Po mišljenju sviju koji imaju uši da čuju i oči da vide, dolazak Radosne vijesti uzvisio je i očuvao bitno dostojanstvo i vrijednost žena više od ijednog drugog događaja u povijesti. Prije Evanđelja prema ženama se odnosilo kao prema pukim predmetima, i sramotno ih se lišavalo poštovanja koje se duguje časti jedne dame. Kako je pisao papa Lav XIII.:
„Svečani obredi, osmišljeni voljom zakonodavaca, odredili su da žena mora […] nositi časno ime supruge, ili pak sramotno ime priležnice. […] Odatle je proizašla i najveća pomutnja u vezi s međusobnim pravima i dužnostima muževa i žena, gdje je muškarac dobio vlast nad svojom ženom, naređujući joj da gleda svoja posla, često bez ikakva pravednog razloga, a on je bio slobodan ‘bezglavo se i nekažnjeno prepuštati požudi, neobuzdano i bez ikakva suzdržavanja, u kućama na zlu glasu i među svojim ropkinjama, kao da krivnju sačinjava dostojanstvo osoba s kojima se griješi, a ne volja grješnika’. Kada se muževa razuzdanost tako očitovala, ništa nije bilo vrjednije sažaljenja od žene, koja je bila tako ponižena da se na nju gledalo samo kao na sredstvo za udovoljavanje strastima, ili za dobivanje potomstva. Djevojke dorasle za udaju prodavalo se i kupovalo bez ikakvog osjećaja srama, kao da su obična roba, a ocu i mužu nekada se davala moć da na ženi izvrše smrtnu kaznu.[1]
Tako žene ne samo da su bile predmetom takvog sramotnog poniženja, nego je i prijezira vrijedna praksa ubojstva supruge bila zakonita čak i među Rimljanima (kaže se da je to učinio i car Konstantin). Savršena nije bila ni praksa izabranoga naroda, Izraela, kako to naš Gospodin u Evanđelju govori o razvodu. Doista je obilježje nekršćanske kulture prema ženama se odnositi kao predmetima, kao da je njihova ljudska priroda inferiorna. Cahill tako piše: „Ni u jednom povijesno poznatom narodu žena nije uživala svoja prirodna prava prije dolaska kršćanstva.”[2]
Suprotno tome, Evanđelje je govorilo o neraskidivom braku (doživotna veza sigurnosti i zbrinutosti za ženu i njezinu djecu), monogamiji (savršeno očitovanje podjednakoga dostojanstva muškarca i žene), i pravima i dužnostima muškarca i žene jedno prema drugome – nekima međusobnima, a nekima zasebnima.
No najviše od svega, Bog je proslavio Djevicu Mariju i uzvisio je iznad svakog smrtnika kao Bezgrješnu Majku Božju. Crkva ju smatra Kraljicom neba i zemlje i predvodnicom cijele Crkve u njezinom ljudskom elementu. Osoba Djevice Marije više je od ičega drugoga pomogla uzvisiti i proslaviti ženskost u svakoj kćeri, ženi i majci kao dragocjen dar neprocjenjive vrijednosti.
Ne može se precijeniti koliki je učinak takva teološka inovacija imala na sve žene i muškarce. Svaki je kršćanin sada častio tu ženu kao „Našu Gospu”. Kršćanske majke i djevice mogle su se na nju ugledati kao na savršen uzor. Muškarci su bili voljni umrijeti za njezinu čast, i tako istinski ljubiti svoje žene i poštovati ih. Koliko su samo sati teškoga tjelesnog rada naši očevi kroz povijest uložili desetljećima gradeći veličanstvene crkve posvećene njoj?
Krist se mogao na zemlji pojaviti bez majke, ali je ipak On, kao savršeni uzor muževnosti za svakog kršćanina, proslavio sebi najbližu ženu najvećom čašću ikada danom ijednom smrtniku. Tako Krist daje poseban dar muževnosti, liječeći njezinu palu narav očitovanu u zlorabi žena, i usavršava je, čineći muža pravom kršćanskom glavom obitelji. Rimski otac nije poštovao svoju ženu, i mogao ju je ubiti. Kršćanski muž odaje počast Gospi, a tako i svojoj ženi, i radije bi umro nego da netko naudi njegovoj ženi. Borit će se da očuva njezinu čast. Tako je Crkva barbare bez zakona obratila i pretvorila u vitezove u sjajnim oklopima.
Djevica Marija je slava ženstvenosti
Slava Gospina jest slava svake žene, jer ona savršeno očituje ljepotu kršćanske ženstvenosti. Upravo je marijanska pobožnost bila kulturno žarište koje je naše očeve odvratilo od razuzdanosti i privelo ih viteštvu, i tako su dječaci mogli odrasti poznajući slavu ženstvenosti u Mariji.
