Zagrebački reper MARIN IVANKOVIĆ-STOKA govori o 20-godišnjoj borbi s ovisnošću,a nakon povratka iz najstrože komune najavljuje šokantnu predstavu kojom želi educirati djecu i roditelje.
Kad si se vratio iz komune, gdje si bio?
Vratio sam se prije točno dva mjeseca, a bio sam na jednom prekrasnom mjestu koje se zove Marotto na jugu Italije, blizu Barija. Bio sam u zajednici Cenacalo. Nakon pet različitih zajednica, prvi sam se put odlučio za Cenacolo i presretan sam što sam prije dvije godine donio tu odluku. Tada sam rekao-ovaj mi put samo dragi Bog može pomoći.
Po čemu je Cenacolo drugačija komuna od svih u kojima si bio prije?
Utemeljiteljica Cenaculo je majka Elvira koja kaže: ova zajednica ne liječi drogu, ona liječi uzroke drogiranja. To je uistinu tako, ona te preodgoji.
Prvo moraš naučiti ovladati svojim silama, očistiti organizam, uz težak fizički rad naučiti se moliti i molitvo uz pomoć Duha Svetoga ići na druge razine na kojima su svi strahovi, začepljenja, kompleksi, sve one rane zbog kojih si se počeo drogirati, a tu govorimo o povratku u djetinjstvo. To je dugotrajan i vrlo bolan proces, a uz jednak omjer patnje, fizičkog rada i odricanja od samog sebe, služenjem drugih dolaziš do spoznaja tih stvari.
Kako izgleda jedan dan u Cenacolu?
Buđenje je u pet ako nisi zadužen za staju. Dvojica koja su zadužena za staju, a ja sam za nju bio zadužen sedam mjeseci, bude se u četiri. Dan počinješ čišćenjem staje, mužnjom krave na ruke, nosiš mlijeko u kuću, presvučeš se i ideš na osobno Klanjanje u pet, zatim zvoni za buđenje. U šest se bude ostali. Nakon osobne higijene ide se u kapelicu gdje je prva Krunica, zatim doručak i u 7 :15 sati počinje rad. Poslovi su podijeljeni na klesanje kamena, rad u vrtu i kuhinji-samo je jedan kuhar i to traje sedam mjeseci, kao i staja koja traje sedam mjeseci, a za nju su odgovorna dvojica. U vrtu radi 20 dečki , to je 10 000 kvadrata na kojima uzgajamo sve vrste povrća potrebne za zajednicu.
Cenacolo je zajednica u kojoj se ništa ne kupuje, sve radimo sami i živi se od donacija. Za razliku od hrvatskih komuna, za koje treba puno papirologije i koje se plaćaju, ova je potpuno besplatna i u nju ulaziš nakon tri mjeseca priprema. To je ujedno jedina zajednica koju je priznao Vatikan. Posao traje do podne, kada je ručak, zatim pola sata odmora, tijekom kojih pričaš s jednom osobom, nema razgovora u grupama i svaki put mora biti drugi sugovornik. I nakon večere je razgovor. Moraš komunicirati sa svima, ne samo s onima koji ti odgovaraju. Moraš upoznati svakoga iz kuće i znati kakav je tko.
U zajednici su bili Talijani, rekao si mi da nisu govorili engleski. Kako ste se sporazumijevali dok nisi naučio jezik?
Buona sera je bilo sve od moga talijanskog kada sam došao. Oni baš ne govore engleski, a don Ivan, koji je odgovorni svećenik Cenacola za Hrvatsku, rekao mi je- ti moraš ići među Talijane. Bari je poznata kuća koja nema luksuza. Tuširanje je ledenim vodom, samo subotom ima dvije minute tople vode po tuširanju, rad od jutra do večeri, uvijek otvoreni prozori, sve ledeno, puno se više moli nego u drugim kućama, baš hardcore varijanta. Don Ivan je rekao-tebi može pomoći jedino Bari, Bog i Gluauco. A Gluauco živi već 27 godina u zajednici, on je s majkom Elvirom otvorio 20 kuća po cijelom svijetu.
On je bivši ovisnik, ali je u rangu svećenika, ima golemu energiju i znanje koje je majka Elvira prenijela na njega. Tko želi od njega može naučiti puno toga. Ja sam prvi put tamo upoznao sebe. Ostavio sam masku Stoke u Zagrebu i otišao potražiti Marina. Stoka je bio kreirani lik kojim sam prekrivao strahove, komplekse, nedostatke i sve ono što svaki čovjek ima u sebi u većoj ili manjoj mjeri.
