Herodova svečanost i pogubljenje sv. Ivana Krstitelja
Već prije nekoliko tjedana došlo je mnogo gostiju Herodu u Maheront, napose iz Tiberijade. Uslijedio je niz slavlja i gozbi.
Zorobabel i Kornelije iz Kafarnauma nisu došli, ispričali su se. Ivan se je u posljednje vrijeme sasvim slobodno mogao kretati unutar dvorca; isto tako, njegovi učenici smjedoše ulaziti i izlaziti. Nekoliko je puta javno naučavao u dvorcu, a Herod ga je slušao. Bijahu mu obećali slobodu ako odobri Herodov brak, ili barem ne bude o tome govorio. Ipak ga je Herod kanio osloboditi na svoj rođendan, ali njegova žena potajno razmišljaše drukčije. Herod je želio da se Ivan za vrijeme svečanosti javno pokaže kako bi se pred gostima opravdao njegovim laganim zatočeništvom. No, tek što su započela gošćenja i igre i zavladale sve opačine u Maherontu, Ivan više nije napuštao svoju tamnicu, a zapovjedi i svojim učenicima da se povuku. Većina njih krene u kraj oko Hebrona, odakle bijahu mnogi.
Vidjeh za vrijeme te svečanosti, a i inače, često jednog muškarca kod besramne Herodijade, i vrlo bliska s njom, i u noći u njezinu krevetu, i vidjeh kao da je vrag u liku nekog ljubavnika ili Heroda. Tu ženu vidjeh uvijek preplavljenu svim opačinama i svim vrstama razvrata i izdajstava.
Kćer Herodijadinu bijaše njezina majka podučila, te joj bijaše pomoćnica od rane mladosti. Bila je u cvatu, kretala se vrlo slobodno i bijaše izazovno odjevena. Herod ju je već dugo gledao pohotnim pogledom; na tom je majka sagradila svoj naum.
Ispred Herodove dvorane u dvorištu bijaše sagrađen veličanstven slavoluk, do kojeg se uspinjalo stubama, a koji je vodio u dvoranu. Tako se duboko u nju vidjelo, kao da nema kraja. Sve je blistalo od zrcala, cvijeća, zlata i zelenih grmova. Čovjek je ostajao zaslijepljen; jer sve, skroz do dna, svi stupovi i prolazi bijahu puni luči i svjetiljki i prozirnih svjetlucavih slika i posuda.
Herodijada i njezino žensko društvo stajahu na višim galerijama njezina stana raskošno odjevene i gledahu dolje, kad Herod okružen mnogim svečano odjevenim gostima i pozdravljen pjesmom zborova, prođe kroz dvorište preko sagova prema slavoluku, gdje dječaci i djevojčice uređeni vjenčićima muzicirahu na svakovrsnim instrumentima i stajahu mašući girlandama. Kad preko stuba priđe slavoluku, dočeka ga Saloma plešući između dječaka i djevojčica i preda mu krunu što je ležala među sjajnim ukrasima, a koju su pod prozirnim pokrivalom nosila djeca u njezinoj pratnji. Ta djeca bijahu odjevena u tanku pripijenu odjeću i imahu neku vrstu krila. Saloma je nosila dugu haljinu koja se presijavala i na nogama ponegdje bila zakvačena sjajnim kopčama. Njezine ruke bijahu obavijene zlatnim prstenovima, niskama bisera i malim vjenčićima od perja, vrat i prsa prekrivene biserjem i svjetlucavim ogrlicama. Neko je vrijeme plesala ispred Heroda, koji bijaše potpuno ushićen, i zaslijepljen joj dade da primijeti njegovu zadivljenost, kao i svi njegovi gosti, te joj reče neka mu i sutra priredi takvo veselje.
Sad uđoše u dvoranu, gdje započne gošćenje. Žene su blagovale u Herodijadinom krilu kuće.
Ivana vidjeh, međutim, kako se u svojoj tamnici klečeći i raširenih ruku, moli gledajući prema nebu. Sve bijaše oko njega svijetlo; no to bijaše potpuno drukčije svjetlo od onoga u Herodovoj dvorani, koje, nasuprot tomu, izgledaše kao paklena žeravica. Cijeli Maheront bijaše osvijetljen zubljama i svjetlucao je kao da gori, nadaleko među brdima naokolo.
