U svojem adolescentnom razdoblju života često sam razmišljao o obitelji koju ću zasnovati sa svojom djevojkom. Kao svaki mladi čovjek tako sam se i ja nadao nekom „životu iz bajke“, ali život je sve samo ne neka idealistična slika koju pruža ovaj svijet preko svojih medija. Kada smo se vjenčali, vrlo brzo, nakon par mjeseci dolaze ozbiljne kušnje, „idealan život“ tu prestaje. Ubrzo smo se suočili s privremenom nezaposlenošću, i jednim od gorućih problema brojnih mladih brakova, neplodnošću. Upravo ovi križevi su nas uputili da još snažnije tražimo živoga Boga u našim životima. Sada, kad se prisjećamo toga nakon desetak godina odmaka s radošću gledamo na te boli i patnje, jer su nas one dovele do Isusa (Euharistijskog u Presvetom Oltarskom Sakaramentu, ali i u našoj dubini gdje ga osjećamo kad ga tražimo čista srca). Čovjek dok nosi svoj križ on pod njim vrišti, prenemaže se, očajava, ali kad ga iznesemo snagom našeg Otkupitelja, on nam postaje sladak. Danas kada gledam na svoju obitelj, djecu koju nam je Bog darovao, obuzima me neopisiva radost i zahvalnost. Sa sigurnošću mogu posvjedočiti, nema izvrsnijeg života za obitelj nego biti obitelj po Božjem naumu. To nije nimalo lako, ali usprkos svemu to je jedini ispravni put za nas katolike. Kao što kaže naš Gospodin:“Uistinu jaram je moj sladak i breme moje lako“(Mat11,30) Za mene kao oca, supruga, nema drugog puta nego biti posve Božji, podvrgavajući se svim Njegovim zakonima, jer su on za nas (za mene) u konačnici potpuna sloboda.
V- LJ. N
Široki Brijeg