Ja sam kreirao taj lik superjunaka i bio sam div iz svojih snova. Ovaj put mi se svidjelo upoznati Marina jer ga nisam poznavao. Prvi put sam došao medu 35 ljudi koji ne znaju ništa o meni, ne znaju da sam neki reper, znaju samo da sam ovisnik iz Hrvatske.
Ondje je nakon rata bilo dosta Hrvata, ali u posljednjih 6 godina nije bilo nikog iz Hrvatske. Bio sam primoran odmah naučiti jezik i uspio sam u tri mjeseca. Super sam naučio talijanski i zahvalan sam tim dečkima jer su se pokazali kao iznimni ljudi. Od svih nacija koje sam upoznao, Talijani su nam nekako najbliži po karakteru i tradiciji, samo nas more dijeli. Ondje sam našao predivne ljude i iskrene prijatelje.
Nakon ručka i odmora ponovno se radi do sedam navečer. Ako si ujutro klesao kamen, vraćaš se tome. Toga kamena ima tone i radiš na njemu bilo ledeno s burom ili plus 45. Cijeli dan kuckaš čekićem i dlijetom. Kamen se obrađuje za zidiće, a zidića ima 500 i kad jedan završiš, taman se onaj prvi mora popraviti ili novi sagraditi, nikad nema kraja. Nema ničeg u blizini kuće. To je maslinski kraj. Oko kuće su stotine kilometara šuma maslina starih po 600 godina. Imali smo 7000 litara maslinova ulja, berba je trajala tri mjeseca. U vrijeme posla je jedna Krunica, a nakon posla je jedna hodajući Krunica. Slijede higijena, večera i još jedna Krunica. Na spavanje se ide oko 22 sata ako nemaš veće odgovornosti oko upravljanja kućom, to rade stariji dečki, oni idu spavati oko 23 sata. Već u dva je novo dizanje za Krunicu. Znači, nema slobodnog vremena,nema odmaranja,uvijek se moli.
Koje su ti bile najveće krize tamo?
Prva najveća kriza bila mi je izoliranost bez znanja jezika. Oni bi mi se smijali,a ja bih bio izoliran jer nisam znao čemu se smiju, nisam znao smiju li se meni.
Fizičkih kriza odvikavanja nisi imao?
Ne, jer prije samo odlaska u Cenacolo treba proći proces od tri mjeseca pripreme. Tamo nema terapija, tamo moraš ući čist i zdrav u glavi. Tome služi izolacija tri mjeseca prije Cenacola. K tome, tamo sam došao s iskustvom pet prethodnih komuna. To mi je olakšalo. Jer ovo je vrlo teška priča. Tu moraš biti ponizan, slomili su mi ego. Nema ega, nego šuti i napravi. Tamo ne postoji zašto, ne postoji ne mogu ili neću.
Koliko vas je spavalo u istoj prostoriji?
U sobama nas je bilo po osmorica, na krevetima na kat. Negdje bi ih bilo po pet, negdje deset. Uvijek su otvoreni prozori, higijena je na prvom mjestu, sve je vrlo čisto i uredno, besprijekorno je po pitanju toga. Gluaco je genijalac. Rituali koje on tamo napravi su jedinstveni. Tamo dolaze svećenici iz samostana Padre Pia i franjevci pokojnog Pankrecija, kako bi pronašli motivaciju za produbljivanje svojih molitvi. Oni kažu da je najrigorozniji samostani nisu ni približno strogi kao naša kuća. Oni imaju Internet, imaju tri Krunice, a mi imamo šest. I sve se uvijek mole na koljenima. Ja sam imao zdrobljeno koljeno i bilo mi je jako teško naviknuti se na to. Treba sto kilograma klečati, a kad je noćno Klanjanje, treba klečati sat i pol na hladnom kamenu koji je na minus deset. Od te hladnoće ti zubi ispadaju. Teško je bilo naviknuti se i na ledeni tuš. Izvor vode kojom se tuširaš je petsto metara ispod kuće. To te slomi, ali ti istodobno ojača duh i sad mogu ići u zaleđeno jezero da ne trepnem. Nekome poput mene sve je to bilo potrebno, bilo je potrebno da me slomi.
Koliko si ukupno bio tamo?
