobrim, kao da bijelo nazivam crnim”.[11]
Propovjednici tomističke škole ponekad su se više pozivali na intelektualnu stranu raja, ali jasno je da shvaćanje blaženoga gledanja svetoga Tome ne znači isključivo ispunjenje ljudskog intelekta, odvojeno od ljudske volje, a u konačnici i cijeloga tijela osobe pri sudnjem danu. No budući da je ljudska volja slijepa prema sebi samoj (jer nema drugih duševnih snaga doli intelekta i volje), potreban joj je intelekt da bi ju hranio, promatrajući najuzvišeniju dobrotu i ljepotu. Prema svetome Tomi, raj čini sljedeće za odvojene duše, a u konačnici i za cijelu ljudsku osobu, sastavljenu od tijela i duše: „Ali blagoslovljeni imaju ovaj trostruki dar u Bogu. Oni ga vide, i videći ga, posjeduju ga, imajući ga uvijek pred očima i držeći ga, uživaju ga kao svoj konačni cilj, koji ispunjava sve njihove želje.”[12]
On je i nešto društveno, zajednica prijatelja: „Savršenstvo milosrdne ljubavi ključno je za sreću, što se tiče ljubavi prema Bogu, ali ne i ljubavi prema bližnjemu. Prema tome, kada bi samo jedna duša uživala u Bogu, bila bi sretna, iako ne bi imala bližnjega da ga ljubi. No pretpostavljajući da postoji jedan bližnji, ljubav prema njemu proizlazi iz savršene ljubavi prema Bogu. Dakle, gdje je prijateljstvo, tu je i savršena sreća.”[13]
Kako se vidi iz ovih i iz budućih citata svetog Tome Akvinskog, raj je i veoma osoban, i zajednički. Istovremeno, svaki trenutak nosi nove i neopisive radosti iz beskonačnih dubina Trojedinoga Boga. Mi ovdje na skriven način pronalazimo temelj za razlučivanje između esencijalne sreće i akcidentalne (ali stvarne) sreće.
Sâmo božansko gledanje
Neki grčki filozofi bili su uvjereni da ako netko vidi Boga, on bi morao postati Bog i tako izgubiti svoju osobnost. Sveti Toma Akvinski i drugi nastojali su se uhvatiti u koštac s tom filozofskom tradicijom – to jest, održati potpunu sreću u blaženom gledanju, a ne stopiti se s božanstvom. Trebalo je mnogo stoljeća prije i poslije srednjovjekovnih teologa da bi Crkva definirala svoj nauk o tim tajnama vjere. Crkva je započela negiranjem, osuđujući na saboru u Vienni (1311. – 1312.) grješke begina i begarda. U pozitivnijem smislu, papa Benedikt XII. definirao je i pojasnio nauk, reagirajući na kontroverzu između dominikanaca i pape Ivana XII., koji je osobno kao teolog smatrao da se poslije smrti raj sastoji samo od promatranja Kristova čovještva, a da će na kraju vremena pravednici vidjeti Blaženo Trojstvo. Naravno, ta je rasprava postojala i u odnosu na Papu, i sa sobom je donijela borbu s nekim franjevcima, koji su bili blisko povezani s papinstvom, u internom sukobu oko tumačenja zavjeta siromaštva. Sljedeći papa, Benedikt XII., riješio je veliku kontroverzu u vezi s rajskom nagradom kada je točno definirao narav raja na sljedeći način: „Još od muke i smrti Gospodina Isusa te su duše vidjele i vide božansku bit intuitivnim gledanjem, i čak licem u lice, bez posredovanja ikojega stvorenja kroz predmet gledanja; nego im se božanska bit neposredno očituje, jednostavno, jasno i otvoreno, i u tom su gledanju i uživanju duše onih koji su već umrli istinski blagoslovljene, i imaju vječni život i počinak.”[14]
Budući da su ta spoznaja i ispunjenje onkraj razmjerâ snage ikojeg ljudskog bića, Crkva je također ranije naučavala, osuđujući grješke begarda i begina, da intelekti blagoslovljenih trebaju posebno rasvjetljenje, koje im omogućuje vidjeti Boga.[15]
To se naziva svjetlošću slave, vrhuncem svjetla vjere, i to ni na koji način nije stvoreni lik kroz koji netko vidi Boga. Radi se o jačanju intelekta Božjom svemoći da svojim prijateljima udijeli ispunjenje njihove žeđi za cjelovitim ljudskim i božanskim ispunjenjem, ili vrhunskom srećom. Budući da ljudi ne dokučuju Boga u raju, njihova je sreća ograničena njihovom prirodom, no misliti da je ovaj čin nešto posve pasivno jest poricanje same naravi uma i volje. Kao što je Bartholome de Madina OP jednom rekao komentirajući svetog Tomu Akvinskog[16]: „Da se slijepcu dadne vid, on bi ipak vidio vlastitim osjetilom vida.”[17] A ako je sv. Toma u pravu kada kaže: „Ni sâm Bog ne bi bio sretan kada ne bi spoznavao i ljubio”[18], tada ljudska bića moraju Boga primati aktivno, i činiti nešto što njima samima dolikuje, i što im daje bitno ispunjenje, užitak i mir. Ovo je tajanstveno, ali radikalno je drugačije od govorenja da je rajsko blaženstvo nedokučivo.
