Pomak prema „evolucijskoj” teologiji traje od 2013.

Posted by

 

Pomak prema „evolucijskoj” teologiji traje od 2013.

Od 2013. traje era fluidnog odnosa prema katoličkom nauku. Započeo je povratak nadiđenih starih tema i modernih zabluda u katoličkom svijetu. Zašto se to događa? Zašto nema jasnoće? Zašto kongregacije ne reagiraju i ne ispravljaju tolike zablude? Sva pitanja su usmjerena na onoga tko trenutno sjedi na Petrovoj stolici u Rimu. Ali odgovora i jasnoće još uvijek nema.    

 

Papin pomak prema „evolucijskoj” teologij u božićnom obraćanju Rimskoj kuriji

 

 

Katolički teolozi upozoravaju vjernike katolike da se čuvaju vraćanja pape Franje „procesnoj teologiji”, na temelju njegove božićne poruke Rimskoj kuriji.

 

„Čini se da Sveti Otac naučava nešto zvano ‘procesnom teologijom’”, jedan je poznati teolog izjavio za Church Militant. „Jednostavno rečeno, to je razmišljanje da se Bog mijenja kako se društvo i svijet mijenjaju – da je Bog u procesima.”

 

Procesna teologija

Teolog, koji se složio da ga imenujemo jednostavno kao „svećenika koji je teologiju studirao kasnih sedamdesetih godina 20. stoljeća” objasnio je da je procesna teologija pokušaj da se u teologiju unese teorija evolucije, a promicali su je u prvome redu protestantski filozof Alfred North Whitehead i paleontolog i evolucionist Pierre Teilhard de Chardin, isusovac.

            Sjećam se da je procesna teologija bila trendovska grana teologije koja se dopadala     liberalnim bedacima.Tweet

U subotu je papa Franjo citirao djelo sv. Johna Henryja Newmana „Esej o razvoj kršćanskoga nauka”. Papa je naveo: „Živjeti ovdje dolje znači mijenjati se, a biti savršen znači često se mijenjati.”

U svojem božićnom obraćanju u Sala Clementina Papa je pojasnio da je prema Newmanu „promjena – obraćanje” ili „unutarnja preobrazba”, naglašavajući da je promjena naročito značajna za vrijeme u kojemu mi živimo, jer se ne radi „tek o epohi promjena, nego o epohalnoj promjeni”. Gledano iz te perspektive, „promjena bi se i dalje događala”, ali počinjući s čovjekom u svojemu središtu – „antropološko obraćenje”, rekao je papa Franjo.

Sveti Otac tada se poslužio terminologijom i hermeneutikom procesne teologije, citirajući razgovor iz 2013. godine s o. Antonijem Spadarom, razgovorom koji je svojom zbunjujućom porukom prouzročio različite reakcije na društvenim mrežama:

 

Moramo započinjati procese, a ne samo zauzimati prostore: „Bog se očituje u povijesnoj objavi, u povijesti. Vrijeme započinje procese, a prostor ih kristalizira. Bog je u povijesti, u         procesima. Ne smijemo se usredotočavati na zauzimanje prostora gdje se pokazuje moć,    nego na započinjanje dugoročnih povijesnih procesa. Moramo započinjati procese, a ne       samo zauzimati prostore. Bog se očituje u vremenu i prisutan je u povijesnim procesima. To    daje prednost činovima koji rađaju novu povijesnu dinamiku. A to zahtijeva strpljivost,       čekanje.”

 

„U tome smislu, nužno je da čitamo znakove vremena očima vjere, kako bi smjer ove promjene ‘pokrenuo nova i stara pitanja, s kojima se doista moramo suočiti’”, dodao je.

„Taj me odlomak uznemiruje. Zvuči kao da je preuzet ravno iz knjige o procesnoj teologiji”, primijetio je teolog.

„Sjećam se da je procesna  teologija bila trendovska grana teologije koja se dopadala liberalnim bedacima. Neko je vrijeme bila moderna, ali mislio sam da je nestala, skupa s trapezicama i šarenim majicama. Izgleda da nije”, rekao je.

  1. Dwight Longenecker, obraćenik s anglikanizma na katoličanstvo, složio se s njime.

U tweetu kojim je odgovorio na papine riječi jednostavno je napisao riječi „procesna teologija”, popraćene poveznicom na Wikipedijinu stranicu o toj temi.

Drugi su katolici na društvenim mrežama reagirali neshvaćanjem.

„O, to je jasno kao blato”, rekao je jedan komentator na Twitteru.

„Tko mu piše ove stvari? Razumije li on uopće što to znači?”, pitala je druga komentatorica.

„Nikad ne podcjenjujte sposobnost postmodernista da koriste gomilu riječi kako bi rekli – apsolutno ništa”, pitao je još jedan komentator.

            Nikad ne podcjenjujte sposobnost postmodernista da koriste gomilu riječi kako bi rekli –   apsolutno ništa. — Sabju (@Sabju3) 21. prosinca, 2019.

Citirajući skladatelja Gustava Mahlera, obraćenika sa židovstva na katoličanstvo, papa Franjo je objasnio tradiciju kao „jamstvo budućnosti, a ne spremište pepela”, a ipak govoreći i o potrebi da ona bude „utemeljena ponajviše u vjernosti depositum fidei (pologu vjere)”.

 

Odbijanje „rigidnosti”

Papa Franjo upozorio je svoju publiku da se „čuva iskušenja rigidnosti”, koja „nastaje iz straha od promjene, koja završava podižući ograde i preprjeke na terenu zajedničkoga dobra, i pretvara ga u minsko polje nerazumijevanja i mržnje.”

Riječima koje su neki protumačili kao napad na tradicionalne katolike, Papa je nastavio: „Prisjetimo se da se iza svakoga oblika rigidnosti nalazi neka vrsta neravnoteže. Rigidnost i neravnoteža hrane jedna drugu u začaranome krugu. A danas je to iskušenje rigidnosti postalo veoma stvarno.”

Papa Franjo: Iza svakoga oblika rigidnosti nalazi se neka vrsta neravnoteže.Tweet.

Dr. Gavin Ashenden, teolog laik u biskupiji Shrewsbury, koji se nedavno obratio s anglikanizma na katoličanstvo, objasnio je za Church Militant kako je procesna teologija „nastala u poprilično narcisoidnoj i egzistencijalističkoj kulturi”:

„Procesna teologija uzima našu preokupiranost nama samima i razvojem samih sebe i projicira to na Boga, tako da se o Njemu, kao i o nama, misli da On „postaje”, a ne da „jest” – „postaje”, kao što i mi „postajemo”. To je zanimljiva ideja, ali promašena, dati dovoljnu težinu našoj vlastitoj  kontingentnosti, ili ovisnosti o Bogu, i na Njega forsira projekciju, našu preokupaciju razvojem nas samih.”

„Umjesto da mi budemo više poput Njega, to čini da On bude previše poput nas”, komentirao je Ashenden.

Jedan od najdražih aforizama procesnoga teologa Whiteheada bio je: „Točno je reći da je Bog stvorio Svijet, kao što je točno i da Svijet stvara Boga”.

Na drugom je mjestu Papa rekao: „Kršćanski svijet više ne postoji! Danas više nismo jedini koji stvaraju kulturu, niti smo u prvim redovima, niti oni koje se najviše sluša. Potrebna nam je promjena pastoralnoga mentaliteta, što ne znači kretanje prema relativističkoj pastoralnoj brizi. Mi više ne živimo u kršćanskome svijetu.”

 

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor