Nitko se ne rađa kao homoseksualac ili lezbijka. To su dokazala istraživanja mozga i genetska istraživanja na blizancima. I pored intenzivnog traženja, pretpostavljeni „homoseksualni gen“ do danas se nije dao naći.
Lobisti homoseksualnog pokreta tvrde da su psihički problemi homoseksualnih osoba uzrokovani odbojnim držanjem društva prema homoseksualnosti, no činjenice kažu nešto drugo: iako su zapadna društva sve tolerantnija prema homoseksualnim načinima života, nova proučavanja pokazuju tendenciju porasta psihičkih problema kod homoseksualnih osoba.
Kada je 1993. Dean Hamer, znanstvenik i homoseksualac, objavio svoje maleno istraživanje o eventualnoj vezi između homoseksualnih osjećaja i genetike, glavni su mediji širom svijeta pisali: „Otkriven gen homoseksualnosti“. Mnogi su to povjerovali. Dean Hamer bio je mnogo oprezniji: „Geni su samo dio odgovora. Pretpostavljamo da i okolina igra ulogu u seksualnom usmjerenju, kao što je to slučaj kod većine, ako ne i kod svih ponašanja“[i]. Temeljno pravilo znanstvene struke je da podatke trebaju potvrditi drugi znanstvenici, prije nego što ih se može smatrati značajnima. Već 1999. jedna je kanadska skupina znanstvenika provela jedno veće istraživanje koje nije potvrdilo rezultate Hamerove studije: „Budući da je naše proučavanje mnogo šire, morali smo naći neki genetski utjecaj. Naši podatci ne mogu potvrditi postojanje gena koji bi u bitnome utjecao na seksualno usmjerenje“[ii]. I poslije ovoga istraživanja, znanstvenici su intenzivno ali uvijek uzaludno tražili homoseksualni gen. U kolovozu 2010., Der Spiegel je konačno priznao: „I pored intenzivnog traženja, pretpostavljeni homoseksualni gen do danas se nije dao naći“[iii].
Nitko se ne rađa kao homoseksualac ili lezbijka. To su dokazala istraživanja mozga i istraživanja na blizancima.
Istraživanje mozga koje je proveo Simon LeVay, znanstvenik koji pripada homoseksualnom pokretu, u medijima se često prikazuje kao da je dokazalo prirođenost homoseksualnosti. LeVay naprotiv jasno kaže: „Važno je naglasiti ono što nisam našao. Nisam dokazao da je homoseksualnost genetski uvjetovana i nisam našao nikakvi genetski uzrok homoseksualnosti. Nisam dokazao da se homoseksualni muškarci tako rađaju – a to je najčešća pogreška koja se čini kod tumačenja mojih istraživanja. Nisam našao niti homoseksualni centar u mozgu“[iv].
U Australiji je 2002. provedeno anonimno istraživanje svih blizanaca koji su navedeni u nacionalnom registru blizanaca. Budući da jednojajčani blizanci posjeduju 100% identično genetsko nasljeđe, da je homoseksualnost prirođena, bilo bi za očekivati da ako je jedan blizanac homoseksualan, onda će to biti i drugi. Podudaranje bi trebalo biti 100% ili blizu 100%. Istraživanje je pokazalo da je podudaranje samo 11% kod muškaraca i 14% kod žena. Jednojajčani blizanci imali su različite seksualne sklonosti. To je snažan argument za to, da individualno doživljena okolina igra važnu ulogu u razvijanju homoseksualnosti.
I nova finska studija iz 2008., čiji je opseg još veći od one australske, potvrđuje: Genetski utjecaj je malen, a tamo gdje postoji je tek indirektan, u smislu da osoba ima prirođenu sklonost reagirati izrazito osjetljivo na okolinu. Individualno doživljeni faktori okoline igraju najveću ulogu[v]. Jedan primjer: Kada zbog izvanjskih okolnosti jedan od blizanaca doživi duboku ranu u svom odnosu prema ocu, moguće je da će kasnije razviti homoseksualne sklonosti, dok drugi blizanac ne će.
Martin Dannecker, profesor seksologije i vodeći seksolog u Njemačkoj koji i sam pripada homoseksualnom pokretu, ovako je sažeo istraživanje: „Sve pokušaje iz prošlosti da se homoseksualnost utemelji biološki mora se smatrati propalima. I u najnovije vrijeme provedena su istraživanja koja su htjela dokazati da je ekskluzivno seksualno i erotsko zanimanje za vlastiti spol biološki uvjetovano, ali ni ta istraživanja do sada nisu dovela do konzistentnih rezultata“[vi].
HOMOSEKSUALNOST JE U BITNOME UVJETOVANA RAZVOJEM
Mnogo govori tome u prilog da se homoseksualna privlačnost stječe kroz složeni razvojni proces. Pritom svoju ulogu igraju i biološki faktori, kao što je prirođena visoka senzibilnost ili određene značajke temperamenta (kod dječaka slabija agresivnost i robusnost). Mnogo veću težinu imaju složena iskustva odnosa, napose kako dijete doživljava svoju okolinu i kako tumači svoje doživljaje.
Životopisi homoseksualnih osoba uvijek iznova pokazuju da homoseksualne sklonosti svoje korijene često vuku iz ranoga djetinjstva. Korijeni su u ranim ranjenim odnosima vezivanja, napose što se tiče veze prema roditelju istoga spola (odnosno kako dijete tu vezu doživljava).
Ti se ranjeni odnosi s roditeljem istoga spola i nezadovoljene emocionalne potrebe za brigom, prihvaćanjem i potvrđivanjem u pubertetu mogu prenijeti na osobe istoga spola, i to u seksualiziranom obliku. Mladić koji ima homoseksualne osjećaje, u homoseksualnom će kontaktu nesvjesno tražiti potvrdu od strane muškarca, vezivanje uz „očinskog“ prijatelja ili potvrdu ili priznavanje kod „najboljeg prijatelja“. Moguće je da u njemu traži i dio „bezbrižnog djetinjstva“ koje nikada nije imao.
Kod razvijanja muške ili ženske homoseksualnosti, različiti stručnjaci ukazuju na ulogu kroničnih ranih traumi koje su kod djeteta dovele do poremećaja u normalnom sustavu vezivanja[vii].
Psihoterapeut Joseph Nicolosi, koji je terapeutski pratio više od 1000 homoseksualnih muškaraca, piše da je djetinjstvo tih muškaraca bilo snažno obilježeno „nizom ranijih ključnih duševnih rana“. „Uvjeren sam“, kaže Nicolosi, „da homoseksualnost nije samo obrambeni sustav koji štiti od osjećaja manje vrijednosti na području muškosti, nego i obrambeni sustav koji štiti od traume koja je ranila samu srž identiteta“[viii].
Slično vrijedi za djevojke i žene. Žena u homoseksualnom odnosu često traži ljubav svoje majke ili „dom“ koji joj majka u ranom djetinjstvu koje mogla dovoljno pružiti. Žene koje su bile traumatizirane u ranom djetinjstvu, u homoseksualnom odnosu vjerojatno nesvjesno pokušavaju „popraviti“ tu ranu.
Ali seksualno ponašanje ne može izliječiti duševne rane niti zadovoljiti nezadovoljene emocionalne potrebe.
Zbog iskustava iz djetinjstva, mnoge homoseksualne osobe imaju stalan osjećaj nedostatka i nepripadanja. Zato mladići u adolescenciji pokušavaju u homoseksualnom kontaktu „dopuniti“ svoju vlastitu muškost, a djevojke pokušavaju imati udjela u ženskosti one druge djevojke. Kroz seksualni kontakt i sjedinjenje s osobom istoga spola nadaju se da će se bar nakratko osjećati „cjeloviti“.
Heteroseksualni razvoj dječaka pretpostavlja da se on u ranijoj razvojnoj fazi doživio „drugačijim“ od majke, odnosno de se doživio „poput oca“. Da bi bilo tako, on treba pozitivnu vezu s ocem. Rane u vezivanju u ranom odnosu s ocem, koje sprječavaju da dječak može ponosno reći „želim biti kao tata“, mogu dovesti do toga, da bude nesiguran u svoju muškost koja se razvija. Posljedica je ne samo da se osjeća otuđenim od oca, nego i od dječaka svojih godina. To dvoje pojačava njegovu nesigurnost u vlastiti muški identitet. U pubertetu se počinje diviti onome s čime se nije uspio povezati: to je svijet muškaraca. To divljenje poprima erotske crte. S osjećajima koji su najsnažniji – a to su seksualni – pokušava ublažiti svoju najveću emocionalnu bol: u seksu se pokušava povezati s muškošću. Za muškošću čezne jer je nije mogao dovoljno interiorizirati.