Implikacije za ovaj život
Ako će promatranje Boga licem u lice bitno ispuniti naše sposobnosti za sreću nezamislivim radostima, onda promatranje Boga u ovom životu – nesavršeno – može biti dijelom naše vlastite ograničene sreće. Parafrazirajući Aristotela, sveti Toma Akvinski kaže: „Najslabije poznanstvo koje možemo uspostaviti s nebeskim stvarima poželjnije je od potpunoga razumijevanja svjetovnih stvari.”[19] Prema tome, povremeno promišljanje o otajstvu Boga i Božjih stvari najbolja je upotreba našega vremena. No ta aktivnost ni na koji način ne isključuje druge vrline i sreću koja proizlazi iz tih vrlina. Milosrdna ljubav, najveća od svih nadnaravnih vrlina, treba stavljati u ispravan poredak, oblikovati i formirati moralne vrline tako da su čovjekovi bližnji ljubljeni u Bogu[20], i jedna od njezinih glavnih osobina je radost.[21] Zato su teolozi još od razdoblja srednjeg vijeka uvijek naglašavali važnu razliku između esencijalnog ili primarnog blaženstva (gledanja Boga) i sekundarnog ili akcidentalnog blaženstva. Te vrline milosrdne ljubavi – stožerne vrline – i darovi Duha Svetoga ostat će i u raju i na novoj zemlji. I budući da će u raju i dalje biti prijateljâ, bit će i radosti povezanih s njihovim prijateljstvom.
Propovijedati o raju
S Tridentinskog koncila znamo da će svačiji udio u gledanju Boga biti razmjeran njegovoj ili njezinoj milosrdnoj ljubavi i zaslugama u trenutku smrti: „Ako itko kaže da su dobra djela pravednikâ darovi Božji na takav način da nisu također dobre zasluge samoga opravdanoga čovjeka, ili da po dobrim djelima koja čini po milosti Božjoj i zaslugama Isusa Krista (čiji je on živi ud) opravdani čovjek ne zaslužuje doista povećanje milosti, vječnoga života, kao ni povećanje slave, neka bude osuđen.”[22]
Drugim riječima, dobra djela trebaju biti učinjena u milosti Božjoj, i kada je tako, osoba u stanju milosti doista zaslužuje povećanje milosti, vječnoga života, i slave. Drugim riječima, svatko ima žeđ poznavati svoju vjeru i činiti dobra djela kako bi došao u raj. Netko uživa u učenju filozofije, fizike ili matematike. Drugi iznimno uživaju u učenju stranih jezika, popravljanju automobila, ili konstruiranju istih. Ljubav prema znanju, usklađena sa stvarnošću, relativno je neograničena. Ipak, većina ljudi je na razini istine donekle neispunjena, jer se usredotočuju na proučavanje određenih disciplina, i ne mogu upamtiti sve. Pored toga, ima određenih zbunjujućih pitanja, koja muče čak i vjernike i skeptike: zašto moramo trpjeti, i zašto neke dobre stvari nikada ne dobijemo. Što se tiče vjernika, njihova ih duhovna žeđ može dovesti do toga da pitaju kako jedan Bog može biti tri osobe, zašto je On postao čovjekom, zašto nije izabrao žene da budu svećenici…
Kada netko jednom vidi Boga, svi odgovori postanu iznimno jasni, jer se Njega vidi kao izvor sve moguće istine, zajedno s Njegovom providnošću i upravljanjem, punima ljubavi. Sve stvorene stvari također će biti shvaćene u Njemu. Usto, čovjek može vidjeti druge stvari o sebi, o svijetu, i samome Bogu iz nove perspektive, i zauvijek ih iznova cijeniti, budući da čovjek može odabrati da promatra sve i svaku poznatu istinu u beskonačnim Božjim dubinama.
