…ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence,
kladence ispucane što vode držati ne mogu. (Jr 2,13b)
UVOD
U post-koncilskom vremenu, u vremenu raznih previranja u Crkvi na neki način dogodio se duhovni potres. U svim tim previranjima na obzorju novih kršćanskih duhovnosti pojavio jedan po mnogo čemu poseban način molitve. To je molitva sabranosti ili kontemplativna molitva. Iz susreta s tim načinom molitve proizišla su određena pitanja i nedoumice. Pred nama stoji slojevita problematika koja traži krajnju distinkciju u onome što se želi pokazati i nazvati kršćanskom molitvom. Svjesni smo kako je čovjek gladan duhovnoga, transcendentnog, s jedne strane, ali i kako je, zapadajući u bogozaborav, zabacio s obzorja života Onoga koji jedini ima odgovor na ljudski život. Zapad kao nikada dosada pliva i preplavljen je svakovrsnim oblicima duhovnosti. To je duhovnost koja počesto nema nikakve poveznice s kršćanskim poimanjem Boga i čovjeka. Tu je mnoštvo onih stvarnosti koje su povezane u jednoj sinkretističkoj nakupini koja se naziva New age. To je današnji svojevrsni supermarket religijskih ideja i tehnika. Takav tip duhovnosti nastao je iz prikupljanja različitih gnostičkih učenja, ispunjen je dijelovima istočnjačkih religija i okultnih-poganskih vjerovanja i metoda.
- Status quaestionis
U današnjoj duhovnoj ponudi postoji jedan zanimljiv oblik molitve. On je danas poznat kao molitva sabranosti ili tzv. kršćanska kontemplativna molitva. Na engleskom jeziku naziva se Centering Prayer Movement. Fr. Basil Pennington, fr. Thomas Keating i Willigis Jäger pioniri su širenja ovog načina molitve, koja je vrlo popularna među nekim katolicima danas. Ono što oni propagiraju, prije svega se nastoji prikazati kao realna kršćanska kontemplativna molitva. Ona je prema učenju tih autora stvarno kršćanska, nalazi svoje utemeljenje u onome što oni nazivaju zaboravljenom kršćanskom tradicijom. Promicatelji ovog oblika molitve po našem mišljenju preuzeli su bitne stvari iz istočnjačkih tehnika i metoda molitve, ali i sadržaja koji se javlja u samoj molitvi, te su tako načinili sinkretističku mješavinu jedne transkonfesionalne molitve.
Među teolozima postoji različito mišljenje s obzirom na vrednovanje cjelokupnoga istočnjačkog religijoznog svijeta. Postoje oni koji smatraju da je moguće preuzimati metode pa i sadržaj. To su na poseban način, prema Hans Urs von Balthasaru, Karlfried Graf Dürckheim u svom djelu Zen und wir i Hugo Enomiya-Lassale, Zenmeditation, eine Einfürung.[1] Postoje i drugi teolozi koji su i prije koncila držali kako druge religije nemaju spasenjske vrijednosti te su samo znakovi čekanja. To su Jean Daniélou i Henri de Lubac. S druge strane, za Karla Rahnera one imaju spasenjsku ulogu.[2]
Problematika ovoga načina molitve koji se nalazi pred nama zahtijeva poznavanje kršćanskog poimanja reda milosti i reda naravi, odnosno onoga što je bit kršćanske molitve i što je to što nije spojivo s kršćanskim načinom i smislom molitve. Činjenica jest da u kršćanstvu postoji kontemplativni način molitve, no je li to ovaj način s pripadajućom metodom i sadržajem?
- Kršćanski pogled na kontemplativnu molitvu
Što bi bila molitva, odnosno kontemplativna molitva, prema katoličkom učenju? Koji je njezin smisao? Ono što bitno razlikuje kršćansku molitvu od istočnjačke ili neke druge jest to da je ona bitno određena objavom, odnosno vjerom, ona je trinitarna, a to znači da je obraćanje u molitvi Ocu po Sinu u Duhu Svetom. Potrebno je istaknuti kako Stari i Novi zavjet ne nude nikakvu molitvenu tehniku. Ono što će nastati s vremenom je »razmatranje«, odnosno tiho mrmljanje neke riječi Pisma, nešto što se zadržalo u »Isusovoj molitvi« i djelu istočne kršćanske duhovnosti Ispovijesti ruskog hodočasnika, te u drugim bizantinskim tradicijama molitve u skladu s disanjem. Taj će oblik molitve kasnije ući i duhovnost sv. Ignacija Lojolskog, gdje on u svojim vježbama izričito navodi molitvu s disanjem u broju 258.[3] Još prije Lojolskog, na zapadu će taj način molitve biti će zapisan i u klasiku Oblak neznanja. Kasnije se takav način molitve nalazi i u spisima Ivana od Križa i Terezije Avilske.
Gdje se krije glavna crta, odnosno najvažnije distinkcija između onoga što je kršćansko i onoga što to nije? Ona se prema našem istraživanju nalazi u pražnjenju svijesti, odnosno u odricanju u poimanju Boga trojstvene ljubavi kao osobe. Tu se svijest i način motrenja cjelokupne stvarnosti mijenja kao posljedica ponavljanja mantre, bez milosti Božje, te se radi na neki način i o hipnozi. Tada takva duhovnost nije više kršćanska. Poniranje u prazninu, u Ništa, u nirvanu, u Jedno, Krajnju Tajnu koja bi bila ne osoba, i itd. Takav sadržaj molitve nema zajedništva s kršćanskom istinom o objavi i molitvi. Tada se polako, ali i sigurno prelazi u budističko-hinduističko-newageovsku potku onoga što se naziva izmjena svijesti, proširenje svijesti itd.
Kršćanska molitva nije plod tehnike, bilo istočnjačke, bilo newageovske, nego je prije svega milost, dar. Molitvena inicijativa u kršćanstvu uvijek polazi od Božje strane. Današnji čovjek stoji u napasti tehniciziranog svijeta da i samu molitvu reducira na plod vlastitog nastojanja. Kršćanska molitva jest upliv ljudske osobe u odnos sa svojim Stvoriteljem. Taj se ondnos odvija na više načina. Tako da je u kršćanstvu molitva usmena, prošnja i zahvala; može biti i karizmatska, ali i meditacija, kao i kontemplativna molitva kakvu opisuju mističari i Oblak neznanja. To je molitva „istinskog ʽzanosaʼ srca.“[4] Kontemplativna je molitva pak uvijek u Crkvi imala posebno mjesto. Velika se milost prima kad osoba uistinu prebiva u kontemplaciji, gdje je životni hod „prepun ljubavi i snage, čime se može više hodati bez napora i rasti u dobrim djelima i krepostima.“[5]
Ono što svaka ozbiljna studija o ovom predmetu mora primijetiti jest to da se Keating i Jäger u svojim radovima i nauku pozivaju na zajednički izvor a to je Oblak neznanja.[6] O tome klasičnom djelu u zadnje je vrijeme napisao jako dobar rad Mislav Kovačić.[7]
Osvrćući se kritički na ovu metodu i sadržaj molitve, ovdje u isto vrijeme ne želimo pretendirati kako ćemo u jednom članku iznijeti sve relevantno vezano s dalje iznesenom problematikom. Smatramo da je važno obratiti pozornost na ono što sâm kršćanski klasik Oblak nezananja govori o kršćanskoj kontemplativnoj molitvi. U raspoznavanju tko jest, a tko nije pozvan na kontemplativni put, klasik izričito govori da se radi o milosti, dakle, radi se tome da je Bog taj koji poziva na takvu molitvu.[8] Ta je molitva dar milosti. Klasik govori o molitvi s jednom riječi ili s dvije. One imaju ulogu branjenja praktikanta od misli koje nas napadaju tijekom molitve.[9] Odlučiti se na ovakvu molitvu bez milosti, bez izričitog Božjeg milosnog poziva nosi negativne posljedice, odnosno uvodi u zastranjenje. Nepoznati autor ovako navodi: „Neki će zacijelo čuti za taj čin i predstaviti se kao da ga svojim dosjetljivim naporom mogu doseći. Oni će vjerojatno naprezati svoj duh i maštu neprirodno samo da proizvedu lažni čin koji nije niti čovjekov niti božanski. Zaista, takva je osoba opasno varana i bojim se da će jedino ako Bog ne posreduje čudesnim nadahnućem kako bi napustila te vježbe i ponizno zatražila pouzdan savjet, najvjerojatnije uslijediti mentalno zastranjenje ili neko veliko duhovno zlo sotoninih izuma. Tada se ona odvažuje vječno izgubiti tijelo i dušu. Zbog Božje ljubavi stoga budi oprezan u tom poslu i nikada ne napreži svoj duh ili maštu jer zaista nećeš uspjeti tim putem. Ostavi te sile na miru.“[10]