Dvije godine. Program traje ukupno tri godine, dvije traje osnovni program, a treća godina je doniranje zajednici, prenosiš svoje iskustvo drugima koji dolaze. Pomalo sam bio egoističan odlučivši da neću ostati i treću godinu, ali nekako sam osjećao da je moja misija ovdje. Osjećam potrebu ispričati svoju priču šačici klinaca ovdje. Ukupno ima šest godina komune i osjetio sam kad je trenutak kada trebam izaći.
Zašto u prijašnjim pokušajima nisi uspio i što je ovaj put drugačije?
Kao prvo, sazrio sam, drugačiji sam, za da mjeseca navršit ću 36 godina.
Jesi li u prijašnjim pokušajima lagao sebi ili drugima?
I sebi i drugima. Uvijek sam mislio da je samo droga problem koji kontroliraš ili ne, ali nije. Zapravo uvijek nešto odgađaš i od nečega bježiš. Da bi riješio problem,moraš se vratiti u djetinjstvo, a da bi to postigao, moraš potražiti pomoć Boga. Ja sam prošao i psihijatre, psihologe, psihoterapeute, psihijatrije, terapije,egzorciste, šamane, opatice, franjevce. U tih 18 godina išao sam najvećim stručnjacima.
Jesi li njima dolazio svojom voljom ili su te roditelji silili?
Nisu me tjerali. Htio sam da mi se pomogne. U želji majke i oca, uz njihovu golemu ljubav.
Važno je napomenuti da je na kraju upravo ljubav pobijedila. Da nisam imao njih koji su bili uz mene, kojima sam sin jedinac, da su oni podignuli ruke od mene, možda bih sada bio mrtav. Međutim, oni su svoj život podredili tome da mene izvedu na pravi put. Mama je dobila dva tumora na mozgu i preživjela je i operaciju i sve. Preživjela je jer nije htjela umrijeti da mene ostavi u ovisnosti. Danas smo svi sretni, oni također prate zajednicu, oni još idu na sastanke roditelja. Zajednica nakon izlaska ne prestaje živjeti, ona s nama živi cijeli život.
Sigurno si svjestan čestih komentara kako u komuni ovisnici jednu drogu zamijene drugom u obliku vjere. Kako gledaš na to?
Prije svega, nisam tip koji bi nekome nametao vjeru. Vjera je osobni odabir. Ja sam probao sve i meni je pomogao Bog. I iza toga stojim.
Vjerujem u čuda i milost Božju. Meni se milost Božja dogodila i ona je za mene zajednica Cenacolo. Majka Elvira, Gluaco i Cenacolo za mene su fizički dokaz milosti koji me izvukao iz neizbježne smrti. Jedina stvar koju nisam napravio u 18 godina ovisnosti jest da nisam i fizički nestao. Što je ovaj put drugačije? Drugačije je to što sam ovaj put izabrao ozdravljenje, ja sam rekao da želim zatražiti pomoć od Boga. I znao sam da moram presjeći svoj život ovdje. U trenutku kad sam sjeo u avion, moj život u Zagrebu, rap, mama, tata, psi i prijatelj-sve je moralo nestati. Sve sam to morao zaboraviti i otići daleko, upoznati sebe, izgraditi sebe kao osobu, uz pomoć zajednice naučiti biti ponizan, ne protiviti se i slušati druge, upijati sve kao spužva. A sve znanje koje sam godinama skupljao od psihijatara i drugih komuna, sve ono što se u vrijeme kada sam ih posjećivao činilo kao da ne daje rezultate, sad sam shvatio da posjedujem golemo znanje i alate, koja sam ovaj put uz pomoć molitve sam sebi dodatno pomogao-slagao sam se, preslagivao, opraštao, opuštao, odčepljivao sva začepljenja. Jer mi ne nosimo samo svoje pogreške, mi nosimo u sebi pogreške naših roditelja, baka, djedova, prabaka i sve se to nagomila. I onda pucamo u jednom trenutku pod križem svih tih grijeha koje je možda netko drugi napravio. Pomiješano s našim osobnim odabirima-bilo to kocka, kriminal ili droga. Droga je samo mali instrument, to su mala vratašca za bijeg od svojih rana.
Droga kod tebe nije bila hir?
Ne. Droga je vrlo složena. Ovisnost je vrlo kompleksna. Počneš eksperimentiranjem, svidi ti se, tko kaže da droga nije dobra-laže. Droga je savršena stvar, napravljena je tako da ti se svidi, ali ima najkatastrofalnije posljedice na svijetu. Ona jako malo da, ali oduzima sve. Kad je uzmeš, velik si, a nitko i ništa bez nje. To su činjenice. Krene sve divno, krasno, sve možeš na njoj napraviti. Malo-pomalo, sve ti postane glupo raditi bez nje. Nakon toga želiš stati jer više ništa nisi u stanju napraviti s njom, ali više ne možeš bez nje. I stalno je uzimam,ali ništa više ne možeš napraviti jer si nesposoban. Ne možeš pričati, ne možeš izaći, hvataju te paranoje, živci odu. Pogotovo kokain, koji je bio moja primarna droga, on vodi u šizofreniju.