Također, u ovom životu mi imamo opravdanu potrebu za ljepotom. Zato uživamo gledajući zalazak Sunca, oblake, cvijeće, i zvijezde. Tu je i ogromno područje umjetnosti, poezije, i glazbe. Bila to Beethovenova glazba, jazz, ili flamenco, Berninijeve skulpture, ili pak slike Michelangela ili fra Angelica, djela Shakespearea ili Chaucera, ljepota mosta Golden Gate ili katedrale u Chartresu – sve to preobilno ispunja naše srce i um stvorenom ljepotom.
Problem je u tome što nam na kraju lijepe stvari, nakon što smo ih promatrali nekoliko sati, postanu dosadne – počnu nas svladavati druge tjelesne potrebe, poput gladi ili umora. No kada mi vidimo Boga, koji je beskonačna cjelovitost, razmjernost i svjetlost, sve ljepote svijeta činit će se pukim kapljicama vode naspram beskonačnog oceana vječne ljepote. Mi ćemo moći stvarati lijepe predmete kao drugotni užitak nakon slavnoga uskrsnuća, na novom nebu i novoj zemlji, a čak i prije toga, kao duše odvojene od tijela u raju će naš um moći stvarati poeziju.
Na redu je druga duboka potreba – mi imamo ogromnu želju voljeti i biti voljeni. Odatle prirodna želja za prijateljstvom, brakom, obiteljskim životom, i afirmacijom toga da smo i sami nešto dobro; ili želja da budemo shvaćeni, čašćeni, i slično. No kako iz iskustva znamo, prijatelji mogu biti kušnja, ne razumjeti nas, ili nas čak i izdati. Dok ispitujemo svoju savjest, vidimo da zakazujemo u tome da ljubimo svoje najdraže najboljom vrstom ljubavi, i ponekad čak i s najboljim namjerama povrjeđujemo njihova prava. A u prisutnosti beskonačne ljubavi, koja nas prihvaća k sebi uz beskrajno more privrženosti pune ljubavi, bit ćemo posve prožeti tom ljubavlju, koja će nas obasipati darovima bez broja, koji dolaze iz Njegova potpunoga dara sebe nama. Znat ćemo da smo potpuno shvaćeni, poštovani i cijenjeni. I dat ćemo sebe natrag Bogu, posve se usklađujući s davanjem i primanjem koje se događa između tri osobe blagoslovljenog Trojstva. Kako smo ranije spomenuli, mi ćemo sve one prisutne s nama u nebu ljubiti istom ljubavlju, različitim jačinama. Zato će tolike vrline ostati s nama radi naših odnosa prema drugima u nebu, koje sada slabo razumijemo.[23]
Konačno uskrsnuće tijela
Od vremena Starog zavjeta (vidi 2 Mak 7,14; Dn 12,1-3) do samoga Novog zavjeta (vidi Iv 6,3 i dalje; 1 Iv 3,14; 1 Kor 15,35-53), do raznih općih crkvenih sabora, stalni nauk Crkve jest taj da će sama naša tijela biti ponovno oživljena na kraju vremena, kada konačni trijumf Kristove smrti i uskrsnuća postane posve očitim. Tijelo će biti spašeno od smrti (što nesavršeno anticipiraju novosti moderne medicine). Dakle, čitava će ljudska osoba u raju uživati konačnu sreću, a ne tek radost duše bez tijela na kraju vremenâ. Ako Bog može stvoriti ljudska bića iz ničega, On zasigurno može i ponovno sastaviti ljude. No kako ukazuje sveta Tradicija, ljudi neće primiti istrošena, nego savršena tijela. Sveti Toma Akvinski svjedoči sljedećim objašnjenjem: „Ako išta što pripada istini ljudske naravi bude oduzeto od čovjekova tijela, to neće biti savršeno tijelo čovjeka. Sva će čovjekova nesavršenost biti uklonjena pri uskrsnuću, naročito kod izabranih, kojima je obećano (Lk 21,18) da im ni vlas s glave neće propasti. Prema tome, što je god u čovjeku pripadalo istini ljudske naravi, ponovno će ustati.”[24] „Čovjek će ponovno ustati bez ikakve mane u ljudskoj naravi jer budući da je Bog utemeljio ljudsku narav bez mane, on će je i obnoviti bez mane.”[25]
