KOMENTAR: Enciklika pape Ivana Pavla II. iz 1993. podsjeća nas da molimo da budemo spremniji umrijeti nego lagati, varati, krasti, bludno griješiti ili počiniti preljub, a kamoli paliti tamjan idolima.
Papi Benediktu XVI. nije bilo lako ostati nakon njegove ostavke dalje od „svjetla reflektora”. Ne zato što je žudio za javnom pozornošću, nego zato što je javnost žudjela za njegovom. Mediji su spremno napadali i najmanju naznaku da Papa emeritus ima svoje mišljenje, osobito ako se ono razlikovalo od mišljenja njegova nasljednika.
Jedna od najnesretnijih epizoda bila je razotkrivanje privatne korespondencije između pape Benedikta i tadašnjega predstojnika Tajništva za komunikacije Svete Stolice mons. Darija Viganòa. Kako nadbiskup Georg Gänswein prenosi u svojim memoarima „Samo istina: Moj život uz Benedikta XVI.”, mons. Viganò je zamolio Benedikta da napiše predgovor nizu knjiga pape Franje o učiteljstvu. Iako polaskan, papa Benedikt je odbio jer je imao previše obaveza, a njegove slabe snage nisu mu dopuštale da pročita sve sveske u nizu. Osim toga, imao je načelo da nikada ne piše uvod u knjigu koju nikada nije pročitao.
Međutim, ono što je papu Benedikta ponovno vratilo u središte pozornosti bilo je nešto drugo što je rekao u tom istom privatnom dopisivanju. Izrazio je zaprepaštenje što je o. Peter Hünermann, njemački teolog koji je naslijedio o. Hansa Künga na Sveučilištu u Tübingenu nakon što su 1979. godine o. Küngu oduzete ovlasti, doprinio tom nizu, jer je o. Hünermann imao veliku ulogu u izdavanju takozvane Kölner Erklärung („Kölnske deklaracije“) iz 1989. godine, oštrog napada na Papin autoritet učiteljstva, posebno u pogledu pitanja moralne teologije, koja će na kraju četiri godine kasnije biti izložena u enciklici Veritatis Splendor („Sjaj istine”) pape Ivana Pavla II.
Glavna svrha „Kölnske deklaracije” bila je prosvjed protiv imenovanja Joachima Meisnera za nadbiskupa Kölna, što su potpisnici shvatili kao znak „novog rimskog centralizma”. U deklaraciji se izražava žaljenje što je Sveta Stolica odbila dati licence teolozima koji se ne slažu s naukom crkvenog učiteljstva, tvrdeći da to opasno zadire u njihovu akademsku slobodu. Deklaracija ukazuje na encikliku Humanae Vitae kao primjer kako Papa može prekoračiti svoje granice i nametnuti svoju doktrinalnu nadležnost „na nedopustiv način”.
Duboka zabrinutost Pape emeritusa što je otac Hünermann predstavljen u seriji posvećenoj učiteljstvu pape Franje daje naslutiti da je, za razliku od mnogih enciklika, Veritatis Splendor danas još važnija nego što je bila kad je prvi put objavljena. U svojim memoarima nadbiskup Gänswein objašnjava da je u vrijeme nastanka enciklike kardinal Ratzinger, tadašnji predstojnik Kongregacije za nauk vjere, bio duboko uznemiren teolozima koji su inzistirali da „dobro” ne znači ništa više od „bolje od x”. Ako je temeljni kriterij za prosuđivanje moralnog postupka samo izračun mogućih posljedica tog postupka, i ako se moral temelji jednostavno na onome što se čini „boljim”, sâm moral se urušava jer ne uspijeva objasniti „dobro” u sebi, što pak teško da će omogućiti kršćanstvu da se s bilo kakvom dosljednošću i integritetom naziva pravim Putom.
To je, objasnio je kardinal Ratzinger u svom uvodu u Veritatis Splendor, bio razlog za tobože metafizički pristup enciklike, prvenstveno ukorijenjen u snažnoj teologiji stvaranja, što je omogućilo sv. papi Ivanu Pavlu II. da spoji naizgled odvojene polove antropocentrizma i teocentrizma, kako bi se međusobno jačali.
„Razum”, čitamo u enciklici, „svoju vlastitu istinu i autoritet crpi iz vječnog zakona, koji nije ništa drugo nego sama božanska mudrost.” Ivan Pavao II. čak tvrdi da „naravni zakon nije ništa drugo nego svjetlo razumijevanja koje je u nas ulio Bog.” Nekima bi se moglo činiti da ovo uništava prirodni zakon i moralnu filozofiju pred božanskim zakonom i moralnom teologijom. Ipak, prirodni zakon nije ništa manje „prirodan” ako ga povezujemo s Bogom, koji ga ulijeva u nas. To je zapravo nauk svetog Tome Akvinskog, koji kaže da prirodni zakon nije ništa drugo nego određeno sudjelovanje u vječnom zakonu. Doista, svjetlo prirodnog razuma, pomoću kojeg razlučujemo što je dobro, a što zlo, nije ništa drugo nego „otisak božanskog svjetla u nama” (Teološka suma I-II, 91, 2).
Kardinal Ratzinger istaknuo je da je metafizika stvaranja u srži enciklike – koja je pak temelj za objektivne moralne norme – dovela Ivana Pavla II. do zapanjujućeg izlaganja o mučeništvu.
„Neprihvatljivost”, objašnjava papa Ivan Pavao, „’teleoloških’, ‘konzekvencijalističkih’ i ‘proporcionalističkih’ etičkih teorija, koje poriču postojanje negativnih moralnih normi u pogledu specifičnih vrsta ponašanja, normi koje vrijede bez iznimke, na osobito rječit način potvrđena je kršćanskim mučeništvom”.
U Knjizi Danielovoj Suzana bi radije umrla nego počinila preljub. „Svojom spremnošću da umre kao mučenica”, piše Ivan Pavao II., „ona obznanjuje da nije ispravno činiti ono što Božji zakon kvalificira kao zlo da bi se iz toga izvuklo nešto dobra.” Ivan Krstitelj je „dao svoj život u svjedočenju istine i pravde”, zajedno sa Stjepanom, Jakovom i bezbrojnim drugima koji su „svjedočili i branili moralnu istinu sve do točke podnošenja mučeništva”. Rani kršćani odbijali su čak i glumiti obožavanje idola jer su „više voljeli umrijeti nego počiniti i jedan jedini smrtni grijeh”.
Činimo li i mi tako? Samo ako smo dobro shvatili metafiziku. Škotski filozof iz 18. stoljeća David Hume slavno je ustvrdio da ne možemo izvesti „trebalo” iz „jest”. Ali metafizika mučeništva nas uči da svako „jest” neizbježno vodi do „trebalo bi”. Rani mučenici, koji su odbili zapaliti tamjan pred kipom cara (Otk 13,7-10) znali su da trebaju umrijeti jer je „učiniti čak i jedno konkretno djelo protivno Božjoj ljubavi i svjedočenju vjere” objektivno pogrješno.
Veritatis Splendor jedna je od onih enciklika koje su nam danas potrebnije nego kad su bile objavljene. Podsjeća nas da molimo da budemo spremniji umrijeti nego lagati, varati, krasti, bludno griješiti ili počiniti preljub, a kamoli paliti tamjan idolima. Ako živimo prema metafizici mučeništva, bit ćemo spremni pridružiti se onima koji su se, „poput samog Krista… pokorno povjerili i predali svoje živote Ocu, onome koji ih je mogao osloboditi od smrti”.
Prijevod: Ana Naletilić