Autor klasika je vrlo jasan. Prema njemu vidimo da ponavljanje riječi, mantri, bez prethodnog milosnog poziva vodi u, ne samo u zabludu, nego i u pogibelj onih koji se u to upuštaju. To je bitna razlika između spomenutih pionira transkonfesionalne molitve, Keatinga i Jägera i kršćanskog klasika. Prema Oblaku neznanja sjedinjenje čovjeka i Boga događa se u ljubavi, volji i duhu, a ni u kakvom ontološkom sjedinjenju ili stapanju,[11] koje je vidljivo kod navedenih učitelja nekršćanske molitve. Sâm autor ne koristi niti jedan drugi izraz osim riječi Bog, i u samom djelu govori o plodovima razmatranja muke Kristove i ostalih otajstava Kristova života. Isto tako, za autora u kršćansku kontemplativnu molitvu ulazi ona osoba koja je „duboko sklona posve i savršeno slijediti Krista.“[12] Na izvanjski način, pa i na način metode, dolazi se do određenih sličnosti onoga što jest kršćanski prihvatljivo i onoga što nije. Pismo Kongregacije za nauk vjere ističe da „ljudsko iskustvo pokazuje da položaj tijela i vladanje tijela utječu na pribranost i spremnost duha.“[13] O tome govori i ostala kršćanska tradicija.[14]
- Molitva sabranosti kod Thomasa Keatinga
Ono što nam je jako važno na početku jest prije svega sama etimologija molitve kakvu predstavlja Thomas Keating.[15] Keating u svojoj knjizi Bliskost s Bogom[16] sâm progovara o porijeklu tog načina molitve. Na početku svoje knjige ističe kako ta i takva molitva potječe iz klasičnog djela Oblak neznanja[17] i duhovnoga učenja sv. Ivana od Križa.[18] O njoj govori kao o svojevrsnoj pripravi na kontemplativnu molitvu. Autor ne objašnjava i ne upućuje koji dijelovi učenja sv. Ivana od Križa govore o sjedinjujućoj molitvi i na koji način. Vjerujemo da to nije slučajno. U protivnom, bilo bi moguće provjeriti svaki navod povezan s učenjem sv. Ivana od Križa.
U daljnjem opisu sâm autor iznosi kako je tekao sami početak ovoga molitvenog pokreta. On početak smješta u vrijeme neposredno nakon koncila, u vrijeme kad se Crkva otvorila drugim religijama i sama potaknula međureligijski dijalog. U okolici Spencera autor je upoznao druge ne-kršćanske duhovnosti. Redovnici njegovog samostana gdje je boravio pozivali su ljude u samostan na održavanje predavanja o drugim religijama i njihovim duhovnostima. Tako sâm autor priznaje da je zajednica pozvala učitelja zena,[19] koji je održao tečaj budističke molitve tzv. seshin – molitveni intenzivni tečaj. Oko narednih deset godina taj je učitelj održavao u samostanskim dvoranama svoje tečajeve budističkih zen meditacija. Autor sam pripovijeda kako je sudjelovao u tim seshin-ima učitelja zena meditacije.[20] Sljedeća stvar za koju smatramo da je ovdje važna, a koju sâm autor priznaje, jest kako se on sam bavio i transcendentalnom meditacijom.[21] On to opisuje ovako:
“Preko transcedentalne meditacije bili smo otvoreni i prema hinduističkoj tradiciji… Mnogi iz zajednice poželjeli su je isprobati. Otvorenost prema tim tradicijama, kako i razgovori s posjetiteljima našega samostana koji su imali koristi od njih, sve je to na neki prirodan način izazivalo u mome umu mnoga pitanja dok sam se trudio uskladiti mudrost Istoka i kontemplativnu predaju kršćanstva…“[22]
Bivši monah, Paul Marechal koji je postao učitelj transcedentalne meditacije, ponudio je samostanskoj zajednici poučavanje takve molitve u samostanu. Autor napominje kako su redovnici vrlo rado to prakticirali u samostanskim molitvenim dvoranama. Autor sâm priznaje kako je kroz dugi niz godina nastojao povezati kršćansku duhovnost s duhovnošću Istoka.
Istini za volju, autor navodi kako se sjedinjujuća molitva razvila, kako smo već spomenuli, iz klasične knjige Oblak neznanja, i to pod vodstvom Williama Meningera, koji je osmislio molitvu koja se na početku zvala »molitvom oblaka«, gdje će je kasnije, pod mogućim utjecajem Thomasa Mertona[23], prozvati »molitvom sabranosti« ili »sjedinjujućom molitvom«.
U završnom govoru o nastanku molitve autor iznosi kako je nastao današnji oblik molitve sabranosti. Keating je načinio ono što on naziva kršćansko-kontemplativni seminar, a koji bi, što je nama ovdje iznimno važno, prema njemu „bio usporediv sa seansama zena“.[24] Sam autor dalje kaže da koliko on zna da je to „eksperiment kakav nikada prije toga nije bio napravljen u kršćanskoj tradiciji.“[25] Taj je molitveni tečaj pokazao da je „to iskustvo bila prekretnica“.[26] Očito to i jest presedan koji kršćanska duhovnost još nije susrela.
U ovome iznesenom kontekstu potrebno je promatrati daljnji razvoj »sjedinjujuće molitve«. Vidimo da sâm autor i ne skriva porijeklo i razvoj ovoga načina molitve. Neumitno je primijetiti kako je na Keatingovu molitvu sabranosti utjecao zen-budizam sa svojim poimanjem pozornosti, poimanjem Boga i transcedentalna meditacija sa svojim ponavljajućim mantrama koje čiste svijest i vježbatelja oslobađaju svih ometanja prema njegovu putovanju u iskustvo svoga unutarnjeg mira. Kako bi nam pregled u ovu problematiku bio još jasniji, pogledajmo kako se kontemplaciju promatra u zen budizmu:
„U zenu je osobno iskustvo osnova svega. Nema analiza, objašnjenja, traženja smisla već jedino bivanje u trenutnom iskustvu. Nadrastanje tih pojmova i koncepata, kroz unutarnje duhovno iskustvo, dovodi do prosvjetljenja zvanog satori. Cilj zena je ukrotiti um i dobiti uvid u stvarnu prirodu čovjekova uma i duše. Zen spoznaja bazira se na goloj činjenici, čistom iskustvu u kojem leži tišina i praznina koja je temelj bića. Kroz tišinu koja je bit našeg bića spoznajemo Istinu i Jedno.“[27]
Prosječnom poznavatelju zen meditacije i onoga što Keating predstavlja pod kršćanskom molitvom vidljiva je kompilacija. Pražnjenje uma i oslobađanje, kroćenje uma, kako kaže zen, nije ništa drugo nego ulaženje, poniranje u ono što Keating naziva samosvjesnost ili čista svjesnost.[28]
2.1. Heretičko-protukršćanska poimanja kod Thomasa Keatinga
Ovdje ćemo ukratko iznijeti sve ostale zablude do kojih smo došli proučavajući Keatingove knjige. Već smo iz priloženog vidjeli određene molitvene utjecaje iz pravca istočnjačkih duhovnosti, a koje su bitno utjecale na stvaranje onoga što Keating promovira i naziva molitvom sabranosti.
Keatingova kontemplacija je upliv svega onoga što je sâm istaknuo u svojoj knjizi Bliskost s Bogom, a to je i transcendentalna meditacija. Ona je zapravo „pozapadnjačen i visokokomercijalan oblik joge koju njezini učitelji uporno predstavljaju kompatibilnom s kršćanstvom,“ [29] a što ona ni u kojem slučaju nije. Naime, transcedentalna meditacija (TM) i ono što Keating naziva kontemplativnom molitvom imaju nemale sličnosti. U knjizi Duhovne obmane[30] od Moirae Noonan vidljivo je prikazana njihova sličnost. Evo tih sličnosti:
- I sjedinjujuća molitva i transcedentalna meditacija uzimaju dva puta po 20 min za meditaciju.