Budući da će se ljudska narav vratiti savršeno oblikovana, sveti Toma je, među ostalima, zaključio da će ljudi opet biti mladi i lijepi. To bi objasnilo zašto se Isusa nije uvijek prepoznavalo poslije svoga uskrsnuća – On je naprosto izgledao mlađe. Stare crkve u Ravenni svjedoče tome, jer je na tamošnjim mozaicima uskrsli Gospodin prikazan mlad i bez brade. Također, u Gospinim ukazanjima potvrđenima od Crkve Marija se često pojavljuje kao mlada žena.
Koristeći razum kako bi objasnio polog vjere, sveti Toma razvija ideju da je neuskrslo tijelo podložno boli, kvrgavo, ukočeno i bezbojno.[26] Razlijevanje blaženoga gledanja značit će da će nove ljudske osobe biti nepropadljive (slobodne od patnje), tanke i fine (tijelo podloženo duhovnoj duši), agilne (poslušne brzini pokreta duše), i jasne/prozirne (slobodne od svake mane i ružnoće). Budući da će postojati nova zemlja, zajedništvo svih blagoslovljenih s Isusom nalazit će se u nekom tjelesnom obliku.
Drugi vatikanski sabor je u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes dao jedan od najboljih opisa raja, u kojem su oba vida raja (individualni i kolektivni) sažeta u jedinstvo ustvrđujući:
„Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira. Prolazi, doduše, vanjski lik ovoga svijeta, izobličen grijehom. No poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu. Tada, pošto smrt bude pobijeđena, sinovi će Božji biti u Kristu uskrišeni, i ono što je bilo sijano u slabosti i raspadljivosti obući će neraspadljivost, ostat će ljubav i njezina djela, i od ropstva prolaznosti oslobodit će se sva stvorenja što ih je Bog stvorio radi čovjeka.
Opomenuti smo, doduše, da čovjeku ništa ne koristi ako čitav svijet zadobije a sam sebe izgubi. No iščekivanjem nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego dapače razdubiti u nama brigu za izgradnjom ove zemlje gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji, koje već može pružiti neku sliku novog svijeta. Stoga, iako treba dobro razlikovati ovozemni napredak od porasta Kristova kraljevstva, ipak je taj napredak, ukoliko može pridonijeti boljem uređenju ljudskog društva, od velike važnosti za Božje kraljevstvo.
Vrednote čovječjeg dostojanstva, bratskog zajedništva i slobode, sve te dobre plodove prirode i našega truda koje budemo po Gospodinovoj zapovijedi i u njegovu Duhu na zemlji razmnožili, naći ćemo poslije opet, ali očišćene od svake ljage, prosvijetljene i preobražene, kada Krist bude predao Ocu vječno i sveopće kraljevstvo: »kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira«. Ovdje na zemlji Kraljevstvo je već otajstveno prisutno; a kada dođe Gospodin dovršit će se.”[27]
Pri kraju života sveti Toma je 6. prosinca 1273. imao mistično iskustvo, koje ga je potaknulo da prestane pisati. Rekao je svom pomoćniku: „Reginalde, ne mogu, jer mi se sve što sam napisao čini kao slama.” Ništa što postignemo ili iskusimo na zemlji ne može se usporediti s blaženim gledanjem. U usporedbi s gledanjem Boga licem u lice sve je slama. A ipak, crkveni nauk i spisi svetaca poput Tome Akvinskog nužni su da nam pokažu tko smo zapravo, kuda idemo, i zašto.
