Kada se riječima želi opisati ljepotu doživljenoga, onda to uistinu ne pokazuje njegovu pravu vrijednost! Svojom neprocjenjivošću čini dragocjenim ono primljeno, koje prožima cijelo biće!
Upravo se nešto takvo dogodilo jučer, u Banja Luci, koja je ”gorila” Vatrom Duha Svetoga, gdje su se okupile molitvene zajednice iz BiH i Hrvatske.
To nije bio obični susret ili okupljanje, nego pomazanje Duhom Svetim, koji nas čini spremnim živjeti i širiti Evanđelje.
Kao da je Nebo bilo na Zemlji, kao da se cijeli svijet sjedinio u ljubavi i zajedništvu, kao da je na trenutak nestalo zlo ovoga svijeta, a dobrota se proširila porama čitavoga čovječanstva. Na trenutak se činilo da živi Božja želja od početka vremena – Edenski vrt i vodstvo duha a ne tijela, vodstvo Božje a ne ljudsko.
Kada smo se okupili, vidjela se radost u očima ljudi koji su došli slaviti Gospodina.
Umor od puta je bio samo malena žrtva za sve ono što nam je Duh Sveti želio dati.
Srca su bila spremna primiti, a znamo da do Gospodina nikada nije!
U uvodu bilo je lijepo čuti sve činjenice o Crkvi Trapista kao i o njezinoj povijesti.
Poticaj da se to mjesto preporučuje Majci Mariji i našem Isusu bio je prisutan u nama.
Kada je naš dragi svećenik fra Ivo Pavić krenuo s molitvom i pričom o Duhu Svetomu, obnovi krsnih obećanja, krštenju u Duhu i vatrom, srca su zadrhtala od radosti, jer je to bio direktan susret s Duhom Svetim.
Bio je toliko silan, da je razoružavao sve sumnje u Njegovu prisutnost i očitovanje!
Sigurni smo da je bio osposobljen tim istim Duhom da nama propovijeda i moli, u radosti i prodornosti duha, koji ”grmi” za Isusa.
Našoj ljudskoj mlakosti i treba jedan poput Ivana Krstitelja, koji je u silini naviještao riječ Božju!
U tim trenucima milosti( koje su se slijevale na nas, po molitvi svećenika )svaka duša je mogla primiti Duha Svetoga u svojoj punini, samo ako je bila otvorena.
Kada se Duh Sveti objavi čovjeku, nestaju sve sumnje i ljudski obziri, tope se u Vatri koja zapali naše srce!!!
Molitva, tumačenje Identiteta KKODS, govor o novom licu Crkve, papi Franji i KKO, o. Sebastijana Šujevića, nastavila je raspaljivati Vatru Duha Svetoga, zapravo Isus preko njegovih usta i njegovoga života.
Važne činjenice o karizmatskom pokretu, odnosno evangelizacijskoj struji u Crkvi i narodu, koji doživljavaju krizu identiteta, bile su odgovor na mnoga pitanja koja i danas postavljaju oni koji nisu osjetili iskustvo živog Krista.
Ta Struja se širi i dotiče srca, obraća, ozdravlja, dotiče, potiče, oživljava, dokazujući svoju prisutnost kroz darove i plodove Duha Svetoga, što nam potvrđuje i Biblija – riječ Božja, posebno kroz Djela apostolska.
Njegov govor je bio poput melema na ranu svih ljudi i gradova koji propadaju u neznanju, često i vlastitom tvrdoćom srca i ne popuštajući Božjoj milosti da dotakne srce.
Svaka naša tvrdoća, rana i bol, mogle su biti ozdravljene po molitvi fra Tomislava Jelića, preko kojega je Isus doticao sva naša područja života, od začeća pa do danas.
Kojega li veličanstva – već ovdje na Zemlji, osjetiti kako Krist liječi i priprema srce za vječnost! Toliko snažno pomazanje Duha Svetoga!
Takvo pomazanje je doživjela i jedna molitvena zajednica, čiji je član predstavio njihov rad, odnosno Isusovo djelovanje preko srdaca koja su se otvorila Gospodinu.
Ono što posebno fascinira je njihova ustrajnost i žrtva koju su uložili za ono u čemu sada uživaju, ali ne samo za vlastitu dušu nego i za sve one koji još uvijek nisu pronašli Boga.
U govoru našega brata u Kristu osjećao se dar, koji je primio besplatno, za izgradnju Crkve. Svaka njegova riječ je govorila mnogo, tako zrelo, duboko i produhovljeno, svjesno važnosti i prisutnosti Krista. Pomislih: moj Isuse, kad postoji samo i jedan ovakav pojedinac, svaki strah o budućnosti vjere nestaje!
Njihov primjer je probudio ideje i dao još veću nadu za evangelizaciju Crkve i naroda.
Pjesmom i slavljenjem srca su se otvarala i radovala signalima Božjim!
Kao što i svaki kraj ima svoju priču, tako je i ova naša doživjela svoju, ali, kakvu?
Veličanstven završetak sa sv. Misom i klanjanjem, koje je predvodio naš dragi mons. Franjo Komarica, biskup banjalučki, u koncelebraciji brojnih svećenika.
Njegova srčanost i predanost Kristu, prožimala je zidine ove Crkve i prisutne duše, željne i potrebne ljubavi. Radost njegovog vodstva i obraćanja narodu doseže toliko veliku poniznost i rasvijetljenost o važnosti Duha Svetoga i širenja vjere.
Njegove riječi o tome kako je važno dijeliti ono što smo besplatno primili od Gospodina( a prvenstveno življenje vjere i svjedočenje živog Krista ) bile su poticaj da darujemo i drugima ono što smo primili, da živimo Duha Svetoga, pa i onda kada je najteže, kada kušnje preplave naš život.
Njegove riječi su bile ujedno i ohrabrenje da ”vičemo s krovova” da je Isus živ i da se ne bojimo biti svjedoci onog istog puta kojim su prošli i apostoli prije 2 000 godina, one su osnažile krhkost čovjeka kako bi u svaku situaciju pozivao Isusa, pa i onu koja nam se čini smiješna, one su oplemenile srca koje glasno žele slaviti Isusa u obitelji, braku, društvu, radnom mjestu, na ulici, trgovini, pješačkom prolazu, prometu…, osobi koja nam je teška i neshvatljiva, muci i križu koji nas katkada guši i ne da naprijed, one su dale spoznaju o tome kako upoznavanjem Krista prestajemo biti statični i postajemo dinamični, a duhovne oči ozdravljaju.
Započinjemo spoznavati, razlučivati, dok se napasnik guši u želji da nas uništi, a mi iz petnih žila vičemo: JA PRIPADAM KRISTU!
Jučer smo pripadali Kristu, danas želimo pripadati Kristu, a sutra gdje god da budemo, želimo pripadati Njemu!
Hvala Ti Gospodine za ovaj dan i svu puninu koju smo primili, kako bismo još ustrajnije bili radnici na Tvojoj Njivi !
Aleluja Isusu!