Svečana dvorana Herodova bijaše otvorena prema na suprotnoj strani poviše ležećoj Herodijadinoj dvorani, tako da se odraz žena kako se goste i igraju kroz taj otvor vidio u okomitoj zrcalnoj površini Herodove dvorane. Između piramida cvijeća i malih zelenih stabala stajahu osvježavajući vodoskoci s tankim mlazom. Kad bijahu pojeli i mnogo popili, zamoliše uzvanici Heroda da opet udesi da Saloma pleše. Zato napraviše mjesta te posjedaše uokolo kraj zidova. Herod sjede na prijestolje, oko njega nekoliko pouzdanika, koji bijahu herodijanci. Saloma se nekoliko plesačica pojavi čitava odjevena u prozirno; kose joj dijelom bijahu prepletene biserima i dragim kamenjem, dijelom u uvojcima lepršahu oko nje. Taj ples bijaše neprestano savijanje, ljuljanje i okretanje tijela, kao da uopće nemaju kostiju; tek što stadoše u jednom položaju, ponovno prijeđoše u drugi. Pritom imahu u rukama vijence i marame kojima su oko sebe mahale i udarale. Čitav je ples podsjećao na najbesramnije strasti, a Saloma je nadmašila sve. Vidjeh đavola uz nju kako prikazuje tu grozotu, kao da joj on okreće i svija sve udove. Herod bijaše potpuno privučen i smeten njezinim pozama. Kad ona konačno stigne ispred njegova prijestolja, druge su plesačice plesale dalje i zauzele pozornost uzvanika, tako da samo oni najbliži začuše kako joj Herod reče: ,,Traži što god želiš od mene, sve ću ti dati! Da, kunem ti se, tražiš li i polovinu moga kraljevstva dat ću ti je!” No Saloma kaza: „Pitat ću moju majku što da tražim!“, te napusti dvoranu, ode do dvorane sa ženama i upita svoju majku. Ova joj naredi neka traži Ivanovu glavu na pladnju. Saloma pohita natrag k Herodu, te reče: ,,Hoću da mi odmah dadeš Ivanovu glavu na pladnju!” Samo je nekolicina najbližih pouzdanika to čula. Herod bijaše kao da je udaren; no ona ga podsjeti na njegovu zakletvu. On posla nekog herodijanca da pozove krvnika; ovom naredi da Ivanu odsiječe glavu i donese je na pladnju Salomi. Tad ode krvnik, a za njim za kratko vrijeme Saloma. Herod, medutim, sa svojim najbližim prijateljima napusti dvoranu, hineći da mu nije dobro. Bijaše vrlo ožalošćen; a ja čuh kako mu rekoše da nije trebao ispuniti tu molbu; no obećaše da će to vremeno čuvati kao najveću tajnu da ne ometu svečanost. Vrlo žalostan, hodao je Herod kao da je poludio po najudaljenijim odajama. Svečanost je dalje išla svojim tijekom.
Ivan bješe u molitvi. Krvnik i njegov pomoćnik pozvaše obojicu vojnika, koji čuvahu ulaz u Ivanovu tamnicu da uđu u nju s njima. Vojnici sa sobom imahu baklje; no vidjeh oko Ivana takav sjaj da mi je plamen baklji izgledao kao neko danje svjetlo. Saloma je čekala u predvorju širokog zatvora sa sluškinjom, koja bijaše dala krvniku pladanj omotan crvenim platnom. On reče Ivanu: „Kralj Herod me šalje da tvoju glavu na ovom pladnju donesem njegovoj kćeri Salomi.” Ivan mu ne dade do kraja izgovoriti, ostade klečeći, okrete glavu prema njemu i kaza: „Znam zašto dolaziš. Vi ste moji gosti, koje sam već dugo očekivao. Kad bi ti znao što činiš, ne bi to učinio. Ja sam spreman.” Tad okrene glavu od njega, te se pomoli ispred kamena, pred kojim se uvijek klečeći molio. Krvnik mu odrubi glavu s pomoću neke naprave, koju ni s čim ne mogu usporediti doli sa zamkom za lisice; jer položiše mu neki željezni obruč oko ramena, te krvnikovim guranjem ili pritiskanjem prođoše željezni noževi kroz njegovo grlo i trenutačno razdvojiše glavu od tijela. Ivan ostade klečeći, glava odleti na zemlju, a tri mlaza krvi poškropiše glavu i tijelo sveca, koji tako bude kršten svojom krvlju. Pomoćnik krvnikov sad podiže glavu uhvativši je za kosu, izrugivao joj se, te je položi na pliticu što je držaše krvnik i odnese Salomi, koja je čekala. Ona je dočeka s veseljem i potajnim užasom i onim ženskim gnušanjem, kakvo od krvi i rana imaju grijehu predani ljudi. Nosila je svetu glavu na crvenim platnom prekrivenom pladnju, kroz podzemne hodnike, praćena sluškinjom koja je ispred nje osvjetljavala put, tako je pladanj bojažljivo držala podalje od sebe i s nakićenom glavom okrenutom ukoso. Tako se osamljenim prolazima popne u neku vrstu kuhinje ispred Herodijadina dvorca; Herodijada je dočeka, povuče pokrov sa svete glave te ju je klela i zlostavljala. Tad uze jednu šiljastu kuhinjsku iglu sa zida, gdje bijaše više takvih pomagala, probode mu jezik, obraze i oči i, više nalik na đavla nego na čovjeka, baci glavu na zemlju, te je odgurne nogama kroz okrugli otvor u jednu grabu u koju se običavalo bacati kuhinjske otpatke i nečistoću. Potom se ta zla žena sa svojom kćeri vrati u galamu i opačine proslave, kao da se ništa nije dogodilo. Sveto tijelo vidjeh prekriveno runom, koje je obično nosio, kako ga dvojica vojnika položiše na njegov kameni ležaj. Oni bijahu vrlo tronuti, no smijeniše ih i same zatvoriše, kako ne bi govorili. Svima koji su znali za to, bijaše strogo naredeno da šute. Uzvanici nisu mislili na Ivana.