Još jednom Joseph Nicolosi: „Odrasli koji se smatraju homoseksualnima velik su dio svojega djetinjstva proživjeli u emocionalnoj izolaciji – iznutra izolirani od drugih, napose od oca i prijatelja istih godina. U obitelji su često igrali ulogu „dobrog dečka“. I prije nego što dječak razvije homoseksualne osjećaje, on se u sebi – zbog svoje ranjenosti – emocionalno odvojio od oca, od drugih dječaka i time i od svog vlastitog muškog tijela i njegova prvog simbola, penisa. … Homoseksualno ponašanje je traženje vlastitog izgubljenog muškog ja“[ix].
Kada djevojčica u obitelji nije cijenjena zbog svoje ženskosti (često ni od strane oca ni od strane majke), može se dogoditi da se previše identificira s muškošću. Zbog toga ne može posve razviti svoju vlastitu ženskost. Kao odrasla žena ona će u homoseksualnim odnosima tražiti vezu sa ženskošću.
Kod homoseksualnog muškarca moguće je da je u djetinjstvu postojala i previše uska veza između majke i sina. Majka je uskraćivanjem ljubavi kažnjavala sinovljeve prirodne pokušaje izražavanja autonomije, a pozitivna očinska figura kao identifikacijski objekt nije postojala ili dječaku nije bila dovoljno privlačna da bi ga oslobodila uske veze s majkom. To može imati za posljedicu da se dječak nesvjesno boji da će ga neka žena zarobiti, pa mu kasnije ne uspijeva izgraditi zadovoljavajući odnos s nekom ženom. Reakcija je bijeg u homoseksualne kontakte[x].
Ako je žena u djetinjstvu doživjela seksualno, emocionalno ili tjelesno zlostavljanje od strane muškarca, moguće je da izbjegava svaku intimnost s muškarcem i da je za nju homoseksualnost jedina seksualnost u kojoj se osjeća „sigurno“.
SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE
Pored heteroseksualnog zlostavljanja, koje igra ulogu u životnoj priči lezbijskih žena[xi], jedno novije istraživanje pokazuje: Kod muškaraca i žena koji žive homoseksualno, homoseksualno je zlostavljanje u djetinjstvu i adolescenciji bilo učestalije nego kod heteroseksualnih muškaraca i žena. U tom istraživanju upada u oči da su se mnogi mladići i djevojke počeli smatrati homoseksualnima tek poslije zlostavljanja [xii].
Jedno drugo istraživanje pokazuje: Vjerojatnost da će homoseksualni muškarac zlostavljati dječaka između 12 i 15 godina je pet puta veća od vjerojatnosti da će heteroseksualni muškarac zlostavljati djevojčicu između 12 i 15 godina[xiii].
Budući da je djetinjstvo i mladost osoba koje se kasnije osjećaju homoseksualno često obilježeno dubokom usamljenošću, moguće je da ih to čini podložnijima za heteroseksualno i homoseksualno zlostavljanje. Jedan muškarac priča: „U mojoj je obitelji bilo puno problema, a ja sam – opravdano ili neopravdano – bio uvjeren da me moj adoptivni otac ne voli. Kako bilo da bilo, nikada nije učinio ništa što bi mi dalo osjećaj da nešto vrijedim. Iskustvo zlostavljanja vjerojatno bi me odbilo da nisam među muškarcima tražio ljubav i potvrđivanje, no ja sam bio otvoren za to, i iskustvo da odrastao muškarac pokazuje interes za mene tako me se duboko dojmilo da su maštanja o muškarcima postala sastavni dio moga života“[xiv].
ZDRAVSTVENI RIZICI
Homoseksualni način života kod muškaraca i žena povezan je s povećanim rizikom raznih psihičkih problema i – napose kod muškaraca – fizičkih bolesti.
U psihičke probleme spada veći postotak depresije, tjeskobe, pretjerane upotrebe alkohola, droga i lijekova, kao i opasnosti od suicida[xv]. Lobisti homoseksualnog pokreta često tvrde da su psihički problemi homoseksualnih osoba uzrokovani odbojnim držanjem društva prema homoseksualnosti. Za tu tvrdnju do sada nije bilo dokaza. Mnogo toga govori u prilog tvrdnji da su ti problemi intrinzični[xvi].