- I sjedinjujuća molitva i transcedentalna meditacija uzimaju mantre za uklanjanje svake misli.
- I sjedinjujuća molitva i transcedentalna meditacija uče kako dolazi do vibracija svijeta.
- I sjedinjujuća molitva i transcedentalna meditacija jednako uče kako se radi o postizanju mira.
- Na isti način sjedinjujuća molitva i transcedentalna meditacija uče kako se na taj način doseže mentalna praznina i mijenja svijest.
- Zajedničko im je da traže svoje bogosredište[31]
Što zahtijeva transcedentalna meditacija prema onima koji je poučavaju? Prema njima ta je tehnika „pragmatična i bez previše mistike. Od vježbača zahtjeva dvadeset minuta vremena dva puta dnevno. Meditirati se može i iz fotelje što opet dovodi do rizika da zaspite tijekom meditacije, ali obzirom da se ne vježba dulje od dvadeset minuta vjerujemo da ćete moći održati budnost.“[32] Govoreći dalje o Keatingovim zabludama uviđamo kako on za smirenje zajedno s Božjom riječi preporuča i vježbanje yoge.[33] Svakom prosječnom kršćaninu poznato je kako te dvije stvarnosti nisu po sebi spojive. Yoga nije kompatibilna s kršćanstvom. Ona je bitni dio hinduističke religija. Preko yoge se osoba priprema za potonuće u nirvanu.
Sveta riječ koja se u molitvi sabranosti ponavlja jest mantra prema Keatingu, ali samo ne „u strogom smislu riječi.“[34] Ponavljanje mantri ili riječi nije ništa drugo nego obavljanje transcedentalane meditacije, jer se u toj meditaciji upotrebljava mantra kako bi se vježbatelj očisto i ispraznio od svih misli, te tako prešao u više razine svijesti. A upravo korištenje mantri i u New age-u služi za postizanje mentalne praznine.[35]
Thomas Keating u svojim opisima molitve i uputama svojih polaznika poučava kako dolazi za vrijeme molitve i do vibracija. „Kako odlazite na dublju razinu stvarnosti, počnete preuzimati vibracije koje su tu bile cijelo vrijeme, ali nezamijećene.“[36] Na drugome mjestu isto tako govori o vibracijama.[37] Što su zapravo vibracije? Vibracija ili sveta energija pojavljuje se u transcedentalnoj meditaciji i New age pokretu, i tamo imaju posebno značenje. New age kaže: »Vibriram, dakle jesam.« Vibracije ili poimanje svijeta kao oceana „energijâ ili vibracija svoje korijene ima tantrizmu (indijskom ezoteričnom pravcu).“[38]
Sv. Pavao piše: Ne suobličujte se ovome svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno (Rim 12,2). Pamet, um mjesto je početka svake preobrazbe. Sve mantre, tajne riječi i drugo, pokazuju kako se u umu nalazi bojno polje svake promjene. Zbog toga je um za New age postao prioritet broj jedan.[39] „U perspektivi New age-a promjena načina razmišljanja započinje usredotočenjem na sâm um i njegove procese, uvijek kroz istočnjačku filozofiju, »percepciju vlastite sposobnosti percipiranja«, ili svijest o vlastitoj svijesti, nov način gledanja, preobrazbu svijesti.“[40] Ovdje je zanimljivo spomenuti kako Keating u knjizi kršćanske molitve citira Diamant-sutra-u, a što je jedan od najvažnijih tekstova mahajana-budizma: „Pokušajte razviti svijest koja se ne veže ni uz što.“[41]
Prema Keatingu cilj je doći do čiste svjesnosti kako bi se u njoj pronašlo Boga. „Čista svjesnost je promijenjeno stanje svijesti. To je upravo ono što hinduisti i budisti čine da dosegnu božju svijest ili čistu svijest. Također je slično onome što glumica Shirey MacLaine čini kako bi ušla u promijenjeno stanje svijesti i otkrila svoje Božansko središte ili Više Ja, svoju božanstvenost.“[42] Nakon dubokog potonuća u nutrinu „jednostavnim pogledom oko sebe vidimo da je božanska nazočnost posvuda.“[43] Radi se o čisto panteističkom poimanju božanstva, a prisutno je na poseban način u hinduizmu i newageovskom duhovnom kretanju. To je svojevrsno utonuće u nirvanu, koju Keating nigdje ne spominje izravno, ali sve upućuje na nju. Tu Bog nije Stvoritelj i Otkupitelj, nego u svojoj nutrini dolazimo do toga „da smo ljubljeni (od) Konačne Tajne.“[44] I u tome utonuću se doživljava „da su sve pogrješke, i svi grijesi koje smo počinili, zaboravljani i oprošteni.“[45] Takvo poimanje utonuća javlja se u hinduizmu, gdje je nirvana ta preko koje se istočnjak oslobađa svakog oblika krivnje.
Na više mjesta u knjizi Poziv na ljubav – put kršćanske kontemplacije, Keating govori o energetskim centrima.[46] Očiti dokaz naše tvrdnje i našeg argumentiranje nudi sam Keating koji je namjerno ili slučajno to je razotkrio kad je i samom Isusu Kristu stavio u usta riječi koje sam Gospodin nikada nije rekao. Keating ovako citira Pismo: „Ne uzbuđujete se zbog takva uspjeha. Svatko može činiti čudesa s malo psihičke energije i uz Božju pomoć.“[47] Ovo nije pogrješka ili da se radi o tome kako se to tu našlo slučajno. U vježbanju yoge, njenog pozapadnjačenog oblika transcedentalne meditacije, ili sjedinjujuće molitve po katoličkim samostanima, može doći kod ljudi do buđenja kundalini (kundalini u prijevodu znači vatrena zmija) energije.[48] Po učenju yoge u dnu kralježnice nalazi se trokut[49] iz kojeg se treba, nakon vježbanja yoge, podizati energija, tzv. „kandulini, moćna okultna snaga.“[50] Tu se radi o takvoj okultnoj energiji koja navodno izbija iz svojih centara po ljudskom tijelu.
Keating dalje veli: „Bog i naše istinsko ja nisu odvojeni. Iako mi nismo Bog, Bog i naše istinsko ja su isto.“[51] Teološko-dogmatski gledano ovo nije kršćansko učenje o odnosu Boga i čovjeka. Čovjek je stvorenje i kad se sjedinjuje s Bogom to nikada nije na ontološkoj razini. Bog ostaje Bog, a stvorenje ostaje stvorenje.
Prema Keatingu „euharistija je slavlja života: zajedništvo svih tvarnih dijelova svemira, njihovo uranjanje u ljudsku svijest te preobrazba ljudske svijesti u božansku svijest.“[52] Ovdje se ne radi nakako o katoličkom poimanju i učenju o euharistiji. Ovdje kod Keatinga u pozadini stoji hinduistička potka i newageovski pokret sa svojim shvaćanjem da je sve jedno i sve bog.[53] Mnogi u New age pokušavaju doći do svijesti sve-jednoga. Oni „vjeruju da mogu dostići taj cilj preko intenzivne koncentracije i meditacije, a neki će budisti provesti mnoge sate u meditaciji nastojeći postići satori. To iskustvo satorija razbija sve dualnosti i osoba navodno doživljava jedinstvo sa svemirom… Oni se jednostavno povezuju sa svime i doživljavaju da je »sve jedno«.“[54]
Površnim pristupom nije moguće lako uočiti mnoštvo stvari koje su očito unesene iz istočnjačkih poimanja duhovnosti. Keatinga se općenito drži za učitelja duhovnosti, ali nakon ovoga ostaje nam samo nejasno koje i čije religije i vjere. Ovdje smo ukratko vidjeli mnoštvo teoloških zabluda koje nije moguće povezati s kršćanstvom.
- Willigis Jäger i njegova tzv. kontemplativna molitva
Willigis Jäger,[55] poznat i pod zen-imenom Ko-un Rōshi, drugi je tzv. mistični teolog novonastale postkoncilske kontemplativne molitve. Na početku svoga duhovnog puta bijaše to normalan benediktinski monah. Nakon što je upoznao zen-budizam preko Huga Makibija Enomiya-Lassallea i 1972. postao učenikom Yamada Ko-Un Rōshija, učitelja Sanbo-Kyodan škole, s vremenom mijenja svoje duhovni i religiozni put. Jäger odlazi u Japan i tamo živi šest godina i prakticira zen.