Još ako si obiteljski podložan nekim dijagnozama, ona mora izaći u jednom trenutku. Ista je stvar i s marihuanom, za koju klinci misle da nije opasna. Međutim, imam puno prijatelja koji su danas biljke na psihijatriji samo zbog marihuane jer su bili podložni nekoj dijagnozi po genetskoj strani i to je eksplodiralo. Droga je vrlo kompleksna i dalo bi se o njoj puno razgovarati. I ja sam sebi dugo prodavao priču da se mogu sam izvući. Da ću se zatvoriti u kuću na brdu i izliječiti. Ali ti svoj rak nosiš u želucu, u svom duhu i kamo god odeš, tvoj rak ide s tobom u duhu. Ako ne tražiš ni jednog kirurga koji je kompetentan ući u duh, a to je Duh Sveti ili ta neka sila, kako god je netko želi zvati, bez Njegove pomoći ne ulaziš u srž problema.
Bježanjem, odgađanjem, savjetima i terapijama samo malo prikrivaš ranu, a ona se u jednom trenutku otkrije i bude još veća i još dublja i još konkretnija. I svaki put kad izađe eskalira iznova sve jače i jače. To je začarani krug iz kojeg se može izaći jedino odlaskom u izolaciju, dugotrajnim procesom liječenja uz pomoć neke zajednice, i to samo ako to želiš. Ja sam puno puta išao, znao sam da je potrebno, da nisam otišao u zajednicu Susret sa 22 godine, danas bih bio mrtav. Kad sam došao u zajednicu Susret i kad sam rekao da sam se došao liječiti od kokaina, oni su mi se smijali. Nitko u povijesti hrvatskih komuna tad se još nije došao skidati s ectasya i kokaina. Ja sam bio prvi. Danas 99,9 posto Talijana, a stotine ih je prošlo kroz Cenacolo u ovom razdoblju, kokainski su ovisnici. Malo njih su ovisnici o kompjuterima, nekoliko ih je bilo ovisno o heroinu. U Hrvatskoj se često traži pomoć zbog ovisnosti o kocki, a kod njih je kokain na prvom mjestu.
Prvi put si potražio pomoć sa 22 godine u hrvatskoj komuni, koliko je to trajalo?
Prvi put sam bio u zajednici Susret. To su predivni ljudi koji su mi u tom trenutku spasili život. Svaka mi je zajednica u danom trenutku spasila život.
Bio sam lud, bio sam opasan za druge i za sebe. Uvijek sam bio ekstreman, nekoliko puta sam se predozirao, oživljavali su me. Jer dok bi drugi uzimali po pet ectasya na noć, ja sam ih uzimao 30. Bio sam megaloman, uvijek sam trenirao i uvijek sam mogao više, jače, bio sam faca koja može više toga uzimati a zapravo sam bio debil koji je bježao od te količine. Međutim, tada mi je to bilo normalno: pojesti 30 ectasya u noći, svaki dan deset, dva prije teretane. I tako sam svaki dan punih pet godina jeo te ectasye. A onda, kada sam prešao na kokain, tu pričamo o desetinama grama dnevno. Sve je otišlo na to. Strah me izreći te cifre,to su milijunski iznosi.