Možda se može povući ova usporedba: Sedamdesetih godina se tvrdilo da su djeca traumatizirana kada moraju živjeti s nesretnim roditeljima pa je razvod braka – pri čemu roditelji mogu iskreno izraziti svoje osjećaje – najbolje rješenje za sve. Ako djeca i dalje trpe, govorilo se, to je zato što je razvod braka društveno još uvijek stigmatiziran. Radilo se na tome da se ukloni stigma s razvoda braka. Posljedica je bila porast broja razvoda braka. Danas znamo da djeca – nerijetko cijeloga života – trpe psihičke probleme zato štosu se roditelji rastali. Za djecu je problem razvod braka kao takav![xvii]
Iako su zapadna društva danas tolerantnija prema homoseksualnim načinima života, nova švicarska proučavanja pokazuju tendenciju porasta psihičkih problema kod homoseksualnih osoba[xviii].
Tome se kod ljudi koji žive homoseksualno pridodaje veća izloženost opasnosti od promiskuiteta i prisilnog seksualnog ponašanja, a unutar muških partnerskih veza i veća opasnost od nasilja[xix].
Nova ispitivanja u SAD ukazuju na sljedeće: mladi ljudi koji se smatraju homoseksualnima ili biseksualnima češće konzumiraju drogu i alkohol, češće pokazuju nasilno ponašanje i češće su žrtve i počinitelji u seksualnim susretima[xx].
U rizike za tjelesno zdravlje spadaju prije svega spolno prenosive bolesti, uključujući i AIDS. Sadašnje informacije berlinskog Instituta Robert Koch kažu da se 68% novih zaraza virusom HIV-a odnosi na homoseksualne muškarce[xxi].
MOŽE LI SE HOMOSEKSUALNOST PROMIJENITI?
Nitko nije odabrao svoje homoseksualne osjećaje. Homoseksualni identitet („ja sam homoseksualac“), naprotiv, je svakako pitanje izbora. Taj se identitet često bira zato što ljudi nikada nisu imali šansu čuti da se njihovi homoseksualni osjećaju mogu protumačiti neriješenim identitetskim konfliktima i ranjenim odnosima iz djetinjstva. Oni ne znaju da postoji mogućnost da se homoseksualni osjećaji smanje terapijskim radom na tim konfliktima.
Ljudi koji žele smanjiti svoje homoseksualne osjećaje i preći na heteroseksualnost kažu da se u homoseksualnosti ne osjećaju dobro: „Ja nisam homoseksualac nego imam homoseksualne osjećaje. Ti osjećaji ne upućuju na moj identitet, nego na nešto što u mom životu nije razriješeno“.
U znanstvenoj literaturi već nekoliko desetljeća postoji dokumentacija o terapeutskim rezultatima mijenjanja homoseksualnih sklonosti. Brojna istraživanja pokazuju prosjek od oko 30% klijenata kod kojih dolazi do promjene homoseksualnosti prema heteroseksualnosti[xxii].
Muškarci i žene koji svoju homoseksualnost doživljavaju kao nešto neželjeno i koji žele promjenu prema zreloj heteroseksualnosti trebaju imati snažnu motivaciju, jasan životni cilj, čvrstu namjeru napustiti homoseksualno ponašanje i osobnu snagu emocionalno se suočiti s vlastitim životnim ranama.
Čini se da terapeutska iskustva ukazuju na to, da se lakše mijenjaju ljudi koji u sebi nose unutarnju sliku zdravog braka i obitelji.
Homoseksualne lobističke skupine uvijek iznova traže zabranu terapija koje vode prema promjeni homoseksualnosti. Za to ne postoji ni etički ni znanstveni temelj.
Psiholog Rogers H. Wright, prominentni član Američke udruge psihologa (APA) piše: „Homoseksualne skupine u udruzi APA uvijek su iznova pokušavale nagovoriti Udrugu da zabrani psihoterapiju koja ima za cilj smanjivanje homoseksualnih osjećaja. Te skupine tvrde da su takve terapije bezuspješne i da štete klijentu. Psihologe, koji ne dijele njihovo mišljenje, optužuju za homofobiju. To izaziva duboku zabrinutost jer te skupine žele klijentu oduzeti pravo na slobodan izbor terapeuta i cilja terapije. Pritom se prešućuju činjenice koje kažu da psihoterapije za smanjivanje homoseksualnih osjećaja mogu biti uspješne kod onih klijenata, koji to žele“[xxiii].