[1] Sveti Toma Akvinski, „Teološka suma”, I-II 94,2; usp. Ps 37,27-29.
[2] Kada koristim izraze anđeoske krjeposti i demonski poroci, govorim figurativno, jer su anđeli i demoni čisti duhovi, bez tijela. Prema tome, oni se ne bore s požudom, neumjerenošću u jelu i piću, pohlepom, uobraženošću, i acedijom (duhovnom tromošću, op. prev.) kao što se bore ljudi, jer su ti duhovi fiksirani u svojim izvornim odabirima. Jedini uistinu demonski poroci su oholost i zavist. Također, dobri anđeli između mnogih drugih krjeposti imaju određenu puninu božanske ljubavi i poniznosti, što isključuje krjeposti povezane s tijelom.
[3] Germain Grisez, „Put Gospodina Isusa – opća moralna načela” (The Way of the Lord Jesus, General Moral Principles), svezak 1. (Franciscan Herald Press, Chicago, 1983.), str. 464.
[4]Grisez, str. 464
[5] Sveti Toma Akvinski, „Teološka suma. Svrha i sreća” (Summa Theologiae: Purpose and Happiness), svezak 16. ur. Thomas Gilby (McGraw-Hill Co., London 1969.), I-II 1, 4.
[6]Sveti Toma Akvinski, „Temeljni spisi svetog Tome Akvinskog” (Basic Writings of St. Thomas Aquinas), prev. Anton Pegis (Random House, New York 1945.), I, 3, prolog.
[7]Sveti Toma Akvinski, „Teološka suma” (ST), prev. Oci Engleske dominikanske provincije (Benziger Brothers 1947.), I, 3, 1-5. Komentar o „O duši” (De anima), I,1 15. „Bitna načela stvari nama su nepoznata.” Vidi također „O duhovnim stvorenjima” (De Spiritualibus Creaturis), 11, do 3.
[8]Sveti Toma Akvinski, „Komentar o Boetiju, u Trojstvu i jedinstvu intelekta”, prev. Rose E. Brennan (B. Herder, St. Louis 1946.), 1, 2 do 3.
[9]Sveti Toma Akvinski, „O Božjoj sili” (On the Power of God), prev. Laurence Shapcote (The Newman Press, Westminster, 1993.), 7, 5 do 14.
[10]Sveti Toma Akvinski, “O istini”, prev. Robert W. Mulligan (Henry Regnery Co., Chicago), 2, 11 do 1.
[11]Heinrich Denzinger, „Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu” (Compendium of Creeds, Definitions and Declarations on Matters of Faith and Morals), ur. Peter Hunermann, Robert Fastiggi i Anne Englund Nash (Karitativni fond UPT, Đakovo, 2002., prev. o. Bonaventura Duda OFM), str. 978.
[12]Sveti Toma Akvinski, „Teološka suma”, prev. Herbert McCabe (McGraw-Hill Co.), I 12, 7 do 1.
[13]ST I-II 4, 8 do 13.
[14] DH 1000.
[15]DH 895.
[16] ST I-II 3, 2.
[17] Citirao Joseph Pieper, „Sreća i kontemplacija” (Pantheon 1958.), str. 53.
[18] Sveti Toma Akvinski, „O istini”, 29, 1.
[19] Sveti Toma Akvinski, „O istini”, 14, 2.
[20] Vidi naročito sv. Toma Akvinski, „O ljubavi”.
[21] ST II-II, 1-4.
[22] DH 1582.
[23]ST I-II 67, 1.
[24] ST Dopuna 80, 4 sed contra (protustajalište, „Ali protiv toga…“, op. prev.).
[25]ST Dopuna 80, 1.
[26] ST I-II 12, 1-12; 13, 1-13.
[27]Gaudium et Spes (7. prosinca 1965.), br. 39.
