Danas sam na Twitteru vidio nebrušeni dijamant. Brat katolik imenom Jacob Bauer tamo je postavio sljedeću sliku, uz rečenicu:
„O Jahve, ljubim dom u kojem prebivaš i mjesto gdje slava tvoja stoluje.” (Ps 26,8)
Promatrao sam sliku, i učinila mi se gotovo savršenom. Motreći takvo arhitektonsko remek-djelo, izrađeno s najvećom mogućom pažnjom kako bi se dala slava Bogu, ne možete a da ne osjetite kako se molite Bogu, a da i ne razmišljate.
Istinski sakralna, sveta arhitektura uzdiže misli i srce k Bogu.
Uz malo istraživanja po internetu otkrio sam da se radi o fotografiji kapelice unutar crkve sv. Eustahija u Parizu. Ovako ona izgleda izvana:
Pavel Krok, St.-Eustache, CC BY-SA 2.5
Neke podatke o njoj možete naći na engleskoj Wikipediji, ali priložena slika i još mnogo fotografija unutrašnjosti crkve nalaze se samo na francuskoj Wikipediji.
Kao Amerikanac ne mogu ni zamisliti kako bi bilo imati takve crkve u svakom većem gradu. Čak i male seoske župne crkve na koje se nailazi posvuda po europskim krajolicima oduzimaju dah u usporedbi s monotonim, protestantiziranim crkvama, tako čestima u Sjedinjenim Državama. Mnogo sam se puta vozio po cijeloj Americi, i svaki put kad bih u srcu naše zemlje vidio sve one male baptističke, adventističke crkve, kao i crkve brojnih drugih kršćanskih denominacija, pomislio kako bi divno bilo kad bi svaki od tih zabačenih gradića imao rustikalnu, ali prelijepo uređenu katoličku crkvu.
Dok sam kao student putovao Europom, bilo mi je nevjerojatno što Europljani imaju upravo to. I tolike oltare na raskrižjima!
Druga stvar koju nikako ne razumijem jest kako Europljani mogu imati tako prelijepa svetišta, izgrađena bez pomoći suvremene tehnologije, koja tolika stoljeća stoje kao spomenik bezvremenosti vjere, a tako otpadati od vjere.
Čeznem provesti vrijeme u molitvi na nekom takvom mjestu, ali kad razgovaram s ljudima u Europi, čujem da nikome više zapravo nije stalo. Istina, nekolicini jest. Ako ste čitatelj iz Europe, moguće je da ste vi jedna od tih iznimaka. No ako ste čitatelj iz Europe, siguran sam da biste nam također mogli reći i kako je katoličanstvo jedva primjetno prisutno sada, na pragu trećeg desetljeća 21. stoljeća. Zato se te predivne crkve ruši kako bi se napravilo mjesta za stvari poput parkirališta.
Jeste li ikada vidjeli ovakve snimke, a da niste zaplakali? Ja i danas zaplačem kad to vidim:
Druga je snimka iz Njemačke:
Ne mogu se natjerati da pogledam. Kršćanski je svijet bio veličanstven, ali gotovo je nestao. Uništenje se odvijalo po slojevima. Unutrašnjost, zatim izvanjskost, a sad opet unutrašnjost. Koliko se puta ponavljao taj ciklus? Što će ostati od kršćanskog svijeta kada padne do kraja?
Hoće li ostati ijedna kapelica poput one u crkvi sv. Eustahija? Hoće li kršćanski svijet morati tinjati u srcima ljudi poput vas i mene, dok od fotografija davno uništenih krunskih dragulja Crkve radimo postere, foto-albume i slike za zaslone svojih računala, samo kako bismo se mogli sjećati što smo imali, a izgubili?
Nadam se da se to neće dogoditi. Nadam se da će se neka od tih blaga ipak sačuvati. Nadam se da će kršćanski svijet uskoro, usprkos svim očekivanjima, pronaći plodno tlo, i da će kršćanski preporod omogućiti da se ponovno grade veličanstveni spomenici Presvetom Trojstvu.
Dok se to ne dogodi, sve što možemo učiniti jest čvrsto se držati onoga što nam je preostalo. Ljepota je melem za umorne duše.
„O Jahve, ljubim dom u kojem prebivaš i mjesto gdje slava tvoja stoluje.”
Autor: Steve Skojec
Prijevod: Ana Naletilić