Zajednica Susret spasila mi je život u tom trenutku. Iako sam bio svjestan da mi treba pomoć, ipak sam onamo otišao na nagovor drugih. I svaki put me komuna smirila. Međutim, nisam to želio na pravi način. Meni je tada droga bila puno jača od želje za ozdravljenjem. I uvijek sam se vratio u drogu jer nikad nisam htio taknuti tamo gdje je uzrok drogiranja. Samo se ovaj put dogodilo da sam rekao: želim živjeti i potrebna mi je Božja pomoć jer nisam dovoljno jak. Zahvalan sam Cenacolu na svemu što mi se tamo dogodilo. Jer sam upoznao sebe. I dalje sam pun mana i strahova, kompleksa, slabosti, međutim zajednica Cenacolo naučila me sve te stvari nositi s dostojanstvom, sa smiješkom i uzdignute glave. I sretan sam.Više ne bježim od problema. Imam ih kao is vi. Danas radim u jednom skladištu za normalnu plaću kao i svi drugi ljudi, nisam nikakva faca. Znam napraviti dobru glazbu, Bog mi je dao taj dar. Zašto sam ostao živ? Možda zato da On kroz mene progovori šačici klinaca koji slušaju tu moju glazbu. Da im kažem da to nije baš tako super. Da je to fora, ali da ima smrtni završetak. Razorit će obitelji i neizbježna je smrt. Mali je broj onih kojima se iz nekog razloga posrećilo da prežive,poput mene. Napravio sam predivni album u Cenacolu koji se zove :”stara škola kreka-iz tame u svjetlo”. ”Stara škola kreka” je moja starija stvar koju sam imao na posljednjem albumu i dosegla je izrazito velike brojke, čak i bez videa. Ovih dan snimam video za nju. Novi album će se zvati ”stara škola kreka-iz tame u svjetlo” (Dalle tenebre alla luce je deviza Cenacola ). Album je samo prvi korak, on izlazi 1 rujna, imat će 15 pjesama koji su svjedočanstvo mojega 18-godišnjeg drogiranja. One su hardcore koji priča o tami i koju ni Batman ne želi ući. Ali i album govori o problematici koju nosi tama i donosi mogućnost izlaska u svjetlo. Uvijek se završavam sa svjetlom. Kroz tamu i probleme svjedočim da se može izići na svjetlo, i kad netko to posluša, kaže wow, probat ću i ja. Drugi, važniji dio priče je predstava koju radim s redateljem Marijem Kovačem i imat ćemo premijeru prije Božića. Mario je za mene genijalac, on je gradski lik, razumije moju priču.
Kako ste zamislili predstavu?
Razmišljao sam dvije godine o tome, gledao sam Mikea Tysona i Spikea Leeja na Broawaju i zaljubljen sam u tu predstavu. Stoput sam je pogledao, to je Tysonova životna priča. Ja svoju priču o rapu i drogi moram ispričati klincima. Želja mi je da klinci dođu s roditeljima pogledati tu moju hardcore verziju, da njome educiram roditelje o drogi. Ne pričam priče koje sam čitao u knjigama, nego svojih 20 godina života na ulici, gdje sam vido sve i proživio sve.
Da šačica klinaca koji još nisu izabrali, možda kažu-uf, ja ne želim ići putem mraka. Za roditelje da ih educira. A za adolescent, moju najjaču grupu fanova koji su već ušli u mrak, njih ću povući u tamu. Jer oni se opijaju tamom, njima ta spika o gudri proizvodi seratonin. E njih ću povući u najintimnije predjele gdje nisu ni pomislili da je moguće ići. A onda ću im prezentirati što nosi tama. Možda ti klinci koji su već zašli u mrak kažu: vidiš, on je 20 godina bio najgori narkoman i on je uz pomoć Boga izašao na svjetlo, pokušat ću i ja. E, samo jednog da uspijem spasiti svojim primjerom, samo jednog-moj križ se isplatio i već sam napravio veliku stvar. Siguran sam da ću s Marijem napraviti iznimnu predstavu. I zato nisam ostao treću godinu u Cenacolu, i zato nisam išao u misiju u Afriku koja je prekrasna, nego sam svim srcem osjetio da je moja misija ovdje, da je moja Afrika Hrvatska.
Iako bi ti vjerojatno u Africi bilo lakše i bio bi sigurniji da se u misiji nećeš poskliznuti?
Ma ne bojim se više. Znam što me vodi kamo. Znam da ne mogu više cugati, ne mogu više ići na techno partye, znam koje su mi stvari okidači. Ima puno stvari koje me asociraju na drogu, ali kada vidiš zabranjen smjer na cesti, lijevo je dopušteni, desno zabranjeni-pa samo kreten nakon pet komuna, deset psihijatrija, predoziranja i svega, samo kreten ide još jednom probati zakoračiti gdje se ne smije. Ali sad, trijezne glave i iskustvom koje imam, i stotinu odabira lijevo i desno, znam što smijem a što ne. I opet trebam biti pažljiv jer vrag je tu i vreba svaki pogrešan korak. Ne treba se razbacivati riječima da je to sigurno. Nikad nije sigurno. Ljudi padnu i nakon deset godina što su dobri, osnuju obitelj, imaju klince, ali dogodi se recidiv nakon deset čak i 15 godina, dogodi se trenutak nezadovoljstva i crni te zaskoči. Zato ne treba biti bahat nego ponizan.