Tu je kod Yamada Ko-Un Roshi-a dobrano napredovao u školi zena da je dobio i vlast sukcesije, što je ovlast da može druge formirati i imenovati za zen-učitelje. Od Kongregacije za nauk vjere 2002. godine, na čelu s tadašnjim prefektom Josephom kardinalom Ratzingerom, dobiva pismenu zabranu poučavanja i održavanja svojih tečajeva.[56]Autor je više knjiga s temom kontemplacije i zen-meditacije.[57] Na hrvatski jezik prevedene su mu tri knjige.[58]
Bitno je primijetiti da Jägerova i Ketingova molitva ima ista obilježja i način obavljanja, gdje on svoju molitvu razvije više-manje u isto vrijeme kad i Keating, obojica je nazivaju kršćanskom kontemplativnom molitvom. U svojim knjigama ni na jednom mjestu ne spominje Jäger samog Keatinga, niti sâm Keating spominje Jägera. U svom izgrađivanju temelja i moguće fuzije istočnjačkih duhovnosti s kršćanstvom, Jäger se prije svega poziva na učenje Meistera Eckharta i Oblak neznanja. On se isto tako poziva se i na drevnu kršćansku duhovnost molitve mira, preko pustinjskih otaca: Grgura Sinajskog, Ivana od Križa i ostalih. [59]
Vrlo lako je uočiti kako se tu radi o titanskim naporima koje su poduzeli predvodnici transkonfesonalne molitve kako bi inkorporirali nešto ne-kršćansko i prikazali ga kršćanskim. Zajednička potka na kojoj navedeni pioniri transkonfesionalne molitve grade svoje učenje jest zen-budizam i transcedentalna meditacija. Za razliku od Meistera Eckharta koji je svoje učenje podložio konačnom sudu Crkve, Jäger je napustio benediktinski red. Nije nam poznat njegov sadašnji status kao svećenika i je li još uvijek član Katoličke Crkve.
Willigis Jäger trenutno po svijetu, na poseban način u Njemačkoj, propagira i održava transkonfesionalne molitvene konferencije i molitvene tečajeve.[60] Njega i Keatinga povezuje očijukanje sa zenom, kojega su sami priznali te se u tim tehnikama i okušavali.
Willigis Jäger je, s katoličkog gledišta, iznimno heretičan duhovni učitelj. On tvrdi da ova čitava kozmička religija ne poznaje niti jednog Spasitelja (Erlöser).[61] Prema Jägerovu učenju i sâmo zlo je Božji sastavni dio, vrag je dio psihičke stvarnost koju je i sam Isus imao. Sljedbenici ovakve iskrivljene Božje slike i oni koji se daju uvoditi u mističnu kontemplativnu molitvu od strane Jägera, sami ne će dugo počekati da uvide kako se slomila njihova slika osobnog Boga i Boga poimanog u kršćanskoj objavi kao Trojstva.[62] Rad kontroverznog teologa Hans Künga na svjetskom etosu za Jägera je od velikog značenja.[63] Taj bivši benediktinac najavljuje čitavu transformaciju samih religija. Sve je u fluidnom stanju. I tu se pokazuje i njegova istočnjačka i newageovska pozadina. On Boga ne poima osobno. On govori da je nama ljudima potrebno neko ime kad se govori o toj Prvotnoj Stvarnosti, Pratemelju. Ta se Prva Stvarnost od strane različitih religija samo različito naziva, ona je Sunyata, Božansko, Nirvana, Apsolutno, Tao.[64] Samim time sve je isto i na istoj vrijednosti.
Prema njemu se, pod imenom Prva Stvarnost, ne podrazumijeva nikakva osoba. „Darunter verstehe ich keine Person, sondern jenen nicht beschreibbaren Hintergrund aller Religionen und spirituellen Wege. Aber man kann auch weiterhin Gott sagen, wenn das Wort so verstanden wird.“[65]
Sam se Thomas Witsttad pita kako se toliki daju zavesti takvim transkonfesionalnim tečajevima i učenjima Willigisa Jägera, a ostaviti osobnog Boga Isusa Krista. U jednoj raspravi u Würzburgškoj školi Kontemplacije, na temu Teologija i mistika, Jäger je izjavio da Isus Krist nije jedini Jedinorođeni sin te se usto još i »od srca nasmijao«.[66]
Mislimo da je svakom čitatelju do kraja jasno o kakvom se njemačkom pioniru transkonfesionalne ezoteričko-gnostičke i newageovske duhovnosti radi. Tu više nema mjesta za jedincatost i spasiteljsku ulogu Sina Božjega, Isusa Krista. Ostaje nam ovdje nejasno i to kako da se takav oblik molitve pojavio na dva kontinenta u isto vrijeme, jedan od drugog odvojen, a u isto vrijeme tako sličan, odnosno identičan. Stvar ostaje nejasna ako se izuzme očijukanje s istočnjačkim religijama, metodama i sadržajem. Ako se to uzme u obzir, sve se polako slaže. Mi smatramo da se tu radi o metodi, ali što je još važnije, tu se radi i o samom sadržaju istočnjačkih religija. Riječ je, dakle, o transkonfesionalnoj molitvi inter-religioznih korijena. Prema našem mišljenju, riječ je o jednom pokušaju spajanja kršćanstva, newageovske duhovnosti, zen-budizma i hinduizma.
Župna upraviteljica i zen-budizma učiteljica
https://www.mainpost.de/regional/wuerzburg/Doris-Zoells-ist-Pfarrerin-und-Zen-Meisterin;art736,9987644
Takva stvarnost je svakim danom sve realnija u zapadnim zemljama. Napušta se, ili bolje rečeno, izdaje se spasenjska poruka raspetoga i uskrsloga Sina Božjeg, Isusa Krista, a zamjenjuje ga se upražnjavanjem mantri, ezoterijom, okultizmom i ostalim istočnjačkim religijama i tehnikama. Ljudi su duhovno gladni, mnogi zalutaju, i to nam je ovdje nekako moguće shvatiti. Ali, s druge strane, posebna se izdaja Boga trojstvene ljubavi događa kada se posvećeni članovi Tijela Kristova odlučuju na nju. Velika je izdaja na djelu kad se takvi tečajevi transkonfesionlane molitve održavaju u crkvenim prostorima i samostanskim dvoranama. Ta i takva stvarnost u sebi sadrži tešku sablazan i nemalenu izdaju jedincatosti objave Božjeg lica, u Bogu i čovjeku Isusu Kristu.
Tužno, ali i krajnje istinito, da takav žalostan primjer pružaju i članovi Reda Manje braće (OFM). U Njemačkoj je jedan franjevački samostan pretvoren u kuću u kojoj se poučava zen, i to još od davne 1977. godine,[67] pritom ne predstavljajući nikakav problem u očima tamošnjeg redovničkog i dijecezanskog ordinarija.
Sve više ovakvih stvari pokazuju realnu sliku, ne samo društva, nego prvenstveno same Kristove Zaručnice, Crkve koja biva potkopavana iznutra, koja je u isto vrijeme i Majka na koju danas vlastita djeca podižu ruku, razarajući je i ranjavajuć. Crkva u Europi postaje ispunjena krštenim, ali egzistencijalnim poganima koji bi ju željeli podložiti vlastitim mjerilima i požudama, nastojeći se udaljiti od mjerila koja je ostavio Isus Krist. Veliki Benedikt XVI. proročki je uviđao: “Novo poganstvo raste u ‘srcu same Crkve’ i prijeti da je iznutra razori.“
- Stanje u Hrvatskoj
Koliko je nama poznato u Hrvatskoj je nastala jedna Jägerova kolonija, podružnica, koja nosi naziv Kontemplacija i mistika – centar duhovnih putova Zagreb.[68] Tu je uzor i učitelj osim Willigisa Jägera, također i Kakichi Kadowaki,[69] isusovac koji spaja zen-budizam i duhovne vježbe sv. Ignacija Lojolskog. Među domaćim učiteljima tu se nalaze Neven Bradić i Dobroslav Jakovljević. Tu je indikativan navod da su njih obojica došli u kontakt s takvim oblikom molitve preko susreta koje je organizirao i vodio fra Mladen Herceg, prema njihovim riječima dugogodišnji učenik Willigisa Jägera.[70]
U toj zagrebačkoj školi transkonfesionalne molitve uči se „kontemplativni put koji vodi nadosobnom, (mističnom) iskustvu, temeljen na kršćanskoj kontemplativnoj tradiciji, a koji se otvara transkonfesionalnim korijenima Sophie perennis (vječne, bezvremene mudrosti) kao temeljem svih svjetskih religija.“[71] Taj hrvatski centar obuhvaća “put tijela kroz tjelesno-energetske vježbe poput aikida, taijiquana, qigonga i yoge; put srca, na pasivan način kroz molitvu srca i aktivan način kroz uključivanje molitve u svakodnevicu djelima ljubavi i suosjećanja; put duha kroz mističnu, kontemplativnu vježbu čiste pozornosti. Takvim cjelovitim pristupom želja nam je približiti mogućnost ostvarenja jedinstva i cjelovitosti ljudskog bića u svim njegovim potencijalima kako na svakom pojedinačnom duhovnom putovanju, tako i za društvo u cjelini.“[72]
Riječ Božja je nedvosmislena i vrlo odriješita: Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvu slogu Krist s Belijarom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom? Kakav sporazum hram Božji s idolima? Jer mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: Prebivat ću u njima i hoditi među njima; i bit ću Bog njihov, a oni narod moj. Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se, govori Gospodin, i ništa nečisto ne dotičite i ja ću vas primiti. (2 Kor 6, 14-17).
