Dvanaesti tjedan trudnoće. Sv Josip Radnik. Rano jutro. Bol u donjem dijelu leđa i sukrvica. Odlazim u bolnicu. Riječi koje sam tada čula “Mama, ne vidim da bebi kuca srce.” i danas probude u meni bol i žaljenje za željenim djetetom.
U tim trenucima šok i nevjerica. Ali i sabranost u pažljivom slušanju doktorovih uputa. Uzimam tabletu i odlazim doma. Rečeno mi je da ću krvariti, te da trebam doći za dva dana da vide “je li išta ostalo”. Pri ulasku u stan priopćila sam mužu tužnu vijest. Pokušao je utješiti i sebe i mene zagrljajem. Ali u meni je bio neki muk koji je htio da se to što prije završi te da zaboravim. Danas znam da se zaboraviti ne može.
Popila sam tabletu i nazvala mamu. Plakala je i molila me da ne pijem nego potražimo drugo mišljenje. To nije imalo smisla, jer još u bolnici su dva doktora potvrdila riječi prvog liječnika. No, imalo je smisla kada mi je savjetovala da pokušam sačuvati plod i sahraniti ga. Jer ona nije imala tu mogućnost prije 20-ak godina.
Ali, meni se u tom trenutku činilo to nemogućim i rekla sam “Ne može to mama. To će biti samo jedno krvarenje.” Bogu hvala pa sam ipak nazvala prijateljicu koja je imala slično iskustvo prije par godina. Slušajući upute kako sačuvati dijete mislila sam da je to meni nemoguće napraviti. Cijeli taj proces zvučao je prilično strašno za slabića kao što sam ja. I tek što sam pomislila kako to ipak neću napraviti, uslijedila je bol. I počelo je.Idućih sat i pol vremena u kupatilu bila je prisutna pomoć moga muža ali nadasve milost Božja koja mi je dala snage, ne samo da to “odradim”, nego i pristupim toj dužnosti s poštovanjem i ljubavlju. Učinjeno je to u dubokom miru… I Bogu hvala na tomu
No, stanje se malo zakompliciralo te sam iduću noć provela u bolnici. Bila je to i prilika da sagledam stvari iz svjetlije perspektive te se u srcu rodila molitva
“Stvoritelju, hvala.
Hvala Ti što već imam jedno dijete pored sebe i molim te za snagu prihvaćanja za sve one koji djece nemaju.
Hvala Ti što imam još jedno dijete na Nebu i molim te da ublažiš bol roditeljima čija su djeca također otišla s ovog svijeta.
Hvala Ti što sam po drugi put ostala trudna, čime mi ulijevaš nadu da bih mogla imati još djece…”
Da, bilo je u mom srcu mjesta i za zahvalnost. Ali, bila je prisutna i bol zbog gubitka, posebice u trenutcima samoće…
S obzirom na to da nam je sve to bilo veliko, bolno i novo, htjeli smo u svemu tome i prisutnost svećenika. Tražila sam ispovijed i molitvu. Svećenik je došao u naš dom. Nakon što me ispovjedio pomolio se za cijelu obitelj i otvorio Bibliju na dijelu koji govori o sv. Josipu iz Arimateje koji je tražio Isusovo tijelo da ga položi u svoj grob.
Bijaše to znakovito za nas jer se sve dogodilo na spomendan Svetog Josipa Radnika, te smo i dijete odlučili u molitvama oslovljavati s “mali Josipe”. A o pokopu našeg nerođenog djeteta također smo htjeli razgovarati sa svećenikom.
No, još više čuđenja je izazvao svećenikov dar nama; drvena kutija u kojoj je kao mladomisnik dobio kalež, a koju nam je darovao da nam posluži kao lijes
Bili su nam to dokazi da je Bog s nama u našoj boli..
Grobnica za nerođene na Rudniku u Mostaru je hvalevrijedna, no, ipak smo odlučili sahraniti naše dijete u obiteljsku grobnicu u Širokom Brijegu.
I učinili smo to uz prisutnost svećenika. Prošlo je više od osam mjeseci od toga događaja. Mali Josip nije fizički prisutan s nama. Tamo je gdje nam je potrebniji. I to si uvijek posvijestimo u jednoj kratkoj molitvi nakon koje molimo litanije naših svetaca. Na kraju tih litanija zazovemo Majku Božju. Nju na kraju kao onu koja je najvažnija među svecima našeg života, koja stoji iznad svih njih. Na neki način zaokružimo te litanije zazivajući Nju. A prije nje uvijek kažemo “mali Josipe, moli za nas” Vjerujući da je on već u krilu naše nebeske Majke, te da moli s njom, s nama i za nas.
Završavajući ovaj tekst ipak je kanula suza jer bih voljela da je u mom krilu…
Dao nam Bog još djece!
Amen!