Kako piše Cahill:
„Aristotelov nauk da je žena vrsta nižega muškarca nema nikakva temelja, i naročito je odvratan katoliku, kojega od djetinjstva uče da časti Majku Božju odmah poslije samoga Boga.”[3]
Dječak koji odrasta časteći Majku Božju doista neće pokazivati nepoštovanje prema ženi jer je žena. Djevojčica koja odrasta časteći Majku Božju doista će voljeti vlastitu ženstvenost kao dar svoje naravi, iste naravi koja je bila „uzrok spasenja ljudskog roda”.[4]
Čak su i neprijatelji Crkve prisiljeni priznati da je štovanje Djevice Marije uzvisilo ženino dostojanstvo više nego što se ikad moglo zamisliti:
„Po prvi put žena je bila uzdignuta na mjesto koje joj je pripadalo. […] Više nije bila muškarčeva robinja ili igračka, više je se nije povezivalo samo s idejama ponižavanja i senzualnosti. Žena je u osobi Djevice i Majke uzdignuta u novu sferu, i postala je predmetom iskazivanja počasti, o čemu u davnim vremenima nije bilo nikakve predodžbe.”[5]
Marija Kraljica svaku ženu čini kraljicom njezinoga doma
Sv. Ljudevit de Montfort divi se životu našega Gospodina s Marijom:
„Bog koji je postao čovjekom svoju je slobodu pronašao dajući se zatvoriti u njezinu utrobu. Učinio je da Njegova svemoć zablista dopuštajući da Ga nosi ta blažena Djevica. Pronašao je svoju i Očevu slavu skrivajući svoje divote od svih stvorenja na zemlji, i otkrivši ih samo Mariji. Proslavio je svoju nezavisnost i svoje veličanstvo oviseći o toj slatkoj Djevici u svome Začeću, u svome Rođenju, u svome Prikazanju u Hramu, u svojih trideset godina skrivenog života, pa čak i u svojoj smrti. […] Ona je ta koja Ga je dojila, njegovala Ga, podupirala Ga, odgojila Ga, a onda Ga žrtvovala za nas. […] Isus Krist dao je više slave Bogu Ocu podlažući se svojoj Majci tijekom tih trideset godina nego što bi Mu dao obraćajući čitav svijet čineći najnevjerojatnija čudesa.”[6]
Srce Svete Obitelji bilo je Bezgrješno Srce Marijino. Kako je to rekao papa Pio XI.: „Ako je muškarac glava, žena je srce, i kako on zauzima glavno mjesto u vladanju, tako ona može i mora zauzimati glavno mjesto u ljubavi”.[7]
Dok sam bio samac, te su mi riječi bile predivne, no nisam ih doista razumio sve dok se nisam oženio i vidio ljubav svoje djece i njihove majke. Majka doista djeci daje temelj ljubavi koji očevi ne mogu ponoviti. A Marija je ta koja je taj temelj dala Isusu u Njegovom životu na zemlji. Djevica Marija pokazuje nam da je skriveni život srca doma uistinu veličanstven, uzvišen poziv. Pio XI. to naziva „njezinim uistinu kraljevskim prijestoljem”[8]. Catherine Doherty raduje se toj slavi, naročito u bitno ženstvenoj radosti brige za obitelj pripremom hrane:
„Priprema hrane, kao i donošenje hrane u kuću, uvijek je bio izraz ljubavi. To je djelo postalo iznimno sveto Kristovim dolaskom. Njegova majka to je posvetila na poseban način pretvarajući plodove zemlje u hranu Njegovom ljudskom tijelu, koje je On radi nas uzeo na Božić.”
„Čin pripremanja hrane postao je još svetijim kada je Krist Gospodin uzeo kruh i vino da nas nahrani, pretvarajući ih u svoje Tijelo i Krv.”
„Svetost kuhinje ne može se izraziti ljudskim riječima. S ljubavlju i radošću pretvarati sirove plodove Božje zemlje i hranom kojom se prehranjuju braća i sestre: to je gotovo ni s čime usporediva služba i povlastica!”
„Oni koji rade u kuhinji posebno su blagoslovljeni, jer oni u doslovnom smislu riječi ‘hrane gladne’. Blagoslovljeni su jer je naš Gospodin rekao: ‘Što god učinite ovim najmanjima, činite meni’. Oni koji jedu tu hranu također su blagoslovljeni, jer su poput učenika koji su s Isusom sjedili za stolom u seoskom svratištu u Emausu, i ‘prepoznali Ga u lomljenju kruha’.”[9]
Prehranjivanje obitelji naročito očituje ljepotu ženstvenosti koja je zračila iz naše Gospe kao srca Kristova zemaljskog doma. To uistinu kraljevsko prijestolje u srcu obitelji postaje velikom povlasticom svake supruge i majke da blista poput Marije na način koji im pripada kao ženama.
No pored tih stvari koje utječu na govor o ženama u obitelji i društvu, postoji i drugo, dublje i još uzvišenije dostojanstvo koje se po Djevici Mariji nalazi u dubini svake kršćanske duše. Time ćemo se pozabaviti u nastavku ovoga niza članaka.
Prijevod: Ana Naletilić
[1] Papa Lav XIII., enciklika Arcanum (O problemima civilnog braka, mješovitih brakova, razvoda i odnosima između crkvenih i civilnih autoriteta, 1880.), 7
[2] Vlč. E. Cahill SJ, „Okviri kršćanske države” (The Framework of a Christian State, Roman Catholic Books, 1932., reprint), str. 429
[3] Ibid., str. 423.
[4] Sv. Irenej, „Protiv hereza”, III, 22, 4: PG 7, 9S9 A
[5] William Lecky, „Racionalizam u Europi” (Rationalism in Europe, sv. I, pogl. 3, str. 213), citirano u Cahill, str. 431. Cahill tog irskog povjesničara naziva racionalistom.
[6] Sv. Ljudevit de Montfort, „Prava pobožnost prema Mariji”, br. 18
[7] Pio XI., enciklika Casti Connubii (O dostojanstvu braka, njegovim ciljevima i problemima vjernosti, žene, nerazrješivosti, pobačaja, sterilizacije, razvoda, rastave, priprave, društvene skrbi, civilnog braka, 1930.), 27
[8] Ibid., 75
[9] Catherine De Hueck Doherty, „Magarac i zvona: Došašće i Božić” (Donkey Bells: Advent and Christmas, Madonna House, 1994., str. 72)