Katolička Crkva kao univerzalni znak i sakrament spasenja jasno iznosi svoje nauk.[73] Ona se kao katolička i ekumenska Crkva pokazuje kao „puk okupljen polazeći od jedinstva Oca i Sina i Duha Svetog.“[74] Svakom katoliku koji poznaje svoj kršćanski identitet poznata je nespojivost istočnjačkih religioznih molitvenih vježbi i nekih borilačkih vještina koje u sebi nose sadržajne crte religija. Druge religije i dijelovi religija nisu kompatibilni s evanđeoskom i kršćanskom porukom uosobljenog Sina Božjeg.
- Crkveno učenje o nekršćanskim utjecajima na kontemplativnu molitvu
Učenje Katoličke Crkve o istočnjačkim oblicima molitve i kršćanske molitve svima je bez razlike dostupno. Na poseban način ono je dostupno i vidljivo u pismu Kongregacije za nauk vjere biskupima Katoličke Crkve.[75] To Pismo je potpisao tadašnji prefekt Joseph kardinal Ratzinger. Pismo je svojevrsna uputa biskupima, a preko njih i svećenicima, kako se odnositi prema nekršćanskim metodama molitve. Pismo prije svega misli na zen, transcedentalnu meditaciju ili yogu, ali i na ostale oblike koji se susreću. Ono je nastalo kao odgovor na sve veći doticaj vjernika s drugim religijama i molitvenim stilovima. Na postavljeno pitanje o mogućnosti preuzimanja nekih metoda dokument (u daljnjem obrazlaganju rabiti ćemo naziv „Pismo kongregacije“), ističe prije svega što je bit kršćanske molitve, a to je kršćanska vjera. Tu se radi o osobnom odnosu vjernika i njegova osobnog Boga, to je odnos s osobama Presvetog Trojstva. Kršćanska molitva prema Pismu kongregacije odbacuje i „izbjegava neosobne tehnike i tehnike koje se temelje na našem Ja, koje automatiziraju tok molitve, pri kojima onaj koji se moli ostaje zapleten u posve unutarnjem spiritualizmu te postaje nesposoban sam se otvoriti transcendentnom Bogu.“[76] Nadalje, prema Pismu kongregacije postoji neraskidiva veza između objave i molitve, poradi toga Crkva prije svega preporuča Božju riječ kao smjerokaz u kršćanskom načinu molitve.[77] Kršćanstvo govori o oboženju, pobožanstvenjenju, o perihorezi, ali je s druge strane važno naglasiti da će čovjek uvijek ostati čovjek, stvorenje. Kršćansko učenje o mističnom životu nigdje ne govori o stapanju. To je učenje istočnjačkih religija. „Stoga stapanje čovječjeg JA s Božjim JA neće biti moguće ni na najvišem stupnju milosti. Mora se, dakako, priznati da je čovjek stvoren „prema slici i prilici Božjoj“ i da je pralik te slike Sin Božji, u kojemu smo i prema kojemu smo mi sami stvoreni (usp. Kol 1,16).“[78]
Pismo kongregacije upozorava da danas postoji nemala tendencija da dođe do stapanja kršćanske i nekršćanske meditacije. Tu stoji upozorenje kako takvo spajanje u sebi krije zabludu i rizik. Tu se ide za tim da „pokušavaju različitim tehnikama stvoriti duhovna iskustva analogna onima koja su opisana u pismima nekih katoličkih mistika (izričito se u bilješci navodi mistično djelo „Oblak neznanja“ na koji se na poseban način pozivaju Keating i Jäger). Drugi se opet ne boje ono što je apsolutno svesti na stupanj bez slika i pojmova, kao što je to primjereno teoriji budizma, (na tom mjestu u bilješci: Pojam „nirvana“ podrazumijeva u budističkim religioznim tekstovima stanje mira koje opstoji u gašenju svake konkretne stvarnosti, ako je ona prolazna, stoga razočaravajuća i koje je rezultat bol) s veličanstvenošću Božjom, koja je očitovana u Kristu i koja je uzvišena nad konačnom stvarnošću. U tu svrhu služe se „negativnom teologijom“ koja nadilazi i poriče svako sadržajno određenu izjavu o Bogu da stvari na svijetu mogu ponuditi trag koji vodi do beskrajnosti Božje. Stoga ne predlažu samo napuštanje razmatranja spasonosnih Božjih djela opisanih u Starom i Novom zavjetu nego i napuštanje pomisli da jednoga i trojedinog Boga koji je ljubav, da bi umjesto toga uronili u ludi bezdan Božanstva. Ovi i njima drugi analogni prijedlozi, kojima bi se uskladila kršćanska meditacija s istočnjačkom tehnikom, moraju se stalno provjeravati prema sadržaju i metodi, ne želi li se pasti u pogibeljni sinkretizam“.[79]
Tu je i Katekizam Katoličke Crkve koji u broju 2726 progovara o krivom načinu molitve. “U molitvenom boju treba se, u nama samima i oko nas, suočiti s pogrešnim shvaćanjima molitve. Neki u molitvi vide puko psihološko djelovanje, drugi napor sabranosti da se prispije k misaonoj praznini.”[80]
Drugi dokument Katoličke Crkve koji može pomoći u boljem razumijevanju ove problematike jest dokument Papinskog vijeća za kulturu i Papinsko vijeće za međureligijski dijalog: Isus Krist – donositelj vode žive. Kršćansko promišljanje o New ageu. U njemu se obrađuju newageovski pokreti. O transcedentalnoj meditaciji ovako kaže: „Mnogi ljudi su uvjereni da nema štete u „posuđivanju mudrosti s Istoka“, no primjer transcedentalne meditacije trebao bi kršćane učiniti opreznima prema mogućnosti da se bez znanja predaju u drugu religiju…“[81]
Pismo jasno odgovara na novije izazove pred kojima se Crkva nalazi u današnjem pluralističkom svijetu religiozne tržišne ponude. Učenje Katoličke Crkve o nespojivosti kršćanstva i drugih religija stoji jasno i nedvosmisleno. Ono je utemeljeno na vjernosti objavi Boga trojstvene ljubavi koji je svoje lice pokazao u osobi Isusa iz Nazareta.