Je li ti bio problem pronaći posao?
Ne, dragi ljudi odmah su se ponudili. Prijatelj mi je sam ponudio da radim kod njega u skladištu. Odmah sam prihvatio, nisam preispitivao ni novac ni išta drugo. Bio sam zadovoljan tim čovjekom koji mi je odmah, dan nakon što sam se vratio, dao priliku da radim. U zajednici sam radio težak fizički posao od jutra do večeri i naučio sam raditi. Prihvatio sam ovu ponudi jer moram imati obvezu rada koju sam usvojio u zajednici. Možda mi je i teško koji put, ali sam sretan jer je teško, zaradim svoj novac, prvi put platim sam svoje račune, imam svoj neki gušt. Od muzike si uvijek napravim dobro i imam sponzore koji su uz mene svih ovih godina. Ne fali mi ništa,važno mi je da su mi roditelji zdravi, da je Wauzi zdrav, ja sam sretan. Naučio sam biti vrlo sretan bez novca. Bio sam sretan u kravljem izmetu u četiri ujutro dok muzem krave i perem ih, gdje sve smrdi i puno je muha.Kad se naučiš tamo biti sretan bez lipe, budi siguran da ćeš i sa 500 eura znati što napraviti i ne biti nesretan jer netko drugi ima nešto što ja nemam i zato biti iskompleksiran. Sada znam biti sretan bez ičega. Naučio sam biti sretan s onim što je besplatno.
Pričao si mi koliko si naučio cijeniti prirodu, njezin ritam, salatu koju ste sadili?
O da! Nikad nisam razmišljao što je salata, to je bilo nešto što pojedeš. Međutim, sada je salata nešto sasvim drugo. Salata je prvo kopanje vrta, pa ravnanje, pa proces stvaranja one rahle zemlje pogodne za sijanje, pa je posiješ, onda ustaješ ujutro prije svih i zalijevaš tu saltu dva, tri mjeseca i gledaš kako klija. Onda raste. I onda je ubereš. I tu su sa tri mjeseca teškog rada i strpljenja za jedan doručak za 40 osoba. Kako je to težak proces! I kako je to dobra salata! I kako je onda cijeniš! I kako onda ne bi cijenio zarađenih 600 ili 700 eura plaće? Stvarno to cijenim jer nikad nisam imao naviku rada. Rap sam ovaj put morao staviti na mjesto hobija. Sada sam ponosni skladištar i sretan sam što ljudi znaju da sam normalan dečko. S druge strane, znam iskoristiti ime Stoka kada treba napraviti brutalan show. Ne želim biti neka faca jer to nisam, ali znam napraviti dobar show i znam naplatiti taj show. Međutim, to je moj hobi, a Stoka je brend koji postoji 20 godina i koji znam dobro koristiti, al tek nakon odrađene smjene od 7 do 16 sati u tom skladištu. Ona plaća moj život, ona je moja konstantna i jamstvo zdrave glave. Jer da nemam posao, bio bih po kavama, tamo bi mi već počeli prilazi oni tamni koji prelijevaju iz šupljeg u prazno i pomalo te uvlače u te prazne priče i onda ti počneš kombinirati prazne kombinacije i nezadovoljan si. Tako to krene. Nema tu sreće. Svatko normalan se namuči i zaradi i sretan je kad zaradi i dođe vikend. Meni je trebalo doći do moje 35 godine dok to shvatim. Moj djed, tata i mama, svi su veliki radnici, a ja sam bio mrtvi klošar. Razmaženi sin jedinac.
Koliko je tvoja obitelj patila zbog tvoje ovisnosti, kako su oni uspjeli izdržati?