Znanstvenici su 2009. objavili rezultate kršćanske organizacije za samopomoć s dušobrižničkim usmjerenjem Exodus International. Ta organizacija pomaže ljudima koji žele smanjiti svoje homoseksualne osjećaje i razviti svoj heteroseksualni potencijal. Na kraju dugog višegodišnjeg puta, 29% sudionika istraživanja postiglo je značajno smanjenje svojih homoseksualnih osjećaja. Daljnjih 23% razvilo je heteroseksualnu privlačnost. Sve skupa dakle više od 50% sudionika postiglo je značajno smanjenje svojih homoseksualnih osjećaja[xxiv].
Ima ljudi koji postižu tek ograničeno ili nikakvo smanjenje svojih homoseksualnih osjećaja, ali biraju put apstinencije. Uvjereni su da homoseksualni spolni odnosi ne mogu odraziti njihov najdublji identitet kao spolne osobe, kao žene ili muškarca. Homoseksualno ponašanje za njih nije u skladu s njihovim tijelom, tjelesnošću, i zato ono za njih nema smisla. Iz poštovanja prema samima sebi žele se odreći homoseksualnih spolnih odnosa.
„COMING-OUT“ KOD MALOLJETNIKA?
Mladima, koji često ili povremeno imaju homoseksualne osjećaje, danas se skoro redovito savjetuje javno očitovanje svoje homoseksualnosti, tzv. „izlazak iz ormara“ ili „coming-out“. Pedagozi i savjetnici trebali bi ih, naprotiv, hitno upozoravati da to ne čine. Jedno proučavanje homoseksualnog znanstvenika Gary Remafedija ukazuje ne sljedeće: Što se ranije dogodi javno očitovanje homoseksualnosti, to je veći rizik pokušaja samoubojstva. Što kasnije, to je manji. Svaka godina odgode „coming-outa“ u smjeru punoljetnosti smanjuje rizik samoubojstva[xxv]. To je doduše tek statistička veza, ali se ni kauzalna veza ne može isključiti.
„Coming-out“ znači javno očitovanje da je netko „homoseksualac“ ili „lezbijka“. Mladi osjećaju da to očitovanje znači veliko odricanje: odriču se mogućnosti da će u ljubavnom odnosu moći začeti, primiti i prenositi život. Javno očitovanje homoseksualnosti zatvara jedna vrata koja bi inače možda još ostala otvorena. To mladima oduzima svaku nadu u mogućnost promjene.
Mladi s homoseksualnim osjećajima trebaju brigu i primjerenu, stručnu pomoć, a nikako pozivanje na „coming-out“.
Istraživanja iz 2007. dokazuju još nešto: Većina tinejdžera koji su u početku uvjereni da su homoseksualci i da će to uvijek ostati, tijekom sazrijevanja spontano nađe put prema čvrstom heteroseksualnom identitetu[xxvi].
Javno očitovanje homoseksualnosti taj razvitak može značajno omesti ili blokirati. Prva spolna iskustva mogu biti odlučujuća. Seksualni osjećaj užitka traži ponavljanje. Ponavljanje postaje navika, a navike ostavljaju tragove u mozgu. Nešto, što je u početku možda bilo čudno, postaje model ponašanja i reagiranja koji je sve teže odbaciti. Pozivanje na javno očitovanje homoseksualnosti potiče mlade na donošenje odluka čije posljedice nisu u stanju sagledati.
Istovremeno, razvoj prema zreloj heteroseksualnosti nije nikakav automatizam. Mladi trebaju orijentaciju. Trebaju odrasle ljude koji vjerodostojnim primjerom pokazuju da se isplati težiti za brakom, jer brak ima jedinstveni potencijal izgrađivanja mira među spolovima i naraštajima.
Dr. Christl Ruth Vonholdt
Christl Ruth Vonholdt je specijalist dječje medicine i medicine mladih, i ravnateljica Njemačkog instituta za mladež i društvo (Deutsches Instutut für Jugend und Gesellschaft).
Priredila: Lidija Paris