Papa emeritus ovako opisuje taj izazov: „Bog nije neka osoba koja stoji nasuprot svijetu, nego je on duhovna energija koja prožima svemir i vlada njime. New age nam veli: Objektivirajući razum zatvara nam put prema tajni stvarnosti; naše biti-Ja izolira na sod punine kozmičke zbilje, ono razara sklad cjeline I pravi je razlog naše nespašenosti. Otkupljenje je u razmicanju ograda našega Ja, uranjanju u puninu svega živoga, povratak u svemir. Traži se ekstaza, opijednost beskonačnim koja se može dogoditi u upravo opojnoj glazbi, u ritmu i plesu, u mahnitanju svjetla i tame te u masi ljudi. Ovdje se ne opoziva samo novovjekovni put koji vodi k vladavini subjekata; da bi bio otkupljen, spašen, čovjek mora samog sebe opozvati. Bogovi se ponovno vraćaju. Oni su postali uvjerljiviji od Boga. Obnavljaju se prastari obredi u kojima se Ja inicijacijom uvodi u tajne kozmosa te se oslobađa od samog sebe. No prije svega: ako nas trijezna opijenost kršćanskog otajstva ne može učiniti opijenima Bogom, onda se mora zazvati stvarna opojnost djelotvornih ekstaza čija će nas strastvenost rastrgati i barem za trenutak učiniti bogovima…”[82]
Izazov New age-a smatramo najvećim izazovom koji prodire kroz pukotine u samu Crkvu. To je svojevrstan trojanski konj kojega neki unose u Grad Božji, u narod krštenika, kao nešto prihvatljivo i kompatibilno. Pozivaju se na to kako Katolička Crkve nema monopol nad istinom, kako je Bog progovorio i preko drugih. Crkva, kako je svima poznato, poštuje sve ono što ima svetog i istinitog u drugim religijama.[83] Međutim, njezina je zadaća da ostane svjetionik na moru života današnjeg svijeta, svijeta kojeg to more ne miluje. Ona bi učinila izdaju prema poruci Isus Krista koji za sebe kaže: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni (Iv 14,6), ako bi se odrekla zadaće koja joj je povjerena, a to je naviještati puninu istine o Bogu i čovjeku, koja je neopozivo zasjala na licu, učovječenog vječnog Logosa, Isusa iz Nazareta.
Umjesto zaključka
U članku smo ukratko nastojali ukazati na (ne)kršćansku pozadinu onoga što se naziva molitvom sabranosti ili kontemplativnom molitvom. Nastojali smo teološkom refleksijom iznijeti na vidjelo sve dosada prikupljene argumente i provjerljive činjenice o nekršćanskoj molitvi koja sve više zauzima postkršćanski prostor. Ovim člankom želja nam je da dođe do još veće rasprave o ovoj temi. Želja nam je potaknuti svećenike, a prije svega biskupe kao prve odgovorne, da se oglase puno glasnije o tim novim kretanjima u našem društvu. Potrebno je puno više toj i tako ozbiljnoj problematici dati pozornosti i prostora na filozofsko-teoloških fakultetima. Prije svega je važno upoznati ono što jest kršćansko, a u isto vijeme umješno činiti distinkciju i onoga što to nije, jer se tu ne radi o bilo čemu, nego o ljudskim dušama i njihovom vječnom spasenju. Može nam se dogoditi da nas sve ovo stanje rastužuje. Ono je realno. Važno je da odgovorni, koji u rukama imaju vlast i mehanizme, na vrijeme i sustavno odgovore našim, svakim danom sve većim izazovima nezaustavljivo širećeg New age pokreta.
Kršćanstvo je jedinstveno kao takvo. Nije moguća njegova fuzija, pa ni fragmentarna s drugim religijama. Tako da na naslovnici knjiga o kršćanskom životnom i molitvenom putu ne smije nikako stajati neki istočnjački znak ili simbol, kao što je na primjer yang i yin,[84] jer je tamo prije svega mjesto nekom izrazito kršćanskom znaku, znaku Kristova križa na primjer. Jer, ne postoji egzistencijalni put koji bi se htio zvati kršćanskim, a da ga otajstvo Božje objave u Kristu Isusu, otajstvo njegove muke i križa bitno ne određuju. Kršćanski put se snažno naslanja na Kristovu muku, gdje „vrhunac Isusove egzistencije na zemlji nije svjetlo na Taboru, nego velika kušnja na križu i krik napuštenosti.“[85] Boga Isusa Krista i njegova djela spasenja u zen-meditacijama nema. Ta duhovna nekršćanska ponuda koja danas zapadni svijest preplavljuje, slika je svojevrsnih duhovnih surogata, krivotvorina kojima današnji čovjek nastoji popuniti unutarnju prazninu. To je ona praznina koja viče i traži smiraj. Tako da je svaka izdaja kršćanske poruke spasenja u Kristu Isusu grijeh, koji je „pokušaj popunjavanja praznine.“[86]
Spasenje ne dolazi svijetu preko poniranja u unutarnje dubine, nego u trpljenju i podnošenju onoga što nedostaje Kristovim patnjama (Kol 1,24). Bog Isusa Krista je taj koji donosi svjetlo života i oslobađa od grijeha, od zla, od krivnje. Istočnjak traži to oslobađanje u nirvani, u poniranju, u bijegu, a kršćanin se tek s Kristovom milošću, u svijetlu milosti koja dolazi s križa i uskrsnuća, uspijeva ispraviti i ispravno odnositi prema sebi, drugima i svijetu. To je kršćanski put.
Fra Dario Galić
Hercegovina franciscana god.XI (2015.), br.11 (str. 170.-188.)
Preneseno s dopuštenjem autora članka
[1] Usp. Hans Urs von BALTHASAR, Nova pojašnjenja, Zagreb, 2005., 109.
[2] Usp. MEĐUNARODNO TEOLOŠKO POVJERENSTVO, Kršćanstvo i religije, Zagreb, 1999., dokument 112, 1.
[3] Usp. Hans Urs von BALTHASAR, Nova pojašnjenja, 112.
[4] IVAN PAVAO II., Ulaskom u novo tisućljeće, Zagreb, 2001., br. 33.
[5] TEREZIJA AVILSKA, Zamak duše, Kršćanska sadašnjost i Hrvatski karmelićani i karmelićanke, 1997., III, 2, 11.
[6] Nepoznati autor iz 14. stoljeća, Oblak neznanja. Knjiga povjerljivih savjeta.
[7] Mislav KOVAČIĆ, Proces duhovne preobrazbe prema srednjovjekovnom anonimnom spisu Oblak neznanja, Zagreb, 2014.
[8] Usp. Nepoznati autor iz 14. stoljeća, Oblak neznanja. Knjiga povjerljivih savjeta, 75.
[9] Usp. Isto, 7.
[10] Isto, 4.
[11] Usp. Mislav KOVAČIĆ, Proces duhovne preobrazbe – prema srednjovjekovnom anonimnom spisu Oblak neznanja, 175.
[12] Nepoznati autor iz 14., stoljeća, Oblak neznanja. Knjiga povjerljivih savjeta, proslov.
[13] Pismo je objavljeno 14. prosinca 1989., a u Osservatore Romano pojavili se 15. prosinca. Izdano je od strane: Kongregacija za nauk vjere, Istočnjački oblici meditacije i kršćanska molitva, Svesci – Communio, 1990., 68-69.
[14] Usp. Ignacije LOYOLSKI, Duhovne vježbe, br. 76.
[15] Thomas Keating (rođen 1923.) trapistički je monah, mistični teolog. Osnivač je pokreta molitve sabranosti (Contemplative outreach). Utemeljitelj je međureligijskog, ekumenskog centra u Snowmassu (Monastic Interreligious Dialogue). Živi u trapističkoj opatiji Sv. Benedikta u Snowmassu u američkoj saveznoj državi Colorado. Na hrvatski su mu prevedene knjige: Otvorena svijest – Otvoreno srce, Ziral, Mostar, 2000. i VBZ, Zagreb, 2000.; Poziv na ljubav – put kršćanske kontemplacije, Ziral, Mostar, 2002. i VBZ, Zagreb, 2005.; Kristovo otajstvo – liturgija kao duhovno iskustvo, Teovizija, Zagreb, 2003., Bliskost s Bogom – uvod u molitvu sabranosti, Synopsis, Zagreb, 2011.
[16] Thomas KEATING, Bliskost s Bogom – uvod u molitvu sabranosti, Zagreb-Sarajevo, 2011.
[17] Nepoznati autor iz 14., stoljeća, Oblak neznanja. Knjiga povjerljivih savjeta, Zagreb, 20063.
[18] Usp. Thomas KEATING, Bliskost s Bogom – uvod u molitvu sabranosti, 11.
[19] „Zen budizam, vrlo značajan u Japanu, nastao je u Kini pod imenom č′an, što je kineska riječ za meditaciju.“ Wulf METZ, Jedan cilj, mnogo putova, u: Religije svijeta, enciklopedijski priručnik, Zagreb, 19983, 241.
[20] Usp. Thomas KEATING, Bliskost s Bogom – uvod u molitvu sabranosti, 12.