Svi smo patili tih 18 godina, bez njihove ljubavi sigurno danas ne bi bio živ. Oni su me često znali smjestiti u komunu kada mi je stvarno bila potrebna pomoć da preživim. Mi smo kao obitelj prošli veliku Kalvariju, ali danas je naš osmijeh svjedočanstvo izlaska na svjetlo. Osmijeh moga tate i moje mame i moga buldoga Wuzija, koji me dočekao živ sa 11 godina, što je za mene također velika milost, jer sam molio i za to da ga zateknem živog kad se vratim. Ali prošli smo sve najgore, sad ne bih o njima, ali svih tih najgorih detalja dotaknut ću se u predstavi. Ljudi će vidjeti stvari koje ne mogu ni zamisliti, jer stvari koje su gledali u filmovima su uspavanke za novorođenčad u usporedbi s onim što ću im ispričati. Ljudi će možda pokrivati uši da ne čuju što ću ispričati. To je ovisnost, ona je prljava, smrdljiva, nakaradna, odvratna. To ljudi moraju čuti, moraju bit šokirani da znaju da to nije film. Da shvate da je možda njihova kći jedinica možda baš sad oralno zadovoljava nekog klošara u wc-u na koljenima za lajnu bijelog. To je realnost. Tatina princeza koja je kod kuće sva draga i fina u klubu je na koljenima da bi namirila svoju ovisničku potrebu.To su realne situacije i to roditelji trebaju čuto, jer oni dugo bježe sa suočavanjem s problemom svoga djeteta. Oni vide da nešto ne štima, ali odgađaju suočavanje jer je teško sebi priznati –moja princeza je narkomanka, ili moj sin je narkoman. Pa prođe i pet godina, koliko je i u mom slučaju prošlo, prije nego što priznaju da im je sin jedinac, velik faca, narkoman. Ali tada je već kasno i tad imamo problem.
Nakon predstave snimit ćeš i film?
Tako je, to je možda najvažnija stvar. Nakon predstave odmah ide film ”stara škola kreka-iz tame u svjetlo :moja priča o rapu i drogi”. Film će se više doticati glazbe, kako sam doživio rap, grafite, break dance, kako se to kretalo u Hrvatskoj.
Film će biti dokumentarac isprepleten spotovima, repom. Ići ćemo po lokacijama na kojima su se događale važne stvari. Uvrstit ćemo i snimke mene drogiranog, predoziravanje. U fimu će govoriti i moji psihijatri i mama će ispričati svoju stranu. Tu će biti i drugi dečki koji su se sa mnom drogirali, bivši ovisnici koji su se izvukli, a otići ćemo i na grobove dečki i cura koji su umrli. Film će ići jako duboko. Cijela priča s predstavom, filmom i albumom naišla je na veliku poptoru Gogsa, s kojim sam surađivao i prije. Kada su čuli da idem u Cenacolo, vlasnici Gogsa su mi rekli da nakon izlaska iz zajednice ne tražim nikakve druge sponzore, da će me oni pratiti u svemu što zamislim. Vratio sam se, rekao sam da imam u planu album, film i predstavu i oni su odlučili sve financirati. Zahvalan sam što me prate i što su mi omogućili da se vratim ovako brzo. Ja sam prije pričao priče, manipulirao sam i svatko bi mi odradio besplatno i glazbu i spot, a ja bih uzeo novac i pošmrkao ih. Ovaj put se dogodila providnost i u Gogsu su rekli-koliko trebaš, pa sam svima platio unaprijed. Zato idem sretan ujutro raditi u skladište jer ne razmišljam gdje ću nabaviti novac za video, za film, za predstavu. Iskreno sam im zahvalan jer nisu rekli da ih ne zanimam, da sam narkoman, nego su stali uz mene i ponosni što mogu biti dio priče koja poručuje mladima da se protiv toga može boriti.
Je li tvoja inteligencija bila otegotna okolnost u skidanju s droge?
Da, i ne samo na skidanju nego i u dugogodišnjem ovisničkom životu. Živio sam u šest zajednica i stotine dečki je prošlo pokraj mene. To su narkomani koji su uvijek budni. Ovisnik mora biti tri situacije ispred običnog čovjeka da bi realizirao situaciju sebi u korist. Mi smo poznati po tome da smo uvijek budni za prevaru pet koraka unaprijed. Međutim, skužio sam da sam deset situacija ispred pet situacija budnog narkomana. Bog mi je stvarno dao tu otežavajuću okolnost da sam takav psiholog i manipulator. Kada ujutro uđem u prostoriju među 40 ljudi, točno znam tko će se taj dan posvađati, vidim to iz načina na koji se gledaju za doručkom. Znam tko će koga napasti, sve znam. E, ja sam to godinama koristio za manipulacije. Točno znam koju emociju kod koga treba izazvati da bih realizirao ono što želim. I to je otežavajuća okolnost jer to ide u nedogled. Manipulirati manipulatorom je nemoguće. I kad ti se dogodi jedan kao ja, može tu biti sto stručnjaka, zavrtjet ću ih kako hoću i gdje hoću. Što se meni obijalo od glavu jer nisam vrtio samo njih nego i samog sebe i tonuo sve dublje.
Kako kontroliraš tu svoju manipulativnu stranu?
