Iznad svega, moramo se osloboditi grozne ideje, ploda rasprostranjenog kompleksa inferiornosti da pompa, u odgovarajućim prilikama, ima ikakve veze s taštinom ili uobraženošću. Celebrant koji se približava oltaru, princeza koju kralj izvede da otpleše menuet, general na svečanoj paradi – svi oni nose neobičnu odjeću i kreću se proračunatom dostojanstvenošću. To ne znači da su tašti, nego da su poslušni; pokoravaju se zahtjevima svečanosti. Moderna navika da prostački obavljamo svečane prilike nije dokaz poniznosti nego je dokaz da se osoba nije u stanju izgubiti u rituali, pokazuje da je osoba spremna svima pokvariti pravi užitak rituala.
C.S.Lewis
Tako je C.S Lewis prokomentirao modernu naviku napuštanja svega svečanoga. Postoje prilike koje zahtijevaju pompu, ali danas se sama riječ pompozno koristi isključivo u negativnom smislu. Prema Lewisu, u vremenu u kojem ljudi traže samo svoju ugodu, primjerice odjenuti će se u njima udobnu odjeću, moramo nanovo osvijestiti stanje uma u kojem su ljudi odijevali najbolje što imaju kako bi proslavili vrijedne prilike.
Ljudi koji se odbijaju prilagoditi prilici, podnijeti i minimalno trpljenje, često to ne opravdavaju svojom lijenošću ili razmaženošću nego svojom poniznošću. Kao da preoblikovanje svega po svojoj volji nije izraz egocentričnosti.
Svećenik koji unosi inovacije, pretvara misu u vlastitu predstavu, u kojoj se gubi svaki smisao svečanoga, sramoti svoju poziciju celebranta, uklanja i od sebe i od puka ideju što i koga predstavlja. (Često je kriv i zbog puno težih stvari.) Kada odbacuje “tradicionalno ponašanje”, hvaliti će ga da je moderan, neobičan, skroman; ali prava poniznost je prihvaćanje pozicije koja vam je dana.
Prihvaćate svoju poziciju i obavljate je, izgubite se u njoj; nije bitan pojedinac nego služba koju obavlja. Svećenik ne bi trebao unositi svoje proizvoljne inovacije, trebao bi se svečano ponašati i izgubiti se u ritualu.
Odbacivanje stoljeća tradicije i svega onoga što je život svećenika tradicionalno podrazumijevao kako bi se prilagodili “duhu vremena” nije znak poniznosti nego oholosti. Štujemo Boga, ne svećenika.
—
Oni koji se se žele približiti prstenu Pape, rade to zbog njegove službe i pozicije, sakrivanje ruku nije izraz skromnosti.
Svojevremeno su mediji potencirali izjavu Pape o tome da nije na njemu da ikome sudi. Mislim da je intepretacija te izjave u medijima bila pogrešna, ali odgovor na to pitanje je prilično jednostavan. On je Papa. To mu je posao. Zadatak mu je ispravljanje pogrešaka. Pravo pitanje je tko je on da mijenja nepromjenjivi svevremenski moralni zakon? (Nije se, konkretno, radilo o nikakvom pitanju tradicije ili discipline.)