[21]„Utemeljitelj transcendentalne meditacije (TM) i znanosti o stvaralačkoj inteligenciji hinduistički je guru (bhakti) Maharishi Mahesh Yogi (1918.-2008.) Pokret se na području Zagreba pojavio 1970. kad se pojavljuju i prvi učitelji.“, u: New age i kršćanstvo – enciklopedijski priručnik, (ur.) Josip Blažević, Split, 2014., 640.
[22] Thomas KEATING, Bliskost s Bogom – uvod u molitvu sabranosti, 12-13.
[23] Isto, 19.
[24] Thomas KEATING, Bliskost s Bogom – uvod u molitvu sabranosti, 21.
[25] Isto, 22.
[26] Isto.
[27] Ana K., Mudrost Zena, (18. 9. 2012.), http://sadaovdje.com/portal/razno/mudrost-zena/ (20. 10. 2014.)
[28] Usp. Thomas KEATING, Otvorena svijest – otvoreno srce, Zagreb, 2000.,138.
[29] New age i kršćanstvo – enciklopedijski priručnik, (ur.) Josip Blažević, 641.
[30] Moirae NOONAN, Duhovne obmane, Zagreb, 2013.
[31] Usp. Moirae NOONAN, Duhovne obmane, 144.
[32] http://www.meditacija-yoga.com/meditacija-gdje-meditirati.html (20.10.2014)
[33] Usp. Thomas KEATING, Otvorena svijest – otvoreno srce, 76.
[34] Isto, 131.
[35] Usp. Moirae NOONAN, Duhovne obmane, 145.
[36] Thomas KEATING, Finding Grace at the Center, Masscusec, 1978., 20., u: Moira NOONAN, Duhovne obmane, Zagreb, 2013., 144.
[37] Usp. Thomas KEATING, Otvorena svijest – otvoreno srce, 59.
[38] New age i kršćanstvo – enciklopedijski priručnik, (ur.) Josip Blažević, 339-340.
[39] Usp. New age i kršćanstvo – enciklopedijski priručnik, (ur.) Josip Blažević, 95.
[40] New age i kršćanstvo – enciklopedijski priručnik, (ur.) Josip Blažević, 94-95.
[41] Thomas KEATING, Otvorena svijest – otvoreno srce, 112.
[42] Moirae NOONAN, Duhovne obmane, 143-144.
[43] Thomas KEATING, Otvorena svijest – otvoreno srce, 131.
[44] Isto, 132.
[45] Isto.
[46] Usp. Moirae NOONAN, Duhovne obmane, 151.
[47] Thomas KEATING, Poziv na ljubav – put kršćanske kontemplacije, Mostar, 2002., 132.
[48]„U gotovo svim religijskim sustavima govori se o takvoj sili. U hinduizmu se ta sila uz kundalini naziva i shakti ili prana. U islamu je poznata kao sila blagoslova pod nazivom baraka. U tantričkom budizmu naziva se bodhicitta ili jednostavno svjetlo. Kao svjetlo poznata je i u ezoteriji. Tamo je uglavnom nazivaju energijom, ali i životnom ili Kristovom silom. U zemljama budističke ili taoističke tradicije, poput Kine, Japana ili Koreje, ona se, prema taoizmu, naziva qi/chi/ki.“, u: Martin i Elke KAMPHUIS, Duhovne sile novog doba – o Božjoj stvarnosti i opasnosti kozmičkih sila, Split, 2014, 20-21.
[49] „Temelji se na sklupčanoj zmiji čije je ishodište navodno u donjem području zdjelice. To područje u kundalini učenju simbolizira prvi stupanj ljudske svijesti. Za razvoj svijesti, zmiju treba probuditi iz sna i uspraviti. Kaže
se da uzduž kralježnice sve do tjemena protječe energetski sustav sa sedam energetskih središta (čakri) koji treba osloboditi blokada i otvoriti za protok zmijske energije. Postoje različiti oblici joge, primjerice hatha joga (težište na ovladavanju tijelom, učenje disanja), rajajoga (ovladavanje unutarnjim silama) ili inanajoga (spoznaja ili prosvjetljenje). Neki oblici joge svoje težište stavljaju na duhovnu koncentraciju, drugi više na
tjelesne vježbe i položaje (asane), na vježbe disanja (pranayama) ili askezu. Ali cilj je uvijek isti: stapanje duše s bogom ili točnije rečeno: unutarnjeg božanskog atmanas kozmičkim brahmanom.
Filozofsku osnovu joge formulirao je indijski učenjak Patanjali (u njegovu povijesnost se sumnja) u svojem učenju (Yoga-Sutra). O jogi govore i hinduistički spisi poput Bhagavad Gite i Upanišada. Oko 500. godine prije Krista (u vrijeme Bude) joga se isprva nau-čavala i prakticirala u raznim djelovima Indije i na vjerskim školama.“, u: Martin i Elke KAMPHUIS, Duhovne sile novog doba – o Božjoj stvarnosti i opasnosti kozmičkih sila, 70.
[50] Moirae NOONAN, Duhovne obmane, 151.
[51] Thomas KEATING, Otvorena svijest – otvoreno srce, 187.
[52] Thomas KEATING, Otvorena svijest – otvoreno srce, 189.
[53] Usp. Moirae NOONAN, Duhovne obmane, 153.
[54] Isto, 67.
[55] Willigis Jäger (1925.). Duhovni je učitelj rodom iz Hösbacha pored Frankfurta u Njemačkoj. Benediktinac i zen učitelj danas živi u Centru za duhovne putove „Benediktushof“ u blizini Würzburga kojega je i osnovao 2003. godine. 1946. god. ušao je u benediktinski samostan, 1952. god. je zaređen. Do 1959. god. učitelj je u gimnaziji i prefekt u internatu, potom u centrali Katoličke mladeži u Düsseldorfu, te konačno i aktivno sudjeluje u radu humanitarnih organizacija „Missio“ i „Misereor“ (pomagale nerazvijenim zemljama Trećeg svijeta). 1971. god. započeo je praksu zena pod vodstvom o. Huga E. Lassala i Brigitte D’Ortschy, te potom odlazi u Japan u novoosnovani samostan u Kamakuri, nedaleko od Tokia gdje se priključuje grupi koja se školovala u zazenu i koanima pod vodstvom Yamade Ko-Un roshija koje je trajalo punih šest godina. Nakon završetka školovanja 1980. god. dobiva dozvolu da podučava zen. Povratak u Njemačku 1983. god. označio je osnivanje prvog centra za zen i kontemplaciju u Würzburgu pod nazivom Kuća sv. Benedikta (Benediktushaus). Sedam godina kasnije na njegov je poticaj osnovan „Ekumenski radni krug za kontemplativnu molitvu“ iz kojeg će se kasnije razviti Würzburška škola kontemplacije (WSdK). 1996. god. Willigis Jäger od Kubota roshija, dharma nasljednika Yamada roshija, dobiva Inka Shomei, potvrdu da je učitelj-majstor zena i 87. nasljednik Shakyjamunija Buddhe unutar škole Sanbo Kyodan. 2003. god. otvoren Centar za duhovne putove „Benediktushof“ u Holzkirchenu kraj Würzburga, zahvaljujući potpori poduzetnice gospođe Gertrud Gruber, koji je postao njegovo boravište i radno mjesto. 2007. god. osnovao je zen liniju „Prazni oblak“, da bi listopadu iste godine primio od kineskog velikog učitelja chana (zena) Jing Hui-ja u Chan (zen) hramu u Bailinu potvrdu o imenovanju majstora chana (zena) kao 45. nasljednik Lin Chi-ja (jap. Rinzai). Završetak nove organizacije svog dugogodišnjeg rada označilo je osnivanje linije kršćanske kontemplacije „Oblak neznanja“ 2010. god. koja broji preko stotinu učitelja, a djeluje u suradnji s Würzburškim forumom kontemplacije (WFdK).“ (8.2.2014.), na: http://kontemplacija.hr/nasi-ucitelji/willigis-jager-8#more-8J, (20.10.2014.).
[56] Usp. http://www.west-oestliche-weisheit.de/willigis-jaeger/biografisches.html (21.10.2014.)
[57] Usp. http://www.west-oestliche-weisheit.de/willigis-jaeger/publikationen/buecher.html (21.10.2014.)
[58] Uvod u kontemplativnu molitvu, KS, Zagreb, 1987., Kontemmplacija – susret s Bogom danas, Mostar – Zagreb, 2001., Val je more, mistična duhovnost za moderna vremena, Willigis Jäger, Synopsis, Zagreb, 2014.