Sada je koristim za pozitivne stvari. Otkad sam se vratio, dobio sam oko 50 upita roditelja zabrinutih za njihovu djecu. Lakše im je možda razgovarati sa mnom koji sam bivši ovisnik, kojeg znaju s telke, nego s nekim stručnjakom. Osjećam se odgovornim za te mame koje me danas pitaju za pomoć i dajem srce za to. Lijepo je nekome pomoći. Nisam čudotvorac ali svojim iskustvom mogu prepoznati kome treba preporučiti koju vrstu pomoći. Mame me pitaju da se nađem na kavi s njihovim djetetom. I ja to rado napravim, ali oni mene ne mogu zašprehati. I tu je moja manipulacija bitna. Susreo sam se s pričama koje sam i ja u početku prodavao. To režem odmah. Nezgodan sam, sa mnom nema pregovaranja. Sve su to klinci od 20 do 25 godina. Puno mi znači kad u meni vide mogućnost svoga spasa, to je moja misija, dati nekome tračak nade kada je najmračnije.
Što je s onim koji nisu skloni potražiti izlaz u vjeri?
Ma ne mora samo Bog biti spas. Ne kažem da nije moguće, ali ja nisam uspio drugačije. Za mene ne postoji odvikavanje izvan zajednice, bila ona vjerska ili radna. Probao sam sve, bio sam u Remaru koja je radna zajednica, oni su protestanti, bio sam u Susretu koji je samo radna zajednica. Možda dođeš do tih svojih začepljenja i iskustava sam, bez Boga, možda to netko može. Ne namećem ja Boga kao jedini izlaz. Samo kažem da je meni pomogao Bog.
A što je s ljubavlju, bila je tu i tvoja djevojka Ivana koja te godinama podržavala?
Da, ja i Ivana smo bili sedam godina skupa i sve je prolazila sa mnom, bila mi je ogromna podrška. Ona je stvarno prekrasna žena koju danas obožavam kao prijateljicu, s kojom sam u dobrim odnosima, koja bi svaki dan trebala roditi bebu. Dogodila joj se predivna ljubav i silno sam sretan zbog toga. Od trenutka kada sam ušao u Cenacolo, molio sam za njezinu sreću, ma što god ta sreća bila u Božjim očima. Bog je rekao svoje i dogodila joj se divna ljubav i najsretniji sam čovjek zbog nje. Za mene je velika pobjeda što mi je Bog dao da nemam ni trunke ljutnje ni tuge prema tome kako je On odabrao i kako se sve dogodilo. Sretan sam da se danas može pozdraviti, da danas sutra mogu poljubiti tu bebu i da sam prijatelj s njezinim budućim mužem.
Odlazeći u komunu znao si da je vaša priča gotova?
Rekao sam joj-ti traži svoju sreću jer ja ovaj put neću tako skoro doći natrag. Znao sam da je glupo od te cure koja me čekala pet puta tražiti da me čeka još tri godine. Ostavio sam sve opcije otvorene, znao sam da Bog mora reći svoje. I on je rekao svoje i tu moja priča završava. Sada sam nakon dugo vremena slobodan i siguran da će mi se dogoditi neka divna cura. Veselim se tome jer sam svjestan svoje dobrote. Sam sebe ponekad iznenadim kakav sam kad sam dobar. Vidim reakciju drugih u mome društvu, znam da imam tu karizmu i to svjetlo, eksploziju lijepe energije.
Vidiš li se u ulozi oca?Je li te, s obzirom na to kakav si bio sin svojim roditeljima, strah biti otac?
Naravno, zamišljam se u ulozi oca, to je predivna stvar i veselim se. Nije me strah. Ne možeš dijete zaštiti od opasnosti, možeš se samo moliti za njegovo zdravlje. Najbolje sam odgojeno dijete na svijetu pa sam izabrao put koji sam izabrao. Možeš biti samo tu uz njega. Ljubav je najvažnija stvar. Samo ljubav i komunikacija.Najgore je kad ljudi prestanu komunicirati. Nikada mi nitko od prijatelja nije došao kad sam ga trebao. Došao je tata ili mama. To su jedini prijatelji i to treba osvijestiti. Međutim, zdrav je odnos zvati roditelje kad zezneš stvar a ne prijatelje. Danas se osjećam dužan biti dobar sin i podariti im unuke za sreću. Uostalom, ja sam zadnji Ivanković, poslije mene nema nikog, želim produžiti obiteljsku lozu.Veselim se ulozi oca ali ne forsiram ništa. Znam da će mi se to sve sada dogoditi.
Izvor: Časopis Story