[59] Uvod u kontemplativnu molitvu, KS, Zagreb, 1987.
[60] Usp. http://www.west-oestliche-weisheit.de/willigis-jaeger/biografisches.html (21.10.2014.)
[61] Usp. Jäger, WILLIGIS, Suche nach der Wahrheit. Wege – Hoffnungen – Lösungen. 2. Aufl. Verlag Via Nova. Petersberg 1999, S. 145; an anderer Stelle: „Diese kosmische Religiosität braucht keinen Erlöser.“ (Jäger, Willigis: Braucht der Mensch noch Religion. Münsterschwarzacher Vortragskassetten; Nr. 171. Vier-Türme-Verlag; Münsterschwarzach, Seite A.), u: Thomas WITSTTAD, Eine kritische Auseinandersetzung mit den Lehren von Pater Willigis Jäger (Teil 4) C. Mögliche Folgen und Gefahren für die Kirche und den Einzelnen, http://www.theologisches.net/index.php?option=com_content&view=article&id=81&catid=40 (20.10.2014)
[62] Usp. Thomas WITSTTAD, Eine kritische Auseinandersetzung mit den Lehren von Pater Willigis Jäger (Teil 4) Mögliche Folgen und Gefahren für die Kirche und den Einzelnen, http://www.theologisches.net/index.php?option=com_content&view=article&id=81&catid=40 (20.10.2014)
[63] Usp. „Bücher wie ‚Das Christentum‘, ‚Credo‘ und ‚Weltethos‘ von Hans Küng sind von größter Bedeutung […] Küng ist sehr wichtig für den interkonfessionellen Dialog der Religionen. Dieser Dialog vollzieht sich auf der exoterischen Ebene. Seine Bedeutung liegt in der Zusammenarbeit auf sozialem und politischem Gebiet. Aber die wirkliche Ökumene der Religionen liegt in ihrem esoterischen Bereich, in der transkonfessionellen Spiritualität und Erfahrung.“ Suche nach der Wahrheit, S. 55f., u: Thomas WITSTTAD, Eine kritische Auseinandersetzung mit den Lehren von Pater Willigis Jäger (Teil 4) Mögliche Folgen und Gefahren für die Kirche und den Einzelnen, http://www.theologisches.net/index.php?option=com_content&view=article&id=81&catid=40 (20.10.2014)
[64] Usp. Jäger, WILLIGIS: Suche nach der Wahrheit. Wege – Hoffnungen – Lösungen. 2. Aufl. Verlag Via Nova. Petersberg 1999, S. 220., Die Trennung zwischen den Religionen, so erfahren wir, sei darin begründet, dass man für die Erste Wirklichkeit keinen für alle annehmbaren Namen gefunden hätte(!), was die Ursache für Glaubenskriege, Verfolgungen etc. gewesen sei. Vgl. ebd.; vgl. auch Geh den inneren Weg, S. 9., u: Thomas WITSTTAD, Eine kritische Auseinandersetzung mit den Lehren von Pater Willigis Jäger (Teil 4) Mögliche Folgen und Gefahren für die Kirche und den Einzelnen, http://www.theologisches.net/index.php?option=com_content&view=article&id=81&catid=40 (20.10.2014)
[65] Jäger, WILLIGIS: Geh den inneren Weg: Texte der Achtsamkeit und Kontemplation. 5. Aufl. Herder. Freiburg im Breisgau 2001, S. 8., u: Thomas WITSTTAD, Eine kritische Auseinandersetzung mit den Lehren von Pater Willigis Jäger (Teil 4) Mögliche Folgen und Gefahren für die Kirche und den Einzelnen, http://www.theologisches.net/index.php?option=com_content&view=article&id=81&catid=40 (20.10.2014)
[66] Usp. Kontemplation und Mystik. Sonderheft 2. Schwerpunkt: Mystik und Theologie. [Wintertagung der Würzburger Schule der Kontemplation, Würzburg, Haus St. Benedikt 29.01.2001], S. 57., u: Thomas WITSTTAD, Eine kritische Auseinandersetzung mit den Lehren von Pater Willigis Jäger (Teil 4) Mögliche Folgen und Gefahren für die Kirche und den Einzelnen, http://www.theologisches.net/index.php?option=com_content&view=article&id=81&catid=40 (20.10.2014)
[67] „Das Franziskanerkloster ist 1660 gegründet und 1977 wurde das Meditationshaus vom Pionier des Zen, P. Hugo Enomiya Lassalle, zusammen mit dem damaligen Ortsbischof eingeweiht.“ (nepoznat datum objave), http://www.meditationshaus-dietfurt.de/ (18.10.2014.)
[68] http://kontemplacija.hr/nasi-ucitelji/kakichi-kadowaki-6#na1 (20.10.2014)
[69] Kakichi Kadowaki veli ovako: „Trideset godina svećeničke službe posvetio sam kombiniranju zena i Ignacijeve duhovnosti. Vjerujem da sam to u određenoj i uspio te sam s toga odlučio ovaj program ponuditi širem krugu ljudi. Tijekom 2001. godine vodio sam prvi stupanj tečaja za tri svećenika i jednu časnu sestru koji su imali priliku uvidjeti i iskusiti činjenicu da zen meditacija i trening mogu u velikoj mjeri pridonijeti produbljivanju njihove kršćanske molitve.“ u: JAGOR, (8.2.2014.) http://kontemplacija.hr/nasi-ucitelji/kakichi-kadowaki-6#na1 (26.10.2014.)
[70] Usp. Kontemplacija i mistika (9.3.2014.), u: http://kontemplacija.hr/ucitelji (5.11.2014.) Važna napomena za ovu bilješku je slijedeća: 5.11.2014. kad se završavao ovaj rad na ovoj stranici koju navodi bilješka stajalo je da je “fra Mladen Herceg dugogodišnji učenik W. Jägera”, a to više danas na 5.7.2019. ne stoji tamo. Ne znamo zašto je to uklonjeno i koji su razlozi straha pred istinom. Vrlo lako se mogu provjeriti promotori ove duhovnosti i uvidjeti tko su katolički klerici i još više časne sestre, koji podržavaju ovakve seanse transkonfesionalne duhovnosti i druge uče po samostanima i molitvenim prostorima prenoseći uzvišene “tajne duhovnog života”, a koje su u biti zabluda. (10.7.2019.)
[71] JAGOR, Kontemplacija & mistika, (8.2.2014.), http://kontemplacija.hr/o-nama/kontemplacija-mistika-centar-za-duhovne-putove-zagreb-20#more-20, (20.10. 2014.)
[72] JAGOR, Kontemplacija & mistika, (8.2.2014.), http://kontemplacija.hr/o-nama/kontemplacija-mistika-centar-za-duhovne-putove-zagreb-20#more-20, (20.10. 2014.)
[73] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), br. 8, u: Dokumenti, Zagreb, 41986., 1 (dalje: LG).
[74] LG 4
[75] Pismo je objavljeno 14. prosinca 1989., a u Osservatore Romano pojavili se 15. prosinca. Izdano je od strane: Kongregacija za nauk vjere, Istočnjački oblici meditacije i kršćanska molitva, Svesci – Communio, 1990., 68-69.
[76] Usp. Kongregacija za nauk vjere, Istočnjački oblici meditacije i kršćanska molitva, 3.
[77] Usp. Isto, 6.
[78] Isto, 14.
[79] Isto, 12.
[80] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2726.
[81] Papinskog vijeća za kulturu i Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, Isus Krist – donositelj vode žive. Kršćansko promišljanje o New Ageu, 2003., 6,62., u: Moirae NOONAN, Duhovne obmane, 139.
[82] Joseph RATZINGER, Vjera – istina – tolerancija, Zagreb, 2004., 114-115.
[83] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Nostra aetate, ( 18. XI. 1965.) br. 2, u: Dokumenti, Zagreb, 41986., (dalje NA)
[84] Usp. Molitva šutnje – škola kontemplacije, (prir. Mladen Herceg), Mostar, 2009., Knjiga bi trebala govoriti o kršćanskoj kontemplaciji, a stranica na koricama prikazuje taoističke principe energija.
[85] Usp. Hans Urs von BALTHASAR, Nova pojašnjenja, 124.
[86] Simone WEIL, Težina i milost, Zagreb, 2004., 58.